Prvi svitski boj i gradišćanski Hrvati (vuz stoletnicu)

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 3. / 17. januar 2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 16/01/2014 - 10:15


O Prvom svitskom boju: …zač?

Cijeli svit se ljetos pripravlja na spominak na PRVI SVITSKI BOJ (= PSB). Svi kanu znati, kako je bilo moguće nažiganjem važgati cijeli svit? Svaki će se pitati: Smo se nešto naučili iz te svitske katastrofe, ku su neki povjesničari nazvali ,prakatastrofom človičanstva’? Morebit je DRUGI SVITSKI BOJ, ki je prouzrokovan od PSB bio sveobuhvatljiviji, brutalniji ali Prvi nas je priviknuo na podnašanje neizmjernih strahotov človičanstva. Ako se pak cijeli svit spominja toga dogadjaja, pitamo se: Ča imaju gradišćanski Hrvati s tim posla? Mi ga nismo prouzrokovali! Zač ta globalni dogadjaj dotače i tako malu narodnu grupu kakova su to gradišćanski Hrvati? Mi bi to mogli mučajući projti prik toga i upirati naše oči u austronimšku, ugarsku, europsku povijest u koj ćedu se radjati knjige, spominki, filmi, dokumentacije, izložbe, … i ne znamo čega još, na brige.


Orden u Prvom svitskom boju visoko odlikovanoga Jončija Pužara (* 1893. ljeta) iz Novoga Sela


Lako je odgovoriti na to pitanje! Pojte pred Vaš bojni spomenik u selu, pogledajte mu u oči, pročitajte si imena na njem i pitajte se sami sebe, ki su bili to? Ljudi kao TI ki stojiš pred njim. Se je isplatilo proliti toliko negrišne krvi, za cesara i kralja u očekivanju boljega života? Je život naših preocev nastao bolji? Ča su si očekivali, ča su dobili za nekrivično proljanu krv?

Ada i mi moramo postaviti naše nutarnje seoske dogadjaje, imena, suze i krv na vagu povijesti naše domovine i odvagnuti: se je splatilo? Morete si misliti: mi i tako ne bi mogli bili ništ protiv svitskoga vihora. No to ne odgovara čisto! Kako su se veliki naticali za glase i priznanje naših preocev, kad se je krojila granica u ovi krajina? Koliko svega su našemu narodu obećali Austronimci, Ugri i Čehoslovaki? Kako su kanili uticati na naš narod i SHS ljudi? Sve, sve to kanimo zviditi, izbačkati si iz magle pozabljenja, iz kupa (da ne velim smrdljive gomile) povijesnoga skladišća.
 
Zato Vam HRVATSKE NOVINE nudu u ovom historičnom ljetu malu seriju spominkov, historije, dogadjaje, po mogućnosti u povezanju na naše seoske prilike. Teme su:

•kako su naši ljudi išli u boj?
•zač je došlo do boja?
•ki su bili atentatori na prijestolonasljednika i njegovu ženu?
•prvi tajedni u boju,
•kako su naši ljudi reagirali na prve telegrame s bojišća?
•kako je išlo ženam i dici za vrime boja?
•kako su pobirali zvone i orgulje po naši seli?
•zač se nije obistinilo kad su obićali 1914. ljeta: za Božić smo doma!
•Kanimo načiniti bilancu mrtvih i skrsnulih iz naših sel, itd. itd.
Čuda svega bi morali, mogli načeti, rasvititi, pojasniti i to zato, da sami sebe bolje budemo razumili, da bolje shvatimo zač smo danas ovde kade smo, zač? Zač se veliki broj ljudi danas zalaže za EU zajednicu (jer vidi u njoj jedini garant da se nikada već ne bi mogao dogoditi takov pokolj ljudstva, kako se je to dogodilo u 1. i 2. Svitskom boju).


(NB)
http://hrvatskenovine.at/clanak/16-01-2014/o-prvom-svitskom-boju-zac

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 3. / 17. januar 2014., cijena (1,25 €)

Obljetnica: Stota godišnjica Prvoga svitskoga boja i Hrvati

Slika:
Atentator na prijestolonasljednika Gavrilo Princip na optuženičkoj klupi

Austrijski mediji se na početku ljeta najintenzivnije bavu temom I. Svitskoga boja. Evo nečega iz VEČERNJAKA iz aprila 2012. ljeta: „Hrvatska uopće nima popisa ljudskih gubitkov. Hitno nam triba medjudržavni sporazum s Austrijom, kako bi domaći istraživači imali laglji pristup bojnoj arhivskoj gradji u Beču. (...) Većina gradje nalazi se u Austrijskom državnom arhivu u Beču, a manji dio u državni i vojni arhivi u Budimpešti... Apsurd -U Hrvatskoj nima znanstvenoga projekta ili neke zasebne ustanove ka bi se sustavno bavila tom povijesnom problematikom. Marginaliziranje: Najveć je u tom učinila politika. Krenimo od komunizma, od Tita, ki je prvi... krivotvorio svoju ulogu u boju ili ju je prikrivao. Kod nas još uvijek nije dovoljno razvijena svist o važnosti poznavanja vlastite prošlosti da bi se razumila sadašnjost. Naši ljudi na primjer, nisu dovoljno svisni da uzroki Domovinskoga boja sežu u 19. stoljeće, a jedna je od važnih karika u tom lancu i I. Svitski boj" (V. Despot).

ZAGREB/BEČ - „Za početak potribno je pokrenuti rješavanje problema nagomilanih tijekom niza desetljeć, jer u Hrvatskoj nije sačuvana adekvatna arhivska gradja vojne provenijencije iz I. Svitskoga boja. Većina potribne gradje nalazi se u Austrijskom državnom arhivu u Beču... (vidi zgora). Bez te gradje nije moguće pristupiti kvalitetnoj znanstvenoj obradi temov iz hrvatske vojne povijesti. Prvo ča nam triba je izrada digitalnoga registra Hrvatske u I. Svitskom boju, javno dostupnoga svim zainteresiranim korisnikom. Ta registar bi činio okosnicu znanstvenih istraživanj, ali bi isto tako hrvatskim gradjanom omogućio potragu za njevimi preoci, sudioniki boja... Hrvatska žurno triba medjudržavni sporazum s Austrijom, onakov kakov ima Ugarska, prema komu je Ugarskoj omogućen izravan pristup, korišćenje i kopiranje gradje Austrijskoga državnog arhiva glede Ugarske. Hoćedu li se probuditi Pantovčak, Banski dvori? (...)

Prominjeni užasi boja, bivši vojnici su formirali svit nastojeći da se slični sukob ne ponovi, barem ne tako brzo... I. Svistki boj diboko se usikao u individualno spominjanje svih suvrimenikov i po njem svit već nije mogao biti isti. Zemlje razvijene demokracije ugradile su spominjanje na žrtve... podnesene tijekom I. Svitskoga boja u svoj nacionalni korpus. Hrvatska ima priliku za to stoprv sada zbog slijeda povijesnih okolnosti. Stota godišnjica prilika je za javno iskazivanje pijeteta svim žrtvam I. Svitskoga boja s područja RH, kao i svim onim ki počivaju u našoj zemlji» (isto).

U Hrvatskoj su jur bile održane dvije izložbe o I. Svitskom boju: »Dadoh zlato za željezo« i »Vojskovođa Svetozar Boroević od Bojne«.


(uredn./nastavlja se)

[Ljudevit Kaj]

Volksgruppen / ORF / Hrvati/

16.01.2014

Gradišćanski Hrvati i Prvi svitski boj

U Hrvatskom centru u Beču su srijedu navečer pozvali na razgovor s Nikolom Benčićem. Prilikom 100. obljetnice početka Prvoga svitskoga boja je povjesničar govorio o tom boju i njegovi posljedica za gradišćanske Hrvate. Priredbu su organizrali Hrvatski centar u Beču i HKD Napredak.

