Kolumne Ante Tomića

[Sledgehammer]

Moj omiljeni kolumnist, iako se ponekad nikako ne slažem s njim (no njemu to i ne mogu uzeti za veliko zlo), no on i nije tu da postavlja pravila... možda samo da ponekad potakne na promišljanje...  

Nisu abecednim redom ni redom objavljivanja, stavim kada koju uzmem, inače se objavljuju na stranicama Jutarnjeg lista i u tiskanom i u internet-izdanju, tako da su sve upravo otamo...

Dobar dio moje zbirke i ovdje objavljenih kolumni nalazi se na linku Jutarnjeg:

http://www.jutarnji.hr/komentari/kolumne/klasa_optimist/

Ova tema je za - čitanje. Naravno, i za objavljivanje drugih kolumni koje ja još nisam tu stavio, tako da imate samoinicijativu. Ukoliko netko želi komentirati, molim da pokrene novu temu gdje će se komentirati sve kolumne - ukoliko se tu uopće ima još što dodati!

Uglavnom, zavalite se u naslonjač, čuvajte kičmu, otvorite pifkana, zapalite koju, i uživajte! Mnogo puta sam se nasmijao do suza, čovjek ima rijedak dar da u samo par riječi opiše situaciju toliko plastično - kao da imate cijelu sliku pred očima!

Uz puno gorkih istina koje od njega čitamo, ipak imamo vremena i razloga - biti nasmijani...

=============================================

[Sledgehammer]

Studija utjecaja Sunca na prilike u Hrvatskoj

Kakvu god studiju napišeš, neki će je činovnik kupiti za pola milijuna kuna, nagovarao me znanac prošle godine.

Napiši studiju”, nagovarao me znanac prošle godine, “to su danas pare. Državna administracija, županijske vlasti, gradske i općinske uprave, svi traže i suhim zlatom plaćaju stručne studije: ekonomske, političke, pravne, prometne, energetske, demografske, marketinške, urbanističke, ekološke i meteorološke, obavještajne i kontraobavještajne, studije razvoja i studije utjecaja... Nije važno o čemu je. Kakvu god studiju napišeš, neki će je činovnik kupiti.”

‘Zemlja se okreće oko Sunca. Dok mi u domovini spavamo, ono grije našu dijasporu u Australiji.’
- Šta ti se čini - upitao sam plašljivo znanca.
- Stari, to je senzacionalno!
- “Ali, ja nisam stručnjak.”
- “To nije važno.”
- “Dobro, a koje pare su u pitanju? Pet, deset tisuća kuna?”
- “Jesi normalan?!”
- “Tri tisuće?” rekao sam opreznije, a čovjek mi se unio u lice i objasnio.
- “Ministar gospodarstva platio je stručnu studiju pola milijuna kuna.”
- “Za jednu stručnu studiju pola milijuna?!”
- “Tako je.”
- “O čemu je?”
- “Šta, studija? To nitko ne zna.”

Razmišljao sam o ovoj stvari nekoliko dana i bivao sve nemirniji, dok jedno popodne napokon nisam sjeo za pisaći stol, zapalio cigaretu, otpio kave, kroz prozor zažmirio na plavo nebo i verzalom otipkao prvu stvar koja mi je pala na pamet:

STUDIJA UTJECAJA SUNCA NA PRILIKE U REPUBLICI HRVATSKOJ.

Zaustavio sam se grizući usnu, a ovih osam riječi su mi iz trenutka u trenutak sve bolje zvučale. Nekakav se čudan ushit penjao u meni. Dalje je bilo lako.

- “Sunce je zvijezda u središtu našeg planetarnog sustava. Premda je udaljeno po prilici 150 milijuna kilometara, nipošto ga ne smijemo ignorirati. Ono je uvijek tu, ako i nije vedro vrijeme. Čak i za zimskih dana, kada se čini samo kao hladna mliječna mrlja između oblaka, Sunce je na mnogo načina važno za Republiku Hrvatsku. Bez Sunca, recimo to odmah na početku jasno i nedvosmisleno, građani Lijepe naše bili bi u studenom mraku, možda i užasnijem od gotovo pola stoljeća mraka jugokomunističke diktature. I zato, tko god danas uvredljivo i potcjenjivački govori o Suncu, izravno radi na štetu hrvatskog naroda i hrvatske domovine. Tko ne voli Sunce, nikad zapravo nije do kraja prihvatio hrvatsku državnu samostalnost.”

Odlučno sam udario točku, izmakao se malo od ekrana i zadovoljno zaključio: Uh! Ovo mi je jako. Ipak, ne bi bilo zgoreg još nečim naglasiti osobitu bliskost Hrvata i Sunca.

- “Zemlja se okreće oko Sunca”, dodao sam, “pa je stoga uvijek jedan njezin dio obasjan ovim besplatnim izvorom svjetla i topline. Dok mi domovini još spavamo, ono grije našu dijasporu u Australiji, a kada se mi ovdje već lagano spremamo na počinak, u prvim zrakama Sunca uživa naša iseljenička zajednica u obje Amerike. Nikada i nigdje nijednog Hrvata Sunce nije napustilo, što se ne bi moglo reći za neke političare, da im sada ne spominjem imena.”

Fino! Fino! rekao sam u sebi zamišljeno češkajući bradu i gotovo bez zastajkivanja nastavio.

- “Jedva je moguće nabrojati sve koristi koje hrvatski čovjek ima od Sunca. Demografski, na primjer, ono je neprocjenjivo. Mladi gledaju zalazak Sunca pa se uhvate za ruke, zaljube i odluče imati djecu. Energetska blagodat od njega možda je i veća. Sunce omogućava veliku uštedu struje, jer da nije njega, hrvatski bi narod i po danu morao paliti žarulje, a troškove grijanja da i ne spominjemo. Sunce je, osim toga, i nezaobilazna sigurnosna činjenica. Provale, tučnjave, razbojstva i slične kriminalne opačine većinom se događaju po mraku, 'pod okriljem noći', kako bi rekli pjesnici iz crnih kronika. Razumno je pretpostaviti da bi bez Sunca mnogostruko porasla stopa zločina u Lijepoj našoj.”
Na ovome mjestu više nisam odolio. Nazvao sam onoga znanca i uzbuđenim mu glasom pročitao što sam napisao. Tišina koja me dočekala s druge strane telefonske veze ponešto me onespokojila.

- “Šta ti se čini?” upitao sam plašljivo.
- “Stari, to je sen-za-ci-o-nal-no!”
- “Misliš?”
- “U životu nisam čuo bolju stručnu studiju.”
- “Još nije gotova.”
- “Samo piši. I daj, molim te, čim završiš, pusti mi na mejl.”
- “Važi.”

- “Privredni potencijal Sunca je mnogostruk. Za početak, ono je ključno u turizmu, našoj najvažnijoj gospodarskoj grani. Pogledate li samo Talijana na ležaljci pod suncobranom, kojemu hrvatski konobar upravo donio osvježavajući napitak i uzeo narudžbu za biftek s pečenim povrćem za večeru nekoliko sati kasnije, shvatit ćete kako je Sunce važno. Ležaljka, suncobran, osvježavajuće piće, biftek, pečeno povrće, apartman, boravišna taksa, gumene šlape koje je gost kupio na štandovu uz plažu... ništa od čitavog hrvatskog turizma ne bi bilo da se ugasi zvijezda u središtu našeg planetarnog sustava.

Zatim, poljoprivreda. Masline, grožđe, breskve, rajčice, paprike, uljana repica, bijeli ljiljani i žuti sunovrati, sve što raste u Republici Hrvatskoj imamo zahvaliti Suncu i fotosintezi. Nažalost, ta činjenica ima i neugodnu posljedicu u ogromnim količinama pšenice koja nam ne treba, a zbog koje nezadovoljni seljaci traktorima blokiraju ceste i u gumenim čizmama neodgojeno gaze travnjak ispred Ministarstva poljoprivrede. Hrvatskim proizvođačima pšenice na neki bi način svakako morali ograničiti pristup Suncu.”

Napisao sam još nekoliko kraćih pasusa i poslao ih znancu, nestrpljivo čekajući njegovo mišljenje. No, on mi zbog nečega čitava dva tjedna nije ništa odgovorio. Naposljetku sam nazvao ja njega. Telefon je dugo zvonio, sve dok me automatska sekretarica nije ljubazno uputila da ostavim poruku. Ostavio sam poruku. Pa još jednu. I još jednu.

Sluteći da tu nešto nije u redu, lukavo sam ga nazvao s drugog broja, a on se napokon javio i objasnio da je službeno u Norveškoj. Nećemo dugo, roaming je stravično skup. Nazvat će me čim se vrati u domovinu. Pa tako, za tri mjeseca po prilici. Dok smo razgovarali, sjećam se, kao da se negdje otraga čula grupa Magazin: “Dvije su noći malo, dva su dana kratka, ta dva zrna grožđa zadnja su nam slatka”. Znam da mi se tada činilo vrlo neobičnim da i u Norveškoj slušaju Magazin, ali nisam dulje razbijao glavu time.
Prošlo je i pola godine od toga, a od njega ni traga ni glasa. Pokušao sam ponovno prije nekoliko dana, ali mobitel mu je bio isključen pa sam nazvao kućni. Javila se njegova žena, vrlo uzrujana, glasom koji su prekidali jecaji:

- “Nisi čuo, njega su jučer uhapsili.”
- “Uhapsili? Zašto?”
- “Maloprije sam razgovarala s odvjetnikom. Jednu stručnu studiju je za četiri i po milijuna eura prodao Ministarstvu unutrašnjih poslova, Uredu pučkog pravobranitelja, Hrvatskoj turističkoj zajednici, Agenciji za upravljanje državnom imovinom, Županiji Brodsko-Posavskoj, Gradu Rovinju i Općini Vinjani Gornji.”
- “Stručnu studiju? Kakvu stručnu studiju?”
- “A ne znam ti, nešto o Suncu.”
- “O suncu?!” povikao sam zaprepašteno. “Pa to je moje!”
- “Tvoje?” ponovila je žena glasom punim nade. “Bi li to rekao na sudu?”

Shvaćajući da sam se zaletio, brzo sam prekinuo vezu. Srce mi je neobuzdano lupalo. Odlučio sam se pritajiti neko vrijeme.

[Sledgehammer]

Bježi i ne okreći se, Darko

Domoljublje ima veliku trgovačku vrijednost koju su prepoznali političari i pivska industrija. Hvala lijepo, ne kupujem ni od jednih, ni od drugih.

Ministar zdravstva posjetio je prije nekoliko dana bolnicu u rodnom Gospiću, a kamere su zabilježile da je neka medicinska sestra, slušajući njegov govor, neutješno zaridala. Bila je to, rekao bih, dosta očekivana reakcija, jedna od dvije koje možete predvidjeti kad je ministar Milinović posrijedi. Kad vidi Darka Milinovića, čovjek zaista ne zna bi li se smijao ili plakao.

