Naletio sam na jedan jako dobar komentar na forumu glede dugova:
U kojoj visini i koliko dugo hrvatski deficit je održiv, odnosno njegovo financiranje ovisi prije svega o procijeni naših vjerovnika, odnosno kreditora. Ne postoji neka univerzalna granica na kojoj možemo slobodno reći, da, pitanje je dana kada će izbiti dužnička kriza. Činjenica je da postoje određeni kriteriji po kojima se može vidjeti da li je određena zemlja ušla u visoko zaduženu, odnosno prešla kritičnu točku nakon koje izbijanja tečajno - dužničke krize više nije neko veliko iznenađenje. Što se tiče održivosti hrvatskog inozemnog duga treba napisati kako je od ukupnog bruto inozemnog duga samo 12% onaj kratkoročnog dospijeća što je relativno povoljan pokazatelj. Međutim, sve teže financiramo dospijele kamate na dug, te su svake godine pokazatelji stanja i tijeka duga sve lošiji, odnosno dužnička pozicija. Svakako ne stoji percepcija kako smo izjednačavanjem ino duga i outputa došli u situaciju, da trebamo gospodarske stope rasta od 6% do 7% kako bi mogli isfinancirati kamate na ino obveze, pošto kamate nisu realnog nego nominalnog karaktera.
Međutim, Hrvatska je na kraju 2010. bila u situaciji da joj je inozemni dug pokrivao 260% izvoza roba i usluga. Prema kriterijima Svjetske banke kritičnom vrijednošću smatra se 200%, te njezinom prelaskom kod dužnika postoji realna opasnost od izbijanja dužničke krize. Razvidno da je hrvatski devizni prihod prešao kritičnu vrijednost opterećenosti ukupnim bruto inozemnim obvezama. Navedeni odnos 1995. stajao je na 50%, 2000. 130%, 2005. 170%, 2008. 200%, a 2010. na 260%. U Češkoj Republici krajem 2010. navedeni odnos bio je na 55%, Mađarskoj i Poljskoj oko 150%, Slovačkoj i Sloveniji 90 i 180% respektivno, ali pošto se radi o članicama EMU taj parametar stoga nema više takvo značenje. U Argentini u trenutku defaulta javnih financija ( javni dug iznosio 60% BDP-a ) - izbijanja dužničke krize inozemni dug pokrivao je visokih 420% izvoza roba i usluga što je prije svega bila posljedica zatvorenosti gospodarstva ( izvoz roba i usluga činio je samo 11% BDP-a ), međutim, na Filipinima, Tajlandu i Maleziji od 130 do 140%, a Indoneziji 220%.
Hrvatska nema visoke međunarodne pričuve kao azijske zemlje sa kojima bi u slučaju neto odljeva inozemnog kapitala amortizirala udar na eksternu likvidnost zemlje, stoga smo izuzetno ranjivi na bilo kakve poremećaje u priljevu ali i odljevu kapitala iz zemlje. Omjer inozemnog duga i međunarodnih pričuva pokazuje nam kako smo 1995. s razine 55%, 2010. došli na 23%, što je na granici kritične vrijednosti koja iznosi 20%. Međunarodne pričuve nam pokrivaju oko 50% kratkoročnih deviznih obveza, dokle su u trenutku izbijanja dužničke krize u Koreji pokrivale 50%, Indoneziji 60%, Tajlandu 70%, Maleziji 75%, Meksiku i Argentini 80%, Brazilu 125% i Čileu 220%. Tijek duga nam govori kako smo 1995. samo 8% ukupnih deviznih prihoda od izvoza roba i usluga izdvojili za "stvarnu otplatu glavnice i kamata" inozemnog duga, a prošle godine 42%, te smo s navedenom brojkom prešli kritičnu vrijednosti prema kriterijima Svjetske banke, što bitno ugrožava financijski potencijal zemlje.