Tokom boja da su ukinute prethodno dobre veze med Hrvati u zapadnoj Ugarskoj i Hrvati na jugu, veli Nikola Benčić. Pred Prvim svitskim bojem su Mihovil Naković i Martin Borenić imali intenzivnu korespondenciju s etnografom i povjesničarom za muziku, Franjo Kuhačem.

Političke veze nisu postojaleGradišćanski Hrvati da se nisu identificirali s Hrvati na jugu ni u jeziku ni u mentalitetu, ovako povjesničar Benčić. I Hrvatska da se politički nije zanimala za zapadnougarske Hrvate, iako su živili praktično u istoj državi.

Izmjena počela je na privatnu inicijatviu

Veća kulturna izmjena krenula je stoprv pred Prvim svitskim bojem, kad je Borenić započeo sudjelivati sa zagrebačkim Kaptolom. Neki Gradišćanci iz Pajngrta, Cogrštofa i Koljnofa su pohadjali gimnaziju i študirali u Zagrebu. Prvi svitski boj je ov razvitak naglo prekinuo.


Gradišćanski Hrvati podiljeni na tri države

Za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj je Prvi svitski boj imao jako negativnu posljedicu. Ionako slabo narodno tijelo je razdrobljeno: najveći dio Hrvatov je pripadao Austriji, manji dio je došao k Ugarskoj a najmanji dio k Slovačkoj. Kulturne i jezične veze su od Prvoga svitskoga boja onemogućene. Stprov kad su se 1989. ljeta otvorile granice su Gradišćanski Hrvati opet počeli medjusobno komunicirati, ovako Benčić.


http://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories/2625843/

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 4. / 24. januar 2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 23/01/2014 - 15:41


Prvi svitski boj i gradišćanski Hrvati

Hrvatski centar i HKD NAPREDAK planiraju u sklopu jur poznatih »Razgovorov u Centru« obilježiti 100 ljet od Prvoga svitskoga boja, jednoga od najvećih globalnih oružanih sukobov. Posebnu pozornost pritom ćedu dostati gradišćanski Hrvati u zapadnoj Ugarskoj kao važni sudioniki ovoga boja ki je započeo na teritoriju „pradomovine“ ubojstvom zadnjega zajedničkoga prijestolonasljednika, a nastavio se austrijskom objavom boja Srbiji. Hrvatski centar želji ugostiti povjesničare i stručnjake na ovu temu iz svih dijelov bivše Monarhije. Prvi ovoljetni »Razgovor u Centru« otvorio je povjesničar i dopisni član HAZU dr. Nikola Benčić u razgovoru s Petrom Tyranom. Dr. Benčić nam je svojimi spominjanji i iskustvom svidočio kako su gradišćanski Hrvati sudjelovali u Prvom svitskom boju, tr kako je ta boj uticao na nje.  Kako je Petar Tyran najavio, iako povijest pišu pobjedniki, HRVATSKE NOVINE ćedu u budućoj seriji člankov o Prvom svitskom boju dati priliku da svoju povijest ispričaju i „gubitniki“ ovoga boja.
 

BEČ — Dr. Nikola Benčić, kao sugovornik zanimljive povijesti, prilikom »Razgovora u Centru« prisjetio se je svojega školovanja u Budimpešti, kade je učio ćirilicu i slušao srpske profesore, bivše političke zatvorenike ke su po ruskom sukobu s Titom optužili da su „titoisti“. No, nije se dr. Benčić samo kao školar sreo s političkimi sukobi. Kao sin gradišćanskih Hrvatov, seljakov iz male hrvatske Narde u zapadnoj Ugarskoj prisjetio se je kako su gradišćanske Hrvate po tom sukobu (od 1951.-1956.) deportirali kao „nepodobne“ u istočnu Ugarsku. Tako se mladi Nikola Benčić, zbog nemogućnosti proboja prema Budimpešti, s još nekolicinom kolegov i školarov zaputio prema Austriji, kade je počeo graditi svoj akademski i privatni život.

1914. ljeta u kom je započeo svitski boj, gradišćanskim Hrvatom se je kroz školovanje nastojao usaditi jaki ugarski patriotizam, pa su I. Svitski boj dočekali kao priliku da se oslobodu austrijskoga jarma. Nažalost, nisu jedini bili u zabludi da će boj durati kratko, milijuni životov su izgubljeni diljem europske bojišnice zbog te ideje. Euforija i patriotizam, po istraživanji dr. Nikole Benčića, splasnuli su po prvi stradali, ubijeni Gradišćanci. Tako su u Koljnofu nestajale po cijele obitelji, pa tako na spomen ploča moremo najti velik broj istih prezimen, ča znači da su gradišćanski Hrvati ginuli u velikom broju. Ipak, točan broj stradalih gradišćanskih Hrvatov nikad nije utvrdjen, iako Ugarska jur duže vrime najavljuje obznaniti točan broj stradalih na svojem teritoriju, no dr. Benčić smatra da ćemo to čekati još par ljet.

Jur sada se je pojavilo veliko zanimanje za ovu tematiku, pa će Hrvatski centar ugostiti vrijeda čim već narodov sudionikov Prvoga svitskoga boja, od Ugrov, Srbov, Vojvodjanov, Slovakov i Hrvatov, ki bi nam mogli dati svaki svoju sliku ovoga presudnoga dijela povijesti i tako morebit dati okvir za razumivanje uzrokov i posljedic boja ki je započeo i obilježio prošlo stoljeće.

(J. Duvnjak)

http://hrvatskenovine.at/clanak/23-01-2014/prvi-svitski-boj-i-gradiscanski-hrvati

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 4. / 24. januar 2014., cijena (1,25 €)

Slika:
Atentat Gavrila Principa na prijestolonasljednika


O Prvom svitskom boju:
Na pozlaćenom putu u boj

Samo prosti ljudi si mislu, da boj, osobito tako veliki i sveobuhvatni kakov je bio Prvi, nastane od danas na sutra. I Prvi svitski boj se je vlikao i imao dugo pred atentatom u Sarajevu svoju žeravku. Žeravka neiskrenosti med narodi, nezadovoljstva, lakomnosti, sebično potcjenjivanje drugih, beskrajna, uobražena umišljenost, da veliki moraju nositi, dati, donesti luč človičnosti med narode, a pri tom si zamu pravo hoditi do pasa u krvi i po brigi mrtvih negrišnih ljudi.


     Skoro svaki put nastane boj u političkom vakuumu. U našem slučaju je prazninu prouzrokovalo propadajuće Osmansko carstvo na Balkanu, tzv „betežni muž na Bosporusu". Osmani nisu kanili napustiti Europu, Rusija je kanila svakako sa svojom morskom mornaricom prik Bosporusa i Dardanele na svitska morja, Engleska je vidila ugroženim svoje interese u tom prostoru, Talijanska je kanila osigurati sebi Albaniju, pritiskala na Brenner i aspirirala na „mare nostrum". Nimci su imali prik sporednih vladarov u Rumunjskoj (Hohenzollern-Sigmaringen) i Bugarskoj (Sachsen-Coburg) svoje rodjake na prijestoli, Austro-Ugarska je kanila van na Egejsko morje, okupacijom i aneksijom Bosne-Hercegovine pojačala pritisak, Srbija se je kanila povećati na račun A-U.

