Nastavek prethodnoga listaNovi list, 2012 11 09
Poseben prilog
In memoriam Veljko Vičević (1997-2012) – 15. obletnica smrti negdašnoga vurednika Novoga lista
*****************************************************
MLADEN VALJAN VLAČINA VELJKOV PRIJATELJ OD NAJRANIJIH DANA O ZAJEDNIČKIM PUTEŠESTVIJAMA KROZ ŽIVOT
Z Veljkom si mogal sidet 24 ure i naslišat ga, a mi smo ga si voleli naslišat Te njegove sobote kad bi došal na Grobnišćinu bile su pravi ritual. Volel je videt obični judi, popit onih svojih pet-šest kapucinerih, popušit 20-30 cigaretih. A š njin nikad ni falelo teme za razgovor. Tako bi prošlo pet-šest ur a da nisi ni primjetil. Ki god bi došal samo bi primaknul stolac i sel naslišat.
Počel je z Grobničanon i z utakmican po regiji, a onda se j proširil i na druge stvari. Imel je on i škakjive teme, ćapal se j i Štefana i sih skupa, trbalo j imet onda novinarskoga fajta da se piše već va onon sistemu. A potli kad je postal glavni urednik, vavik je govoril da novinu triba približit juden, da Novi list mora bit va sakoj kući. I uspjel je va tome. Ja znan kad se j prodavalo 10-20 primjerkih Novoga lista va Zagrebu i kad je Drago Haramija bila jedan od tih retkih kupcih, a onda j ta brojka došla do više hijad. Piše Dražen HERLJEVIĆ
Do zadnjega dana ja i Vejko imeli smo poseban odnos. Još kod mladići znali bimo na tri ure za pol noćun sidet va autu i ćakulat, ili va njegovoj škodi, ili va mojmu fićotu. Ako bi nas ki slučajno videl, rekal bi: »Bože dragi, ča ovi judi delaju ovu dobu, po celi dan su skupa i sad još side va autu. Ali z Vejkon si mogal sidet 24 ure, zapravo naslišat ga, i ne bi ti bilo dosadno...
Tako nam je o Veljku Vičeviću, najprvo Grobničanu, a onda sve drugo po redu, svoju priču započeo njegov ponajbolji prijatelj još od djetinjstva – Mladen Valjan Vlačina, nadaleko poznati grobnički ugostitelj i prvi načelnik Općine Čavle. Ako niste bili kod Vlačine, niste ni bili na Grobnišćini, mogla bi se parafrazirati ona čuvena izreka o papi i Rimu.
Manje je poznato da Vlačina ima i drugi nadimak – Bućo. To je nadimak za uži krug prijatelja, među kojima Veljko i danas ima neizbrisivo mjesto. Zato je i ovaj grobnički razgovor mogao završiti samo na jednom mjestu – kod Vlačine. Možda više i nema onih stolova za kojima je Veljko znao tako dugo sjediti, ispiti pet-šest kapucinera, popušiti kutiju-dvije cigareta i držati svoje »mitinge«, ali Bućo je i dalje va motu. Štoviše, sad kad sin Filip sve više drži konce oštarije u svojim rukama, i on se može malo opustiti. Ali dočim naiđe neki važniji gost, Bućo je uvijek tu z dva-tri vica o Mariji i Iviću. Palente konpirice i grobničkoga sira, kobasic i kapuza vavik će se nać.
Od sedmoga razreda– Ja i Vejko smo se nikako više počeli družit od sedmoga razreda osnovne škole, započinje Vlačina svoju ispovijed o Veljku. Znali smo se i prvo toga aš Jezero i Podčudnić nisu dugo. Tu va kavi smo se znali kupat, va onoj žutoj vodi. Već onda j bil strašno zajubljen va nogomet. Znal je si sastavi z bivše Jugoslavije, suci, stadioni... I sami znate da j pisal ona vela štampana slova. Te njegove bilježnice već su onda bile prave male enciklopedije. Mi smo znali pikat va kavi i pred školun. Zdravke s Poja, ja, Vejko i Josip Manjgotić, Samardžić smo ga zvali. Užali smo igrat dva i dva, tobože za soldi, ko da bi sad za 10 kun igrali i onda bimo šli na sendvič ili pjenušavi bin pu Jelena (nekadašnja oštarija na Čavlima) – govori Vlačina.
Jednom započeto prijateljstvo nikad se nije prekinulo, štoviše postajalo je sve čvršće i sudbonosnije. Vlačina, pola u šali, pola u zbilji, kaže da je baš Veljko presudno utjecao na neke najvažnije trenutke u njegovom životu.
