Baha'i djeluju pri UN od samog njegovog osnutka, na nekim sveučilištima u svijetu uvedena je katedra za baha'i vjeru. Baha'i zdanja pohode ljude cijeloga svijeta. Npr. ovaj hram u Indiji posjećeniji je od Taj Mahala.
http://www.bahaihouseofworship.in/
Samo čašću da uđu u Baha’u’llahovu prisutnost mnoge su duše postale osvjedočeni vjernici; nisu im bili potrebni nikakvi drugi dokazi. Čak bi i oni ljudi koji su Ga odbacili i ogorčeno mrzili, nakon što bi Ga sreli, svjedočili o uzvišenosti Bahá’u’lláha, govoreći: “To je veličanstven čovjek, ali kakva šteta da iskazuje takve tvrdnje! Inače, prihvatljivo je sve što kaže”.
Baha’u’llah je uzvisio Svoju Stvar u “Najvećoj Tamnici”; iz te se Tamnice Njegovo svjetlo izlilo na sve strane, Njegov je ugled osvojio svijet, a objavljivanje Njegove slave stiglo je do Istoka i Zapada.
Tako Mu se ni narodi ni države sa svom njihovom snagom nisu mogli oduprijeti. Zaista, sam i usamljen, zatočen i ugnjetavan On je postigao sve što je želio i danas se s Njegovim učenjem možemo sresti bilo gdje na svijetu.
Njegovo učenje samo za sebe svjedoči o veličini Njegove objave. Da bi se komentiralo Njegovo učenje potrebno je nešto pročitati iz Njegovih spisa, a ne koristiti tipke Copy Paste. O nekim principima nešto je bilo rečeno prije.
Ne želim spominjati čuda Bahá’u’lláha jer bi se možda moglo reći da su to priče podložne i istini i zabludi, poput pripovijesti o Kristovim čudima u Evanđelju koje su do nas došle od apostola i ni od koga drugog, a Židovi ih poriču. Kad bih želio spomenuti nadnaravna djela Bahá’u’lláhova, ona su brojna; ona su poznata na Istoku, pa čak i nekim nebahá’íma. No te priče nisu svima mjerodavni dokazi i svjedočanstva; čitetelj bi možda mogao reći da se ta priča ne slaže s onim što se stvarno dogodilo, jer poznato je da druge sekte opisuju čuda koja su izvršili njihovi utemeljitelji. Na primjer, sljedbenici brahmanizma pričaju o čudima. Kakav dokaz imamo da su te priče istinite ili lažne? Ako su to bajke, onda su i drugo bajke; ako su one općeprihvaćene, onda su i druge općeprihvaćene. Prema tome, te priče nisu zadovoljavajući dokazi. Da, čuda su dokazi samo svjedoku koji ih je vidio, ali koji ih također može smatrati tek čarolijom, ne čudom. Izuzetna djela također se pripisuju i nekim opsjenarima.
Ukratko, želim reći da je Bahá’u’lláh napravio mnogo čudesnih stvari, ali ih mi ne prepričavamo, jer one nisu mjerodavni dokazi svima na zemlji podjednako, pa čak niti onima koji su ih vidjeli: mogli bi misliti da su to samo čarolije.
Također, većina čuda Proroka koja se spominju ima unutarnje značenje. Na primjer, u Evanđelju piše da je u času Kristova pogubljenja prevladala tama, da se zemlja zatresla i zastor u hramu raspolovio od vrha do dna, te da su mrtvi ustali iz svojih grobova. Da su se ti užasni događaji uistinu zbili, sigurno bi bili zabilježeni u povijesti toga doba. Postali bi uzrokom mnogih nemira srca. Vojnici bi skinuli Krista s križa ili bi se razbježali. O tim se događajima, međutim, ne govori niti u jednoj povijesti; stoga je jasno da ih ne treba uzeti doslovce, nego tako kao da u sebi nose unutarnje značenje.
Nije namjera poreći takva čuda; mi samo mislimo da ona ne čine mjerodavane dokaze i da imaju unutarnje značenje.
Svi narodi svijeta čekaju dvije Objave koje moraju biti istodobne; svi čekaju ispunjenje tog obećanja. U Bibliji Židovi imaju obećanje Gospoda nad vojskama i Mesije; u Evanđelju obećan je povratak Krista i Ilije.
