Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri / Pogled
KVADRATURA DRUGA29.08.2009.
đermano ćićo senjanovićpobratimstvo lica na stadionuTelevizija je natjecanje u skoku uvis na Svjetskon prvenstvu najavljivala ka sraz »hrvatskog dragulja i njemačke policajke«. A to je uvredljivo da ne more bit uvredljivije. Na jednu stranu imate vridnu njemačku policajku, koja se još bavi i vrhunskin sporton, a na drugu stranu imate hrvatskog dragulja koji krede bogu dane, a da joj ne bi rekli da je nerad i linčina, ona se uvatila priskakat letvicu...Slika:
http://novine.novilist.hr/images/clanci/2009/8/443725.jpg ljepotica i zvijerMeni je najdraže kad se naša televizija pritvori u navijačku domoljubnu budalu. Danima smo gledali najavu za takmičenje u skoku uvis za žene na Svjetskom prvenstvu u atletici u Berlinu. A Berlin je strašno osjetljiv na međuljudske odnose. Znaju koliko se Njemačka usrala s nacizmom, pa su sad donili sve ustave, zakone, pravilnike, uredbe i članke da in se više nikad ne dogodu pivnice, kristalne noći i logori.
Čak su doveli unuke Jesseja Owensa i Luza Longa, tih skakača udalj koji su bili suparnici pri 73 godine na Olimpijadi u Berlinu. Amerikanac i Nijemac. A bilo je gadno '36. bit američki crnac u Berlinu. A crno se pisalo i Židovima. Ma, ča ja to vama tumačin, kad vi to sve znate boje od mene. Eto, došle su i te dvi unuke slavnih sportaši i bile su uz podij prilikom dodjele medalja svjetskim pobjednicima u skoku udalj da bi nas podsjetile na prijateljstvo Owensa i Longa, i da bi i one nastavile to prijateljstvo. Eto, to je tila Njemačka pozivajući njih dvi, i to bi triba bit smisao sporta. Pobratimstvo lica na stadionu.
A naša javna televizija je natjecanje u skoku uvis na Svjetskon prvenstvu najavljivala ka sraz »hrvatskog dragulja i njemačke policajke«. Mislin da to naša Blanka nije zaslužila. Ne znan, možda onima s Televizije smeta ča je Blanka iz Splita pa je nazivaju draguljon. A to je uvredljivo da ne more bit uvredljivije. Da su njemačku skakačicu nazvali biseron, onda čovik ne bi ima primjedbi, ali, jednu zvat draguljen, a drugoj stavit zanimanje, to je nedopustivo. Ispada da je naša Blanka bez alata i zanata, pa joj se moraju izmišljat imenice. Na jednu stranu imate vridnu njemačku policajku, koja se, pored svoga posla, još bavi i vrhunskin sporton, a na drugu stranu imate hrvatskog dragulja koji krede bogu dane, a da joj ne bi rekli da je nerad i linčina, ona se uvatila priskakat letvicu. Zasad joj, bidnoj, dobro gre, ali ča će kad prestane skakat? Za ovu Njemicu nima straja, policajka bila, policajka će i ostat. Ali ča će bit s našin draguljen?
Samo da nan ga šeici ne ukredu.
partizanski korner Tamo 1941. godine grupa od tridesetak splitskih skojevaca, boraca Prvog splitskog partizanskog odreda, zarobljena je u okolici Sinja, di in je suđeno i presuđeno. A to je i logično. Oni su se pobunili protiv Nezavisne Države Hrvatske, kojoj je pomoć u sređivanju stanja na terenu pružila fašistička Italija. Sve je to već viđeno, a viđat će se i u budućnosti. Tako će šezdesetak godin kasnije nezavisna iračka država uz pomoć američkih prijatelja ubijat pobunjenike koji su se digli protiv stranog okupatora i domaćih izdajnika.
Kako je ta povijest dosta zafrkana, i kako nije lako povlačit paralele, jer bila bi ludost izjednačavat fašističku Italiju i Obaminu Ameriku, to san ja poziv tajnika Radničkog nogometnog kluba Split Špira Barbarića da dođen na otkrivanje obnovljenog spomenika streljanin nogometašima Splita u Ruduši kod Sinja, primija s dvojakin osjećajima. S jedne strane san bija ponosan na novu upravu RNK Split, koja ne zaboravlja svoje igrače, koja poštuje povijest kluba i koja se ne ponaša ka da je s njon u RNK Split sve počelo, a s druge strane san bija beskrajno žalostan. Do Ruduše smo se pribacili s dva autobusa. U jednome igrači i uprava RNK Split, a u drugome splitski antifašisti, u koji su primili i mene. Dva-tri muška, a sve ostalo žene. Splitske partizanke. Članice Društva antifašista. Nek in je za vrime rata bilo 18 godin, to svaka danas ima najmanje 80. Morete zamislit koju snagu i voju triba imat u tin godinama za poć se tramakavat autobuson i onda uru vrimena stat na najžešće sunce.
I tako, za Rudušu idu dva autobusa. U jednome sportaši, u drugome partizani. Na povratku, u prvome ponos, srića i zadovoljstvo ča su se sitili svojih igrači koji nisu imali tu sriću da se vratu iz rata. A u drugome, partizanskome, ćutilo se to isto, ali je bilo i mrvu tuge zato ča svi te borce spominju isključivo ka igrače, a niko ka partizane. Ka da je najvažnije to ča su bili igrači. Je, lip je balun, drag mi je RNK Split, ali draga mi je i istina. Divno je ča je i Hvidra položila vijenac. I onda moj kolega Mladen Krnić u Slobodnoj slavi taj vijenac ka čin svehrvatskog pomirenja. I zaključuje da je Prvi splitski odred isto ča i Četvrta brigada. More bit, ali Prvi splitski odred nije maršira Rivon u crnin uniformama i vika »Za dom spremni!«, i nije svitu straj u kosti utirava. Fala Hvidri ča je položila vijenac na spomenik, ali na njemu je pisalo: »Igračima Splita i njihovin prijateljima«. Da su bar stavili – drugovima.