Javnosti je ostalo nepoznato što je sirotici natjeralo suze na oči, no nagađa se da je to bila ministrova izjava da je patriotska dužnost medicinskog osoblja, baš kao i svih drugih, da u ovim teškim časovima ekonomske krize s krotkim osmijehom pristanu na smanjenje plaća. Riječ je o najvišem državnom interesu, jedina i vječna domovina traži od vas da prestanete sa sitničavim i sebičnim sindikalnim zajebavanjima. Knez Branimir, kralj Tomislav i ban Mažuranić, Stipica Radić i Ante Starčević, da mogu ustati iz groba, rekli bi vam da je dobrobit Lijepe naše važnija nego petnaest posto vaše plaće. Uglatom glagoljicom na Baščansku ploču valjalo bi dopisati da se stavljaju izvan snage svi kolektivni ugovori u državnim i javnim poduzećima i ustanovama, državnu himnu trebalo bi urediti da se pjeva:

Petnaest posto svatko gubi.
Sinje more svijetu reci
Svoju plaću Hrvat nudi.

Gospić je tradicionalno uporište, kamena tvrđava Hrvatske demokratske zajednice. Izborni rezultat tu se ne bi bitnije promijenio ni da hadezeovci krenu pljačkati blago u štalama i traktore po dvorištima i za vjerovati je da će Milinovićev poziv imati velikodušan odjek. Petnaest posto njima je u Gospiću beznačajno, obiteljsku ušteđevinu odani bi lički domoljubi uplatili u državni proračun. Ipak, u ostatku zemlje bojim se da nećemo naći mnogo tako velikih i žarkih hrvatskih srca. Sram me je priznati, ali i sam sam jedan takav nepatriotski gad da bih ministru Milinoviću u najboljem slučaju tek odmjerio od lakta i kazao: “Momak, šetnja!”

Domoljublje ima veliku trgovačku vrijednost, koju su prepoznali političari i pivska industrija, no ja ga, hvala lijepa, ne kupujem ni od jednih ni od drugih. Osjetljiva je to roba i lako se pokvari, Milinovićeva sveta čuvstva za voljenu zemlju čitav vam frižider usmrde. Dođe li vam na vrata takav neki varalica suznih očiju maslati kako ljubi Lijepu našu, pokazujući možda i nekakav papir od doktora da mu je Hrvatska na srcu, ako ste pametni, nećete ga pustiti u stan. Strašno je opasno pustiti ga unutra. Znate i sami, kao da je jednom tako bilo da je netko volio Hrvatsku pa uselio u tuđi stan. Evo, na primjer, Jadranka Kosor.

Jadranka Kosor upravo sav svoj uspjeh ima zahvaliti plačljivoj predstavi kako voli domovinu. Premda je zaista niske umjetničke kvalitete, nezahtjevna publika drži kako njezino patriotsko kazališno ostvarenje posjeduje veliku emocionalnu uvjerljivost. Histerično šmiranje na temu Hrvatska, joj, Hrvatska, banalno i lažno kao balada grupe Magazin, Kosor je s državnog radija odvelo na čelo države. Kao guslar na derneku, čitavo vrijeme ta žena cimala je tu jednu jedinu žicu da bi naposljetku, nakon nevjerojatnog niza komičnih nesporazuma, odlučivala o sudbini četiri i po milijuna ljudi.

A nije jedina takva. Pogledate li, akteri gotovo svih gospodarskih afera u nas uvjereni su domoljubi, dokazano Hrvati iz boljih katoličkih familija. Njihova romansa s Lijepom našom skoro pa redovito u jednom trenutku promijeni žanr i postane kriminalistička priča. Jedan je volio Hrvatsku da bi poljoprivredno zemljište promijenio u građevinsko, drugi ju je žarko ljubio da bi bolnicama uz neutvrđenu proviziju prodavao japanske dijagnostičke uređaje, treći je ginuo za njezinim plavim morem, plodnim ravnicama i ponosnim planinama da bi ukrao tvornicu, banku ili hotel. Čitavim mučnim putem stradanja, nemilosrdnom pljačkom javnih dobara sve do beznadne ekonomske krize, našu zemlju su vodili ljudi koji su je strastveno voljeli. Jedva bi se moglo i zamisliti što bi učinili da su je strastveno mrzili.

Domoljublje, ili barem ono što se u nas tako zove, zapravo je neka vrsta pravnog termina kojim se olakšava prijenos vlasništva nad nekretninama. Zakon ovdje nije posve jasan, nijedan vam sudac ni odvjetnik ne bi točno znali objasniti kako to točno funkcionira, ali je nesumnjivo vrlo učinkovito pogledate li imovinu Ive Sanadera, Miomira Žužula, Nadana Vidoševića, Damira Polančeca i stotina drugih vrijednih i poštenih patriota kojima se Uskok povremeno zanima, najčešće tek da bi opravdao dnevnice i troškove uredskog materijala.

Domoljublje i cijela ta svečana priča o žrtvi i odricanju za svoj narod i svoju zemlju, ponos kada krene grmljavina rogova i timpana državne himne, Matoševa gospa Marija koju iz kožnih korica nalik restoranskom jelovniku drhtavo čita sijedi kazališni prvak, sve je to tako osramoćeno i obezvrijeđeno bezbrojnim lopovskim skandalima da upravo ne možeš vjerovati da je ministar zdravstva pozvao medicinske sestre da se milostivo odreknu dijela svojih još otprije bijednih plaća. Kako se samo usudio pokazati taj otrcani, davno pročitani trik? Takvo je nešto doista mogao kazati samo negdje u dubokoj provinciji gdje ljudi ne kupuju novine.

Zašto bi se, zaboga, medicinske sestre, rendgenski tehničari, ili itko od nas, ičega odrekao? Znači li to da će se i Nadan Vidošević oprostiti od svoga najdražeg rasnog arapskog grla i u suzama ga odvesti u klaonicu? Hoće li se i kći bivšeg premijera, za ljubav Lijepe naše, vratiti iz Sjedinjenih Država, gdje usavršava svoj nepoznati glumački talent? Hoće li direktori javnih poduzeća voljenoj domovini prepustiti svoje zagonetno stečene vile u prvim redovima do mora? Hoće li predsjednik parlamenta raspustiti bandu svojih nećaka? Može li ministar zdravstva i na jedno od ovih pitanja dati pozitivan odgovor ili da mu jednostavno kažemo da odjebe u skokovima?

[Sledgehammer]

Dečko je drsko i besramno lagao. Pa što? Nije li to sama esencija hrvatskog biznisa

Čovjek je parkirao crni Audi ispred banke i došao kupiti robnu kuću, dvije tisuće četvornih metara poslovnog prostora u središtu grada, gdje je namjeravao otvoriti dućane s luksuznim automobilima i satovima, samo prestižnim markama kakve nosi tajni agent Njezina veličanstva s dozvolom za ubojstvo. Sekretarica je otrčala po kavu i sok, a pravna služba žurno sastavljala ugovor dok je direktor ugledne novčarske ustanove s investitorom čavrljao o londonskom šopingu, restoranskoj ponudi skijališta u Aspenu, uvodniku u jutrošnjem Financial Timesu ili takvoj nekoj temi o kojoj inače razgovaraju ljudi od biznisa.

Ugledni gost pokazao se rječit, šarmantan i izvanredno upućen u navike poslovne zajednice, premda je imao samo dvadeset osam godina i četiri i po tisuće kuna na računu. Ovo posljednje vrijedi ponoviti. Četiri i po. Tisuće. Kuna. Obrtni kapital bio mu je u visini mjesečne plaće blagajnice u supermarketu. S tim iznosom, naravno, nije lako kupiti robnu kuću od dvije tisuće kvadrata u centru, jer oni što trguju nekretninama prilično nevoljko uzimaju dvije kune i dvadeset pet lipa po kvadratu, ali dečko je imao potpisano čvrsto jamstvo jedne njemačke banke. U jamstvu je odlučno stajalo:
Molim vas, dajte ovom dragom mladiću četristo tisuća milijardi novaca.

Na ovome mjestu u priči nekako očekujete da će šef banke krišom pritisnuti crveno dugme s donje strane pisaćeg stola, u kancelariju utrčati dvojica iz osiguranja i malo zatim s ulice se začuti zavijanje sirene kola hitne pomoći. Bolničari mesarskih proporcija iznijet će investitora, koji će se otimati, pjeniti, kričati i grčevito hvatati za dovratke, a niska plava liječnica iz psihijatrijskog odjela gradske bolnice se ispričati zbog Alena, koji je inače mio i pristojan pacijent, ali u posljednje vrijeme odbija uzimati lijekove. Sestri Ljerki široko zine da joj pokaže da je progutao, a ustvari sakrije tabletu pod jezik.

Međutim, ništa se tako dramatično nije dogodilo. Dapače, mladi poduzetnik, koji je s četiri i po tisuće na računu htio kupiti robnu kuću, bio je na nokat od ostvarenja nauma. Audi na lizing, reklamne fotografije Ferrarija na traljavoj internetskoj stranici njegove firme i šaljivo bankovno jamstvo iz Njemačke, jedva nešto uvjerljivije od škrabotine na listu istrgnutom iz male teke na crte, umalo su ga doveli u posjed dvije tisuće kvadrata na riječkom korzu.

Novine se nekoliko dana vedro iščuđavaju aferom s mladim varalicom, naglašavajući nevjerojatnost kako je uhvaćen pred samim potpisivanjem ugovora sa Zagrebačkom bankom. Policija je s izvučenim službenim oružjem upala u kancelariju, takoreći, dok je direktor banke držao kemijsku olovku u zraku nad papirom. Ali, zamislimo se, po duši, što je tu zaista nesvakidašnje? Poznajući našu suvremenu poslovnu praksu, nevjerojatno bi bilo upravo suprotno, da hrabri mladić nije uspio. Bogu hvala, vidjeli smo ostvarenja i mnogo mahnitijih poduzetničkih snova.

Zaboravite gornji pasus o bolničarima i pacijentu koji ne pije lijekove, to sam napisao samo za zajebanciju. Činjenica je da se takve stvari u nas svakodnevno događaju i nitko ih ne drži nenormalnim. Tri četvrtine poduzeća u ovoj zemlji zovu se ili Šizofrenija d. d. ili Manična depresija d. o. o. Analiziramo li riječki slučaj točku po točku, baš ništa u njemu ne odudara od poslovnih običaja kakvi ovdje vladaju.

Dečko je drsko i besramno lagao, pa što onda? Nije li to sama esencija hrvatskog biznisa. Imao je falsificirana bankovna jamstva i lažne partnere u inozemstvu? Ej, ljudi, pa gdje vi živite, nitko nikad u Hrvatskoj nije imao pravo bankovno jamstvo, a inozemni suradnici domaćih firmi u većini su tek razbijeni poštanski sandučići u trošnim karipskim kuplerajima. Čitava nam je ekonomija u rukama ovakvih mudobubregologa.

Željko Žderić, direktor i većinski vlasnik Konstruktora, najvećeg građevinskog poduzeća u zemlji, prije nekog je vremena došao na sud s dokazom da mu je zbog pisanja Slobodne Dalmacije upropašten posao negdje u arapskom svijetu. Čovjek se u suzama kleo, njegov prijatelj, arapski princ Ali Baba, Šeherezadin prvi rođak, prekinuo lov sa sokolovima kad je čuo što Slobodna piše da bi Žderiću lično napisao kako razvrgava ugovor s Konstruktorom. I što se otkrilo već gotovo kad je sud Konstruktoru dodijelio nekoliko milijardi odštete? Poslovno pismo bilo je krivotvoreno. Bogzna što je direktor Konstruktora priložio u optužnici, valjda nekakvu arapsku garanciju za usisivač.