– Pa on je zaslužan ča san se ja za Đurđicu oženil, aš je zakasnil z jednu divojkun meni na spoj pa san ja našal drugu. On se j pak već od mladih letih zajubil va svoju Ljiljanu ka j po letu dohajala doma na Jezero, a i on je stalno tu »visel«. Tako da smo ja i Đurđica i on i Ljiljana nastavili prijatelevat i kad smo oženili, bez obzira ča su Ljiljanini jedno vrime živeli va Zagrebu, a on je gori i studiral. Oni su se i oženili va Zagrebu. Na njegovoj momačkoj isto va Zagrebu, ja ne znan kako ni ča, finili smo samo nas dva. I opet nan je bilo lipo. Njegovi studentski dani su se svodili na to da j on utorak jutro šal va Zagreb, a već četrtak zapolne bi bil doma. Ni mogal petak i pondijak bit va Zagrebu, ni se mogal gori trpet. Ali obavezno bi šal i vrnjal se z nekin našin ki j delal ili va Autoprometu, ili va Autotransu. On je već znal ki kad vozi tamo a ki se vrnja, priča Vlačina.
Početkom devedesetih godina Veljko je postao glavni urednik Novog lista, a Vlačinu je život odveo u političke vode. Postao je 1993. godine prvi načelnik Općine Čavle i odradio cijeli četverogodišnji mandat. Ne bez Veljkove podrške. Stoga, kad je Veljko umro, Vlačina je definitivno odlučio povući se iz politike.
»Bućo, odi, moraš poć!« – Bilo j to '92.-93. leta. Prvi lokalni izbori. Mladen Mavrinac Bondej slagal je te kockice za općinu i veli on meni: »Vlačino, ćeš poć na listu?»«. »Ma ne ren ti ja nikamo«, velin ja njemu. Ča san ja znal ča će to bit. Ali kako j Vejko već bili upućen va te stvari, on je meni rekal: »Bućo, odi, moraš poć!«. I tako san ja zaprl oštariju i šal za toga vijećnika. Oni su ti mene stavili za nosioca liste. Ja velin, ma ča j to nosioc liste, čuj va no vrime ja nisan znal ča j to, ja san se na valcer zimal. Ali ni bilo druge leh poć. Onda su počela ta snimanja, te televizije, čuj, nikad neću pozabit, došla ja Marija Končar z Hrvatske televizije. Pita ona mene:
»Ča ste vi tu?«.
»Ča ja znan, ja san nikakov nosioc liste«.
»Dobro mi ćemo vas snimat«.
»Ma ča ćete mene snimat, ja van peštan leh po grobnički«.
»Da, da, baš vas«.
Noge su mi se ocikle
– I tako san ja storil nike natuknice, ali naravno prvo toga san z Vejkon kontaktiral i on je meni rekal: »Bućo, ti si za to«. On je bil ta jedna karika ka j meni dala poticaj da prihvatin funkciju načelnika. On je bil glavni urednik Novog lista a ja načelnik Općine Čavle, ko da j sudbina tela da va isto vrime budemo na te dve funkcije. Ni bilo lahko, imel san i zdravstveni problemi, finil san i va bolnici. Čak san se mislel i povuć i dat ostavku, ali ipak san ostal do kraja mandata, ali nisan tel poć na drugi mandat. No, bil san kandidat za Županijsku skupštinu '97. Bili su ponovljeni izbori. I isti dan kad smo na sastanku va Ciottinoj ulici dogovarali koalicije, došal mi j Žejko Lambaša i govori: »Znaš ki j umrl?». A ja nisan znal, nismo imeli mobiteli va no vrime. I govori on da Vejko. Meni su se noge ocikle, to j bil strašan šok za me. Mi tu povedamo o nikoj koaliciji i onda dojde vijest da j Vejko umrl. Ja san se va ton momentu odlučil povuć. Ostal san još malo pomoć kod član Poglavarstva va općini, ali nakon toga više nisan tel bit va politiki – zaključuje Vlačina svoju političku epizodu.
Koliko god je Veljko imao utjecaja na Vlačininu političku karijeru, toliko je i Vlačina pomagao Veljku, koliko god je mogao, posebno na početku njegove novinarske karijere.
Obitelj i prijatelji
Vlačina naglašava Veljkovu privrženost obitelji. Kao mladić jako je poštivao i volio roditelje Ružu i Vladota i brata Miljenka, a njegova ljubav prema supruzi Ljiljani kao i prema njihovim kćerima Ani i Teni uvijek mu je bila na prvom mjestu.
– Vejko j najviše volel Podčudničani. Ipak je to njegovo selo. Strašno j cjenil Iveta Mavrinca Filonova, pa Šebeta Linića (Sebastijana ili Miroslava, kako ga već ki zove), Boškića, Marina Perušića »Srbina«, Braneta pokojnoga.... Oni su ono vrime ko dečkići kopali mel va kavi, da bi zaslužili za pjenušavi bin ili za piće poć kamo popit.