     Dakle jako zafuljana situacija i svi su bili osvidočeni, da će bojna srića njim (po)služiti i zato željno očekivali priliku, da kade tade na tom prostoru izbije boj. Prilika na to se je otvorila u Balkanski boji 1913./14., kada su male balkanske državice napale Osmanlije i potisnuli je skoro u morje, a po tom se povadili med sobom na plinju. Tim je stinj do ekrazitne bačve bio položen i čekalo se je samo, ki će ga važgati!

     Važigač se je našao u mladom bosansko-srpskom Gavrilu Principu, članu udruženja „Mlade Bosne", ko je imalo cilj ujediniti sve Slavene na Balkanu u jednu veliku jugoslavensku državu. U Sarajevu je 28. juna 1914. pištoljom ustriljio austrijskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sophie-ju. Čim se je balkanski lagav nabit pukšenim prahom rashitio.

     Ako velimo na pozlaćenom putu ovih zapadnougarskih, danas gradišćanskih Hrvatov onda moramo pomisliti i na to, nikada oni nisu živili u boljem stanju. Ako si nek pogledate koliko hiž, uličnih redov se je u onom vrimenu postavilo — ili ako mislimo nek na zgrade u glavnom gradu Budimpešti, Sambotelu, Šopronu, Mošonu — ke morebit danas još postoju — izgradilo u onom vrimenu, onda moramo pomisliti na odredjeno dobrostanje i u naši seli na pozlaćeni put, ipak nezadovoljni kao i drugi, ki je peljao u obisti direktno u Prvi svitskiboj.                    (NB)

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 4. / 24. januar 2014., cijena (1,25 €)

Slika:
U ovom Gräf & Stiftu je umoren Franz Ferdinand

Srbija objavila boj Austriji i Nimškoj — za bolju prošlost

„Režiser u novoj bitki za srpsku stvar — Nimci srditi na Kusturicii jer se divi Gavrilu Principu. Manipulacija pismom: Iz arhiva je izvadio dopis iz 1913. kim propagira svoj budući film. Kao navodno prešućivan dokaz objavljeno pismo iz 1913. ljeta. Da li je boj bio neizbižan. Agresivna politika Srbije. Srbiju i srpski narod skupo su stajali hitci u Sarajevu, veli Vuk Drašković. Mlada Bosna borila se je za BiH, nje pripadniki su bili uvjereni da je ona srpska zemlja, veli Ivo Banac" (Silvana Perica, VEČERNJI LIST). Zaludu je prati Arapina (Mohrenwäsche). Nul - osam - petnaest - pismo (0-8-15) ko nima veze s bojem. Bivši Miloševićev dvorski umjetnik Kusturica nastavlja i danas po istom. Srpski nacionalizam kao problem svitske povijesti.

     BEOGRAD / BERLIN / BEČ

— „Da (spomenuto) pismo ne otkriva ništa značajno, tvrdi... austrijski povjesničar Manfred Rauchensteiner, a nimški BILD i bečki KRONEN ZEITUNG ističu kako je arhivar Perišić novinarom predstavio samo prijevod pisma. Rasplamsava se tako rasprava izmed Srbije s jedne i Austrije i Nimške s druge strane, dok je pitanje BiH i dan-danas nerješeno, pak sve podsjeća na 1914. (...) Emir (katekumenski: Nemanja!) Kusturica opet je u boju za srpsku stvar. Pomažu mu i u Beogradu, a rič je o pokušaju da se Sarajevski atentat i Gavrilo Princip prikažu u pozitivnom svitlu, u rasprava u sklopu obilježavanja 100. godišnjice početka I. Svitskoga boja. Objavljeno je i pismo ko bi tribalo dokazati da je boj bio pripravljen puno prije atentata. Zapravo i bez Kusturičine intervencije, svi se povjesničari slažu da atentat nije prozročio boj, nego daje bio samo povod, no nigdo danas ne more sa sigurnošću reći ,ki-bi-da-bi' (was-wäre-wenn), ča bi bilo da atentata nije bilo i da li je zaista I. Svitski boj, iz koga se iznjedrio i II. Svitski boj, bio neizbižan. ,Princip je ubio okupatora Franza Ferdinanda, rasista i antisemita, na kućnom pragu, u zemlji Gavrila Principa, a ne u Beču', tako Kusturica — u umjetnom ,starom' gradu Kamengradu, nastalom prema njegovoj ideji i vodstvu, predstavljen je dokument ki bi tribao baciti sasvim novo svitlo na atentat u Sarajevu... Kusturica najavljuje i svoj dokumentarni film o Sarajevskom atentatu, dajući svoj prilog već rasplamsalimi pokušaji Beograda da se slika atentata promini" (S. Perica).
 
Nacionalizam Srbije

To je medjunaslov iz KURIERA (Serbiens Nationalismus): „Podzemna mriža ,Crne ruke' upravljala je vojskom i tajnom službom, brutalitet srpskih borcev iz podzemlja (Untergundkämpfer) u obadvi balkanski boji (1912.-1913.)... je legendaran. (...) Srpski nacionalizam na Balkanu je za historičara (Christopher Clark), ki povlači paralele s brutalnim srpskim nacionalizmom u novo vrime (Srebrenica) — povijesni faktor bez koga ne bi došlo do I. Svitskoga boja" (A. Schwarz) Radi se o novoj knjigi: Chr. Clark, »Die Schlafwandler — Wie Europa in den I. Weltkrieg zog«.

(Nastavak slijedi/Vice Bego)

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj 5. / 31. januar 2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 30/01/2014 - 08:25


O Prvom svitskom boju:
Vidovdan (Po našu Petrova)

 „…A kot je po redu zrejalo žito na polju, tako je zrejao i boj. Malo je bilo ljudi, ki su si znali predstaviti, ča je to: boj. Pri okupaciji Bosne nije došlo do boja. Pred par ljeti čitalo se je u novina o boju med Buri i Englezi u dalekoj Južnoj Afriki. Sve to je glušalo u ušima mladih kao junačka pustolovina, mogućnost na to, da se dokaže kuraž i viteštvo.

 
Slika 1:
Neznani spomenik junaku 1. svitskoga boja


Samo prosti ljudi si mislu, da boj, osobito tako veliki i sveobuhvatni kakov je bio Prvi, nastane od danas na sutra. I Prvi svitski boj se je vlikao i imao dugo pred atentatom u Sarajevu svoju žeravku. Žeravka neiskrenosti med narodi, nezadovoljstva, lakomnosti, sebično potcjenjivanje drugih, beskrajna, uobražena umišljenost, da veliki moraju nositi, dati, donesti luč človičnosti med narode, a pri tom si zamu pravo hoditi do pasa u krvi i po brigi mrtvih negrišnih ljudi.

Augustin Blazović, iz romana »Čežnja«, (HŠtD; 2001.)
„…Ivanja je spadala na utorak i zato je nedilja po Ivanji bila ujedno i Petrova. (Jur ovde hoćemo napomenuti, da su Srbi isti dan svečevali Vidovdan, no od Gorincev i Dolincev sigurno nigdo nije mislio na to i malo ki od njih je mogao znati, da se kalendar Istočne crikve za dva tajedna kasni. Srbi su se ta dan svako ljeto spominjali na strašni Vidovdan ljeta 1389., kad su Turki na Kosovom polju potukli njevu vojsku i zničili samostalnu srpsku državu. …)

Najednoč se prekine guslanje Ciganov. Prestane i tanac. Neki od najdivljijih plesačev, oni, ki su došli od vojske, mrazno zapsuju, kako samo ugarski podoficiri znadu, ter bi htili zapovidati Ciganom, neka daje guslaju. Ali kad se ogledaju gori k Ciganom, zaobliču pernice dvih ugarskih žandarov. A od tih imadu rešpekta još i najveći psovači.

