Hrvatski kajkavski kolendar 2013.
IV LJUDI, DOGAĐAJI, SUDBINE
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvatski-kajkavski-kolendar-ili-protuhrvatski-kojekajkavski-stolendar/msg49469/#msg49469
Franjo TalanKrižovljan
SVEĆENICI - ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ VARAŽDINSKE BISKUPIJEObilježavanje grobišta i stratišta na području sjeverne Hrvatske, odnosno Varaždinske i Međimurske županije, kao i na ostalim područjima, započinje tek demokratskim promjenama i osamostaljivanjem Republike Hrvatske, a prva grobišta obilježena su devedesetih godina (u Drvarićevoj šumi, župa Margečan; u šumi Belaš, župa Višnjica, a kasnije - zalaganjem brojnih pojedinaca, mještana i župljana, kao i mjesnih vlasti - obilježena su grobišta u Pancerici - Otok Virje (1. studenoga 1994.) i Maruševcu, zatim grobište križara Lovrečan i Matušini, Novi Marof...
Utvrđivanje prešućivanih žrtava, i grobišta uglavnom se svodilo na nastojanja pojedinaca i udruga, pojedinih župa, redovničkih zajednica, a kasnije su značajan doprinos dale i lokalne vlasti. Zbog nametnutoga nam rata sustavno prikupljanje podataka o stradanjima započelo je nešto kasnije, a tek osnivanjem Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (u veljači 1992.) započelo su iskapanja.
Najteža stradanja i progoni i na području sjeverne Hrvatske i današnje Varaždinske biskupije bili su tijekom 1945. godine, a nastavili su se i nakon rata.
Područje današnje Varaždinske biskupije bilo je tada pod Zagrebačku nadbiskupiju, koja je skrbila o ukupno 76 župa. Među njima je bila i župa Raskrižje koja je 1994. godine pripojena Mariborskoj biskupiji. Danas na području Varaždinske biskupije djeluje 11 dekanata i 104 župe. Naselje Dubrava Križovljanska iz općine Cestica u sastavu je župe Zavrč koja pripada Mariborskoj biskupiji.
Prikupljanje podataka o prešućivanim žrtvama i masovnim grobištima na području Varaždinske županije započinje tek potkraj
(140)
dvadesetog stoljeća, a prva općinska komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava na tome području osnovana je u općini Cestica 16. ožujka 1996. godine.
Prema izvješću Komisije - središnjica u Zagrebu, iz rujna 1999., na području Varaždinske županije evidentirano je 5348 žrtava, a na području Međimurske županije 922 žrtve (Izvješće Komisije od osnutka 1992. do rujna 1999. - 14. str.). Prema istom izvoru na područjima današnjih županija koje pripadaju Zagrebačkoj nadbiskupiji, evidentirano je 16 059 žrtava: u Koprivničko-križevačkoj 6397, u Krapinsko-zagorskoj 6 757 (od toga u općini Cestica 184 žrtve!), u Bjelovarsko- bilogorskoj 2 905, no zahvaljujući desetogodišnjem istraživanju Matice Hrvatske i Povjerenstva za istraživanje žrtava Bjelovarsko-bilogorske županije, u toj su županiji evidentirane 6 323 žrtve, dakle 3 418 žrtava više.
Unatoč trudu voditelja istraživačkih središta sve žrtve nisu evidentirane. Podatci o žrtvama koji su u središte Komisije u Zagrebu pristigli nakon prije spomenutoga razdoblja, nisu unijeti u popisne kartone, a početkom 2000. godine samo iz Istraživačkog središta za Varaždinsku županiju prijavljeno je 269 žrtava. Do podataka o tim žrtvama tijekom proteklih dvanaest godina nisam uspio doći.
Paralelno s prikupljanjem podataka o žrtvama prikupljali su se i podatci o grobištima te danas u župama Varaždinske biskupije imamo podatke o stotinjak prešućivanih grobova i grobišta. Oni nisu konačni jer sva grobišta i stratišta nisu evidentirana. Najviše ih je na području uz rijeku Dravu, od Lovrečana do Pitomače.