Ali tu su još bili i drugi prijateli, Borić, Josip Ban, jako j volel Arsenali, Racića, Barića, Gojka Čavlića isto, bili su tu i Zdenkić, Bukran, Ive Crgonja, pokojni Zec Zaharija, Tomiška, Duško Frlan..., neka mi judi ne zamire ako san koga izostavil, aš i ja se ne moren sih sjetit. Kamo bimo zihajali? Glavna destinacija nan je bil Filon na Čavji, to j bil mali grobnički Kontinental, saku sobotu su bili tanci na Čavji do ure, nediju do pol noći va Dražicah. Svirali su Arsenali, a mi smo bili š njimi si dobri. Potli bi se šlo va Endži i va Karavelu.
Još kod mlaji smo šli šijat na Poje pu Zdravketa, ja, on, Brunić pokojni, Darko, Keko.... Imel je on i škakjive teme– Kad je Vejko počel delat kod vanjski suradnik Novoga lista ja san kupil fotoaparat polaroid. On je pisal izvještaji z utakmic, a ja san mu slikal. On bi došal va Novi list z gotovun slikun. Va 'no vrime to j bila vela stvar, aš inače si moral poć slike razvijat. Već onda se j videla ta njegova strast prema novinarstvu. Počel je z Grobničanon i z utakmican po regiji, a onda se j proširil i na druge stvari. Imel je on i škakjive teme, ćapal se j i Štefana i sih skupa, trbalo j imet onda novinarskoga fajta da se piše već va onon sistemu. A potli kad je postal glavni urednik, vavik je govoril da novinu triba približit juden, da Novi list mora bit va sakoj kući. I uspjel je va tome. Ja znan kad se j prodavalo 10-20 primjerkih Novoga lista va Zagrebu i kad je Drago Haramija bila jedan od tih retkih kupcih, a onda j ta brojka došla do više hijad. Se san to znal uz Vejka. Se ča se j događalo okol Novoga lista ja san znal, aš bi on došal saku sobotu, obavezno bimo tu bili i ćakulali. Ovdi su dohajali i veterani Novog lista ča su košarku igrali, tako da su mi mnogi judi z Novoga lista uz Vejka postali prijateli i ponosan san na to. Ja užan reć reć da su mi Istravino i Novi ist kod jedna familija, a to se j kasnije i pokazalo, kad san šest-sedan let zaredon organiziral domjenak Novoga lista va Zagrebu za 300 judih.
Subota - dan odmoraSvi koji su poznavali Veljka, znali su da je subota bila njegov dan – za odmor. Jedan dan bez redakcije i Novog lista onima koji su bili u šihti sigurno je trajao cijelu vječnost, ali zato su Veljkova familija i njegovi prijatelji konačno došli na svoje.
– Te sobote su bile pravi ritual, govori Vlačina. Najprvo bimo sideli tu pu mene, još je bila terasa, onda bimo šli malo do Marina Perušića, Srbin smo ga zvali, ki j imel konobu va Gradu Grobniku. Znali bimo skočit nigdi zaboćat, pa se opet vrnut pu mene va oštariju. Najveći mu j gušt bil doć ovdi, videt obični judi, popit onih svojih pet-šest kapucinerih, popušit 20-30 cigaretih. A š njin nikad ni falelo teme za razgovor. Općenito, mi smo njega si voleli naslišat, jer on je nan donesal neke nove vijesti. Čuj, va no vrime mi smo si znali unaprijed ča se j dogodilo i ča će jutra bit va novinah. Mi smo bili važni judi aš smo to prvi doznali. Tako bi prošlo pet-šest ur da nisi ni primjetil. Ki god bi došal samo bi primaknul stolac i sel naslišat. Bil je strastveni pušač. Jednoga j imel v ruki, drugoga j već palil, noga priko noge, traper jakna i to j bilo to. Skroman, najskromniji čovik.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28612863285928592863285A28582859285A28632898289828632863285E285B285F285F285D286128632863286328592863K *****************************************************
Z noninega škabelina - revija frizura - JELENJE TV, 07:07
U organizaciji KUD Zvir Jelenje, Općine Jelenje, TZ Jelenje i uz pomoć Savjeta mladih Općine Jelenje održan je 5. događanje iz projekta „Z NONINEGA ŠKABELINA" -- Revija tradicijskih frizura. Znamo da je moda vrlo bitna i prisutna u našim životima još od davnina pa je cilj ovakvih događanja je da se ne pozabi ono naše i da se inspirira nove naraštaje da kroz suvremeno oblačenje uključe i dio tradicije. Folklorne skupine koje su pokazale svoje tradicijske frizure su (iz): Bribira, KPD Bazovice, Otočca, Opatije, Novog Vinodolskog, Jezera- Murtera, Karlovca, Koprivnice, Vrbovskog, Baške i Jelenja.
Z noninega škabelina - revija frizura - JELENJE TV