Ako se najveći poslovni subjekti s tisućama zaposlenih služe ovakvim bijednim krivotvorinama, tko bi zamjerio jednom mladom čovjeku iz Rijeke da je sanjao nedužni san da živi na tuđe špale. Istina, on nije bio ni obrazovan ni iskusan, ni strani jezici mu možda nisu išli, ali imao je ono presudno za biznis u Hrvatskoj. Bio je besraman. Osim toga, dobro je odabrao auto, susjedov mali skockao mu je internetsku stranicu i vizitkarte i u PhotoShopu ga vješto umontirao na fotografiju audijencije kod Svetog Oca. Primijetili ste vjerojatno, to mora imati svaki direktorski ured u Hrvatskoj. Jednom se davno jedan slikao s pokojnim Ivanom Pavlom Drugim, a drugi su samo kompjutorski umetali vlastitu glavu.

Elem, mladi Riječanin učinio je naoko sve da se bez para domogne dvije tisuće kvadrata robne kuće na Korzu, ali je neoprezno i glupo previdio ono najvažnije. U priči o Alenu C. (28) uistinu samo je jedan detalj nelogičan i to je zacijelo inpektorima upalo u oči. Tako su ga naposljetku i ukebali. Ne zbog lažnog bankovnog jamstva iz Njemačke, zbog četiri i po tisuće na računu ili zato što mu je na etiketi odijela Boss pisalo s jednim s. Ključno je bilo ovo:

“Ha!” rekao je policajac pobjednički. “Znao sam, nema ga u registru članova Hrvatske demokratske zajednice.”

Da je mladić bio u Hadezeu, nitko ništa ne bi primijetio.

[Sledgehammer]

Jandrokoviću, daj šuti. Da nije Ive, ti bi bio bez gaća. Zapravo, ne bi ni postojao...

Pred početak saborske sjednice na vrhu stepenica u neobaveznom čavrljanju zaustavili su se premijerka Jadranka Kosor, ministar zdravstva Darko Milinović, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i šef diplomacije Gordan Jandroković.

“... A onda se zalije jušnim temeljcem i ostavi još dvadesetak minuta na laganoj vatri”, govorila je premijerka, kada se Šeksu lice iznenada ukočilo.
- “Jadranka, ne okreći se”, upozorio je on tiho.
- “Šta je bilo?” šapnula je Kosor prestravljeno.
- “Sanader”, protisnuo je Šeks krajem usana.

Četvero njih iz vrha Hrvatske demokratske zajednice iznenada je i neprirodno utihlo, skamenjeno zureći preda se, dok je bivši predsjednik stranke s crnom aktovkom u ruci prolazio pokraj njih.
“Dobro jutro”, rekao je Ivo Sanader, no nitko mu nije odgovorio. Tek je Jandoković nešto živčano promrsio, nešto sasvim besmisleno što je zvučalo po prilici kao:

- “Brlrp brlrp”.

Sanader je zatim iščezao u jednom od saborskih hodnika, a Kosor, Milinović, Jandroković i Šeks još su nekoliko trenutaka stajali u velikoj nelagodi.

- “Ma, jesi vidio pokvarenjaka”, kazao je napokon Šeks.

- “Molim te, šta je ono rekao”, upitao je Milinović.

- “Dobro jutro”, rekla je predsjednica Vlade vrteći glavom, u nevjerici kolika je drskost nekih ljudi.

- “Nemreš bilivit”, prosvjedovao je Jandroković ogorčeno.

- “Pa što hoćeš, i ti si njega pozdravio”, prigovorio je ministru vanjskih poslova ministar zdravstva.

- “Ja?!” zapanjio se Jandroković. “Ja ga pozdravio?”

- “Meni je tako zvučalo.”

- “Jesi normalan, ja da bih pozdravio toga kretena”, otklonio je šef diplomacije zgađeno i onda, tko zna zašto, frajerski dodao: “Rekao sam mu: ‘Gubi se, budalo’”.

- “Nisi mu rekao: ‘Gubi se, budalo’”, zgranuo se Šeks.

- “Majke mi. Baš tako sam mu rekao”, kimnuo je Jandroković odlučno, premda je u sebi već zažalio zbog svoje nesmotrene hvalisavosti.

- “Je, je, rekao je. Ja sam čula”, potvrdila je tada Kosor, kako ona već ima običaj sve živo potvrđivati, i kratko se, veselo nasmijala izmišljenoj psini, a potpredsjednik Sabora je pogledao bezobraznika kao da ga prvi put vidi i zadivljeno kazao:

- “Tko bi rekao da si ti takav mangup”.

“Oprosti, Gordane, ali nisi mu rekao: ‘Gubi se, budalo’”, pokušao je Milinović još jednom trezveno.

- “Je, čovječe, i ja sam čuo. Točno tim riječima mu je rekao”, potvrdio je tada i Šeks, a ministar vanjskih poslova je ispravio ramena i nadmoćno se nasmiješio.

I tako je to krenulo.

Nešto kasnije priča se već proširila po čitavoj zgradi Sabora. Prolazeći između klupa neočekivani junak mogao je čuti kako se zastupnici povjerljivo naginju i jedan drugome šapću: “Jesi čuo što je mali Jandroković malo prije na hodniku rekao Sanaderu?” Netko se u dvorani bučno zakikotao zadovoljno se lupajući po butini. Šef diplomacije osjetio je da svi bulje u njega i, da sakrije treperavu radost što ga je obuzela, uzeo slagati nekakve papire ispred sebe, kada mu je prišao ministar financija Ivan Šuker.

“Stari, ne mogu vjerovati”, upitao ga je tiho, “stvarno si Sanaderu rekao: “Jedi govna, idiote?’”

“Pa, dobro, možda ne baš...” počeo je Jandroković oprezno.

“Svaka čast! Daj pet!” prekinuo ga je Šuker pružajući mu dlan.

S drugog kraja ministarske klupe saveznički mu je kimnula Marina Matulović-Dropulić. Božidar Kalmeta mu se nasmiješio i ohrabrujuće podigao palac. Gordan Jandroković osjećao se sjajno zbog njihove jednodušne podrške i kada je priča o njegovu sukobu s nekadašnjim premijerom naposljetku, neizbježno, došla do novinara, značajno se nakašljao pred kamerama i mikrofonima i Ivu Sanadera prezirno nazvao “patetičnim lažljivcem”.

Dobro, nije možda baš sve ovako bilo, ali sasvim lijepo mogao bih zamisliti ovakvu nekakvu priču, o nenadano okuraženom hadezeovskom ministru, koji ustravljeno, koračić po koračić, prilazi truplu bivšeg državnog i stranačkog božanstva i dugo motri hoće li se ovaj možda ipak pomaknuti, a onda hitro pritrčava, šutne ga nogom i panično pobjegne. Srce mu neobuzdano lupa od navale adrenalina.
Bez i truna želje da branim Sanadera, ovaj običaj otprije nekoliko dana, da svaka hadezeovska šuša, koja je do prije samo koju godinu ljubila tlo kojim on hoda, otvoreno udara po njemu, zaista je rijetko viđena moralna odvratnost. Njihov se nekadašnji voljeni vođa ipak brani, inače je teško i zamisliti kako bi oni mogli biti pomamni. Poznajući njihovu čestitost, da je Sanader ostao miran, jedan bi mu vjerojatno ukrao vjenčani prsten i sat, drugi bi mu skinuo sako, a treći razvezao kravatu. Sve bi mu uzeli isti oni koji upravo njemu imaju zahvaliti politički položaj, društveni ugled i imetak.

Ministar vanjskih slučajeva i europskih integracija osobit je primjer ovoga jer bez bivšeg šefa države i stranke vjerojatno ne bi ni postojao. Ivo Sanader dao mu je i gaće na dupetu, lično mu je izmislio karijeru u trenutku kada je Zoran Milanović postao šef Socijaldemokratske partije. Jandroković je bio “mladi i perspektivni” odgovor “mladom i perspektivnom” esdepeovskom čelniku. Sve njegove kvalifikacije za mjesto šefa diplomacije bile su zapravo u glupoj biološkoj činjenici relativne mladosti, jer mu se u perspektivnost do dana današnjeg nismo uvjerili. Kao ministra ga pamtimo samo po smiješnom i sramotnom gafu da u Bruxellesu nije znao kazati koja dva poglavlja Hrvatska treba zatvoriti u pregovorima s Europskom Unijom. Čak i tada, kada je uhvaćen u nepoznavanju elementarnih činjenica svoje struke, Sanader je stao na njegovu stranu.

Ivo Sanader zbog svega što je učinio zaslužuje možda i dvije stotine godina zatvora, ali zaista nije zaslužio da ga taj i takav Gordan Jandroković, meso njegova mesa, naziva patetičnim lažljivcem. Jednom će mu zacijelo morati objasniti tu podlost.

“Je li, Gordane, šta ono pričaju da si ti meni rekao”, upitat će on Jandrokovića, a Jandroković će se vjerojatno srušiti na tlo i napraviti da je umro. Tek kada Sanader malo odmakne, ministar vanjskih poslova oprezno će otvoriti jedno oko.

[Sledgehammer]

Lažljiva predstava bestidnika

Branimir Glavaš je izuzetna osoba. Uistinu, nećete vidjeti svaki dan takvu moralnu ravnodušnost, sociopata koji je zapovijedao čudovišnim mučenjima i ubojstvima civila i koji je, na osnovu uvjerljivih svjedočenja, i suradnika i čudom preživjelih žrtava, poslije mnogo godina osuđen za svoja nedjela, a koji ni nakon toga ne pokazuje ni trun krivnje ili kajanja, nego od svoga slučaja čini gnusni cirkus za uveseljavanje puka. On je iskreveljeno zlo koje se obijesno ruga pravdi i istini, naopako izvrće i dobrotu i poštenje i čast i domoljublje. Valjda ne postoji ljudska, kršćanska, vojnička, kakva god hoćete vrlina, a da je Branimir Glavaš nije uprljao svojim beskrajnim majmuniranjem, izazivajući razum i strpljenje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u RH.

Posljednja u nizu njegovih psina je obavijest da je stanovitom australskom iseljeniku prodao sva svoja ratna odlikovanja. Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Ante Starčevića, Red bana Jelačića, Red kneza Domagoja s ogrlicom i Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, svih sedam medalja kojima ga je Franjo Tuđman zakitio kao šokačku mladenku, Branimir Glavaš je, tvrdi, prodao za sto tisuća kuna, prije nego mu ih je predsjednik Josipović, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, stigao oduzeti.

Australski iseljenik, znakovito, nema imena. Možemo pretpostaviti da je želio ostati anoniman, kao što kupci sumnjive robe inače čine. Ili ga je, vjerojatnije, Branimir Glavaš izmislio. Poznajući ga, na stvari je još jedna lažljiva predstava, diletantski igrokaz kojim ovaj bestidnik tobože izražava gnušanje i bijes zbog izdaje voljene domovine, koju je svojim nebrojenim ratnim podvizima zauvijek zadužio. Evo vam, nosite, prokleti bili, poručuje Glavaš svojom razočaranom gestom. Ako Lijepa naša ne treba svoga heroja, ni heroj neće ništa od Lijepe naše.