Utvrđivanje žrtava i stradalih u ratnom i poratnom razdoblju temelji se na izjavama svjedoka koje su se unosile u popisne kartone žrtava. Na sličan način prikupljali su se i podatci o stratištima i grobištima i njihovom evidentiranju. Uz predstavnike Istraživačkog središta nazočili su svjedoci, geodetski stručnjaci iz nadležnog Ureda za katastar i novinari ako su urednici to smatrali važnim.
Na području Varaždinske biskupije nalazi se sedamdesetak spomen-obilježja, spomen-ploča i križeva.
(141)
Progoni Crkve, ubojstva svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestaraSvećeničko domoljublje i njihova skrb za vjernike često je bio razlog za neprijateljski odnos vlasti prema njima. U Spomenici župe Sveta Barbara Natkrižovljan je zapisano:
Mjeseca lipnja god. 1892 bili su izbori narodnih zastupnika za Sabor. Kako je bio g. Mihinić odlučan i stalan rodoljub, pošao je i on sa svojimi župljani izbornici na izbor, te glasovao za Juraja baruna Rukavinu, koji je bio kandidat stranke prava (opozicije). Nu u zao čas po sebe. Pošto je bio samo upravitelj župe, to mu je već na biralištu u Biškupcu rekao tadanji kotarski predstojnik Marković, „neka se slobodno seli iz Sv. Barbare, da ne bude već gore dugo.". I to se žalibože dogodilo. Kad je Mihinić u crkvi proglasio župljanam, da mora otići za kapelana u Petrijanec, udari ciela crkva u plač. Što mu je sigurno bilo najbolji dokaz kako je bio obljubljen i kako sije u to kratko vrieme stekao ljubav i štovanje svojih župljana. Vlč. Stjepan Mihinić bio je kasnije župnik u župi Petrijanec gdje ga je nakon smrti naslijedio Franjo Cesar kojemu su na župnom dvoru poslije rata ustrijelili brata Rudija, oca prof. dr. Ivana Cesara.
Među svećenicima prva žrtva Drugoga svjetskog rata bio je vlč. Ivan Mađarić, župnik u Križovljanu, kojega su 10. travnja 1941., na Veliki četvrtak, ubili Nijemci. S područja današnje Varaždinske biskupije u ratu su ubijena 34 svećenika, rođena u župama ili na službi u 75 župa koliko ih je tada bilo u ovome dijelu Zagrebačke nadbiskupije. Detaljniji podatci nalaze se u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća don Ante Bakovića kojemu zahvaljujem, a izvršnoj urednici Ireni Šupuković zahvaljujem na fotografijama mučenika. Tražeći podatke o prešućivanim hrvatskim žrtvama, bio sam na brojnim grobljima pa i na varaždinskom gdje na poginule vojnike u I. svjetskom ratu podsjeća tek jedna „ledina", a grobovi, odnosno nadgrobni spomenici vojnika raznih vojski koji su se tijekom II. svjetskog rata borili na strani NDH i raznih vojski sila Osovine pokopanih na groblju - odstranjeni su naredbom vlasti. Na II. svjetski rat danas podsjeća veliki mramorni spomenik (i kosturnica) u koji je ugrađeno oko četiristo mramornih ploča s više od 140 upisanih ime-
(142)
na partizana, i žrtava fašizma koji je 1961. godine sagrađen prema zamislima akademskog slikara Pavla Vojkovića a nalazi se na spomen-groblju površine oko četiri tisuće četvornih metara koje redovito održava gradsko komunalno poduzeće „Parkovi". Na ostale poginule vojnike podsjeća tek spomen-križ bez upisanih imena koji je dala postaviti udruga „Hrvatski domobran". Daje u Varaždinu bilo i nekih drugih vojnika i vojski, podsjeća tek 15 grobova njemačkih ratnih zarobljenika iz poratnoga razdoblja na kojima je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava postavilo devet novih križeva a planira postaviti i preostalih šest te izraditi pločice s osnovnim podatcima o pokojnicima.
U vrijeme Drugoga svjetskog rata u župama današnje Varaždinske županije bio je i 41 prognani svećenik iz Mariborske biskupije. Potresna su svjedočanstva i zapisi o dolasku svećenika i časnih sestara u župu Petrijanec, kao i njihova dolaska u kapucinski, franjevački i uršulinski samostan, zapisana u župnoj spomenici i samostanskim kronikama. Zahvaljujući visočkom kapelanu dr. Maksimiljanu Držečniku, kasnije mariborskom biskupu, mnogi događaji iz ratnoga razdoblja zapisani su u Spomenici župe Visoko.