Žandari oštrim glasom nazvistu, da je danas oko podneva u Sarajevu od srpskih buntovnikov prestriljen prijestolonasljednik monarhije, nadvojvoda Franz Ferdinand i da je uslijed toga atentata umro i on i njegova žena, grofica Sofija Hohenberg. Cijela monarhija žaluje, i zato je od ovoga hipca početo odmah prepovidana svaka zabava.

,Ča će biti sada?’ — zapita jedan od nazočnih vindar nešto strašljivo.
,Konac će biti lipomu svitu!’ — odvrati jedan stariji, sluteći buduće zlo.
,Ah, čemu će bit konac?’ — bećari se drugi. ,Idemo opet na vojsku! U tri dani ćemo potuć tu kucinju Srbiju.’
,No, no! U tri dani to ne!’ — zaplete se treti u razgovor.
S oglasom žandarov prelomio se je na mah cijeli lipi, veseli bučni kiritof.“ ...

* * * * * * * * *

„…A kot je po redu zrejalo žito na polju, tako je zrejao i boj. Malo je bilo ljudi, ki su si znali predstaviti, ča je to: boj. Pri okupaciji Bosne nije došlo do boja. Pred par ljeti čitalo se je u novina o boju med Buri i Englezi u dalekoj Južnoj Afriki. Sve to je glušalo u ušima mladih kao junačka pustolovina, mogućnost na to, da se dokaže kuraž i viteštvo.

Sudbonosno je bilo to vruće ljeto. Zrelijim je ta sparnost kočila i zustavljala misli, mlade je gonila na silovito potribovanje, da se kaštiga Srbija. Broj onih, ki su si uopće znali predstaviti strahotu boja, bio je zgubljeno mali.
Histerično čekanje na boj počelo se je širiti iz varošev u sela. I tako je u Dolnjem i Gornjem Selu misao na boj izrivala zanimanje na nesriću i umorstvo.“

(NB)

Slika 2:
Po bitki na Kosovom polju 1369. ljeta kade su Turki potukli srpsku vojsku



Zvir:
http://hrvatskenovine.at/clanak/30-01-2014/o-prvom-svitskom-boju-vidovdan-po-nasu-petrova

[Ljudevit Kaj]

»1914. i Hrvati« — Dinko Šokčević o gradišćanski i Hrvati u Ugarskoj

 Napisao: Ured Pet, 21/02/2014 - 08:05

Tijekom istraživanja i iščitavanja tadašnjih novin, dr. Šokčević je utvrdio da je toga prijelomnoga 1914. ljeta u odnosi Hrvatov i Ugrov vladalo zatišje. 1913./14. u Hrvatskoj je aktualna hrvatsko-srpska koalicija, ka je sklopila primirje s Ugri. Iako je desetljeće prije, 1905., dr. Frano Supilo promovirao savez Hrvatov i Ugrov, a protiv Austrije, ta idila nije dugo potrajala.

Seriju predavanja i rasprav na temu „Prvi svitski boj i Hrvati“ zajedno organiziraju Hrvatski centar u Beču i bečki ogranak HKD NAPREDAK u okviru »Razgovora u Centru«. Prvi u ovoj seriji je bio referirao povjesničar Nikola Benčić još u januaru o. lj. Srijedu, 12. feb. u Be¬ču je gostovao hrvatski povjesničar i kroatist iz Ugarske i ravnatelj nedavno otvorenoga Ugarskoga kulturnoga instituta u Zagrebu dr. Dinko Šokčević, a njegov sugovornik je bio glavni urednik HRVATSKIH NOVIN Petar Tyran. Kao uvod u temu „1914. i Hrvati“ Šokčević je dao kratak pregled ugarske povijesti posebno se osvrnuvši na povijest Hrvatov u Ugarskoj i prekretnice u većstoljetnom suživotu Hrvatov i Ugrov.
 

BEČ — Prošlotajedni »Razgovor u Centru« ugostio je dr. Dinka Šokćevića, hrvatskoga povjesničara i kroatista iz Ugarske. Dr. Šokčević se je po studija povijesti umjetnosti i arheologije u Zagrebu, 1990. zaposlio u novinarskoj struki u tjedniku ugarskih Hrvatov HRVATSKOM GLASNIKU, ondašnji NARODNI NOVINA.
 
Istoga ljeta je počeo djelati na Filozofskom fakultetu Sve¬učilišća Janus Pannonius u Pečuhu. Prvo je predavao povijest Balkana u okviru Odsjeka za povijest (seminar za balkanistiku) u svojstvu gosta-predavača. Iduće ljeto je stekao status asistenta na katedri za hrvatski jezik i književnost, kade i danas predaje, drži kolegije iz povijesti i kulturne povijesti Hrvatov, a na katedri za povijest predaje Povijest i kulturnu povijest Balkana. Danas je sveučilišni docent, pročelnik Odsjeka za kroatistiku i ravnatelj Instituta za slavistiku na Sveučilišću u Pečuhu (od 2008. lj.). Ravnatelj je nedavno otvorenoga Ugarskoga kulturnoga instituta u Zagrebu.
 
Pred brojnimi gosti, med kimi je bila i ministrica savjetnica u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču dr. Zdenka Weber, dr. Šokčevića je ugostio Petar Tyran. Iskoristio je tu priliku da publiki pokaže primjerak Naših Novin (prethodnika Hrvatskih novin) iz 1914., ke su tada bile stare samo četira ljeta. Toga ljeta novine su izašle u Ugarskoj i bile su jako sklone kralju ods. cesaru, a jur u februaru su najavili nemire i mogući boj. Tako male i mlade novine su iznenadjujuće dobro predvidile daljnji tijek nemira, brzo su izvijestile o ubojstvu prijestolonasljednika i njegove žene još pritom objavile njeve fotografije.   
 
Povjesničar dr. Dinko Šokčević u Hrvatski centar je došao kao svojevrsni zastupnik juga Ugarske, i cijenjeni povjesničar kako bi nam dao novi kut gledišća toga traumatičnoga ljeta. Dr. Šokčević se je puno bavio hrvatsko-ugarskimi odnosi, od 1790. do 1918. ljeta, te je pisao o stereotipi ki su vladali u javnosti, o onimi stereotipi ke su Ugri imali o Hrvati, ali i obrnuto. Tijekom istraživanja i iščitavanja tadašnjih novin, dr. Šokčević je utvrdio da je toga prijelomnoga 1914. ljeta u odnosi Hrvatov i Ugrov vladalo zatišje. 1913./14. u Hrvatskoj je aktualna hrvatsko-srpska koalicija, ka je sklopila primirje s Ugri. Iako je desetljeće prije, 1905., dr. Frano Supilo promovirao savez Hrvatov i Ugrov, a protiv Austrije, ta idila nije dugo potrajala.
 
Takov odnos se je odrazio na Hrvate u Ugarskoj, prvenstveno Bunjevcev, ki su tih ljet osnovali Udrugu za pokretanje bunjevačkoga školstva, i toga 1914. ugarska vlada u Pešti odlučuje da prijedlog uzme u obzir. I Hrvati i Ugri su bili složni u tom da u tom boju osvetu prijestolonasljednikovu smrt, i predvidjali su da će durati kratko. I baka dr. Šokčevića mu je prepričavala kako su muškarci bili oduševljeni bojem, dokle su hrvatske žene ipak bile bojažljivije, a dr. Šokčević smatra da su za ta entuzijazam krivi novinari i političari, tr Crikva. Hrvati su pak u boj išli iz uvjerenja da ako se dokažu pred carem, i da će tada moći s pravom zahtjevati promjenu svojega položaja i da će Hrvatska biti ujedinjena i jednaka ostalim državam u novom dualističkom okruženju.
 