Na žalost, predstava mu nije osobita, nitko ne plače za glavnim glumcem. Da je Branimir Glavaš zaista želio pokazati kako ne želi ništa od Hrvatske, nije trebao vraćati ratna odlikovanja. Mnogo bi uvjerljivije bilo da je vratio nekretnine u centru Osijeka. Osim toga, zbunjuje i suma koju je naveo, pretjerana i za navodno velikodušne australske iseljenike. Autentičnije bi zvučalo da je Branimir Glavaš kazao kako je dao odlikovanja za 50 kuna, za ćevape i pivo. Pa i njegov gnjev i prezir prema nezahvalnoj domovini snažnije bi istaklo da je svoje vojničke počasti prepustio za beznačajne pare. Čitava bi priča daleko istinitije djelovala da je svoje ratne zasluge procijenio na manje od dvadeset prosječnih plaća, no tada to ne bi bio Branimir Glavaš, narcisoidni i samoživi manijak kakvog poznajemo.

A koje su zaista njegove ratne zasluge? Naravno, ne govorimo o zločinima. Likvidacije srpskih civila i tjeranje nesretnika da piju akumulatorsku kiselinu ne kontaju se u junačka djela. Za njih je, uostalom, naknadno odlikovan Spomenicom Vladimira Fabera, Redom Mladena Bajića, Ordenom Županijskog suda u Zagrebu i Kolajnom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Govorimo li o običnim vojničkim podvizima hrabrih hrvatskih muževa, o suočavanju s neprijateljskim tenkom, izvlačenju ranjenika pod mitraljeskom vatrom ili naprosto o ležanju u glibavom rovu na liniji fronte, Branimir Glavaš ne ispunjava nijedan uvjet. Čitava je njegova uloga u obrani Hrvatske da se preseravao u maskirnoj uniformi i jednom prilikom lakše ranio dok je rastavljao kemijsku.

Pišem ovaj tekst u sjeni rascvale bungevilije, na terasi bijele kuće nad tihom uvalom jednog otočnog mjesta. Dva tjedna sam ovdje, u apartmanu koji sam iznajmio od čovjeka koji je, upravo kao i Branimir Glavaš, hrvatski general. Tu svaka sličnost između njih dvojice prestaje. Moj ljetni stanodavac stvarno je ratovao, zapovijedao tisućama ljudi u velikim vojnim operacijama u kojima je domovina oslobođena, a pritom se nije ogriješio ni o jedno moralno načelo ili međunarodnu ratnu konvenciju. Baš kao i devedeset devet posto sudionika rata, častan je otišao u tu nesreću, častan se vratio iz nje, da bi danas afitavao apartmane, pravio vino i izvlačio vrše iz mora. Neću vam reći njegovo ime, jer je skromna osoba i ne voli predstave po novinama. Nećete ga vidjeti na postrojavanjima veterana. Ne gosti se janjetinom u Čavoglavama.

Istina, i on je jednom bio osumnjičen za ratni zločin. Bilo je to valjda neizbježno prije desetak godina. No, kada čujete njegovu priču, shvatite kakva je jadna izmišljotina cijela ona priča o mračnoj internacionalnoj zavjeri da se ocrni i kriminalizira hrvatska borba za slobodu. Moj general je s odvjetnikom u Zagrebu sjeo nasuprot haaškim istražiteljima i dva dana samouvjereno odgovarao na njihova pitanja. Pisanim je zapovijedima, koje je čitav rat pomnjivo arhivirao, potvrdio svoju ljudsku i oficirsku ispravnost u svim spornim situacijama, a oni su mu na kraju kazali: “Gospodine generale, hvala vam lijepa.” Na obostrano veselje, više se nikada nisu sreli.

Za moga prijatelja generala rat je završio, u razgovoru ga rijetko i dotičemo. Što će nam to više? Ujutro kad se s malenim unukom vrati s ribanja, zakorači na trijem i ponosno podigne svoj ulov, srebrne ovčice, fratri, kantari, ugori i komarče zasjaju pred njegovim grudima ljepše nego sve spomenice, ordenja, redovi i veleredovi, svi Domagoji, Trpimiri i Zvonimiri. Ima budala koje će prodati svoju pobjedu, ali ovaj general to ne čini. Riba je samo za njegovu obitelj i njegove najmilije goste. Navečer ga gledam nasmijana i zadovoljna, preko hrpica ribljih drača i oglodanih kora lubenice, i mislim se kako pravda, istina, dobrota, poštenje, čast i domoljublje ipak ne mogu izgubiti. Koliko god je ološ pljuvao i zlo joj se obijesno kreveljilo, ljudskost je opet veća.

[Sledgehammer]

Da su Egipćani ostali bahati, Jahve bi im poslao Željka Keruma

Otkako je Željko Kerum postao gradonačelnik Splita, u gradskoj upravi morali bi zaposliti defektologa. Njegov slaboumni šovinistički nastup na televiziji u nedjelju, nažalost, nisam gledao, nekako baš u to vrijeme s nogama u moru ljuljuškao sam se na prijateljevoj jedrilici, gledajući zapadnu obalu Brača, u mrtvoj bonaci u kojoj smo se našli zajedno s još tristotinjak brodova na Mrdujskoj regati.

Javna pojavljivanja našeg gradonačelnika inače me ispunjavaju veseljem i rijetko kada ću ih propustiti, ali u konkurenciji s Mrdujom ni mnogo ozbiljnija iskušenja nemaju šanse. Mrdujska regata prekrasna je splitska građanska tradicija, rijetka zgoda u kojoj možete doživjeti ono najbolje u naravi toga grada i prilika da shvatite kako je Split, usprkos svemu, još uvijek sjajno mjesto za život.

Ali, samo što sam se vratio, pet minuta nakon što sam s broda stupio na mul sportske lučice, znao sam sve ružne pojedinosti gradonačelnikova gostovanja u Ace Stankovića. Ipak, nisam dao da mi to pokvari dan. Već neko vrijeme bavim se mišlju da se tu ništa ne da učiniti, jer je Željko Kerum naprosto Božja kazna. Mi Splićani nešto smo užasno zasrali i nebo nam se osvećuje, upravo kao što je opisano u Knjizi izlaska, kada tvrdokorni faraon nije htio pustiti Židove iz ropstva. Bog je onda bio nesmiljen i redom na Egipat poslao deset zala: pretvorio im je vodu u krv, poslao žabe, komarce i obade, poubijao im stoku, zarazio ih kožnim bolestima, uništio ljetinu tučom i skakavcima, tamom ovio zemlju i, naposljetku, pomorio prvorođence. Da se Egipćani ni nakon toga nisu opametili, Jahve bi im vjerojatno dao Željka Keruma za gradonačelnika.

Ali, ne mislim se danas dulje baviti njime, vratio bih se radije nekoliko mjeseci u prošlost, kada je nekolicina nas očajno upozoravala da je Kerum pogrešan odgovor za gradske probleme. Naveli smo tada nekoliko razumnih razloga zašto ne valja glasati za njega i svi su se pokazali ispravnima, ali protivnici naše inicijative, u Slobodnoj, Večernjaku, Novom listu i na nizu internetskih portala, redom su nam nabijali na nos da nam Željko Kerum nije dobar zato što je seljačkog podrijetla. Premda nitko od nas ništa tako sramotno nije kazao, novinski komentatori oskudnije pameti uhvatili su nas jednoglasno optuživati za urbani rasizam i kenjati o čuvenoj netrpeljivost između splitskih starosjedilaca i doseljenika. Zašto su tako drsko krivotvorili naše riječi? Jednostavno, oni jadni drugačije nisu ni znali. Kad god se u Splitu dogodi nešto grozno, možete se okladiti da će se netko sjetiti mitskog sukoba Vlaja i Splićana, to je univerzalni ključ koji objašnjava svaku gradsku svinjariju, od zapaljene kante od škovaca do masovne podrške širokom spektru političkih budala.

U želucu već osjećam nelagodu da će se netko sjetiti toga i sada, da nam objasni gradonačelnikov šovinistički delikt, i unaprijed me ispunjavaju posramljenost i bijes jer sam i sam jedan takav neugledni, nosati dinarski seljak koji je prije šesnaest godina došao u grad. Pojavio sam se tada u redakciji vodeći za sobom na konopcu jednu prljavu kozu, u opancima i modroj suknenoj dolami, sa zobnicom preko ramena, kuburom za pasom i kamišem lule među žutim zubima i od glavnog urednika otresito tražio da me pusti da nešto pišem, a ovaj me bojažljivo pogledao, drhtavih ruku pružio jednu staru, rasklimanu Olivettijevu pisaću mašinu bez samoglasnika i zamolio da, ako mi nije teško, kozu vežem za stablo ispred zgrade. Ipak, brzo smo se sprijateljili. Griješio bih dušu da kažem da, unatoč skromnom podrijetlu, nisam toplo i srdačno prihvaćen u Splitu. Sišao sam s brda i oženio gradsku curu, a najdraži mi je prijatelj potomak obitelji koja je pet stotina godina ovdje. I uopće nisam nikakav sretni izuzetak u ovome.

Deseci tisuća njih iz moga zavičaja došli su jednakim putem i imali istovjetnu sudbinu, a neki su od njih zaista bili senzacionalne osobe, zaslužne za mnoge izvanredne stvari u Splitu, ljudi poput skladatelja Zdenka Runjića ili arhitekta Frane Gotovca. Pogledate li samo kakav je prekrasan čakavski sonet na postolju spomenika Marku Maruliću napisao vrgorački Vlaj, štokavac Tin Ujević, shvatit ćete kako je slavna sociološka teorija o sukobu starosjedilaca i doseljenika, da oprostite na izrazu, golo govno.

Splićani se, naravno, rugaju s Vlajima i obratno. Nije, recimo, prošla nijedna Mrdujska regata a da ja nisam morao otrpjeti nekoliko desetaka manje ili više loših viceva o čobanu na jedrilici. No, u tome zaista nema zle namjere, nego naprosto pripada duhu grada, njegovoj živahnoj i plodnoj tradiciji pučkog humora. Nekome sa strane možemo se učiniti okrutnima, ali zapravo smo pristojni, normalni ljudi koji se vole smijati. Nitko u Splitu ne shvaća priču o korijenima ozbiljno, osim možda nekih usamljenih nesretnika koji do podne mrze sebe, a popodne cijeli svijet.

I zato je bolno i uvredljivo kada nekakvi komentatorski tupsoni u svojim mlitavim možđanima krenu konstruirati o nepomirljivim mentalitetskim razlikama među stanovnicima Splita. Sve skupa nas izluđuje njihova glupa teorija, jer ne pošteđuje ni doseljenike ni starosjedioce. Nitko od nas u ovome ne pobjeđuje, Vlaji zauvijek ostaju neukrotivi barbari, a Splićani neizlječivi fašisti. Nešto što je u stvarnosti nedužna zajebancija, na novinskom papiru odjednom se pretvara u ozbiljan govor mržnje. Svakodnevna i široko rasprostranjena pojava da se ljudi preseljavaju i međusobno miješaju u Splitu se hoće prikazati užasnim političkim problemom, a nije.

Gdjekad, kad je lijepo vrijeme, poslije podne izađem prošetati s mlađim djetetom i onda sretnem Antu Duplančića s unukom. Možda ste čuli za Duplančića, napisao je  “Splićane na didovini”, vrlo lijepu knjigu feljtona o starim splitskim obiteljima, a kći mu inače živi u Parizu i tamo se udala za doseljenika s Martinika. Šjor Tonči i ja onda sjedimo na klupi u Hatzeovu perivoju, dok su nam djeca malo dalje na ljuljačkama.

Pogledam ih svako toliko da provjerim da nisu upali u nekakvu smrtnu opasnost i u jednom trenutku pomislim kako su i dječak i djevojčica, čisto tehnički, Splićani na didovini, premda je njemu otac iz Fort de Francea, a njoj iz Donjeg Prološca. Ni Duplančić ni ja ne vidimo baš ništa neprilično u toj veseloj pustolovini gena. Prestanite onda praviti strašila od nas.

