Mali koraci prema globalnoj svjetskoj valuti i globalnoj svjetskoj banci (Dio drugi)
U travnju 2011. je preko dvije stranice osvanuo tekst sa spinom u nadnaslovu: „Međunarodni monetarni fond traži socijalno osjetljivu upravu“.
Bizarno. Socijalna osjetljivost i MMF dva su suprotstavljena pojma.
U tekstu se nešto kao raspravljalo o tome da se tadašnji izvršni direktor MMF-a Strauss-Kahn kao ulizuje Francuzima zbog svoje navodne predsjedničke utrke 2012. godine, pa mu je za sunarodnjake trebao dokaz da se „nije prodao washingtonskim neoliberalanim globalistima“, kako je pisalo.
Nije prodao? Smiješno. Što se tu ima za prodavati? Ili za kupovati. Pa nećeš kupovati svoje vlasništvo, a Strauss-Kahn se ne bi niti našao na toj poziciji da nije poslušnik Elite do srži.
Ali to sve uopće nije bitno. Taj dio priče služio je samo za odvlačenje pažnje, ali i kao spin da nas se uvjeri da sami zatražimo diktaturu pod krinkom ‘socijalne osjetljivosti’. Ti dečki nemaju srama. Jer većinu teksta zapravo s činila uvjeravanja MMF-a da treba pojačati centralizaciju monetarnih vlasti na svijetu, kao dio metode malih koraka prema svjetskoj financijskoj diktaturi u vidu središnje svjetske banke i svjetske elektronske valute kojima će se osigurati potpuna kontrola nad ljudima i bogastvima svijeta.
Prošećimo kroz tekst i zabavimo se. Sa spinom se kreće odmah u glavu, na samom početku, citirajući poruke tadašnjeg šefa MMF-a upućene svjetskoj financijskoj i političkoj zajednici uoči proljetnog okupljanja guvernera i direktora međunarodnih financijskih institucija u Washingtonu, znači u samom štakorskom gnijezdu:
„Bankarske akcije treba oporezovati kako bi bankari počeli razmišljati o njihovim mogućim štetnim posljedicama. (Rekao je predstavnik onih koji posjeduju banke, op. K.M.). Granice monetarne politike ne mogu se više zaustavljati na tečaju i inflaciji nego ta politika mora biti i društveno odgovorna. (‘Društveno’ odgovorna? Ma htio je reći – odgovorna prema ‘društvancu’ koje manipulira događajima iz pozadine. op. K.M.). Cijelom svijetu danas treba nova, socijalno osjetljiva uprava“.
Ma nemojte? A tko će, molim vas, biti ta uprava? Tko će je birati? Ako se pokaže da nije ‘socijalno osjetljiva’, hoćemo li je ukinuti i vratiti se na staro?
Jedno je sigurno – tim stvorovima lišenim empatije socijalna osjetljivost nije ni u peti. Samo nam se rugaju u lice.
Dalje u tekstu je pisalo i ovo:
„Govoreći nedavno studentima Sveučilišta George Washington, Strauss-Kahn se založio za novi pristup globalnoj makroekonoskoj politici, takav koji će, zaživi li ikada zahtijevati osim pojačane socijalne osjetljivosti i radikalne promjene niza zakona i u najrazvijenijim zemljama.“(naglasak dodan)
Prema recepturi oca odnosa s javnošću (zapravo, suvremene propagande) Edwarda Bernaysa, u svijesti ljudi je potrebno povezati proizvod koji želiš nekome uvaliti (u ovom slučaju, to je svjetska financijska diktatura koja će se provesti kroz „promjene niza zakona“) s unutrašnjim željama tih ljudi, u ovom slučaju, s idejama o socijalnoj pravdi, jer to jest ono čemu ljudi istinski teže (za razliku od, je li, gmazova).
Evo sad i čemu je služila kriza. Da je nije bilo, nikad Strauss-Kahn ne bi mogao reći ovo:
„Pod starom paradigmom, uloga monetarne politike svodila se jedino na brigu o rastu i inflaciji. Ta uloga danas je prejednostavna. Prije krize, najveće opasnosti vrebale su iza fasade niske inflacije i snažnog rasta – galopirajući rast cijena imovine, kreditna eksplozija, investicije fokusirane na stambene nekretnine i ogromni nesrazmjeri na tekućima računima država. Cijelo to vrijeme prečesto smo ignorirali financijski sektor. Financijska regulativa i nadzor bili su usredotočeni usko prema pojedinim institucijama i tržištima, dok su ogromna i opasna područja makroekeonoskih i financijskih nestabilnosti ostala gotove bez ikakvog nadzora. Ključna lekcija koju smo naučili ovom kriznom razdoblju prije svega je to da i lokalni događaji mogu imati globalne posljedice.“ (Dakle, zaključak se nameće, potrebno je sve lokalne događaje staviti pod globalni nadzor, op. K.M).
