Nastavek prethodnoga listaNovi list, 2012 11 08
Prilog četrkom Beseda, (2/5)**********************************
TRI ŽENSKE ŠTORIJE
Za saken ostane neki senjalić
Marija, Marijeta i Milena, bile su Kastafka, Matujka i Mošćeninka i saka od njih imela je svojo vreme. Čuda let ih već ni va teatre od živjenja, ma nisu pozabjene. Za njimi su ostale tri smešice, tri mrvice smeha Piše Cvjetana MILETIĆ
Seh duš dan je.Mrzlo je i popuhuje. Na se strani diše mrtvaške rožice. Glavi zdižu se veće turnarice, na vetre tancaju one miće, miće rastuće va seh koloreh i one bele i žute keh zovu špini. Dih od rožic i gorućeh štelik raširil se po celen cimitere. Pravo za reć raširil se i cimiter. Pred noć sled jače vehtaju palmiki, ki va duše otpiraju svetlobu i kot da odnekuda prihajaju nečujni glasi oneh ki su potrošili svojo vreme. Za saken je ostal neki plamenčić, neki pisani senjalić, neki spomen. Magar mrvica tugi al smeha. Se drugo vetar će potrt. Užala j' reć moja mat: »Kad umreš - umreš. Ni te!« Ma ni to baš tako. Aš i kad umreš ostane baren kakova štorija. Neka za nasmet se, neka za plakat.
Marija, Marijeta i Milena, bile su Kastafka, Matujka i Mošćeninka i saka od njih imela je svojo vreme. Čuda let ih već ni va teatre od živjenja, ma nisu pozabjene. Za njimi su ostale tri smešice, tri mrvice smeha.
Prva štorija - kastafska Marija je prepasala devedeseto leto. Naživela se i nadelala. Živjenje ju j' od rojenja bez miloserja mesilo i mastilo. Puna kuća dece i mizerije. Ona j' bila jedanajsta. Već kot otročica morala se rano stajat i va kuće pomoć. Kašnejeh let je na placu hodila. Keh bremen je zinesla, ni sama ne znala povedet. Užala j' reć da ih na kup stavi, bil bi veći od Belićevega brega. I mislela je, sirota, da će njoj bit lagje kad se oženi. Ma ni bilo. Njiji je Ive bil njurgast i žvergast čovek, bimo rekli nakrivo nasajen. »Nikad mu svetlo ne sveti«, užala se brižna potužit. I pravo za reć, Ive njoj ni bil dobar. Pazil je na saki njiji korak, da se ne bi s ken pogovarala, z butigi ni smela štentat, ne daj Bog da bi se kemu lepo nasmela al podala susedu kikarin kafa bez njigovega znanja... Vaje bi bil va kuće veli kar i trubac do poda... Retko je na mašu šla i onda bi se bila susedan potužila: »Avamane, ženske moje, jeložija je huja od raka, aš račina te poji i umreš, a jeložija zjida, zjida... a umret ne moreš. « I ona je punu kuću dece imela, a deca su morala zrast pa j' mučeć trpela. Trpela i starela. I semu se grdemu brižna prinavadila.
Kako su Ive i Marija bili se nemoćneji i bolneji, jedan je dan pozvala su svoju decu na obed i potle obeda njin rekla: »Deca moja, trpela san za drevo i za kamik, se sporad tega da vi odrastete. Sada vas molin da greste na cimiter i kaparate nan pul Sv. Lucije dva groba. Sakemu svoj.«
Deca su se najprvo malo pogledevala pa je najzad neki i rekal: »Ča će van dva groba, mamo? Sedandeset i dve leta ste skupa živeli, pa ča ne bite oteli da skupa budete i potle smrti?«
»Ne«, oštro se otresla Marija, »aš ako jas umren prva i prvu me zakopate, kasela vašega oca bi prišla zgora mane, a jas neću da me i potle smrti neki masti pa bil to i vaš otac! Celo živjenje me mastil i pod nogi hital, ne mora i potle smrti na mane ležat!«
Druga štorija – matujskaSad gremo h Matujan.