[Sledgehammer]

Može li netko pozvati sanitarnu inspekciju

S jedne strane Maksimirske ceste je stadion, a s druge Zoološki vrt. Gdjekad je to teško razlikovati. Press konferencija održana prije nekoliko dana u nogometnom klubu, kada je gazda kluba zapjenjeno psovao mater novinarima i nazivao ih smećem, dobar je primjer kako se čovjek nekada može prevariti. Gledajući snimku verbalnog divljanja Zdravka Mamića čitavo sam vrijeme imao snažan doživljaj da zapravo gledam prizor iz Zoološkog vrta i da će svaki čas u prostoriju utrčati čuvari, koji će izvršnog dopredsjednika NK Dinamo gađati strelicama za uspavljivanje.

Takav nekontrolirani izljev bijesa i prostaštva zaista je rijetko viđen u javnom govoru. Mamićevi nevjerojatni nastupi čine se gotovo kao nekakve konceptualne akcije. Na trenutak sam pomislio kako je baš poput onih umjetnika što, u namjeri da provociraju malograđanski moral, hodaju goli ulicom ili masturbiraju pred publikom. Majke mi, da se mene pita, ja bih ga poslao na Venecijanski bijenale. Zamislite likovne kritičare kako prestrašeno gledaju Mamića dok on trga majicu i psuje:

“Kaj, umjetnost! Ko je umjetnik? Van Gogh?! Jebo ti Vincent Van Gogh mater, da ti jebo mater, smeće jedno! Đubre jedno smrdljivo, trideset sedam godina je imao kad je umro bez kučeta i mačeta, bez žene i djece, nije ni čudo da se ubio!”

Velika bi to senzacija bila u međunarodnim umjetničkim krugovima, a kod nas prolazi bez pravog odjeka. Mamić viče ljudima da su lopovi, lažljivci, pokvarenjaci, stoka i đubrad, a oni pobožno, krotko i čak s određenom nasladom bilježe svaku njegovu uvredu. Njihov malograđanski moral ništa ne može uznemiriti. Dapače, drago im je i osjećaju se počašćeni da mogu njegove svinjarije posredovati svekolikoj javnosti. Gdje je granica njihova strpljenja, upitaš se gledajući Mamićevo nečuveno iživljavanje? Što bi izvršni dopredsjednik NK Dinamo mogao učiniti, kako bi ih još mogao poniziti, da se sportski novinari zaista naljute, okrenu mu leđa i dignu pozdrav, ili da mu barem prestanu tikati i oslovljavati ga krsnim imenom ili nadimkom?

Uistinu, gledajući maločas na youtubeu snimku jedne stare emisije, više od gadosti koje je Mamić kazao novinaru zgranulo me je da su oni jedan drugoga prijateljski nazivali “Zdravko” i “Bero”. Vrlo je moguće da su i viski kasnije zajedno popili i tapšali se prisno po ramenima, zadovoljni predstavom koju su priredili gledateljima. Zašto ljudi dopuštaju da takav bezobrazluk? Zašto se one koji javno vrijeđaju, kako je i red, ne isključi iz društva? Nakon svega što je rekao, Zdravku Mamiću više ne treba slati novinare. Zdravko Mamić naprosto je slučaj za sanitarnu inspekciju.

Ili se makar meni tako čini. No, u ovome, kao i u mnogočemu drugome, ja sam u manjini. Ako bi trebalo, kao u enigmatskom časopisu, zaokružiti nelogičnosti, bili bi to pristojni ljudi. Ne možete isključivati iz društva, kada je društvo samo postalo kloaka u kojoj sve češće uspijevaju prostaci s užasnim ponašanjem i rječnikom. Pogledajte, na primjer, Željka Keruma. Čovjek je u restoranu u splitskoj marini, pred svjedocima, jednom bio nezadovoljan biftekom pa ga je bacio u more. Jednog je pisca u radijskoj emisiji nazvao “izmetom koji se spustio sa Šarplanine da jebe Hrvatski narod”. U zoru se pijan potukao u narodnjačkom klubu. I što se dogodilo s njim? Građani Splita njegove su birane izraze i uglađene manire nagradili gradonačelničkim mjestom, s kojega tu i tamo novinarima poruči da “jedu govna”.

Nisam vidio ovogodišnju ljestvicu najvećih hrvatskih jahti, veliki kolorirani prilog koji neizbježno moraju imati sve novine koje drže do sebe, ali ne sumnjam da su i Mamićeva i Kerumova visoko plasirane i uslikane s njihovim vlasnicima razdrljenim u kokpitu, s lančićem i raspelom na golim prsima. To je, također, zanimljiv slučaj. Nema većih vjernika, gorljivije privrženih tradicionalnim vrijednostima, od ovih bezobraznika. I Zdravko Mamić i Željko Kerum, obratite pozornost, u svakoj prilici ističu svoje toplo ljudsko srce i, premda su obojica razvedeni, svoje drage obitelji. Rasplaču se gotovo pričajući o vlastitoj djeci i roditeljima, braći i sestrama, sestričnama i šogorima, nećacima i kumama. U jednoj rečenici se pohvale odgojem koji su ponijeli iz očeve kuće, a u drugoj vam opsuju mrtvu mater.
Ni jedan ni drugi ne nalaze baš nikakvo proturječje između kanalizacijskog rječnika i odanosti obitelji, predane pobožnosti i domoljublja. Oni su vrhovni autoriteti za sve troje. Zdravko Mamić je čuvar dostojanstva “svetog hrvatskog kluba” i “hrama hrvatskog sporta”, njega treba pitati kako valja uređivati Sportske novosti, taj “sveti hrvatski list”. Tko napiše nešto protiv njega otvoreni je neprijatelj i NK Dinama i Lijepe naše. Za Zdravka Mamića i njegova brata Zorana se, lično i personalno, ginulo na Ovčari. Ako ste se ikada upitali za smisao posljednjeg rata, otvorite veliki sezonski prilog s najvećim jahtama na Jadranu. Nađite onu Mamićevu i Kerumovu. E, to je to.
Ako vam nešto nije jasno, pišite upravi vodovoda.

Ne mogu sebi pomoći, prisvajanje domovine i prava na autentično tumačenje njezinih interesa baš uvijek me iznervira. Po strani od Zdravka Mamića, čitam jutros u novinama da je Jakov Sedlar u Sinju prikazao film “Hrvatska, tugo moja”. Zanimljivo je da se Sedlarov prethodni film zvao “Hrvatska, ljubavi moja”, a sljedeći će mu se vjerojatno zvati “Hrvatska, mišu moj mali”. Ovaj kinematografski diletant čini se da ne može uzeti kameru, a da nešto ne cmolji o voljenoj zemlji. Jer on, izgleda, zna sve o tome. On je Hrvatska himself. Čovjek sam samcat Drniš oslobodio. Četiri mu majke poginule u Vukovaru.

Zapita li se zaista ikada ovaj tragično netalentirani amater otkud to da je Hrvatska baš njegova? Tko mu je dao? Baš njemu je ćaća ostavio? Nije da se nešto guram, ali zašto, evo, na primjer, ne bi mogla biti moja?

[Sledgehammer]

Polančecova kršćanska uvjerenja bila su u potpunoj suprotnosti s članstvom u HDZ-u

Čudesno je kako Isusova ljubav nađe put do srca osoba lišenih slobode, kakvim obraćenjima svjedočimo kad pravosudni policajac zaključa vrata...

Nekadašnji ministar i potpredsjednik Vlade Damir Polančec, osumnjičen da je u prodaji naftne nacionalne kompanije ukrao mnogo milijuna iz državne blagajne, požalio se prije neki dan u ispitivanju pred saborskim Istražnim povjerenstvom da su ga stranačke kolege prodale kao braća Josipa u Egipat. Ta starozavjetna robno-novčana transakcija, međutim, uopće nije bila predmet spora. Koji Josip? Kakav Egipat? Imaju li braća račun i mogu li tražiti povrat pedevea? I koga to zapravo zanima? Istražno povjerenstvo nije se ticalo otkud Josip u Egiptu, nego kako je završila Ina u Mađarskoj. Umjesto Knjige postanka, trebalo je citirati Knjigu dionica.

Osim Polančeca je koji sat prije pred Povjerenstvom svjedočio i ministar financija Ivan Šuker. Ušetao je u prostoriju golem kao kit koji je progutao Jonu, ali nas je srećom poštedio mudrosti iz Druge poslanice Solunjanima ili takvog nečega. To je vjerojatno zbog toga jer je Šuker još uvijek na slobodi i nije imao priliku upoznati Krista.

Uočili ste zacijelo kako se pred našim sudovima optuženi često pozivaju na Boga i svoju nevinost objašnjavaju nekim zgodnim biblijskim prispodobama. Čudesno je kako Isusova ljubav nađe put do srca osoba lišenih slobode, kakvim dramatičnim obraćenjima svjedočimo kada pravosudni policajac zaključa vrata. Mnogo je Duha Svetoga na takvim mjestima, mnogo više nego na Kaptolu ili u Mariji Bistrici. Remetinec i Lepoglava, to su svjetionici kršćanstva, to su tvrđave naše vjere.

Zaista, kao da nisu zatvorske, nego samostanske ćelije, kao da su robijaši braća redovnici, tu se živi u Kristu, posti i moli i svaki nevoljnik nađe utjehu. Dođe tako Polančec prvi dan, uznemiren i tjeskoban, stiskajući ručnik i četkicu za zube, i sjedi na postelji izgubljeno zureći, a cimeri ga s kreveta znatiželjno gledaju.

- “Ti si onaj s televizije?” upita napokon jedan.

Polančec odsutno kimne.

- “Koliko si ono gepio?”

- “Nisam ja ništa...” šapne Polančec promuklo. “Ja sam nevin.”

- “Aleluja!” poviče zatvorenik radosno. “I mi isto.”

- “A koliko onda kažu da si gepio?” javi se drugi.

- “Četristo.”

- “Četristo čega, tisuća?”

- “Milijuna.”

- “Kuna?”

- “Eura.”

Na ćeliju se nekoliko trenutaka spusti tišina ispunjena iskrenim i dubokim poštovanjem.

- “Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”, zaključi napokon stihom iz Davidova psalma najstariji u sobi, a svi priklope jednim zadivljenim:

- “Amen!”

Uhapšenom ministru, direktoru banke ili predsjedniku nadzornog odbora velikog javnog poduzeća odmah bude lakše u duši. I shvati već poslije nekoliko dana da je sve dosad, na takozvanoj slobodi, živio bijednim, lažnim, ispraznim životom. Biblijski tečaj u Remetincu duhovno ga preporodi. Čitajući Evanđelja, nađe mnogo sličnosti između svoje sudbine i priče o osuđenom pravedniku iz Nazareta. Tek mu je nekoliko stvari nejasno. Zašto Spasitelj nije tražio da se brani sa slobode ili zahtijevao izuzeće Općinskog suda u Jeruzalemu? Zašto se nije žalio, izvadio na neurednu sudsku dostavu, nedostatak dokaza, pristrane svjedoke i teške prilike u kojima je odrastao? Naposljetku, zar nije mogao biti razapet uvjetno, s rokom kušnje od četiri godine?