Ali nije Kahn bio gotov s kenjažom i argumentima na temelju kojih bismo morali prihvatiti orvelovsku diktaturu koju nam njegovi vlasnici namijenili:
„Poput Pepeljuge, fiskalna je politika prepoznata i probuđena u kriznom razdoblju kada je monetarna politika ostala bez daha, a financijski sustavi našli su se na koljenima. Svijet se odjednom sjetio (ustvari Elita, ali ne odjednom nego još prije, op. K.M.) zaboravljenog alata i posegnuo za njim kako bi se svijet spasio od potpune ekonomske katastrofe (koja se stvara da bi svijet ‘dobrovoljno’ završio u rukama Iluminata, op. K.M.). Istovremeno, globalnom financijskom sektoru potrebna je ‘veća regulatorna kirurgija’, jer izvor krize nalazi se baš u kulturi lakovjernog preuzmanja rizika…“
Čovjek je nevjerojatan, zar ne?
Straus-Kahn priznaje, pisalo je dalje, da je „današnji svijet već učinio nekoliko koraka u pozitivnom smjeru, ali to su bili samo prvi koraci“. Zapravo je mislio – pozitivnih koraka za Iluminate, ostatak rečenice je točan. Jedan od tih koraka je „prošlogodišnji sporazum o pojačanom nadzoru banaka i njihove spremnosti na krizne udare (tzv. Basel III), ali „više od svega nama danas treba jačanje nadzora i regulative u ‘sjenovitom bankarskom sustavu’.“
Pod „mi“ misli na Elitu, njima to treba, a ne nama, građanima Planeta, ali da je bankarski sustav sjenovit, to je svakako točno.
„Jedna od pouka koje smo izvukli“, rekao je dalje, „je i da međusobna suradnja na globalnoj razini nije kategorija koja je podložna pregovorima. (naglasak dodan) Države više ne smiju posezati za trgovinskim restrikcijama ili se poigravati valutnim tečajevima kako bi pogurale kratkoročne ekonomske ciljeve“. Kad oni, kao i bilo kakav drugi vid samodostatnosti, usporavaju i smetaju dugoročnim ciljevima Iluminata u stvaranju potpune dominacije. Još je rekao: „U svijetu u kojem živimo multilateralne institucije poput UN-a, Svjetske banke i MMF-a danas u čak važnije nego u doba kada su osnovane, kako bi svijet nakon 1945. povele na put oporavka. (Zapravo, na put prema svjetskoj orvelovskoj državi, zbog čega je Drugi svjetski rat i bio orkestriran i započet. Ništa ne mijenja svijet tako temeljito kao ratovi.). Problem je što zbog sporog ritma prilagodbe novim globaliziranim uvjetima one gube na relevantnosti“.
Očito je da živimo u vrijeme kad se tim dečkima doista žuri. Čovjek bi rekao da se ponašaju kao da im se klima tlo pod nogama. Doduše, to se ne primjećuje na prvi pogled, ali nervoza je ipak evidentna.
Bilo je za očekivati da će se i u vijesti naslovljenoj „Euro u padu, nesigurna stabilnost cijele eurozone“ provlačiti prijedlozi o nekom od mnoštva manjih ili većih koraka ka centraliziranju svjetskog monetarnog sustava. I doista, pisalo je da je predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet pozvao vlade država članica da učine više kako bi jamčile fiskalnu disciplinu, zbog „zabrinutosti da dužnička kriza ne bi rezultirala slomom na financijskim tržištima, ili još gore, pucanjem valutne unije“. Što bi svakako bilo „još gore“, ali za iluminate, a za tebe i mene, dragi čitatelju, stvari bi bile upravo onakve kakve su bile i prije nametanja valutne unije. Pa svijet je i tada postojao, i tada smo išli u dućan.
Trichet je u razgovoru za njemački Der Spiegel pozvao na „kvantni skok u uzajamnom nadzoru ekonomske politike u Europi“ te dodao kako su potrebne strukture za sprečavanje lošeg ponašanja te „učinkovite sankcije“ za kršenje sporazuma o stabilnosti i rastu.“ S tim predstavnikom Elite, složila se druga predstavnice Elite, koje je zapravo postala njemačkom kancelarkom na sastancima družbe Bilderberg. Angela Merkel je za novine Elite zvane Wall Street Journal izjavila da onim državama koje ne budu kontrolirale svoje financije i ne budu se držale dogovora treba ukinuti pravo glasa u Europskoj uniji. Lijepo i unisono međusobno razgovaraju predstavnici istoga zakulisnog kluba u medijima koji pripadaju tom istom klubu.
Zanimljiva je i ideja o ukidanju prava glasa članica u Europskoj uniji. Po strogim maastrichtskim kriterijima danas bi se skoro svim članicama EU moglo ukinuti pravo glasa. Tko će ga onda imati? Vlada EU, koja se danas zove Europska komisija. Možda se u toj Merkeličinoj izjavi naslujuće da uspostavljanje financijske diktature ima više razina djelovanja od samo stavljanja financijskog područja pod nadzor.
U lipnju 2011. je osvanuo veliki tekst preko dvije stranice naslovljen: “Hrvatska opasno slična Grčkoj“.
