http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3430%3Avaradinski-pouak-kratkovidni-birai-neizlaskom-na-izbore-pomau-razaranju-hrvatske&catid=1%3Ahrvatska&Itemid=3========================================================
VARAŽDINSKI POUČAK - Kratkovidni birači neizlaskom na izbore pomažu razaranju HrvatskeKolektivno brisanje pamćenja donosi teške posljedice i vraća Hrvatsku u stara vremena političke diktature i represije Kratkovidna osoba koja se uopće ne trudi kako bi poboljšala svoj vid, a mogla bi to učiniti, ne mora biti ni posebno sretna ni previše nesretna. Dapače, možda će reći da joj je najbolje ne vidjeti ono ružno u svome okruženja. Time si lakše zamišlja da su obrisi loše pojave, tek neka prividna najava zala, ali da se između tih obrisa nalazi nešto potpuno bezazleno. I tako će mirno prolaziti dane, sve dok ne padne u jarak. A što onda?
Ta slika preuzeta iz jedne japanske priče dobro opisuje poremećaj kod hrvatskih nebirača. Pred samo pet dana održali su se izbori u gradu Varaždinu, povijesnoj baroknoj hrvatskoj prijestolnici i jednom od važnih središta kulturnog i vjerskog života u današnjoj Hrvatskoj. Od građana s pravom glasa, na birališta ih je izišlo tek 38 posto, dakle nešto više od jedne trećine. A imali su zaista mogućnost biranja. Od lijevo-ekstremne Kukuriku koalicije, do nezavisnog kandidata koji djeluje u hrvatskoj kršćanskoj opciji HRAST, preko liberalnog centriste iz HSLS-a i još jednog nezavisnog kandidata kojeg se uvršćuje među pristaše HDZ-a. Koalicija Savez za Hrvatsku (stranke Akcija za bolju Hrvatsku, Jedino Hrvatska i Hrvatska demokršćanska stranka) nije u ovim izborima sudjelovala, ali je potporu dala kandidatu HRAST-a.
Tako široka lepeza ponuda nije trebala naletjeti na kratkovidnu ravnodušnost dvije trećine građana. A ta anomija ne završava na tome, ''nisam glasovao pa nikome ništa''. To odstupanje od društvenog kompromisa s vlastitim gradom, sa sobom samim i s ljudima koji u njemu žive i koji će u njemu živjeti, dovela je do toga da je pobjedu odnijela lijevo-ekstremno lijeva koalicija: Kukuriku je s 18 posto glasova (od ukupnog biračkog tijela) pobijedila i nalazi se pred osvajanjem grada u drugom izbornom krugu. Kukuriku ima svoje organizirano, malobrojno ali ideološki nabito tijelo, koje zna koliko svaki glas vrijedi i kako ga mora koristiti.
Je li ta jadna epizoda koja se upisuje u povijest slavnoga Varaždina, najava onoga što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj 4. prosinca 2011.? Nakon što se u doba totalitarizma i jednostranačja nije moglo glasovati, sada od jednom se događa to da većina građana ne izlazi na birališta jer – ne će. Kolektivno brisanje pamćenja, donosi teške posljedice i vraća Hrvatsku u stara vremena političke diktature i represije.
Pranje mozga i brisanje povijesti
Sjećanje je kao neka vrsta profanoga raja u kojem ima mjesta za sve drage i nedrage, za junake i izdajnike, za žrtve i krvnike, za preporoditelje i za tlačitelje, gdje pojedinci i narodi svakome dodijele neko mjesto prema objektivnim zaslugama ili prema vlastitoj percepciji i procjeni. Ono što se u Hrvatskoj događa usred ''kulturne revolucije'' i medijske diktature koje haraju od 2000. do danas, jest da se iz pamćenja nastoji izbrisati one drage, one koji su junaci, koji su žrtve i koji su preporoditelji, pa je tako i Varaždin pao na ovome pokusnom testu. Deformacija povijesti urodila je neshvaćanjem današnjih moralnih i političkih izazova.
''Nikak ni bilo da nekak ni bilo'', znao je Vlatko Maček govoriti u svojoj anacionalnoj blagosti, dok je beogradska diktatura uništavala Hrvate. A ipak je on nastojao biti humanist! Isto tako, stara narodna glupa izreka ''nije vrag tako crn kako ga se opisuje'', upotpunjuje se s frazom lažnih vjernika, onih koji kroz svoje poltronstvo prate velike tragedije drugih, s mudrovanjem o navodnoj Božjoj volji koja, odjednom, svim nesrećama je samo promatračka sjena. Da je tako mislio Konstantin godine 312., što bi bilo od kršćanstva i Rima, što bi bilo od Europe da je to bio stav pape Inocentija XI., hrvatskih junaka i poljskoga kralja Jana Sobieskoga (1629.-1696,), onoga koji je nakon pobjede kod Beča poslao Svetom Ocu zastave poraženih Osmanlija s porukom ''Veni, vidi, Deus vincit''). To su samo neki, možda najveći primjeri nezaobilaznih dužnosti pojedinaca i naroda.
Sve to nadovezuje se kao antiteza na japansku priču o čovjeku oštećenoga vida koji bi si mogao pomoći, ali to ne želi učiniti. Suzdržanost na dan izbora, nikoga ne kažnjava osim poštenoga čovjeka koji misli da se život piše ostane li po strani.
Domagoj Ante Petrić
===========================
Treba li reći da je izlazak na izbore građanska DUŽNOST i OBVEZA?