Sve drugo nekadašnjem ministru i potpredsjedniku Vlade u Bibliji savršeno se složi s njegovim životom, pa uzdiše od oduševljenja u svojoj ćeliji, na gornjem krevetu, iznad jednoga što je opljačkao poštu, a još nije otkrio vjeru, nego čita kaubojski roman.

- “Povečerje! Gasimo svjetla!” viče stražar iz hodnika.

- “Dajte, samo još petnaest minuta”, zamoli Polančec, “da završim Drugu knjigu o Makabejcima”.

- “Ajde, može, ta je kraća”, složi se službenik pomirljivo.

Čovječe, ne možeš vjerovati, govori Polančec u sebi i svako toliko okreće na zadnju stranicu, da još jednom provjeri kad je knjiga štampana. Ne ide mu u glavu da je riječ o događajima otprije dvije tisuće godina. Kao da su njega pitali. Sve su točno pogodili. Kao da je evanđelist Marko lično sjedio s njima u prostoriji kad su on, premijer Sanader i ministar Šuker prodavali Inu Mađarima i kemijali s kreditom za Podravku.

Sveto pismo bivšem ministru dade hrabrosti i utjehe i razriješi mnoge njegove mučne dvojbe. U prvo vrijeme mislio je kako bi časno i kršćanski od njega bilo preuzeti svu krivnju na sebe, a da Sanader i Šuker i svi drugi izbjegnu kazneni progon, jer je u Ivanovu evanđelju našao divan citat: “Veće ljubavi od ove nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje!”

Ali, prošlo je nekoliko tjedana i Polančecu je u Ivana pao pogled na jednu drugu, još ljepšu rečenicu. Tako je bila lijepa da ju je odmah poželio podijeliti sa Šukerom. Šuker se preznojio od užasa kad mu je došao Polančecov SMS i odmah nazvao Sanadera da mu ga pročita:

- “A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh istine koji od Oca izlazi - On će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom”.

- “Baš tako je rekao!?” zgranuo se Sanader.

- “I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom”, ponovio je Šuker drhtavim glasom.

- “Postao je Uskokov pouzdanik”, zaključio je Sanader.

- “Misliš?”

- “Ajde ga upitaj, ti si bolji s njim.”

Šuker je Polančecu onda poslao poruku s pitanjem je li postao Uskokov pouzdanik, a Polančec mu je odgovorio citatom iz Knjige Sirahove:

- “Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću”.

- “Gotovi smo, prodao se”, shvatio je tada definitivno bivši premijer.

- “Pa što ćemo sad?”

- “Kaži mu da se ne zajebava, ugled Hadezea je u pitanju.”

Šuker je poslušno otipkao: “Poručio ti je I. da se ne zajebavaš jer da je ugled Hadezea u pitanju”.

Časak poslije od Polančeca je došla kratka mudrost iz Poslanice svetog Pavla apostola Filipljanima:

- “Pa što onda?”

Nakon ovoga više nije bilo uzmaka i Damir Polančec je isključen iz stranke. Njegova kršćanska uvjerenja bila su u potpunoj suprotnosti s članstvom u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

[Sledgehammer]

Kad se bolje zagledate shvatit ćete da sitnim slovima zapravo piše HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEBNICA

Primjećujući joj luksuznu talijansku žensku torbu preko ruke, novinari su prije neki dan predsjednicu Vlade Republike Hrvatske iznenadili pitanjem kako ona sebi može priuštiti modni dodatak u visini njezine mjesečne plaće? Gdje je jela, tko joj je platio plin, struju i telefon, na čiji račun je točila benzin, kako je uopće preživjela onih trideset dana kada ju je obasjala sreća posjedovanja nečega tako skupog i prestižnog? Odgovor je uskoro stigao iz Ureda premijerke, neočekivan, vjerojatno neoprezan i bezazlen do ruba slaboumnosti. Ne, poručili su nam s visokog mjesta odlučno, predsjednica Kosor nije neodgovorna i bezosjećajna da bi u ova sumorna krizna vremena samodopadno paradirati sa snobovskim modnim markama. Ona je skromna, šparna, socijalno svjesna gospođa što nosi jeftine imitacije snobovskih modnih marki.

I tu je Ured premijerke ugazio u drek.

Zaletjeti se priznanjem da se jedan od stupova legaliteta, šefica Vlade, vrh izvršne vlasti, kiti robnim krivotvorinama i time izravno krši čak šest državnih zakona, šašavo je u već prepoznatljivom stilu vladanja Jadranke Kosor. No, ne bih se zadržavao na pravnoj strani ovog slučaja i osjetljivoj distinkciji između imitiranja i falcificiranja, koja premijerku stavlja s ove ili one strane zakona. U ovom trenutku zanimljivija mi je njezina želja da se falšom talijanskom torbom prikaže nečim što nije. U detaljima je istina, a premijerkin naoko sporedan i bezvezan modni detalj savršeno pristaje u sliku o njoj, o njezinim moralnim obzirima, o intelektu i neutaživoj taštini jedne provincijalke, a usudio bih se zahvatiti i mnogo šire i primjetiti kako bi, alegorijski, čitav HDZ i gotovo cijela Hrvatska mogla stati u tu neveliku, žalosnu, anonimnu kožnu torbu prebačenu preko desne podlaktice Jadranke Kosor.

Na primjer, prije nekoliko tjedana Andrija Hebrang javnosti je priznao da je lažljivac. Ogorčeno se javio da demantira bivšeg premijera, kada je ovaj izjavio da je otišao iz politike jer Sloveniji nije htio prepustiti dio hrvatskog teritorija. To nije istina, to sam ja izmislio, negodovao je Hebrang pred zaprepaštenim novinarima. Kada jedan saborski zastupnik, bivši ministar, liječnik specijalist, katolik, demokršćanin, muž, otac i djed, viđen član zajednice, smije tako besramno lagati i još se hvalisati svojim lažima, ne možeš zapravo ni očekivati da premijerka bude ispravna. Lažnjak u njezinoj ruci samo je dijelić našeg nakaznog svijeta sagrađenog od sitnijih ili krupnijih laži.

Ili, razmislimo načas o vjerodostojnosti osoba koje vode državu. Parlamentarnu je većinu, sjetit ćete se, prije tri godine, nakon tijesne izborne pobjede i mnogo natezanja s koalicijskim strankama i zastupnicima nacionalnih manjina, okupio upravo gore spomenuti Sanader. On je bio nositelj svih lista i samo na njegov danas oblaćeni obraz Hrvatska demokratska zajednica još vlada državom, dulje od godine da je on bez pravog objašnjenja otišao. Demokratska autentičnost sadašnje HDZ-ove vlasti nije ništa manje sumnjiva od autentičnosti skupe i pomodne dizajnerske marke koju nosi premijerka Jadranka Kosor. U najkraćem, to nije ono za što se izdaje da jest.

Ivo Sanader, da se ne lažemo, na izborima je pobijedio s političkim bezveznjacima bez biografije, ljudima za koje prije nismo ni čuli. Sve milinoviće, i jandrokoviće, i šukere, koji ga se ovih dana konsternirano odriču, on je osobno došlepao na Markov trg i udijelio im ured, tajnicu, službenu karticu i crnu limuzinu s vozačem. I u tome bismo mogli naći sličnost s torbom Jadranke Kosor. Milinovići, jandrokovići i šukeri bili su anonimni, no name, baš kao i Kinezi koji su skrojili i sašili premijerkin modni dodatak od teleće nape i drsko ga okitili tuđim imenom.

Hoćete još? Torba Jadranke Kosor autentična je koliko i njezine sposobnosti, uvjerljiva kao diploma kumrovečke političke škole. Njezin potpis na čudnim dokumentima kojima je mađarski Mol postao većinski vlasnik naše nacionalne naftne kompanije nije bolji od krivotvorenog potpisa čuvenog talijanskog dizajnera na ženskoj bluzi s Hrelića. Ako ste glasali za HDZ, ovo što danas imate tek je u dalekoj vezi s vašom omiljenom strankom, možda i daljom nego što su ciganski prodavači tekstila s Dolce & Gabbanom.

Analitičari procijenjuju da svjetska ekonomija svakodnevno gubi milijarde na krađi intelektualnoj vlasništva, na crnom tržištu lažnjaka i krivotvorina uglednih marki odjeće i obuće, torbi, satova, elektronike, kozmetike... Gdjekad te stvari kupujete možda i ne znajući da nisu prave. Lijepo se začudite se kako ste jeftinu Armanijevu bijelu majicu našli na Trešnjevačkom placu, sve dok ona u prvom pranju ne dođe četiri broja manja. Koji put primijetite da su vas zeznuli tek kada se malo bolje zagledate u etiketu. Čovjek ne ide za tim, sve mu se čini normalno, oblik je slova identičan, ali su lukavo zamijenjena sličnim, ima jedno više ili jedno manje. Umjesto Dior varalice su napisale Dion, Puma bude s dva m, a Kappa s jednim p.

Jednaka stvar sada se događa s nama u Hrvatskoj danas, to nas je i dovelo u krizu i to nam ne da iz nje izaći. I vjerojatno nikada nećemo točno utvrditi kolika je ekonomska, politička, moralna i svaka druga šteta koju smo otrpili zbog lažnjaka i krivotvorina koji vladaju državom, političara koji su se, upravo kao i ona Kosoričina imitacija Fendi torbe, predstavljali onim što nisu.

A vidite, i ovdje je samo jedno slovo promijenjeno. Skraćenica je stranke na vlasti prepredeno ostala jednaka i prividno je sve u redu, no kad se malo bolje zagledate shvatit ćete da sitnijim slovima dolje zapravo piše: Hrvatska demokratska zajebnica.

[Sledgehammer]

Radnik je stoka na sve četiri strane svijeta

Ilegalni rad uništava našu ekonomiju. Deseci, stotine tisuća nešto rade, zarađuju nekakve pare, a sve mimo zakona, ne uplaćujući ni lipe u državnu kasu. Evo, samo za primjer, otkrilo se prije nekoliko dana da je nekoliko umjetnika u baletnom ansamblu splitskog HNK skakutalo bez papira. Ni staž, ni socijalno, nikakav ugovor nekoliko tjedana prije premijere baleta “Giselle” nisu imali. Bizaran slučaj, bijeli balet, a oni plesali na crno. Dobro, to sramotno stanje u međuvremenu je popravljeno, ali kakav je samo skandal na premijeri mogao ispasti.

Libreto vam je vjerojatno poznat, koja budala ne zna Giselle, diku materinu, lijepu, a skromnu seosku curu, kakve obično budu baletne junakinje, što je digla ruku na sebe nakon što je saznala da je Albrecht, plemić u kojeg je zaljubljena, ah, zaručen s drugom. U drugom činu on neutješan stoji iznad njezina groba, kad se pojavljuju duhovi djevojaka koje su umrle prije vjenčanja, zle i napasne sablasti što se osvećuju pokvarenim muškarcima tjerajući ih da plešu do iznemoglosti.

E, sad zamislite kakvu bi stravu među balerinama i baletanima izazvalo da su na pozornicu, umjesto duhova nesretnih djevojaka, s jedne strane u šibajućem okretu upala dvojica službenika Državnog inspektorata, a s druge na prstima dohopsala dva policajca. I krenulo legitimiranje:

- “Ajmo, ime i prezime? Žizel? Kako se to piše? Dva l? A krvi ti, šta neću čut! Miljenko, jesi čujo kako mi je ova mršava rekla da jon je ime?”