Mmm, da.
Tekst je napisao Vladimir Gligorov, profesor na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije. Bila je to neka vrst opširne analize svega što se zbivalo u Grčkoj, a naslov je bio neukusno tendenciozan jer je u cijelom tekstu Hrvatska spomenuta u jednoj rečenici.
U tekstu sam, već po navici, tražio naznake globalnog financijskog cetraliziranja, čemu umjetno izazvane krize i služe (uz to što im je cilj i pokupiti sva nacionalna bogatstva u džepove financijske oligarhije, ali to je usputna djelatnost, tek tako da se usput i zaradi). Bio sam siguran da ću naći što tražim, a tako je i bilo. Nakon opširne analize grčkih problema i njenih navodnih uzroka, autor je napisao i slijedeće:
„Što bi ovo moglo značiti za Europsku Uniju i za eurozonu? Dvije su pouke koje, čini se, svi razumiju, Jedna je da je potrebno znatno jačanje supervizije bankarskog sustava u EU, pa i ozbiljno poboljšanje regulative. (…) Druga je pouka da će biti teško održati monetarnu uniju sve dok postoji značajna fiskalna suverenost. (…) Tako da će se eurozona i EU suočiti s izborom između ograničavanja fiskalne suverenosti zemalja članica i postupnog smanjivanja stupnja integriranosti.“ (naglasci dodani)
Hm, baš me zanima za što će se odlučiti u tom izboru. Je l’ netko za okladicu?
Portugalski premijer Jose Socrates, pisalo je u nekim novinama, podnio je ostavku nakon što je parlament odbio prihvatiti proračun kojim bi se uvele velike uštede i spriječila potreba za međunarodnom financijskom pomoći koja je odobrena Irskoj i Grčkoj. Socratesova vlada planirala je uštedjeti 11 milijardi eura u iduće 4 godine. Svih 5 opozicijskih stranaka glasovalo je, dan prije summita EU o planu za saniranje dužničke krize, protiv njegovih mjera kojima je bilo predloženo smanjenje potrošnje i povećanje poreza.
Najpoznatiji svjetski invenstitor Warren Buffett, pisalo je u nastavku, rekao je da ne misli da je kolaps eurozone i njezine jedinstvene valute nakon portugalske krize nezamisliv. Ali je rekao da vjeruje da će „veliki napori“ očuvati euro. Ali preduvjet za to je da periferne zemlje poput Portugala nađu način za rješavanje fizikalne krize. Jer, rekao je, „ne možete imati tri, četiri ili pet zemalja koje ‘slobodno jašu’ na račun drugih zemalja. To neće moći još dugo tako, one moraju dobiti svoje fiskalne okvire.“
Za temu malih koraka prema globalnoj valuti tijekom 2011. doista nije nedostajalo ‘štofa’. Jedan novinski naslov je glasio: „MMF predložio kontrolu dotoka stranog kapitala“.
Pisalo je da je „Međunarodni monetarni fond poprilično naljutio zemlje u razvoju poput Turske, Južne Koreje, Brazila“. No, to nije ništa novo, MMF je i smišljen da drži za jaja zemlje u razvoju, onemogućava im razvoj i predaje njihova nacionalna bogatstva svojim vlasnicima, korporativnoj eliti. Ono što je novo u vijesti je sročeno ovako: „Osim što svoju aranžiranu pomoć uvjetuje mnogim nepopularnim mjerama, (MMF) sada traži i kontrolu nad kapitalnim investicijama“.
Lajtmotiv je uvijek i stalno: kontrola. Uvijek uz neki dobar povod za zahtijevanje kontrole nad tuđim gospodarstvima.
Evo tog povoda, a to je ujedno i drugi popularni lajtmotiv: financijska kriza na tržištu nekretnina. Ista ona koju su namjerno stvorili pozadinski gospodari MMF-a da bi mogli primjenjivati svoju provjerenu formulu nametanja diktature malim koracima.
Argument MMF-a bio je da strane investicije koje su sad navrle prema zemljama u razvoju nakon financijske krize stvaraju nered na tržištu, odnosno mogu uzrokovati stvaranje „mjehura“ na tržištu nekretnina, dionica i druge imovine. Iz Brazila je glasno je odgovorio Guido Mantega, ministar financija: „Protivimo se bilo kakvim smjernicama, okvirima, ponašanjem koje pokušava ograničiti, izravno ili neizravno, politiku zemalja suočenih s nestabilnim priljevom kapitala“. Zemlju u razvoju, pisalo je dalje, krive američke Federalne rezerve jer drže kratkoročne kamate na nuli te pumpaju novac u vladine obveznice dok razvijene zemlje pak krivnju prebacuju na Kinu i nemogućnost komtroliranja svoje valute, a Amerikanci pozdravljaju namjeru MMF-a da kontrolira investicije.
Kao što vidimo cijelo kvarno društvo manipulatora skupilo se u jednoj rečenici.
Šteta što nema nikoga da povuče vodu.
(…nastavlja se)