Marijeta je bila vredna i poštena ženska, bi rekli poštena do zadnjega korena, a siromašne još i dubje. I najboja delavica va sele. Ni bilo ženske ka j' mogla oprtit takovo breme i nest ga na opatijsku placu prez počinut. Ni bilo ni jene ženske va sele ka j' toliko dece rodila i nikad se požalila. Njijo ju je delo vavek čekalo i ona mu se va saku dobu priložila kako rabi. I po dažje i po sunce, i po lete i po zime, ni imela vremena za sest i ćakulat. Sada je kuntenta. Soj je dece školu dala, seh na dobar put pospravila i poženila, sen pomogla koliko j' mogla i seh je volela. Jubav su njoj, pravo za reć, si obilo vrnjali. Kad je oćutila da j' skori kraj blizu, pozvala je seh svojeh. Oni su stali okol njije smrtne pusteji i naslišali ča njin to ima za reć. Tiho, komać se čulo kako šapiće, je rekla: »Deca moja draga, storila san se, se ča su Bog i živjenje od mane iskali. I nikad nikega od vas nisan niš prosila. A sada vas prosin da kada pride moja smrtna ura i kada me lepo obučenu va kaselu položite, glavu mi nastran obrnite.«
Si su zamuknuli. Takovega ča nisu nikada čuli. I teško je bilo pitat mater zaš, ma moralo se. Mići Josipić, ki j' komać prepasal petnajst let, bil je nekako najkuražjeni. Pak je pital: »Mamo, to prvi put čujemo. Zaš glavu nastran?«
Mat ga j' milo pogledala, svojun rukun njigovu pogladila i tiho rekla: »Napatila san se za živjenja vele zimi i grdeh dažji pak ne bin otela da mi v usta gre dažjina i da me zaguši ona blatna vodina.«
Treća štorija – mošćeničkaSad gremo do sused na mošćeničku stran.
Milena je bila lepa ženska. Volela se lepo obuć, poć na mašu va nedejni dan, a si drugi dani bili su samo za delo. Tu i tamo, ki za tanac. Kako se rano zajubila, tako se rano i oženila pa nabrzo i troju decu rodila. Živjenje njoj ni bilo lahko. Mizerije potle Drugega rata ni falelo, ma ona se sakemu delu priložila. Tako je neš doma neš odomi zaslužila, neš zašparala i neš poskriveć dece rinula... Za kupit kakov bunbon. Kad je ostala dovica, stavila je mužu na spomenik najlepju sliku ku je imela, i užala je reć: »Tako je valda Bog otel«. Ma, Bog je otel da ona i daje živeje na radost svoje dečine. Dočekala je da se si požene, da va kuću pridu vnuki i vnučice pa se još fanj let teplila na njihen veselen smehe. A dečje vesele oče bile su najboji senjal da j' va živjenjen svoje materinsko delo odbavila kako treba. Kad ju je jedan dan neš počelo bolet i hitilo va pusteju, prestrašila se da j' kraj blizu pa je pozvala svoju decu i ovako njin rekla: »No, deca, ča je bilo dugo, prišlo j' blizu. Va pikabite van je parićana sa roba za obuć me kad umren. Va komodine su van šoldi za plovana i drugo ča rabi. A va ovoj bušte van je slikica, ku ćete mi stavit na ploču pul oca.«
Si su kimali z glavun, samo je najmlaja hćer, kurijoža mala, znela slikicu z bušti, zagledala se va nju i rekla: »Mamo, na ovoj ste slike tako lepa i mlada, ča te judi reć ako baš nju stavimo?«
– Neka reču ča te! Oni te reć i pozabit. A jas neću da jedan dan neki od mojeh vnuki pride h Sv. Bartolu na cimiter, pogleda sliku od oca pa od mane i reče: »Majko, ki lepi čovek, a oženil je ovu staru i grdu! Ste me razumeli? I tako neka bude!«
I bilo je, jušto tako.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28602863285928592863285A28582859285A2863288A288D28632863285E285B285F285E2859286128632863286328592863M **********************************
U NASEG MARINA - Ženska klapa Kastav, 01:46
U NASEG MARINA - Ženska klapa KastavNastavek na sledečomu listu