Nažalost, povijest je za sve Hrvate, i one u Hrvatskoj i one u Ugarskoj namijenila tužniju sudbinu, ka ih je pratila skoro cijelo prošlo stoljeće. »Razgovori u Centru« nastavit ćedu se i dalje baviti ovom potresnom tematikom, skupa s idućimi uvaženimi gosti, tr će nastaviti slagati mozaik patnje hrvatskoga naroda diljem Europe.

(Jelena Duvnjak)
 
Tagovi:
Politika
http://hrvatskenovine.at/kategorija/politika

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 13/02/2014 - 21:26



O Prvom svitskom boju: Od kuge, glada i boja ...

Tako se je u litaniji molilo: Oslobodi nas gospodine! Ali nigdor si nije znao predstaviti kakove posljedice će imati početak boja. Na sva životna polja su se proširile državne regule! Nemilosrdno konzekventno, ku konzekventnost su morali u prvom redu platiti izvršitelji državnih organov u selu, načelniki (rihtari/birovi) i noteri, ke su kašnje morali žandari braniti — a nisu je mogli — najprije od stanovnikov, majkov, a pri kraju od napadanj iz boja domomdošlih vojakov ili od tzv. „zelenoga kadera“, ke nikakova sila nije mogla zakvačiti. I naša sela nisu bila nikakova iznimka u tom poslu. Naše novine su pune visti krivičnih postupkov, tako u Cindrofu, Čajti, Dolnjoj Pulji, Gornjem Čataru, Filežu, Kemlji, Klimpuhu, Novom Selu, Velikom Borištofu, Vulkaprodrštofu i mnogi drugi seli za ke ništ ne znamo. Najčemernija je bila situacija u Filežu i Vorištanu, kade su organizirane seoske bande terorizirale civilno stanovničtvo i držali je u strahu i bojazni.

Kako je moglo dojti do toga? Čim se vidilo, da vojaki nisu slavodobitno doma do Božića je počeo propadati i moral, javni život nisu mogli kontrolirati žandari i civilni organi u dovoljnoj mjeri. Odrašćeno muško stanovničtvo je bilo rašicano po različni fronti, žene, starci i dica su obdržavali javni život i obdjelivali zemljišće, lapte po seli. Njim su vlasti dodilili još bojne zarobljenike, Talijane, Ruse, Rumune i druge, ki su po sebi razumljivo gledali samo da uskoču, jer su njevo ropstvo gledali za nepravično.

Veljek na početku je država preuzela javnu vlast iz ruk općinskih prepostavnikov i stavila upravu u ruke vladinoga komisara. Započinje sve polako, od prvoga bojnoga oduševljenja se nije jako shvaćalo ča se dogadja sa svakidašnjem životom. Sve je bilo koncentrirano na bojne dogadjaje! Najprije su se regulirale željeznice (zauzete od vojske), regulirala pošta (vojna pošta), ograničilo pinezno trgovanje, pokupovala hrana za vojsku, ča je peljalo do pomanjkanja i glada, špekulacije i šmugljanja, povišenje cijen, ke je država morala strogo regulirati. Država si nije znala u stiski pomoći i tako uz nazočnosti seoskih organov, u prvom redu notera, rekvirirala sve: žito, mliko, sijeno, konje, krave, svinje, sve ča je mogla upotribiti za obdržanje boja u ufanju slavnoga dobitka. A uz to silila svoje podanike na vezanje bojnoga zajma/obveznic. Na kraju su upeljali i štatarijum. Odredili su pobiranje metala po seli i vojnom silom pokupili zvone iz crikav i šurle iz orguljov. A nestašica je prouzrokovala kradnju, raubanje, pri čemu se nisu poštedile ni crikve, odakle su i sviće pokrali, a iz hiž su spraznjeni hombari i postelje, blazinke, livci…

Po varoši, ali istotako i po seli su se morale postaviti kuhinje za gladne siromahe, i po neki naši seli. Stanovničtvo je jednostavno općenito omlahavilo, pojavili su se betegi, kraste, s(v)rab, gnjojne pige, kolera u okolici Šoprona, tifus u Vorištanu, a pri kraju i španjolska hunjavka, a do sada nečujeno samoubojstvo bilo na redu.

Tako se je doslovno obistinilo: od kuge, glada i boja, oslobodi nas Gospodine!

(NB)


http://hrvatskenovine.at/clanak/13-02-2014/o-prvom-svitskom-boju-od-kuge-glada-i-boja

[Ljudevit Kaj]

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 21/02/2014 - 08:05


»1914. i Hrvati« — Dinko Šokčević o gradišćanski i Hrvati u Ugarskoj

Tijekom istraživanja i iščitavanja tadašnjih novin, dr. Šokčević je utvrdio da je toga prijelomnoga 1914. ljeta u odnosi Hrvatov i Ugrov vladalo zatišje. 1913./14. u Hrvatskoj je aktualna hrvatsko-srpska koalicija, ka je sklopila primirje s Ugri. Iako je desetljeće prije, 1905., dr. Frano Supilo promovirao savez Hrvatov i Ugrov, a protiv Austrije, ta idila nije dugo potrajala.


Seriju predavanja i rasprav na temu „Prvi svitski boj i Hrvati“ zajedno organiziraju Hrvatski centar u Beču i bečki ogranak HKD NAPREDAK u okviru »Razgovora u Centru«. Prvi u ovoj seriji je bio referirao povjesničar Nikola Benčić još u januaru o. lj. Srijedu, 12. feb. u Beču je gostovao hrvatski povjesničar i kroatist iz Ugarske i ravnatelj nedavno otvorenoga Ugarskoga kulturnoga instituta u Zagrebu dr. Dinko Šokčević, a njegov sugovornik je bio glavni urednik HRVATSKIH NOVIN Petar Tyran. Kao uvod u temu „1914. i Hrvati“ Šokčević je dao kratak pregled ugarske povijesti posebno se osvrnuvši na povijest Hrvatov u Ugarskoj i prekretnice u većstoljetnom suživotu Hrvatov i Ugrov.


Dinko Šokčević


BEČ — Prošlotajedni »Razgovor u Centru« ugostio je dr. Dinka Šokćevića, hrvatskoga povjesničara i kroatista iz Ugarske. Dr. Šokčević se je po studija povijesti umjetnosti i arheologije u Zagrebu, 1990. zaposlio u novinarskoj struki u tjedniku ugarskih Hrvatov HRVATSKOM GLASNIKU, ondašnji NARODNI NOVINA.

Istoga ljeta je počeo djelati na Filozofskom fakultetu Sveučilišća Janus Pannonius u Pečuhu. Prvo je predavao povijest Balkana u okviru Odsjeka za povijest (seminar za balkanistiku) u svojstvu gosta-predavača. Iduće ljeto je stekao status asistenta na katedri za hrvatski jezik i književnost, kade i danas predaje, drži kolegije iz povijesti i kulturne povijesti Hrvatov, a na katedri za povijest predaje Povijest i kulturnu povijest Balkana. Danas je sveučilišni docent, pročelnik Odsjeka za kroatistiku i ravnatelj Instituta za slavistiku na Sveučilišću u Pečuhu (od 2008. lj.). Ravnatelj je nedavno otvorenoga Ugarskoga kulturnoga instituta u Zagrebu.