- “Ništa mi ne govori, ja ovdi iman jednoga Albrehta.”

Velika bi to pizdarija bila, strašan udarac međunarodnom ugledu Lijepe naše. Jer, stvar bi se, naravno, brzo pročula, do jedna svjetska televizija prenijela bi neobičnu novost, a novinari, kao i obično kad je riječ o novinarima, sve bi krivo shvatili. Već sutradan, u prvim jutarnjim vijestima na CNN-u, spiker bi zabrinutim glasom pročitao: “Sinoć je u Hrvatskoj policija uhapsila pola Labuđeg jezera. Dvije ženke i jedan mužjak zadržani su u pritvoru radi mogućeg utjecaja na svjedoke”.
Vidite sad kakve posljedice može imati ilegalni rad, a četiri stotine tisuća njih, procjenjuje se, u Hrvatskoj od toga živi. Nema ih, istina, mnogo u baletu, obično je riječ o trgovini, turizmu i građevinarstvu. Veliki dio biznisa s nekretninama, na primjer, sve one otmjene urbane vile u zelenilu i staklene trgovačke centre na periferijama, gradili su neprijavljeni zidari i tesari, obično siroti Bosanci bez prebivališta i zdravstvenog osiguranja, lišeni svakog radničkog prava. Strah nas je i pomisliti koliko bi stajao četvorni metar da je gazda zaposlenima dao sve što im je po zakonu pripadalo. Stanovi u Zagrebu nešto su jeftiniji od tokijskih samo zbog smiješne navade Japanaca da uredno plaćaju porez.

Desetina populacije Hrvatske, čitava vojska radnika koji to pravno nisu, tu je negdje vani na ulici. Znatna je vjerojatnost da je muškarac u prašnjavom kombinezonu od modrog trliša, koji je jutros ispred vas u samoposluživanju kupio četvrt kruha i deset deka pilećeg parizera, jedan od njih. Padne li on sa skele, najbolje što može učiniti za svoje zdravlje je da, ovisno o vjeri, ode u hodže da mu učini zapis ili se Čudotvornoj Gospi zavjetuje da ga digne iz kolica. Za državu takvi su ljudi nevidljivi, ne postoje. Dođe li inspekcija na gradilište, poslodavac je već istrenirao Muju i Hasu da se hitro zakopaju u pržinu i dišu na izolacijsku cijev. Mali Suljo sakrije se u miješalicu za beton. Božesačuvaj da je tkogod uključi.

I u trgovini jednaka stvar. U jednoj robnoj kući u Osijeku prije neki dan inspektorima se činilo da je sve u redu. Svi imali prave dokumente, pečate i potpise, sve kako se šika. Nadležni su već htjeli razočarano otići, kad je jedan primijetio da je lutka u izlogu trepnula. Što da vam pričam, petnaest godina nevoljnica radila bez staža i socijalnog.

Turizam je opet posebna priča, prvo s gostima. U četverokatnici u Vodicama inspektori našli bračni par Španjolaca, tri norveške studentice, Austrijanca sa sinom, irski gej par, ukrajinskog biznismena s tajnicom, švicarskog penzionera i ekipu jedne portugalske televizije. Kuća kao Europski parlament, a vlasnik se na majčin grob kune da su mu svi rođaci. Baš kao i zaposleni, sobarice, konobari i hauzmajstori u njegovu malom ugostiteljskom obrtu. To je danas moderno. Manji hoteli, do četiri stotine soba, koje vrijedno vode mama, tata i sto dvadeset članova jedne uže obitelji.

Užasan je problem to s radom na crno, ali za utjehu, nismo usamljeni u tome. Čitav svijet ima takve divlje običaje. Radnik je svugdje stoka i nema nikoga da ga zaštiti. Na sve četiri strane ovoga tužnog planeta nekakva obespravljena sirotinja za bijedne pare rinta u bezdušnih poslodavaca, kojima se fućka za njihovo zdravlje i počinak, a o mirovinskom osiguranju da i ne govorimo. Ilegalni radnici jutrima premoreni izlaze iz vlažnih, podrumskih rupa da vazdan tovare opeke, pakiraju zaklane piliće, šišaju travu i čiste kancelarije, šivaju majice u ilegalnim tavanskim radionicama, vječno prestrašeni kao zvjerad, da ih neće platiti za njihov rad, da će ih izbaciti iz stana, policija da će ih uhvatiti i izbaciti iz zemlje... Strah je kud god se okreneš.

Jedan je takav slučaj prije nekoliko dana bio u Americi, kad je naša premijerka Jadranka Kosor govorila pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda. Jedva su vlasti uvjerili da ona nije na crno u New Yorku, imigracijska služba već ju je mislila deportirati. A što se zapravo dogodilo? Engleski koji govori gospođa Kosor zvuči baš kao da je portorikanska sluškinja bez papira.

[Sledgehammer]

Jeste li vidjeli pijanog pretplatnika Lisinskog u marici

U Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uskoro nastupa Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem dirigenta i solista Julijana Rachlina, a na repertoaru su djela Mozarta, Liszta, Alberta Iglesiasa i Astora Piazzole. E, sad zamislite da u jednom trenutku, nekako potkraj Mozartove 29. simfonije u A-duru, salu obasja jarko narančasto svjetlo i u sedmom redu partera ustane građanin u večernjem odijelu te vitlajući bakljom zaurla:

- “Ja te vooolim, ja te vooolim, ja te vooolim, Ra-chli-neee!”

Zašto ne biste mogli zamisliti ovaj prizor? Neobično je, nesvakidašnje, bizarno, maloumno, ali nema zapravo jasne logike zašto na koncerte klasične glazbe ne dolazi publika s bakljama. Jednako kao što nema pravog objašnjenja zašto posjetitelji ne čupaju stolice i bacaju ih u orkestar nađu li se uvrijeđeni traljavom izvedbom Prokofjeve 6. simfonije u h-molu. Ili upaljačem razbiju glavu violončelistici koja je kasnila za osminku note. Ili da se duhači, kašljući i u suzama, raštrkaju od dimne bombe koja je pala među njih. Ili da netko usred koncerta utrči među izvođače i šakom klepne harfisticu.

U izvještajima s koncerata klasične glazbe rijetko ćete kada zaista pročitati da su se u parku ispred Lisinskog motkama i kamenjem krvavo sukobili ljubitelji Johannesa Brahmsa sa štovateljima djela Gustava Mahlera. Ne vidi se često ni da pripadnici interventnog odreda policije guraju pijanog pretplatnika koncertne sezone u maricu, a on se otima i viče: “Be-la Bar-tok!” Jedva da se i najstariji među nama sjećaju kada su vagnerijanci zadnji put razbili tramvajska kola.

Pa i u kazalištima, nikome nije palo na pamet da usred dramske premijere viče glumcima da su Cigani. Pođete li na otvorenje izložbe, nitko vas na ulazu neće pretresati. Na smotrama folklora policija ne razdvaja plesače kulturno-umjetničkog društva iz Križevaca od ženske pjevačke skupine iz Otočca. Savršeno ste sigurni, osim toga, odlučite li otići na atletski miting, politički skup, brucošijadu, sajam automobila, večer dalmatinskih klapa, degustaciju maslinovih ulja, svečanu akademiju, regionalnu konferenciju, izvanrednu sjednicu i tridesetu obljetnicu. Možete se bez straha uputiti na Vinkovačke jeseni i Đakovačke vezove, na Festival glumca u Zagvozdu i dodjelu Goranovog vijenca u Lukovdolu. Da ne duljim, na stotinama društvenih događaja svakodnevno se okupljaju tisuće ljudi različite vjere, nacionalnosti, socijalnog statusa, podrijetla i obrazovanja i to obično prođe bez ijednog izgreda. Zašto su onda nogometne utakmice drugačije?

Sociolozi kontrakulture na ovo pitanje imaju mnogo dobrih odgovora, ali meni je preko glave njihovih učenih nastupa u televizijskim panel diskusijama. Stvar je u jednome. Da se ne lažemo, organizirano nogometno navijanje obično je samo organizirani kriminal. Navijačkim grupama, svima do jedne, vlada ološ. Hrvatski, kolokvijalno: stoka. To su nasilnici, delinkventi koje ostatak članstva, neke možda i miroljubive i pristojne mladiće, potiču na socijalno neprihvatljivo ponašanje. Najgorljiviji navijači, vođe plemena, vjerojatno ni ne znaju da je nogomet sport s loptom, tučnjava i uništavanje tuđe imovine jedini su razlog njihovog dolaska na stadione. Tribine su postale rasadnici zločina mržnje.

Brižljivo zalijevano od uprava nogometnih klubova, njegovano od praznoglavih sportskih novinara koji im se ulizuju, tu se odgaja cvijeće našeg huliganstva i jedino čemu se možete nadati, završi li vaš šesnaestogodišnji jedinac u tome ugrijanom plasteniku, jest da će se on vratiti s policijskim kartonom, ako već ne fasuje kamen u glavu ili nož u rebra. A sve zato jer smo dopustili da patološko postane normalno, da je općeprihvaćeno kako uz nogometno navijanje nekako prirodno ide rizik da bi netko mogao krvavo stradati zbog krivog naglaska ili pogrešne automobilske registracije.

Ta stvar se, naravno, uopće ne podrazumijeva. Jeste li ikada pomislili zašto na CNN-u nikada niste vidjeli emisiju o navijačkom nasilju? Jedini incident kojeg se mogu sjetiti da je tek izdaleka sličan, u Americi se dogodio prije nekoliko godina, a riječ je upravo o bezazlenoj zajebanciji da je jedan građevinski radnik, tobože zbog uroka, zakopao dres bostonskih Red Soxa u betonske temelje novog stadiona New York Yankeesa. Američko je društvo nesumnjivo nasilnije od našega, a opet, vidite, nitko ne trga stolice i ne upali se nijedna baklja na Super Bowlu. Unatoč dugačkoj i bolnoj tradiciji crnačkog ropstva i rasne segregacije, košarkaške dvorane ipak ne odjekuju rasnim uvredama. Kako u njih nema socioloških studija o nasilnim navijačima? Jednostavno, znanstvene nedoumice ove naravi ostavljene su policijskim upravama i one ih dosta uspješno rješavaju.

Čitav je problem s nogometnim navijačima da su javnost i mediji neshvatljivo dobrohotni prema njihovom vandalizmu i glupo mu pripisuju svojstva koje ono objektivno nema. Televizijskog komentatora koji baklje i šovinističke urlike nazove veličanstvenom atmosferom trebalo bi kazniti da šest mjeseci sakuplja opuške oko zgrade na Prisavlju, a valjanim i mudrim novinskim kolumnistima, za njihovo dobro, vratiti tekstove koji idealiziraju političke stavove navijačkih skupina.

Dogodilo se dvaput da smo naivno povjerovali da u navijačima ima nešto više od iracionalnog sociopatskog bijesa. Naprednu i slobodnomisleću intelektualnu elitu prvo je devedesetih oduševilo kako se Bad Blue Boysi suprotstavljaju Franji Tuđmanu, a jednak scenarij ponavlja se i u sadašnjem vremenu sa splitskom Torcidom i njezinim sukobom s Željkom Kerumom. Neprijatelje svojih neprijatelja liberalna je ljevica brzopleto prigrlila za saveznike, zaboravljajući da je upravo navijačka neukost i divljaštvo iznjedrila i Tuđmana i Keruma.

