Evo još malo prastarih afera na koje sam naletio čitajući komentare:
Da se ne zaboravi kako su svi isti:
1) U studenom 2002. počela je policijska istraga vezana za poslovne odnose Ine i Jadranskog pomorskog servisa (JPS) kada je na Linićevo inzistiranje JPS bio prodan Marplov-u iz Rijeke u vlasništvu Ante Marasa. Management Ine se protivio prodaji jer je smatrao da nema razloga da Ina prepusti prijevoz derivata po Jadranu nekome drugome. No, Linić je pobijedio i nakon te prodaje Ante Maras i njegov management preuzima kontrolu nad Jadranskim pomorskim servisom (Damir Vrhovnik je šef Nadzornog odbora) čime je Linićev lobi u potpunosti kontrolirao prijevoz nafte Jadranom.
2)Viktor Lenac - afera u kojoj je sanirano privatno brodogradilište Račanovog prijatelja i kuma Slavka Linića, Damira Vrhovnika dok je ovaj u isto vrijeme imao mjesečnu plaću – sto pedeset tisuća kuna.
3)Picula je zataškao javnosti da je u hrvatskom konzulatu u Zurichu službenica Ministarstva vanjskih poslova ukrala oko 40.000 franaka. Uz to, zadržao ju je na platnoj listi MVP-a.
4) Skandal izazvan Račanovom neopreznošću i neupućenošću u bankarski sustav u kojem je bez ikakvih dokaza plasirao nepromišljene izjave o nepravilnostima u Privrednoj i Splitskoj banci čime je , zbog potencijalnog stampeda na štedne uloge, skoro izazvao kolaps bankarskog sustava. Nekoliko dana kasnije održao je tiskovnu konferenciju na kojoj je pokušao ublažiti zbrku koju je izazvao u javnosti.
5)Riječka banka- uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića izjavama tipa: "ni nakon krađe 100 milijuna dolara, a ni nakon što su građani digli gotovo 250 milijuna eura štednje, ta banka nije doživjela kolaps". Takva Linićeva stajališta dovela su do ozbiljnih okršaja sa liderima petorke koji su, u slučaju Riječke banke, kulminirali kada su ovi tek iz novina doznali da je Riječka banka prodana jednoj austrijskoj banci, premda nisu dali suglasnost za prodaju.
6) Otvoreni sukobi sa koalicijskim partnerima bili su vidljivi u i slučajevima samovoljnih privatizacijskih odluka koje su provodili Linić i SDP. Očiti primjer je privatizacija Večernjeg lista gdje su Linić i kompanija prodali Večernji list Styriji za 24 milijuna DEM. Kasnije se potvrdilo kolika je ta privatizacija bila promašena: Večernji list, odnosno Styria, za prodaju polovice svojih dionica u VIPnetu zaradila je 25 milijuna eura. Dakle samo prodajom polovice dionica u VIPnetu Styria je zaradila dvostruko više negoli je platila za cijeli Večernji list i 10 posto dionica u VIPnetu.
7) Afera sa Sunčanim Hvarom, kad su kao mnogo bolji ponuđač prezentirane Terme Čatež koje su ponudile samo 45 milijuna eura, dok je Kompas ponudio ulaganje od 62,6 milijuna eura. Ta afera je izazvala najveću krizu koalicije.
I u aferu oko Hrvatskog teniskog saveza bio je umiješan SDP sa Slavkom Linićom. On je 4. ožujka 2002. odobrio da se poduzeću Alplan otpiše kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci i da njihov kreditni dug od 10,5 milijuna kuna preuzme Hrvatski fond za privatizaciju. Ugovor o preuzimanju duga potpisao je u siječnju 2002. Hrvoje Vojković, tadašnji šef Fonda, ali je mjesec dana kasnije suglasnost dao Slavko Linić, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora. Naravno da zbog prebacivanja dugova jedne privatne tvrtke na porezne obveznike nitko tada nije odgovarao.
9) Skandalozna sanacija Hrvatske poštanske banke kojom su faktički otpisani dugovi najkontroverznijeg tajkuna 90-tih Miroslava Kutle i dugove firme Fenixve koja je sudjelovala u prijevari kod projekta gradnje javne garaže i stambeno-poslovnog objekta u Rijeci u vrijeme dok je Linić bio gradonačelnik. Sanacija je koštala 700 milijuna kuna. Tako su SDP-ovci umjesto zatvaranja tajkuna i lopova istima opraštali dugove.
10) Afera u kojoj je sudjelovala tadašnja ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović kada je 2002., suprotno važećim propisima, omogućila Dragi Jurišiću, klijentu svoga muža Marka Marinovića, da postane vlasnik benzinske crpke u Lužanima. Nakon što je zbog te, a i druge afera vezane uz supruga, podnjela ostavke na sve stranačke dužnosti, ostala je zastupnica u saboru, nije se mjesecima pojavila na poslu, a i dalje je primala plaću od 16.000 kuna.