Pred brojnimi gosti, med kimi je bila i ministrica savjetnica u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču dr. Zdenka Weber, dr. Šokčevića je ugostio Petar Tyran. Iskoristio je tu priliku da publiki pokaže primjerak Naših Novin (prethodnika Hrvatskih novin) iz 1914., ke su tada bile stare samo četira ljeta. Toga ljeta novine su izašle u Ugarskoj i bile su jako sklone kralju ods. cesaru, a jur u februaru su najavili nemire i mogući boj. Tako male i mlade novine su iznenadjujuće dobro predvidile daljnji tijek nemira, brzo su izvijestile o ubojstvu prijestolonasljednika i njegove žene još pritom objavile njeve fotografije.   

Povjesničar dr. Dinko Šokčević u Hrvatski centar je došao kao svojevrsni zastupnik juga Ugarske, i cijenjeni povjesničar kako bi nam dao novi kut gledišća toga traumatičnoga ljeta. Dr. Šokčević se je puno bavio hrvatsko-ugarskimi odnosi, od 1790. do 1918. ljeta, te je pisao o stereotipi ki su vladali u javnosti, o onimi stereotipi ke su Ugri imali o Hrvati, ali i obrnuto. Tijekom istraživanja i iščitavanja tadašnjih novin, dr. Šokčević je utvrdio da je toga prijelomnoga 1914. ljeta u odnosi Hrvatov i Ugrov vladalo zatišje. 1913./14. u Hrvatskoj je aktualna hrvatsko-srpska koalicija, ka je sklopila primirje s Ugri. Iako je desetljeće prije, 1905., dr. Frano Supilo promovirao savez Hrvatov i Ugrov, a protiv Austrije, ta idila nije dugo potrajala.

Takov odnos se je odrazio na Hrvate u Ugarskoj, prvenstveno Bunjevcev, ki su tih ljet osnovali Udrugu za pokretanje bunjevačkoga školstva, i toga 1914. ugarska vlada u Pešti odlučuje da prijedlog uzme u obzir. I Hrvati i Ugri su bili složni u tom da u tom boju osvetu prijestolonasljednikovu smrt, i predvidjali su da će durati kratko. I baka dr. Šokčevića mu je prepričavala kako su muškarci bili oduševljeni bojem, dokle su hrvatske žene ipak bile bojažljivije, a dr. Šokčević smatra da su za ta entuzijazam krivi novinari i političari, tr Crikva. Hrvati su pak u boj išli iz uvjerenja da ako se dokažu pred carem, i da će tada moći s pravom zahtjevati promjenu svojega položaja i da će Hrvatska biti ujedinjena i jednaka ostalim državam u novom dualističkom okruženju.

Nažalost, povijest je za sve Hrvate, i one u Hrvatskoj i one u Ugarskoj namijenila tužniju sudbinu, ka ih je pratila skoro cijelo prošlo stoljeće. »Razgovori u Centru« nastavit ćedu se i dalje baviti ovom potresnom tematikom, skupa s idućimi uvaženimi gosti, tr će nastaviti slagati mozaik patnje hrvatskoga naroda diljem Europe.

(Jelena Duvnjak)
http://hrvatskenovine.at/clanak/21-02-2014/1914-i-hrvati-dinko-sokcevic-o-gradiscanski-i-hrvati-u-ugarskoj
 

Tagovi:
Politika
http://hrvatskenovine.at/kategorija/politika

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

26.09.2010., KUD MIČEVEC,AUSTRIJA-GRADIŠĆE.wmv, 04:31

26.09.2010., KUD MIČEVEC,AUSTRIJA-GRADIŠĆE.wmv

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 21/02/2014 - 08:08

O Prvom svitskom boju: Gdo je bio Gavrilo Princip?

 Neki gledaju Gavrila Principa za narodnoga heroja, borca za slobodu svojega naroda. Drugi pak za terorista u najobičnijem smislu riči. Spomeniki mu se postavljaju i danas još i po simpozija ga stavljaju kao jednu točku programa u 100-ljetno spominjanje na Prvi svitski boj. Mnogobrojne člane obitelji Princip je austrijska policija uhapsila i poslala u uze.




Nedilju, 28. junija 1914., po srpskom kalendaru 15. junija na Vidovdan, je Gavrilo Princip (ne Prinčip!, 1894.-1918.), bosanski srpski djak, ki je u 20. ljetu svojega života izvršio atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju u Sarajevu. Atentatora i njegove tovaruše, jer nije bio sām na svojem poslu, su uhapsili na licu mjesta, a drugi dan još oko 200 ljudi, u prvom redu Srbijance po narodnosti.

Prve sirotice boja dakle bila su dica prijestolonasljednika: Maksimilijan, Ernest i Sofija.

Prilično brzo su atentatori, jur u oktobru došli pred sud, na čelu s optuženiki: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež. Pri procesu se je ispostavilo, da su dostali iz Beograda revolvere, bombe iz Kraguljevca i fiole za ciankali (za svaki slučaj, ki ali nije djelovao). Bili su člani „Mlade Bosne“, bosanske revolucionarne mladinske organizacije, ke su peljali oficiri iz srpske tajne organizacije „Črne ruke“ i uvježbali je na oružju. Za slogen su imali krilaticu: „Ujedinjenje ili smrt“, cilj ujedinjenja svih južnih Slavenov u jednoj velikoj državi.

Gimnaziju je Princip završio vrlo dobrim uspjehom u Beogradu. Pošto Princip za vrime procesa po neki još nije bio 20 ljet star ga nisu mogli po austrijskom pravu odsuditi na smrt. Odsudili su ga na 20 ljet uze i došao u tvrdjavu Theresienstadt u Češkoj. Držali su ga u izolaciji u škuroj i vlažnoj kamrici, tako da je vrijeda obetežao i 28. aprila 1918. preminuo od tuberkoloze kostiju. Pred smrću su mu morali amputirati desnu ruku.

Zakopali su ga, kako je to običaj u takovi slučaji, anonimno. Ali austrijski soldat Čeh, František Löbl je našao grob i dostao od vojničkoga zapovidničtva nalog, da mu zemaljske ostatke odnesu na katoličansko groblje u Theresienstadtu od čega si je on, protiv zapovidi, načinio skicu, po koj su po boju 9. junija 1920. ekshumirali ostatke i premjestili na Koševo, u kapelu „Vidovdanski heroji“ u Sarajevu, kade mu je postavljena i spomenploča.

Mnogobrojne člane obitelji Princip je austrijska policija uhapsila, poslala u uze, jer su pretpostavljali, da su i oni bili upleteni u atentat, a brate Jovu i Nikolu zataknuli u logor Arad (danas Rumunjska). Nikolu, vračitelja, za vrime Drugoga svitskog boja su ustaše ustriljili. Dajki i onda se je priminjivao princip „rodbinskoga jamstva“, kako kašnje u svi diktatorski režimi.

U Sarajevu se planira održati ljetos veliki simpozij u spomen tih dogadjajev.

Srbija kani postaviti 28. junija 2014. spomenik na Kalemegdanu u Beogradu.

(NB)


http://hrvatskenovine.at/clanak/21-02-2014/o-prvom-svitskom-boju-gdo-je-bio-gavrilo-princip

KUD MIČEVEC, DJEČJE IGRE GRADIŠČANSKIH HRVATA SMOTRA 2012, 06:13
https://www.youtube.com/watch?v=EMJXKAz7D80 

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 06/02/2014 - 11:18

O Prvom svitskom boju: Uštarnuta tišina – kriza u julu




Nimški pinez, novčanica tiskana 5. augusta 1914. ljeta



Po Vidovdanu, nedilja 28. junija. 1914., je prošao cijeli misec dokle je 28. julija Austro-Ugarska (= A-U) poručila boj Srbiji. A u slijedeći dani je pol Europe bilo u bojnom stanju: 1. aug. Nimška - Rusiji; 3. aug. Nimška - Francuskoj; 4. aug. Engleska - Nimškoj; 6. aug. A-U Monarhija-Ruskoj, 6. aug. Srbija-Nimškoj, 7. aug. Črna Gora - A-U Monarhiji, 7. aug. Japan - Rusiji. Ugarska, med njimi i zapadnougarski Hrvati su, uštarnutom tišinom čekali na dogadjaje. Nije to bila normalna tišina u očekivanju, u tišini se je ćutila nervoza, nestrpljivost na sve strani. Na van se je sve dogadjalo po starom ali Naše Novine (= NN) donašaju imena regrutov kod pukanja.