Svi ovi parametri ukazuju na ozbiljne probleme u kojima se Hrvatska već danas nalazi kada je u pitanju inozemni dug i njegovo servisiranje, na što su mnogi upozoravali još od samih početaka. Izbijanjem tečajno - dužničke krize u nama jednoj susjednoj zemlji vrlo lako se može domino efektom preliti na Hrvatsku, pogotovo zato što smo izuzetno ranjivi, osjetljivi na bilo kakve poremećaje poput repatrijacije kapitala iz Hrvatske. Što se tiče mijenjanja strukture gospodarstva to prije svega znači realokaciju resursa, kapitala iz sektora koji nisu izloženi inozemnoj konkurenciji u sektore koji to jesu ( prerađivačka industrija ). Da bi do toga došlo proizvodnja mora postati profitabilnija nego što je danas, a danas nije iz prostog razloga što je postojeći NDT EUR apreciran, te pored toga troškovi proizvodnje svake godine dodatno rastu bržom dinamikom nego u nama konkurentskim zemljama. Svaka zemlja u kojoj je isti apreciran živi na inozemnoj akumulaciji kao i Hrvatska, te se gospodarski rast temelji, ostvaruje isključivo u sektorima koji imaju nižu stopu rasta produktivnost rada, poput građevinarstva, nekretnina, trgovine, financijskih usluga, te javnom sektoru.
Znači, osobna i državna potrošnja, javne investicije i privatne investicije u sektorima građevinarstva, trgovine itd. Što se tiče postojeće makro politike i njezinog odraza na cijene nekretnine mogu reći kako prostor za daljnji rast cijena još uvijek postoji. Naravno, pod uvjetom da vjerovnici, kreditori i dalje prihvaćaju neto posudbu u visini +5% BDP-a. Neke prepreke daljnjem zaduživanju sektora kućanstva u svrhu kupovine nekretnina u ovom trenutku ne postoje, pošto je sama razina opterećenja dugom još uvijek dosta relativno niska, oko 20% BDP-a, dokle isti pokazatelj u Francuskoj i Njemačkoj iznosi oko 50%, Irskoj i SAD-u 70%, a u Britaniji 90%. U ovom trenutku sektor države isto tako nije previše izložen nekoj bližoj dužničkoj krizi pošto je razina bruto duga još uvijek na prihvatljivoj razini ( oko 45% BDP-a uračunate potencijalne obveze koje će se aktivirati ) što je u rangu najboljih članica EU-a, Češke, Slovačke i Slovenije, dokle u neto iznosu sektor je na nuli. Sektor kućanstva isto tako nije prezadužen, u bruto iznosu cca -35% BDP-a, međutim u neto iznosu +50% BDP-a.
Po meni osobno najproblematičniji je korporativni sektor kako zastupljenošću u bruto inozemnom dugu tako i ukupnih stupnjem zaduženja. U inozemstvu se sektor zadužio za 220, a u tuzemstvu samo kod banaka za 110 milijardi HRK, dokle u neto iznosu ukupne obveze sektora iznose cca 140% BDP-a. Treba pripaziti pošto je upravo azijska financijska kriza izbila zbog prezaduženog korporativnog sektora. Sve u svemu na razini cijele države sama razina duga nije toliko problematična koliko je problematičan devizni prihod, odnosno robni izvoz koji doslovno ne postoji kada se uspoređujemo sa drugim zemljama. Prošle godine je isti iznosio samo 2.000 EUR po stanovniku, dokle je isti u gospodarski velikom i visoko razvijenom SAD-u iznosio 3.100 EUR, Poljskoj 3.200, Portugalu 3.400, Španjolskoj 4.000, Japanu 4.500, Britaniji 4.900, Italiji 5.800, Francuskoj 6.000, Estoniji 6.800, Mađarskoj i Koreji 7.200, Slovačkoj 9.000, Finskoj i Češkoj 10.000, Nizozemskoj i Sloveniji 11.000, Njemačkoj 11.600, Švedskoj i Danskoj 13.300, Austriji 14.000, Irskoj 19.000, Švicarskoj 19.300, Belgiji 20.000, a Singapuru 32.000 EUR po stanovniku. Gledajući VT bilancu posljednjih 16 godina situacija je jednostavno tragična, kumulativni manjak u visini 96 milijardi EUR uz prosječnu pokrivenost uvoza izvozom od samo 52%. Kada ga stavimo u korelaciju sa BDP-om u rangu smo sa Albanijom, BiH, Srbijom i Makedonijom.