11) Afera Liburnija - Linić nije izvršio sudsku odluku (dug se morao vratiti a Linić to nije poštivao i napravio je dug još većim) a time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata.
12)Hotel Excelsior u Dubrovniku - primjer Linićeva pogodovanja SDP-ovim tajkunima. Po Linićevu nalogu je “prodan” hotel Excelsior u Dubrovniku, Goranu Štroku, po mnogima najvredniji turistički objekt u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje koliko je njegov novi vlasnik u zbilji dao novca. Naime, mnogi su mogli pod takvim uvjetima kupiti taj hotel. Za Excelsior je u gotovini plaćeno milijun DEM-a (u nekim je procjenama vrijednost hotela bila mnogo veća, opljačkano je, to jest Štroku poklonjeno 30 milijuna njemačkih marka društvenog novca) i preuzet je dug od 34 milijuna DEM koliko je Dubrovačka banka potrošila na uređenje tog hotela nakon što su u njemu bile izbjeglice. Stvar je u tome što taj dug nije otplaćivao novi vlasnik već se dug otplaćivao iz poslovanja hotela. Godine 2002. jedan tjednik objavljuje podatak da je od samo jednogodišnje zarade Excelsiora Štrok nadoknadio milijun maraka koliko je platio hotel, otplatio kreditnu ratu hotela i još nešto - zaradio. Dakle, kao što su komunisti poslije 1945. godine otimali privatno vlasništvo, tako su ga od 2000. davali svojim pouzdanicima. Većina ljudi smatra da je zapravo hotel poklonjen, jer ako će sam hotel vraćati dugove, onda ispada da smo hotel prodali za ništa.
13) SDP i kompanija na čelu sa Slavkm Linićem 2002.g. u PIK Vrbovec postavljaja management kojem plaćaju 180.000 kn mjesečno. Na početku 2005. g. taj isti management je osumnjićen za gospodarski kriminal. Zloupotrebama je oštetio to poduzeće za gotovo 17.000.000 kuna.
14) Iz nedaleke prošlosti iskopana je sumnjiva prodaja hotela Alana po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo. Linić dubrovački hotel Excelsior prodaje Goranu Štroku po cijeni – kako je javno i gnjevno svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela (trideset puta više novca nudio je Štrokov takmac u natječaju).
15) Za kriminal u Ini Vesna Balenović optužuje Linića, a i on je sam u jednoj televizijskoj emisiji priznao da je u Ini kriminala bilo, ali je, opet kao predsjednik Upravnog odbora, radi mira među koalicijskim partnerima krivcima progledao kroz prste. No ni nakon prijava Vesne Balenović ni nakon toga priznanja – istrage nema.
16)Veleizdaja koja je učinjena izdvajanjem hrvatskog pomorskog teritorija iz države Hrvatske pripajanjem toga teritorija drugoj državi, Sloveniji. Racan na dar Sloveniji daje 160 cetvornih km morskog teritorija, de facto joj daje još tzv. dimnjak, koridor širine 3,4 km i dužine 10 km kao izlaz na otvoreno more. Privid zadržavanja granicne crte s Italijom riješen je bastardnim "bermudskim trokutom", dijelom mora koje bi na papiru pripadalo RH, premda međunarodno pravo ne priznaje suverenitet kad nema izravnog doticaja s kopnom. Racan se na konferenciji za novinare 25. srpnja 2001. pokušao opravdati govoreći da je "sporazum u hrvatskom strateškom interesu i stoga Vlada iza njega čvrsto stoji".
17) Baxter- najveća nesreća hrvatskog zdravstva u kojoj je u samo jednom tjednu u listopadu 2001. godine 23 ljudi umrlo u nekoliko hrvatskih centara za dijalizu zbog neispravnih Baxterovih filtara. Ministrica Stavljenić podnosi ostavku.
18) Afera nagibni vlakovi - bez javnog natječaja kupljeni su vrlo skupi nagibni vlakovi pod prozirnim objašnjenjem: "Putovat ćemo do Splita"! Međutim, pokazalo se da je pruga nesigurna, jer su drugovi navodno "zaboravili" da su tu prugu njihovi "JNA antifašisti" svaki mjesec za vrijeme četiri godine rata barem dvaput mjesečno minirali.
19) Po dolasku drugova na vlast prvi zadatak je bio, Bljesak i Oluju staviti pod nadležnost Haaga. To je i učinjeno prihvaćanjem Deklaracije o suradnji sa Haagom. Predsjednik Tuđman, odnosno tadašnja vlada, jasno je stavio do znanja da Haag nema nadležnost nad operacijama Bljesak i Oluja, pa prema tome Gotovina i nije mogao otići u Haag niti kao osumnjičenik. No, drugovi ne bi bili to što jesu pa su bez ikakvog racionalnog razloga donijeli sramotnu Deklaraciju. Nakon toga ispraznili su državne arhive sa vojnim tajnama, transkriptima i dr. dokumentima i progon naših generala mogao je početi.