U Muhamedovoj religiji obećani su Mihdí i Mesija, a isto je i sa zaratustrijanskom i ostalim religijama. Bitna je činjenica da su svi obećali dvije Objave Koje će doći slijedeći jedna drugu. Predskazano je da će se u doba tih dviju Objava zemlja preobraziti, svijet postojanja obnoviti, a bića se zaodjenuti novim ruhom. Pravda i istina obujmit će svijet; neprijateljstvo i mržnja će nestati; svi uzroci podjele među narodima, rasama i nacijama izgubit će se, a pojavit će se uzrok jedinstvu, skladu i slozi. Nemarni će se probuditi, slijepi progledati, gluhi će čuti, nijemi progovoriti, bolesni će se izliječiti, mrtvi će ustati. Rat će ustupiti mjesto miru, neprijateljstvo će biti pobijeđeno ljubavlju, uzroci svađe i prepirki bit će potpuno uklonjeni, a postići će se istinsko blaženstvo. Svijet će postati zrcalom Nebeskog kraljevstva; čovječanstvo će postati Prijestoljem Božanstva. Svi će narodi postati jedno; sve će se religije ujediniti; svi će pojedinci postati jedna obitelj i od jednog roda. Sve regije zemlje postat će jedno; praznovjerja koja su izazvale rase, države, pojedinci, jezici i politika nestat će, a svi će ljudi dosegnuti život vječni u sjeni Gospoda nad vojskama.
Postoje brojna Biblijska proročanstva koja su ispunjena dolaskom Baba i Baha’u’llaha. Evo, samo nešto iz Daniela.
U Knjizi Danielovoj, od ponovne izgradnje Jeruzalema do Kristova pogubljenja proći će sedamdeset tjedana; jer Kristovim pogubljenjem ostvarena je žrtva i oltar je uništen. To je proročanstvo Kristove objave. Tih sedamdeset tjedana počinje obnovom i ponovnom izgradnjom Jeruzalema, te raspravom o tome koje su četiri naredbe dala tri kralja.
Prvu je izdao Kir 536. godine prije Krista; to je zabilježeno u prvom poglavlju knjige Ezrine. Druga naredba, glede obnove Jeruzalema je od Darija iz Perzije 519. godine prije Krista; to je zabilježeno u šestom poglavlju Ezre. Treća je naredba Artaksersova u sedmoj godini njegove vladavine, tj. 457. godine prije Krista; to je zabilježeno u sedmom poglavlju Ezre. Četvrta je naredba Artaksersova iz 444. godine prije Krista; to je zabilježeno u drugom poglavlju knjige Nehemijine.
No, Daniel se posebno poziva na treću naredbu koja je izdana 457. godine prije Krista. Sedamdeset tjedana je četiristo i devedeset dana. Svaki je dan, prema tekstu iz Svete knjige, godina. Naime, u Bibliji je rečeno: “Gospodinov dan je jedna godina”. Dakle, četiristo i devedeset dana je četiristo i devedeset godina. Treća naredba Artaksersova bila je izdana četirsto i pedeset sedam godina prije Kristova rođenja, a Krist je u vrijeme pogubljenja i uzašašća imao trideset tri godine. Zbrojite li trideset i tri sa četiristo i pedeset sedam dobivate rezultat četiristo i devedeset, što predstavlja vrijeme koje je Daniel najavio kao vrijeme Kristove objave.
No, u dvadesetpetom stihu devetog poglavlja Danielove knjige to je prikazano na drugi način kao sedam tjedana i šezdeset dva tjedna. Mnogi su ostali zbunjeni tim razlikama pokušavajući izmiriti te dvije tvrdnje. Kako sedamdeset tjedana može biti točno na jednom mjestu, a šezdeset dva tjedna na drugom? Te se dvije izjave ne slažu.
No, Daniel spominje dva datuma. Jedan od tih datuma počinje s naredbom Artakserksa Ezri da izgradi Jeruzalem: to je sedamdeset tjedana koji završavaju s Kristovim uzašašćem, kad su njegovim mučeništvom žrtva i žrtvovanje prekinuti.
Drugo razdoblje, o kojem se govori u dvadeset i šestom stihu, označava razdoblje od završetka gradnje Jeruzalema do Kristova uzašašća, a koje traje šezdeset i dva tjedna: sedam tjedana jest vrijeme gradnje Jeruzalema, koja je trajala četrdeset devet godina. Kad dodate tih sedam tjedana na šezdeset i dva tjedna, to je ukupno šezdeset i devet tjedana, a u posljednjem tjednu (69—70) dogodilo se uzašašće Kristovo. Tih sedamdeset tjedana na taj je način ispunjeno i nema protuslovlja.
