http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=12754%3Anajgora-nona-mora-drube-bilderberg-jest-mogunost-da-se-zemlje-lanice-eu-vrate-nacionalno-orijentiranim-politikama-1-dio&catid=9%3Apolitika-i-drutvo&Itemid=11Najgora noćna mora Družbe Bilderberg jest mogućnost da se zemlje članice EU vrate nacionalno orijentiranim politikama - 1. dioZadnji put, u zbirci primjera totalitarizma u malim koracima, stali smo kod ovih, kako ih nazivaju, „tehnokrata“. Zanimljivo je da po internetu uopće ne nedostaje tekstova koji prepoznaju taj obrazac, čak se nekih naznaka može naći i u nekim kolumnama.
No, vijestima ipak dominiraju neozbiljni tekstovi u kojima se, recimo, o Montiju ili Merkel piše kao o uglednim ljudima. Ja nekako mislim da se ugled mora zaslužiti, nije dovoljno samo da te instaliraju, obuku i da pristojno razgovaraš. Recimo, dobar način da se stekne ugled jest dobronamjernim djelovanjem, a nikako poltronstvo i sluganstvo u službi nehumanih ciljeva. Iz tog razloga danas mi je teško smatrati uglednima većinu prvaka u politici i drugdje. Tako da je teško smatrati uglednim Montija, koji se u vijestima pojavio u studenom 2011. kao šef „prijelazne „talijanske vlade, zajedno s viješću da je Lucas Papademos novi premijer Grčke. Brzo je su mnogi autori prepoznali činjenicu da su obojica kadrovi Unije (jedna je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja je tako napustila svoje dosadašnje „diskretno“ pozadinsko djelovanje, bacila karte na stol i ušla pod svjetla europske političke pozornice. Ne, „nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj teoriji zavjere“, pisalo je u internetkom članku koji se bavio ovom temom, jer „ovo nije teorija zavjere nego njena praksa.”
Tako jest, ali tako ne piše posvuda.
Recimo, jedan tekst je prenosio naslove iz njemačkih medija: „Merkel dobila konkurenciju, zove se Mario Monti”. Kao da njih dvoje ne pušu u isti rog i kao da nisu izgmizali iz istog mračnog roga. Neke rečenice su i istinite, ali samo uz upotrenu navodnike u velikoj mjeri.
Recimo: ‘…posjet novog talijanskog premijera Marija Montija njemačkoj kancelarki Angeli Merkel predstavlja „novo” poglavlje u „rješavanju” „krize” eura’. Tako pišu njemački mediji. Još pišu da „dok je Silvija Berlusconija manje-više cijela politička Europa smatrala klaunom, Montija se uzima vrlo ozbiljno”, što je zapravo vrlo neozbiljno jer su obadvojica u istoj nogometnoj momčadi, samo na raznim pozicijama. Ako netko stvarno misli da će taj Monti učiniti išta dobroga, grdno će se prevariti, kao i puno puta do sad. To jest. napravit će dobro za planove nadnacionalnih struktura, ali za ljude se, kao i obično, sprema jedna velika friška figa. U trenutnoj fazi plana cilj je stvaranje i produbljivanje krize eurozone. To je mnoge zavaralo, pa su pomislili kako će se Europska unija raspasti. Ali nije se pedesetak godina zakulisno gradila da bi se sad raspala, o, ne. Riječ je o kontroliranom „rušenju“, koje se neće pokušati riješiti rasformiranjem eurozone natrag na države, već će se kriza iskoristiti kao povod za uspostavu nekih još moćnijih svjetskih tijela, kao uvertira u uključenje EU u svjetsku, centraliziranu, nedemokratsku, elektronički nadziranu državu.
Tekst s portala nas je obavještavao i o tim činjenicama, mada bez pravog konteksta što one zapravo znače i čemu služe: „Talijanski premijer je zagovornik uvođenja euroobveznica, povećanja novčanih sredstava za stabilizacijski fond EFSF, a zagovara i veći angažman Europske centralne banke u ovoj situaciji, otprilike na tragu onoga što predlaže i nobelovac Paul Krugman.“ To je ono isto što sam napisao maloprije, radi se samo o daljnim koracima prema uspostavi svjetske financijske vlasti, koja će svima dominirati pomoću elektroničkog novca koji će zamijeniti fizički novac, pa će nas tako držati za jaja.
Može li zato biti čudno što je Montijeva bilderbeška kolegica Merkel „na zajedničkoj press konferenciji pohvalila Montijeve mjere”. To si oni sami sebi čestitaju. Još je pisalo da „njemački mediji također o talijanskom premijeru pišu s velikim poštovanjem”, a „konzervativni Frankfurter Allgemeine Zeitung konstatira da Monti zaslužuje sve pohvale”. Pohvale za što? Od koga? Sve je to samo jedan veliki performans, koji mnogi umovi još uvijek smatraju stvarnim. Istina je potpuno drugačija – ti ljudi služe zločinačkim ciljevima, i ni po čemu ne zaslužuju da ih se smatra uglednim ili da ih se poštuje na bilo koji način.