Među ta 24 streljana bilo je i šest prvotimaca Splita. A među ostalih 18 sigurno je bilo krojači, pekari, postolari, cjevari... I oće li sad svaka od tih struka poć gori u Rudušu postavljat ploču svojin članovima? I oćemo li svaku tu ploču pozdravljat ka veliki humanitarni čin i civilizacijski iskorak? Pari mi se da ćemo se još dugo igrat na kukalo. Sve dok nan ne dođe do glave da su partizani ponos Hrvatske. I da je umisto 20 cehovskih ploča dovoljno bilo dignit jednu. Partizansku!
Ali ne dinamiton.
krvava rebra Lipo san in govorija da ne činu makakade. Da ostavu picigin samo nama. Da ne otkrivaju naše gušte. Da ne budu arlekini u službi banalnosti.
E, da, poslušat ćedu me. Televizija, članci, fotografije, svjetska prvenstva, plakati, pozivnice... Sve se to sjatilo na onih 200 kvadrati salbuna. I došli su nan gosti. Iz ovih naših otoka – Hvara, Brača, Šolte. A došli su nan i prijatelji iz Istre. Iz Medulina. Da i oni igraju picigin. Gleda san ih. Ne bi ih tija uvridit, ali i dalje ostajen kod one izjave da se jedini pravi picigin igra na Bačvice, a sve ostalo nit je picigin, nit je picigina vidilo.
E, ali meni sinovi ne viruju. Da san ja poludija, da na našoj obali još ima uvala i plaža pogodnih za picigin. A dobro. Vi igrajte po tin uvalama, a ja se s Bačvic ne mičen. I evo su išli u Medulin. Skupila se ekipa splitskih mataduri i išli su u uzvratni posjet piciginašima u Medulin. Tamo je organizirano prvenstvo u piciginu, a ovi naši su bili ka počasni gosti. Nastupili su vanka konkurencije. Samo revijalno izdanje.
Kad se vratija, pitan moga Ivana kako je bilo. A on cili zablista i govori: »Majko moja, koja lipota! Ti to ne moš zamislit. Dočekali su nas ka kralje. A teren čista fantazija. To ti je cili zaljev, a uz obalu plićak ka iz snova. Pijesak, sami pijesak. Nas pet smo se raširili i zaigrali onu našu ludu igru, tako da je najpri bija muk, a onda je izbija frenetični aplauz. Ovacije na otvorenoj sceni.« Sve mi on to govori, skida se za prominit majicu, a na rebra mu krvava rana. Pitan ga ča mu je to, a on mi tumači da je u Medulin malo greziji pijesak pa kad se čovik baci, cili se ostruže i pari mu se da se bacija na kartu deveru. Sutra ja na Bačvice, a svaki od ovih mataduri s krvavin tašelima po prsima. Sve ih gledan i činidu mi milo.
Dico, držite se Bačvic. Picigin je naš autohtoni proizvod. Nije on za izvoz. Puno se elemenata mora složit da bi picigin bija picigin. A jedan od njih je i podloga. Osin na onome mekome salbunu, naš picigin je izrasta i na Tolji, Emilu, Ćiri, Toti Kaliterni...
bora consul Knjiga se zove »Consul u Beogradu« i nije je napisa Boro Dežulović, nego Bora Ćosić. Knjiga je izašla lani, a u moju kuću je ušla ovu godinu. To je knjiga koja se čita uz krcato uzdaha. Čitaš, čitaš, onda te drmne pa uzdahneš. Staneš, zaklopiš knjigu, zagledaš se u ništa, onda vrtiš malo asocijacije po glavi, pa nastaviš čitat. A malo posli opet uzdahneš.
Bora Ćosić je opisa svoj život u Beogradu. On se proglasija konzulom svoga života, i bija je svoj jedini predstavnik u tom životu. Jer, kaže Ćosić, svaki je čovik jedinstven, neponovljiv, izniman i dragocjen. A s dragocjenostima triba pomnjivo. I dostojanstveno. Ta dragocjenost zaslužuje svog konzula. Dobro, to je dosjetka. Slatka, pametna, mudra, ali ipak dosjetka. I ta dosjetka zaslužuje uzdah. Ne baš velik. Oni veliki uzdasi su rezervirani za sadržaj i za stil. Sadržaj je jednostavan. Borin život u književnim i umjetničkim krugovima u Beogradu od 1940. do 1995. Malo rata i obnove, puno seksa i ljubavi, malo boljševizma, puno boemštine, malo samoupravljanja, puno drugarstva, malo ludila, puno rata... I ode Bora u Beč.
A stil?! Ne znan ja to opisat, jer nisan ja književni kritičar. Samo znan da ga čitan i svaku malo zastanen. I osin ča uzdanen nad sadržajen, uzdanen i nad stilon. Nevjerojatna lakoća čitanja. Teku rijeke rečenica, s bezbrojnin rukavcima, i svaki rukavac je jedna slika, jedna priča, jedna uspomena i doživljaj. Baš pomisliš da si se izgubija, a Bora te nekim brzacem vrati u riječni tok. I nastavi se valjati Dunav.
A drago i Crnjanskom. Gleda i uzdiše.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A2861286328602863285A285828582861286328982897288F286328782877286F2863285C285C285B285F285A285D28632863286328592863B