U svakidašnjem životu vladini povjereniki preuzimaju upravljanje od civilnoga, upeljaju se zvanaredni regulatori za željeznicu, poštu i bankovni sistem, sve to s vojnoga gledišća i strateškoga značenja. A kad je Srbija odredila mobilizaciju je mutno oduševljenje obuhvatilo i naša sela. Pod natuknicom Beč-Budimpešta (NN 1914./31,2) se piše:

Sobotu i nedilju (25. i 26. jul.) su stanovniki varošov osebujno pod večer vsagdir na ulice se spravili, s mužikami pohajali i boj, domovinu pak kralja živili. Nigdar još vojska nije bila u takovom poštenju, kot ove dneve; vsagdir zgrabu vošćanske častnike na ramena i tako je ponašadu po ulica uz glase pobudnički jačak. Rákoczi- i Radetzky-marša, Gotterhalte i ugarski himnuš je ćut na vse kraje, i putujuća vojska si Kossuth notu jači sledećim preminjenjem:

Franjo Jožef nam poruča,
Da mu manjka lipa,vojska,
Ako još jednoč poruči
Vsi skupa moramo projti!
Živio zlatna sloboda!
Živi Ugarska.

Osebujno po našoj domovini je veliko oduševljenje za boj,…

Medtim ali med redi morete ziznati, da je u našoj najužoj hrvatskoj, pretirano moralnoj sredini bilo u tom misecu dvoje samoubojnikov i jedno ubojstvo na malo dite.

Zadnji dani toga mučnoga miseca su protekli razlaganjem i vaganjenjem „Ultimatuma“ Srbiji, ki se je postavio tako, da ga Srbija kao suverena država nikako nije mogla spuniti i „Manifestom“ c. i k. „Narodom mojim!“, ki završava s riči:

„Ufam se u narode moje,…,
Ufam se va oduševljeno aldovnu, vitežku vojsku Austrije i Ugarske.
I ufam se va Boga Vsemogućega,
da će udiliti oružju mojemu dobitak.“

Ischl, 1914. juliuš 28. Ferenc Jožef, vl. r., Grof Tisza Štefan, vl.r.
 

Početkom augusta NN donesu još budnicu od Šandora Petőfija „Va boju“, ka pjesma je oduševljeno nagovarala revolucionare 1848. ljeta na boj:

„Pijan sam od dima
I človičje kervi.
Živit ali umrit,
Za manom junaki.
Vojaki najper!“
i „Ne smi sada serce derhtat“.

— Čisto fanatične pjesme, slipe, ekstatične, bez realnoga obrazloženja.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/06-02-2014/o-prvom-svitskom-boju-ustarnuta-tisina-kriza-u-julu

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 01/03/2014 - 09:17

O Prvom svitskom boju: Kade su služili naši junaki?
 
Vojska je bila strogo organizirana u austrijske i ugarske regimente. Zapadnougarski Hrvati su potpadali pod ugarske regimente, ke su drugačije zvali i „honvidi = honvédi“ (domobrani), c. i k. (cesarski i kraljevski, jer je vojska bila skupna s jednim ministarstvom). Naši regruti su u velikom došli u najbližoj okolici u kasare. Na početku samo mladji ali kašnje sve do pedeset ljet starosti. Najveći broj u kasare u Šopron: 18. honvid regiment i 76. pišački regiment. I jedan i drugi regiment imaju zmožne spomenike svojim palim vitezom na Deák tér-u. Na spomeniki piše koliko palih junakov su imali: 18. reg. 17.464, a 76. pišaki 8.625, med njimi i mladi cvijet hrvatskih sel.
 

Mladi vitezi 18. honvidov imaju još jedan spomenik u Ojtozi utca, nekadašnja Aleja Gleichenberg, kao spominak na krvave dogadjaje i bitki protiv Rusov, 8. do 12. augusta 1917. u klancu Ojtoz u istočni Karpati. Pri toj krvavoj bitki — za ku se veli da su odbili neprijatelja napad — je regiment izgubio tri četvrtine svojih oficirov i polovicu svojih vojnikov. Još pred Drugim svitskim bojem im se je u klancu postavio spomenik, koga su rumunjske vlasti izlikom proširenja ceste 1961. zrušile. Osobito ružno lice boja se pokazuje u tom, da su istovrimeni Sekleri, kim je domovina Ojtoz-Bako i bili dobro organizirani u obrani granice bojevali se ravno na Talijanskom bojišću kod Doberdoja. Seklersko društvo Mikes Kelemen je 2003. obnovilo spomenik u Šopronu iz svoje izgubljene domovine.

No nisu samo u ti regimenti služili naši. Tako je moremo najti kod 11. lovcev i 19. pišakov u Juri, 17. pišaki u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár/Stuhlweissenburg), kod 7. husarov u Zalaegerszegu, u 13. domobranskoj, 83. u Sambotelu i 52. regimentu, Požonski regiment 14. pukovnija. Imamo pisma naših iz Boke Kotorske, Lovčena, u 33. Topničkoj i td. Moremo je najti skoro na svi bojišća 1. svitskoga boja, na Doberdoju, kod Gorlice-Tarnowa, Lemberga, na Isonco fronti, a morebit imamo njih i u mornarici kod Horthyja u Puli, Boki Kotorskoj i avijatičari.

Prvo striljanje — a to se gleda isto kao kuriozitet — je počela Dunajska flotila kod Zemuna, nedaleko od Beograda.

Na početku se je u Naši novina javilo ime svakoga paloga junaka, od čega se je ali friško moralo odustati, jer toliko mjesta u novina nisu imali. Za prvoga paloga vojaka novine javljaju grofa Ferenca Niczkoga, oficira, 2. septembra 1914., pao kod Lublina, za tim Jakoba Kolovića iz Mjenova, Juru Benčića iz Unde, isto kod Lublina. Tako i Franju Keglovića iz Mučindrofa, ki se je izgubio 1914. kod Přemysla ali 1917. javio iz ruskoga ropstva. I tako nešto se je na veliko veselje većkrat dogodilo!

Početna euforija se je prilično friško isparila. Nisu već glušale jačke po Martinu Boreniću:
Udrit ćemo na Srpsku, potuć ćemo njevu vojsku nego Smert si s kosom s nami jači! i Doma suze ne točite! Boga za nas neg molite.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/01-03-2014/o-prvom-svitskom-boju-kade-su-sluzili-nasi-junaki

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Oj, Jelena, Jelena (Gradišće), 04:38

Oj, Jelena, Jelena (Gradišće)

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 07/03/2014 - 08:56

O Prvom svitskom boju: Crikva i vjera u boju


Razglednica s fronta ku je na hrvatskom pisao Novoselac Johan Raibach
 
K.& k. Franjo Josip I., u ondašnji novina Ferenc Jožef, se po svojoj ugarskoj tituli nazivao i „apoštolskim kraljem“ po prvom ug. kralju Štefanu, ku titulu je papa Silvestar u ljetu 1000. darovao vladaru. To je značilo za kralja, a posebno za katoličanske Habsburgovce veliku obavezu. Katoličanska Crikva je s Habsburgovci bila svenek jako usko povezana i za vrime boja sprohadjala svojimi obredi, molitvami, posvećenjem i brigom za vojake kroz cijeli Prvi svitski boj. Već u prvi dani po mobilizaciji su regimenti u Šopronu, Juri, Sambotelu, kako znamo i po naši seli, imali svetačne maše, velike prodike o domoljublju, spovide i prisegu na „vjernost vladaru i domovini“. Crikva je na sve strani poškropila oružje i zmaljala se Bogu za pobjedu austro-ugarske vojske.