Jedna druga vijest s kraja 2011. obavještavala nas je da su talijanski zastupnici usvojili paket ekonomskih reformi koje je tražio EU i omogućili stvaranje tzv. „prijelazne vlade“ neizabranog tehnokrata Montija, a na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. Teško, prijatelji, ‘odite doma i spakirajte zastave za neku bolju priliku.
Mario Monti, „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost, pisalo je, bivšem raskalašenom i bahatom premijeru Silviju Berlusconiju. Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom, pisao je jedan internetski pisac. Tako je, napisao je, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot.
Monti nije došao nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade, a o njemu se svuda piše da je vrhunski i neovisni stručnjak. Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je do srži čovjek Europske unije. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. To je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.
Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane nedemokratskim idejama unije. Europski komesari predlažu sve zakone unije (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari.
Monti je i član Upravnog odbora grupe Bilderberg, nezvaničnog kluba 120 do 140 najuticajnijih ličnosti iz Europe i Sjeverne Amerike, bio je i prvi predsjednik grupe Breugel, think-tank organizacije, “bruxelleskog, europskog i globalnog laboratorija”, koja se bavi istraživanjima, analizama i raspravama o problemima međunarodne ekonomije, a u čije članstvo su uključeni pojedinci iz EU, nacionalnih vlada i velikih međunarodnih korporacija. Osnovana je u Bruxellesu 2005. po dogovoru francuskog predsjednika Chiraca i njemačkog kancelara Schroedera. Trilateralna komisija, Trilaterala, neoliberalna think-tank organizacija, koju je 1973. osnovao David Rockefeller, za predsjednika europske sekcije izabrala je istog tog Montija.
Ima još detalja iz biografije Maria Montija koji bacaju svjetlo na pravu istinu. Taj sin bankara iz Lombardije završio je postdiplomske studije na Yaleu, bio je međunarodni savjetnik Coca Cole, a također i globalne investicijske banke Goldman-Sachs, jedne od glavnih pokretača „financijske krize” i divovske lignje koja je svojim pipcima obuhvatila svijet. I kakve li podudarnosti, i kako je svijet nevjerojatno mali, za tu banku radio je i novi direktor Europske centralne banke, bivši talijanski guverner Mario Draghi. I još: za banku Goldman-Sachs radio je i novi grčki premijer Lukas Papademos. Neki talijanski listovi sada pišu o zori ere “vlade Sachsa” i nisu u krivu. “Vlade ne vladaju svijetom, svijetom vlada Goldman-Sachs”, rekao je u sličnom tonu jedan broker na BBC-ju.
U časopisu Vreme Milan Milošević svoj je tekst naslovio „Lutkarsko kazalište Europske unije”, a Montija nazvao „talijanskim premijerom Goldman-Sachsa”. Napisao je da je Berlusconi “odradio ostavku” i kroz parlament koji više nije kontrolirao progurao paket povećanja PDV-a sa 20 na 21 posto, povećanja cijena goriva, uvođenja posebnog poreza u energetskom sektoru, zamrzavanja plaća u javnom sektoru do 2014, pomicanje starosne granice za umirovljenje muškaraca na 67 godina, a žena sa 60 godina u 2014. do 65 godina u 2026… Slično kao što su u Grčkoj tri operatera – Kosmote, Vodafon-Panafon i Vind – na hitnoj aukciji dobili licence na razdoblje od 15 godina po cijeni od 380,5 milijuna eura, i Italija se obavezala na hitnu prodaju državne imovine u vrijednosti od 15 milijardi eura, a to je bio već treći paket štednje prošle godine u Italiji: 15. srpnja i 14. rujna talijanska vlada je uvela mjere štednje radi smanjenja troškova za 124 milijarde eura. Italija trenutno troši pet posto svog BDP-a na otplatu kamata na vladine obveznice – više nego Grčka, Španija, Portugalija i Irska zajedno.
Etiketa “bruxelleskog guvernera” prati i novog grčkog premijera Papademosa. Stratos Jorgulas, sociolog sa Egejskog univerziteta, to je formulirao ovako: “Da je Papademos najbolja osoba da vodi Grčku kažu bankari, ljudi iz biznisa i kapitala… On nije političar. On je bankar. On nije jedan od nas.”
Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde, još jedna vrlo „ugledna” sumnjiva persona o kojoj je već bilo riječi, i i za koje također stoje financijsike malverzacije. Naravno, nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno „produbiti političku uniju”.
I Monti i Papademos su dakle članovi Trilateralne komisije, a Monti je i član Družbe Bilderberg, organizacija koje su se do sada trudile da se ne ističu, premda su njihovi članovi odavno sudjelovali u kreiranju unijske i svjetske visoke politike. Kada bi se o tome pisalo, one koji bi isticali da se radi o paralelnom (odnosno stvarnom) upravljanju državama od strane neizabranih organizacija optuživalo se da se bave nekakvom „teorijom urote“. Sada se čak i središnjim TV-dnevnicima objavljuju vijesti da su oba navedena unijska gubernatora zapravo članovi navedenih organizacija. S obzirom da Elita ne reagira na događaje nego slijedi scenarij, zanimljivo je zapitati se i zašto su ove organizacije otvoreno stupile na europsku scenu.
