evo napakon jednom pozitivnog komentara o bandiću.
Jest da je dugo trebalo da se ijedan pozitivan pojavi, ali eto i to smo dočekali. Ali više govori o ostalim političarima nego o Bandiću samom
http://www.vecernji.hr/kolumne/biracima-se-smucilo-politickih-podjela-kolumna-51558Otkako je Milan Bandić objavio svoju predsjedničku kandidaturu, nastala je panika po medijima. Svi mogući kolumnisti i komentatori okrenuli su dokazivati kako bi njegov izbor bio ravan nacionalnoj katastrofi.
Analiziraju oni uzduž i poprijeko Bandićeve nedostatke, ali se jasno vidi da im to baš nekako ne ide od ruke: argumenti su im tanki, logika klimava, a dokazi nikakvi. Ne zato što Bandić ne bi imao nedostataka – ima ih, hvala na pitanju, u izobilju – nego zato što se ti politički proroci i ne boje njegovih nedostataka, nego nečega drugog, što ne spominju.
A što je to drugo? Pa, to su, nemojte se iznenaditi, Bandićeve vrline. A to je pravi hrvatski specijalitet, da se nekome vrline uzimaju za zlo i da se upravo one smatraju najvećim njegovim grijehom.
A koje su to Bandićeve vrline? Nema ih mnogo, ali su zato slikovite. O njemu se može kazati i ovo i ono, samo se ne može reći da je ideološki zaguljen.
On je već do sada bezbroj puta pokazao da može surađivati i s lijevima i s desnima, i s Crkvom i s braniteljima, i s nacionalnim manjinama i s dijasporom, i s Istrom i sa Slavonijom i s Bosnom. Rezultati su jedanput ovakvi, drugi put onakvi, ali se dobra volja nikada ne može poreći.
Sad se vi pitate tko mu to može zamjeriti. A ja odgovaram: može dobar dio naše političke kaste, a skupa s njom i mediji koji od nje žive.
Jer, pripadnici te kaste izgrađuju svoj profil i svoj javni identitet upravo na ideološkoj isključivosti. Njih prepoznajemo po tome što s jednima mogu, a s drugima ne mogu i po tome što će jedne stvari uvijek učiniti, a druge nikada neće.Nema te opće koristi koja bi njih natjerala da odu u Bleiburg ako su redovito u Jasenovcu, niti da odu u Jasenovac ako su redovito u Bleiburgu.
A po tome se već vidi i zašto im Bandić smeta. Prvo i prvo, postoji opasnost da se većini birača već smučilo od svih tih podjela, da im je dosta toga da svatko puca iz svoga bunkera i da su se zaželjeli malo normalnoga života i običnoga ljudskog razgovora.
Da bi, ukratko, mogli dati glas Bandiću, ne samo zato što će se on i s njima sporazumjeti, nego zato što im je stalo do sporazumijevanja kao takvog.
A onda, postoji i druga, još veća opasnost: da Bandić svojim primjerom pokaže kako podijeljenost nije naša sudbina, nego da se može živjeti i drukčije.
Da lijevo i desno – zapjenjeno lijevo i zapjenjeno desno – nipošto nisu jedine naše mogućnosti, nego da postoje i drugi putevi. Da politička shizofrenija nije hrvatska nasljedna bolest, nego da je groznica koja nas već dugo trese, ali od koje bismo se možda mogli i izliječiti.
A mnogi od te shizofrenije dobro žive, pa se zato i boje Bandića. Ne kažem da je on doktor, a ne kažem ni da je lijek. Kažem samo da on otkriva kako postoji i zdravlje. A kako ćemo do toga zdravlja doći, druga je stvar i nipošto se ne može svesti na pitanje jesmo li za Bandića ili protiv njega.