Uz te skandale, afere i izdaje moglo bi se još štošta nadodati, a pogotovo ako bi aferama smatrali ono što SDP-ovci pripisuju HDZ-ovcima.(Verona, Imostroj, KIM i sl.)
20) Tonino Picula, bivši velikogorički gradonačelnik, nakon što je objavljeno kako Uskok vodi istragu protiv njega zbog kupnje 46 autobusa vrijednih oko 100 milijuna kuna. Picula je prozvan za zloporabu položaja jer je, kako se smatra, sklopio štetan ugovor sa Zagrebačkim holdingom, ali i Europskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), kojoj je osigurao pljenidbu velikogoričke gradske imovine u slučaju da se Grad nađe u financijskim problemima. Picula je optužbe pripisao "prljavoj politici", najavivši tužbu protiv Ante Šimonovića, koji je potpisao kaznenu prijavu protiv njega.
21) Kaznenu prijavu od DORH-a zaradio je i SDP-ovac Zvonimir Mršić, gradonačelnik Koprivnice, i to zbog sporne prodaje gradskog odmarališta u Pirovcu. Tereti ga se da je odmaralište prodao po znatno nižoj cijeni od realne. Mršić se branio kako je odluku zbog koje je zaradio kaznenu prijavu donijelo Gradsko poglavarstvo. Afera dobiva na težini i zbog činjenice da je zemljište prodano poduzeću Žarka Pavline, inače daljeg rođaka bivšeg predsjednika Stipe Mesića.
22) Početkom ožujka 2009. riječka je policija u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom podnijela kaznene prijave protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i nekolicine njegovih suradnika. Kao grijeh mu se nameće da je proračun Grada Rijeke oštetio za više od 80 milijuna kuna. U aferi je prozvan i Slavko Linić, za vrijeme čije je vladavine (točnije 1997. godine) potpisan prvi ugovor o dodjeli koncesije između Grada Rijeke i Tržnica Rijeka. Tržnicama Rijeka je, kažu optužbe, omogućeno kontinuirano obavljanje komunalne djelatnosti u Rijeci na nekretninama kojima upravlja Grad, a koncesija za to Tržnicama je dodijeljena bez prethodno provedenog natječaja. Treba li napominjati da su Tržnice Rijeka inače u većinskom vlasništvu riječkog SDP-ova tajkuna Ivana Franolića?
23) SVE BANDIĆEVE AFERE, s kojom samo početi? Nekadašnji ključni čovjek SDP-a, kako je Milanović svojevremeno govorio da je Bandić nešto najbolje što SDP može ponuditi Zagrebu, upravlja već 15 godina zagrebačkim proračunom (ca. 10 milijardi EUR-a). Koliko je završilo u Grazu?
24) Čačić je kao ministar u Račanovoj Vladi, kojeg je prijavilo troje djelatnika APN-a, pogodovao sklapanju ugovora između Ministarstva kojemu je bio na čelu i poduzeća u svojem vlasništvu. Dio pisma prijave USKOK-u: „Naša je mana što više nemamo novih saznanja o mućkanjima ing Čačića u postupku okončanih obračuna za stanove stradalnika, a podaci za program POS-a dobro se čuvaju kod ing. Mrdje koja je kod ing. Čačića preko sebe kao načelnica za pripremu mnogim mućkama dala puni obol“. „Kao najveći biser i otimačinu navodimo primjer vezano uz izgradnju stanova stradalnika u Vukovaru. Iz dopisa nadzora poduzeća Rijekaprojekt inženjering od 10. svibnja 2002. u kojem se decidirano navode razlozi zbog kojih se ne može dopunski ugovoriti potraživanje Congama za dopunsko ugovaranje 1,401.683,64 kn. Raspolažemo samo sa dodatnim ugovorom od 10. listopada 2002. godine iz kojeg je vidljivo da je za povećane površine i pored odredbe „ključ u ruke“ umjesto traženih 528.433,90 kn ugovoren iznos od 855.941,14 kn. Dodatnim ugovorom od 20. prosinca 2002. za naknadne radove od traženih 36.975,00 kn ugovoren iznos od 339.881,63 kn, što iznosi 1,195.822,77 kn.“ Čačić je svojim poduzećima omogućio da na natječaju podnesu ponudu sa najmanjom ponudbenom cijenom, kako bi prošli na natječaju. Međutim, naknadno bi Čačić izravnom pogodbom sa svojim poduzećima dogovorio tzv. „dopunske ugovore“, kojima bi se ugovarala mimo javnih natječaja cijena radova do punog iznosa kako je Čačić dogovorio sa suradnicima i direktorima svojih poduzeća. Na taj je način Radimir Čačić stekao protupravnu dobit u ukupnoj vrijednosti od 125 milijuna kuna.
25) Jakovčića prati cijeli niz teških afera, od kupovine vlastitog sela Sv. Juraj preko privatizacije Arenaturista, rasprodaje Barbarige i Dragonere do Rockwoola, afere Hypo, Dajla i Kaštjuna.