 
Ali istovrimeno je Crikva, su farniki po seli, po svojoj dužnosti tolili obitelje i stala stalno na pomoć, osobito ranjenim, sirotam i udovicam. Ali državne vlasti su diboko posigale i reglementirale i u vjerski život svojih podanikov. Tako nam je poznata i okružnica Jurskoga biškupa iz 1914. ljeta, da se smi po potrebi i u nedilju djelati, jer je nediljno djelo bilo do tada stavljeno pod grih.
 
U tako velikoj vojski su za svaku vjeru morali pozvati i odgovarajući broj farnikov za vojne dušobrižnike. I naši su služili u velikom broju na fronti, kod vojakov, u prvom redu su to bili mladi kaplani, kako je to bio Štefan Belović, Ivan Blažević, Jakov Blazović, Ignac Čebić, Petar Jandrišević i neki drugi, ke ni ne znamo po imenu.
 
Najpoznatiji med njimi su bili: Ivan Blažević, ki je služio u Beču u Garnizonšpitalu i napisao veliki broj autentičnih crtic iz toga vrimena, drugi je Petar Jandrišević, ki je bio imenovan dušobrižnikom u Sandžak i vjeronadzornikom u okružju Beograd.
 
U NAŠI NOVINA 1917./1,3 piše 13 junakov iz Uzlopa: …Jur smo prekonjali trete božićne svetke va voj tudjoj dalekoj zemlji. Virostovali smo na Svetu noć i spivali smo si veselo, kad se najednoč javu neprijateljske kuglje. Serčeno smo zgrabili za oružje, pak smo očuvali naše jarke, zatim smo si zopet daje lipo jačili. Čuli smo i ta lipi glas, da će biti boju vreda konac.“ ...
 
U istom ljetu stoji i vist o Mihi Prikosoviću iz Mjenova, ki je bio korporal u 76. šopronskom regimentu, treto ljeto na fronti, odlikovan (po ondašnjoj riči podičen) srebernom medalijom viteštva, da mu je u jednoj bitki s Rusi: Jedna nepreteljska kuglja mu je ravno k sercu doletila; ali na sriću je va žepu imal debele molitvene knjige. Kuglja je koricu i 428 strani preudrila. Na poslidnjoj hartici se je zustavila. O sličnom dogodjaju nam povidaju NAŠE NOVINE iz 1915./29,7 za Jivu Jankovića iz Jandrofa, ki je pri sebi nosio rukom pisane molitvene knjige iz 1906. ljeta, ke su mu spasile život od ruske kuglje. Novine donašaju i kipić od rasčihanoga molitvenika.
 
Koliko poufanja u Boga je moralo biti od junakov vitezov, ki su ljeta dugo bili u graba i rovi i sobom nosili molitvenike, ki su im bili zviranjki tolidbe, poufanja, sprohodnik pri pokopi u masovni grobi, u škuri ura bojne larme.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/07-03-2014/o-prvom-svitskom-boju-crikva-i-vjera-u-boju

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 13/03/2014 - 19:35

O Prvom svitskom boju: Rekviriranja kod ljudi
 

Rekvirirali, oduzeli su kade su nek mogli


Da bi u boju mogli osigurati opskrbljenje velike vojske hranom su po 1915. ljetu odredili rekviriranja. Kvote je odredio središnji državni ured (Közélelmezési hivatal) za prehranu. Špani su jur po žetvi upozorili stanovničtvo, da si osiguraju od tega kvotu, ku su im odredili od ureda i oznanili u NAŠI NOVINA, jer po otprimljenju u središnje skladišće nije osigurano, da će im se kvota po pršoni osigurati. Najzad već ništ neće dojti! Država je regulirala cijenu pšenice, hržulje, jarca i zobi, kašnje i drugih prehrambenih produktov, ipak nije mogla zaustaviti podraženje za vrime boja, ko je iznašalo u četiri ljeti od 25 do 50%. Čudakrat su se pojavili i folišni pinezi, oživilo šmugljanje i prodavanje na črno.

 
S tim skupa se je upeljao sistem s karticami za racionaliziranu opskrbu. Od 10. januara 1916. ljeta početo se je odredila kvota po osobi/pršoni za kruh i muku, od 20. septembra 1917. i za krumpire i kupovanje kukorice, od 1. novembra mliko na karticu, pak je došlo do odredjenja za koks i briket, a od 1918. su se odredile kartice i za pratež i cipele. Ograničila se je kvota kože, za civilno stanovničtvo se nisu smile načinjati kožne cipele. Čudakrat čujemo o papirni cipeli, za ke su onda krivičili fabrikante, ki su većinom bili Židovi. A bilo je i posljedic za gostionice, ograničenje, tj. racionaliziranje vrhnje/smetene, kave, cukora i jaj. Jur od 1915. je bilo ograničeno/ kvotirano dodiljenje mesa. A za muže je bilo bolno što je skrsnuo duhan iz trafikov, a šmugljanje nastalo s tim veće. Špiki Juri — po Miloradiću — je to… ljuta rana, da va lulu nij duhana!

Za vojaka je bila porcija na dan: 70 dkg kruha, 40 dkg govedskoga mesa, 2 dkg masti, 10 dkg povrća, 2 dkg konzervkave, 10 cigaretov. Uz sve to je bila odredjena i porcija za svaki slučaj (Eiserne Ration!). Za civile manje.
Problematična je bila i porcija zobi i sijena za konje, jer 1916. ljeta je bilo 1,1 mil. konji na bojišći. Prema kraju boja su porcije racionaliziranja nastale za vojake i konje sve manje i manje. Od 1915. ljeta se je počelo i pobiranje i rekviriranje željeza, bakra/medena, svake vrste metala. Čuje se čuda pritužbov u parlamentu a ministar odgovara stereotipno „da će tužbe prigledati i po mogućnosti razrediti“.

Kako velika je bila rekviracija si moremo predstaviti iz kratkih visti novin, ke su cenzirali, npr. 1918, br. 6 pišu da su 600 vagonov krumpirov odredili za Šopronsku varmedju, a od Željezanske županije 1200 vagonov. Tajedan dan kašnje je za Šopronsku varmedju povišeno jur na 2800 vagonov. Zato je ministar Wekerle dostao nadimak Wehkerle! A u 15. br. za 1918. pišu Naše novine, da je Šopronskoj županiji prepisano za rekviraciju 2700 kusićev blaga. I tako se to nastavlja sve do konca boja.

Kuriozna je npr. vist od 7. septembra 1918. Kada se piše: Büdöskut (Štikapron): August Kopriszlovits je 60 svinj kupil va Fehér varmedji. Svinje je po železnici primil, ali Sopronu su je zustavili i varoš je vse zase rekviriral ter varošćanom prodat odredil. Ili, po čemu moremo pomisliti i na veliki nered, kaos na željeznica, kada se je krajem augustuša od 95 kusićev blaga Va velikoj vrućini i tesnoga mesta ... jedinajst kusićev rogatoga blaga zalipilo na pretovarenju u postaji Vulkaprodrštof.

NB

http://hrvatskenovine.at/clanak/13-03-2014/o-prvom-svitskom-boju-rekviriranja-kod-ljudi