Da malo osvježimo pamćenje vezano uz družbu Bilderberg. Kao jedna od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih grupa, osnovana je 1954. u hotelu Bilderberg u gradu Oosterbeeku kraj Arnhema u Nizozemskoj, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Putem svojih članova – šefova država, ministara, vlasnika korporacija, bankara, industrijalaca i predstavnika medijskih kartela (ovi posljednji su nazočni u svojoj korporatokratskoj funkciji, upravo kako ne bi objavili ništa sa sastanaka) upravlja svijetom preko Europske unije, G-8, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma itd. Za vrijeme sastanaka koji traju 3-4 dana zakupe obično jedan luksuzniji hotel u nekom lijepom mjestu, nabiju jako policijsko i zaštitarsko osiguranje i “otvoreno i slobodno”, u miru, bez nazočnosti novinara (nema ni konferencije za tisak poslije sastanka), “blisko koliko je to moguće raspravljaju kao zabrinuti rukovodeći građani s obje strane Atlantika, iz Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o problemima od kritične važnosti.” Tako sami navode na svojoj službenoj web-stranici.
Ta “kritična pitanja” kojima se bave obično su: postavljanje šefova država (primjerice odabiranje kandidata za predsjednike Amerike i Europe, podređenih država Europske unije itd.), upravljanje svjetskom ekonomijom, izazivanje i upravljanje krizama, napredovanje globalizacijskog procesa, razvoj depopulacijskih planova i tome slično. Sastanku uvijek nazoči oko 130 članova – okrunjenih glava, multimilijardera, transnacionalnih kapitalista, bankara, najviših državnih dužnosnika, medijskih mogula itd. Čvrstu jezgru Družbe čine njen spiritus movens Henry Kissinger i „počasni savjetnik“ David Rockefeller. Sustav Družbe Bilderberg vrlo je dinamičan, a mnoge su javne osobe iz vrhova svjetske politike i gospodarstva bile ili jesu članovi Družbe Bilderberg: Margaret Thatcher, Lord Peter Carrington, Juan Carlos I., Kraljica Beatrix, Bill Clinton, Zbigniew Brzezinski, Tony Blair, Colin Powel, Princ Charles itd
Za Družbu je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što žele stvoriti globalno ministarstvo financija pod upravom Ujedinjenih naroda. Ova ideja je kao namjera Družbe predstavljena na sastanku 2009. u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i američki ”nacionalisti”. Pod “nacionalistima” Družba razumijeva sve one koji se protive podvrgavanju nacionalnih suvereniteta globalnoj upravi, u čemu je najdalje otišao talijanski predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske unije ni manje ni više nego fašistima. Izvor iz AFP-a je ukazao na govor francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja 29. ožujka 2010. na sveučilištu Columbia: “Trebali bismo izmisliti novi svjetski monetarni poredak”. Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen općesvjetski “Treasury Department” tj. Ministarstvo financija. I MMF je predlagan za novu općesvjetsku banku, a tom se pozivu za uspostavljanjem jedne središnje svjetske banke (i jedne svjetske vlade) u najnovije doba pridružio i papa Ratzinger.
Sestrinsku organizaciju Trilateralnu komisiju 1973. osnovali su David Rockefeller i Zbigniew Brzezinski s ciljem stvaranja “novog ekonomskog poretka”. Grupa se inicijalno sastojala od 180 elitnih članova iz SAD, Europe i Japana. Članovi su iz reda državnih dužnosnika, međunarodnih bankara, medija i multinacionalnih korporacija. U svojoj knjizi “Between Two Ages” Brzezinski je istaknuo kako nacionalne države sve više prestaju biti temeljna jedinica ljudskog života i svoju ulogu sve više prepuštaju međunarodnim bankama i korporacijama. To jest, tako bi barem htio on i njegovi nevidljivi šefovi. Deset Obaminih savjetnika su trilateralci, tako da ih nikad ne manjka, a većina ih pak stiže (kao i kod svih njegovih prethodnika) iz Vijeća za vanjske odnose, još jedne Elitine organizacije, ali one su ionako sve međusobno umrežene.
Ideje Družbe Bilderberg o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe potvrdio je i imenovani (ne i izabrani) predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama (za kojeg se nakon izbivanja skandala “Climate-Gate” otkrilo da je samo još jedan u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika) sebe i ekipu predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”. Rompuy je, inače, protivno svim demokratskim načelima postavljen za predsjednika Europskog vijeća odnosno za predsjednika pola milijarde Europljana 12. studenog 2009. na večerici koju je organizirala Družba Bilderberg u dvorcu Hertoginnedal na briselskoj periferiji. Kasnije imenovanje od strane Europskog vijeća bila je tek formalnost.