Posebnu kalvariju u ratno doba prošli su svećenici u Međimurju. Umjesto hvale za
očuvanje materinjeg jezika i domoljubnih osjećaja tzv. narodna vlast nakon rata ih je progonila a Hinka Krodera, župnika iz Vratišinca, ubila.
Progoni crkve nastavili su se i kasnijih godina. Tako Trpimir Stjepan Grmec, (Radovec, 10. XII. 1942. - Günzburg, Njemačka 25. X. 2010.), prvi urednik AKSE (preteča današnje IKA-e), nakon četverogodišnje osnovne škole u Križovljanu kao kapucinski đak nastavlja školovanje u Varaždinu gdje u Drugoj osnovnoj školi, koja se tada nalazila u zgradi u kojoj je danas Biskupijski ordinarijat, polazi 5., 6. i 7. razred. Stanovao je u Kapucinskom samostanu i jednom ga je u gradu s fra Ilijom Borakom vidjela jedna revna učiteljica. Prijavila ga je i morao se preseliti na drugu adresu ili napustiti školu. Vratio se k roditeljima u rodni Radovec te - budući da u župi nije bilo osmogodišnje škole - osmi razred završava u Vinici. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. u Zagrebu.
(143)
Posebno poglavlje su svećenici robijaši i prognanici - primjerice vlč. Vilim Cecelja koji je umro u Salzburgu u Austriji 1989. godine. Na inicijativu predsjednika Društva za obilježavanje grobišta osnovan je Odbor za izradu biste vlč. Cecelje kakvu je predložio Počasni bleiburški vod. Postavljena je na više mjesta: ispred ulaza u crkvu u Svetom Iliji, u Hrastovici, Bleiburgu i Salzburgu.
Ubijeni svećenici, sjemeništarci i časne sestre s područja Varaždinske biskupijeVaraždinska biskupija osnovana je odlukom pape Ivana Pavla II, a Sveta Stolica odluku o osnivanju Varaždinske i Požeške biskupije obznanila je 5. srpnja 1997. godine. Nastala je od dijela Zagrebačke nadbiskupije iz koje je izdvojeno 97 župa, smještenih u 9 dekanata, a prostire se na površini od oko 3 100 četvornih kilometara na sjeverozapadu Hrvatske, uz slovensku i mađarsku granicu uz koju teku Mura i Drava, dvije najznačajnije rijeke ovoga područja. Na njezinom području živi oko 400 tisuća stanovnika. Biskupija obuhvaća cijelu Međimursku županiju, najveći dio Varaždinske županije (bez župa Bisag, Visoko i Breznički Hum te naselja Dubrava Križvljanska u općini Cestica koja je u sastavu župe Sv. Nikole -Zavrč koja spada pod Mariborsku biskupiju), veći dio Koprivničko-križevačke županije - Podravinu i po jednu župu iz Bjelovarsko-bilogorske (Donji Most), Virovitičko podravske (Pitomača) i Krapinsko-zagorske županije (župa Jesenje).
S područja Varaždinske biskupije u ratnom i posebno u poratnom razdoblju II. svjetskog rata stradalo je i/ili ubijeno 35 svećenika koji su bili rođeni ili na službi i župama biskupije, 1 sjemeništarac i 4 časne sestre.
Poginuli i ubijeni svećenici, sjemeništarci, bogoslovi i časne sestre s područja Varaždinske biskupije, stradali u II. svjetskom ratu i poraću
I. Svećenici rođeni u župama Varaždinske biskupije: 1.
Franjo Anđel, rođen 14. 9. 1909. u Svetom Iliji kod Varaždina Za svećenika zaređen 1934. U početku je bio kapelan u Novoj
(144)
Kapeli, zatim upravitelj u župi Bučje. Poginuo za partizanskog bombardiranja na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1945.
2.
Pavao Bedenik, rođen 21. 7. 1914. u Sremcu, župa Petrijanec. Roditelji Marko i Jela Bedenik. Godine 1939. zaređen za svećenika Senjske biskupije. Bio je kapelan u Brinju i Bribiru, upravitelj župe Klana, a potom župe Kaluđerovac u Lici. Zbog sukoba s talijanskim vojnim vlastima prešao u Zagrebačku nadbiskupiju, bio župnik u Čačincima, a od listopada 1943. u Sv. Martinu pod Okićem gdje su ga 12. 9. 1946. pred župnim dvorom iz zasjede ubili komunisti.