U osmom poglavlju Knjige Daniela, stih trinaesti, kaže se: “Tada čuh gdje jedan Svetac govori, a drugi Svetac upita onoga koji govoraše: “Dokle će trajati ovo viđenje o svagdašnjoj žrtvi i o opačini što pustoši i gazi Svetište i Vojsku?” Potom on odgovori (stih 14): “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno”; (stih 17) “No on mi reče... ovo je viđenje za vrijeme posljednje”. To jest, koliko će dugo trajati ova nesreća, ovo pustošenje, ponižavanje i srozavanje? Kada će osvanuti zora Objave? Onda je on odgovorio: “Dvije tisuće i tri stotine dana; tada će Svetište biti očišćeno”. Ukratko, smisao je ovog ulomka u tome što on govori o dvije tisuće i tri stotine godina, jer u tekstu Biblije svaki je dan godina. Tako je od datuma izdavanja Artakserksove naredbe za izgradnju Jeruzalema pa do Kristova rođenja proteklo 456 godina, a od Kristova rođenja pa do dana Bábove objave prošle su 1844 godine. Dodate li tom broju 456, dobivate zbroj od 2300 godina. Drugim riječima, ispunjenje Danielove vizije zbilo se 1844. godine poslije Krista, što je godina Bábove objave prema izvornom tekstu Knjige Daniela. Razmislite o njegovu jasnu određenju godine objave; teško će se naći preciznije proročanstvo za objavu od ovoga.
U Mateju, poglavlje 24, stih 3, Krist jasno kaže da je ono na što je Daniel mislio ovim proročanstvom bilo datum objave, a stih glasi: “Kad je sjedio na Maslinskoj gori, pristupiše mu učenici njegovi da mu kažu: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” Jedno od objašnjenja koje im je On dao u odgovoru bilo je (stih 15): “Kad vidite grozu pustoši’ o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji na svetom mjestu’ – tko čita, neka shvati!”. U tom odgovoru uputio ih je na osmo poglavlje Knjige Daniela kazujući da će svatko tko to bude čitao razumjeti da je to vrijeme o kojem se govori. Promislite kako se jasno govori o Bábovoj objavi u Starom zavjetu i Evanđelju.
Da bismo zaključili, dopustite da sada iz Biblije razjasnimo datum objave Bahá’u’lláha. Datum Bahá’u’lláha izračunat je prema lunarnim godinama od poslanja i Hidžre Muhamedove; jer u Muhamedovoj se religiji rabi lunarna godina, koja se isto tako rabi i za sve zapovijedi koje se odnose na bogoštovlje.
U Danielu, poglavlje 12, stih 6, kaže se: “Jedan upita čovjeka odjevena u lanene haljine koji stajaše iznad voda rijeke: Kada će doći kraj tim čudesima?’ Začuh čovjeka odjevena u lanene haljine, koji stajaše iznad voda rijeke; on podiže k nebu desnicu i ljevicu, kunući se Vječno živim.Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena – kada dođe kraj rasulu snage svetoga naroda – sve će se to svršiti.’”
Budući da sam već objasnio značenje jednog dana, nije potrebno dalje objašnjavati; no, samo ćemo kratko reći da se svaki dan Oca računa kao jedna godina, a u svakoj je godini dvanaest mjeseci. Tako tri i pol godine čine četrdeset i dva mjeseca, četrdeset i dva mjeseca su tisuću i dvjestošezdeset dana. Báb, predvjesnik Bahá’u’lláha, pojavio se u 1260. godini poslije Hidžre Muhameda, prema islamskom računanju vremena.
Kasnije, u stihu 11, kaže se: “Od časa kad bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši: tisuću dvjesta i devedeset dana. Blago onomu koji dočeka i dosegne trista trideset i pet dana”.
Ovo lunarno računanje počinje od dana proglašenja Muhamedova proroštva u zemlji Hijáz, što je bilo tri godine nakon Njegove misije, jer je u početku proroštvo Muhamedovo držano u tajnosti i nitko za njega nije znao doli Khadíjah i Ibn Nawfal. Nakon tri godine to je bilo najavljeno. A Bahá’u’lláh je obznanio svoju objavu u 1290. godini od proglašenja Muhamedove misije.