3.
fra Anselmo Canjuga, rođen 27.11.1894. u Budislavcu, župa Vidovec. Roditelji Jakov i Marija rođ. Cafuk. Član Hrvatske kapucinske provincije (u doba stradanja Ilirske). Za svećenika je zaređen u Senju 1917. Poznati crkveni skladatelj (Ljiljani bijeli...). Komunistički sud osudio ga na zatvor u Staroj Gradiški gdje je i umro 19. prosinca 1952. u zatvorskoj bolnici. Pokopan na zatvorskom groblju. Po isteku presude (kazne) ekshumiran i pokopan u kapucinski grob na Mirogoju u Zagrebu.
4.
Matija Crnković, rođen 19. 2. 1890. u Apatiji, župa Ludbreg. Roditelji Roko i Marija rođ. Geč. Za svećenika zaređen 1914. Bio je kapelan u Malom Ravenu, Novigradu Podravskom i Ludbregu gdje je 1937. imenovan župnikom. 1945. odveden od poratne vlasti u varaždinski zatvor, u Miličkoj ulici, gdje je proboravio mjesec dana. Obolio, prebačen u bolnicu iz koje je ponovno odveden u zatvor iz kojega je s grupom od 30 zatvorenika odveden prema Dravi i ubijen.
5.
Ivan Držaić, rođen 19. 5. 1890. u Vidovcu. Za svećenika zaređen 1913. kao franjevac. Kao redovnik služio u mnogim župama naše domovine. Godine 1928. došao je u Zagrebačku nadbiskupiju. Bio je župnik u mjestima Velika Erpenja, Jamnica Pisarovinska, Donja Kupčina. Partizani su ga odveli i strijeljali 15. studenoga 1942. u šumi u Donjoj Kupčini. Bio je prva žrtva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, stradala od partizana.
6.
fra Miroslav Grđan, rođen 21. 12. 1915. u Čakovcu. Roditelji Izidor i Elizabeta rođ. Bistrović. Bavio se glazbom. Za svećenika je zaređen 1938. na Trsatu. Studirao je teologiju u Zagrebu
(145)
i Metzu u Francuskoj. Nestao potkraj svibnja 1945. u bleiburškome pokolju hrvatskih vojnika i civila.
7.
Stjepan Horžić, rođen 26. 12. 1918. u Rakovcu, Ljubeščica. Roditelji Mihael i Katarina rod. Legin. Za svećenika zaređen 1941. u Zagrebu. Bio je kapelan u Kraljevici i Mrkoplju, a skrbio je i za župe Ravna Gora i Vrbovsko koje su tada bile bez župnika. Partizani su ga ubili 30. siječnja 1945., nakon tromjesečnog mučenja u zatvoru u Delnicama.
8.
fra Hadrijan Hrenić, rođen 22. 10. 1913. u Cvetlinu, općina Ivanec. Roditelji Marko i Magdalena rod. Bencek. Za svećenika zaređen 1938. u Trsatu. Služio je u više franjevačkih samostana, u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu... Posljednja služba bila mu je na Trsatu gdje je bio vjeroučitelj. Kao dušobrižnik u Bobanovoj legiji, među prvima je ubijen kod Maribora u svibnju 1945.
9.
Franjo Jagić, rođen 27. 3. 1910. u Sesvetama Podravskim, župa Sveti Đurđ. Roditelji Ivan i Jalža rođ. Vađunec. U srpnju 1934. dubrovački biskup msgr. dr. Josip M. Carević zaredio ga je za svećenika Dubrovačke biskupije. Bio je upravitelj župe Topolo kod Stona, zatim župnik u Trsteniku na Moru. Godine 1939. prešao u svoju rodnu Zagrebačku nadbiskupiju. Bio je kapelan u župi Međurić, župnik u Gornjoj Jelenskoj. 1943. odlazi u Kutinu kao subsidijar, tj. župni pomoćnik. Ubili su ga partizani 1945. u Sloveniji prilikom povlačenja.
Nastavek na sledečomu listu