Iznad i prije svega moramo imati na umu da su isti ti ljudi u stanju ubaciti zapaljenu baklju u automobil s četiri čovjeka ili topovskim udarom izbiti oko policijskom službeniku. Iznad i prije svega radi se o nasilju na koje je nužno odgovoriti represijom.

[Sledgehammer]

Menadžeri iz Donje Raštike

Donja Raštika je čudo. Gospodsko mjesto. Nema kuće koja nema menadžera. Dodjelu Zlatne kune mogli bi tamo na gumnu napraviti.

Dogodi se zaista, kao što je nedavno primijetio Milan Bandić, da su na čelu javnog poduzeća gdjekad svi iz istog sela. Čudesnim slučajem deset je poslovnih genija poniklo baš ispod jednog brda, u katastarskim granicama nekakve Donje Raštike. Već u Gornjoj Raštiki nema takve inteligencije. Gornjoraštičani su tudumi, nepismeni, tuku žene, piju medicinski alkohol i traktorima se prevrću u grabe, ali Donja Raštika je čudo. Gospodsko mjesto. Nema kuće bez menadžera.

Dodjelu Zlatne kune, najviše gospodarske nagrade u Hrvatskoj, mogli bi u Donjoj Raštiki na gumnu napraviti. Ekonomsko savjetovanje o izlasku iz krize da organizirate u selu, uštedjeli biste na dnevnicama i noćenjima jer bi gotovo svi sudionici jeli i spavali u oca i matere.

Poznato vam je kako to počne. Jednom davno netko je iz Donje Raštike uspio u velikom gradu, završio visoke škole i namjestio se na položaju. On je bio, kako bi se reklo, izvidnica. Popeo se na vrh najviše platane na Zrinjevcu i s dlanom iznad obrva, da mu sunce ne smeta, osmotrio okolicu. Zatim je sišao, sakupio pruća, zapalio veliku vatru i ratnicima u selu dimnim signalima poslao poruku: “Zrak je čist! Dolazite!” Onda je iz Donje Raštike, klop-klop! klop-klop!... dojahao ostatak plemena.

Onaj prvi, izviđač, bi im pomogao u prvo vrijeme. Nahranio ih, okupao, obrijao i ošišao, posudio im novac, darovao staro odijelo i, dok se malo ne snađu, uredio mjesto tehničkog direktora ili šefa nabave, službenu karticu i Audi A8. Mic po mic, u upravi javnog poduzeća uskoro ne bi bilo nikoga osim njih nekolicine zemljaka, a tako bi se lukavo uklopili da to nitko ne bi uočio.

- “Slušaj, nije zgodno”, upozorio bi oštro generalni direktor financijskog, “nemoj me više pred ljudima, kad smo negdje u društvu, zvati ‘striko’”.

- “Dobro, striko”, kimnuo bi financijski poslušno.

Inače je zgodno i veliki blagoslov za poduzeće kad je čitava uprava iz istog sela. Oni imaju svoj žargon i svoje šale, prirodno se i jednostavno razumiju. Na sastancima s poslovnim partnerima dosta je da jedan drugoga pogledaju da bi znali što onaj drugi misli. Tu su vještinu do perfekcije uvježbali dok su kartali briškulu u donjoraštičkoj gostionici, pa sada ne moraju tražiti stanku da se povuku na vijećanje. Sve se brzo rješava. Tehnički direktor neprimjetno podigne rame, a predsjednik uprave hitro baci konja, ili ovaj trzne krajem usana, a onaj zabiberi tricu.

Kaže li netko na sastanku uprave da je nekakva investicija “kao Nikolino magare”, nema potrebe za pojašnjenjima, jer je svima u Donjoj Raštiki poznata legenda o Nikolinu magaretu, nepouzdanoj, hirovitoj, naprzničkoj i u svakom smislu božetesačuvaj beštiji. Primijeti li netko drugi da je neki posao “Jokić”, svi znaju da će ta stvar šepati, s obzirom na to da Jokić, seoski remeta, ima kraću nogu.
Menadžeri iz Donje Raštike, dakako, nikada ne zaborave svoj zavičaj. Javno poduzeće kojim vladaju nesvakidašnje je darežljivo prema njihovu selu. Najbolji sinovi mjesta izdašnim donacijama asfaltiraju i osvjetljavaju puteve, uvode kanalizaciju, mijenjaju crkveni krov, zidaju ambulantu. Penzionerima koji su tamo ostali sagrade krasno košarkaško igralište.

Naprave im boćalište u dužini sletne staze na londonskom aerodromu Heathrow. Obnove i dom kulture, nikad ne znaš kad bi to moglo trebati. Učine zatim fontanu u središtu, nekakav akademski kipar iz mramora iskleše Bogorodicu s djetetom, u selu se otvori stanica za tehnički pregled vozila, kemijska čistionica, internet caffe, sauna i solarij, farma nojeva, kineski restoran i skijaška skakaonica. Steve Jobs osobno dođe u Donju Raštiku predstaviti iPad.

Tako raste i cvjeta Donja Raštika, dok u Gornjoj, kod onih budala, raste i cvjeta samo stopa krvnih delikata i stvara se mržnja i zla krv između dva sela.

Nije, istina, ni između donjoraštičkih menadžera uvijek sve bajno. Posvađaju se gdjekad i oni, pa hodnicima javnog poduzeća odjekuju strašne psovke na jeziku njihova kraja. Obično dođe župnik iz sela da ih pomiri, ali nekada ni to ne pomogne.

- “Jučer mi na zadušnici didu Jozi ujna Ljuba plakala da si smijenio njezina Nikicu”, reče starica ulijevajuću juhu predsjedniku uprave, koji je za vikend došao obići roditelje.

- “Mama, molin te, ti se u to ne mišaj. Četiri službena auta mi je razbio.”

- “Neka si ga ti, moj sinko, smijenio”, javi se uto otac iz drugog plana odobravajući. “I ćaća mu je bio bitanga. Od nake đavlije race nije moga ni ispast drugačiji.”

Naposljetku se ipak svi sporovi izglade o svecu zaštitniku mjesta, kada svi direktori javnog poduzeća dođu na dernek pokazati svoga novog terenca. Napiju se kao zvijeri, pa se preko oglodanih janjećih kostiju i kora lubenice ljube, plaču, jedan drugome zaklinju na vječnu ljubav i sve opraštaju. Sve je, čini se, opet kao nekad.

Ali, što bi Heraklit rekao, samo je mijena vječna. Lijepim danima donjoraštičkih menadžera na čelu javnog poduzeća došao je kraj. Nakon duge i opsežne Uskokove istrage jednog su ih jutra, na sivom svjetlu zore, još neobrijane i raščupane sve pokupili u modre marice. U selu tuga i nevjerica. Žene plaču, a muškarci pljuju i proklinju. Opustilo i boćalište i košarkaški teren, kineski restoran zatvorio, a nojevi na farmi zabili glave u zemlju.

Rodbina u selu unajmila autobus da uhićene zajedno posjete u Remetincu. Na povratku obavili šoping u West Gateu.

A u zatvoru se, kraj sve njihove nevolje, menadžerima iz javnog poduzeća dogodila i jedna dodatna neugodnost.

Znate one luđake, onaj ološ iz Gornje Raštike, one pijance i razbojnike. E, u Remetincu oni vladaju.
Krici i zapomaganja su se iz zatvora valjda sve do Trga bana Jelačića čuli. Propalice iz Gornje Raštike jedva dočekali da se napiju krvi ovim lupežima iz Donje.

[Sledgehammer]

Na stravične stvari Sanader može natjerati nevoljnog čovjeka...

Damir Polančec, Ivan Mravak, Darko Beuk. Tri čovjeka, tri nesreće, jedan uzrok. Nije li to čudno, mračno i natprirodno?

Sakupljanje pivskih čepova jedna je od omiljenih zanimacija gubitnika. Hodaju od birtije do birtije i svugdje popiju dva do tri, a sve zbog nagradne igre u kojoj mogu dobiti majicu, kapu, upaljač, čašu ili jednu od dvije tisuće drugih bezvrijednih nagrada. Obično dobiju otvorenu frakturu potkoljenice i potres mozga od automobila koji ih je pijane srušio na kraju njihova pivskog hodočašća. Donesu ih na hitni traumatološki i sestra ih onesviještene i krvave skine, a odjeća im zbog nečega zvecka.

- “Šta je to?” upita liječnik sestru, koja je uzela izvlačiti čepove iz džepova i slagati ih u male hrpe kraj usnulog pacijenta.

- “Nagradna igra”, objasni ona.

- “Nagradna igra?” ponovi doktor začuđeno. “A šta je glavna nagrada, šest mjeseci u klinici za odvikavanje od alkoholizma?”

Ovakvog se nekakvog ponižavajućeg scenarija sjetim uvijek kada vidim reklamu u kojoj me neka pivovara hoće namamiti nesigurnim obećanjem o novoj Toyoti Yaris. Sakupljanje i slanje čepova uistinu nije radnja za ozbiljnog čovjeka, nitko tko se zanosi takvim djetinjarijama neće zaraditi velike pare. To nije ni za bogate ni za one koji će postati bogati, riječ je o prevari za sitnu stoku, konzumente industrijskih splačina od četiri kune u maloprodaji. Je li vam koji put palo na pamet kako nikada niste vidjeli reklamu za nagradnu igru u kojoj treba sakupiti deset čepova Dom Perignona? Naprosto, novac je drugdje.

A gdje je novac? Eh, pa vidjeli ste, čitate valjda novine. Četiristo milijuna kažu da je ukrao nekadašnji ministar i potpredsjednik Vlade. Četiristo milijuna čega? Pivskih čepova, jebem li vas blesave. Pametnjakovići se uokolo iskradaju s torbama para, a vi lijepite koverte s limenim otpacima i kartončićima izrezanim s kutija deterdženta. Čitavu su zemlju opljačkali dok ste vi u SMS porukama slali sedam znamenaka s higijenskih uložaka i pašteta.

Ipak, čini se da je tome beskrupuloznom pustošenju javnih dobara došao kraj. Državni je odvjetnik, tvrdi predsjednik Josipović, čvrsto uhvatio bika korupcije za rogove. Ili je možda posrijedi bila neka druga animalna prispodoba? Ne znam, nemam novine pri ruci da vam sada točno citiram, ali vrlo lako bi moglo završiti kao mnogo puta dosad, da svi skupa ispadnemo magarci.

Kako bilo, osumnjičeni jedan za drugim počinju progovarati o krađama. Dogodilo se kao s goveđom pisanicom u steak baru. Nakon što su dobro omekšali na suhim i tamnim mjestima u vlasništvu Ministarstva pravosuđa, inkriminirani ministri i menadžeri razotkrivaju mehanizam državne pljačke, a njihova svjedočenja zapanjujuće su nalik jedno drugome.

Prvi je, kako znamo, istupio poštovani ministar i potpredsjednik Damir Polančec da nam objasni kako ga je nekakav Sanader na sve nagovorio. Dan ili dva kasnije došao je Ivan Mravak, časni predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede.

I njega, kaže, Sanader, tko god on bio, zajebao. Napokon, posljednja je vijest da je i uvaženi Darko Beuk, bivši prvi čovjek Hrvatskih šuma, sjeo s odvjetnikom nasuprot istražitelja i počeo iznositi svoju obranu. Pogađate, opet Sanader. Tri čovjeka, tri nesreće, jedan uzrok. Nije li to malo čudno? Gotovo da bih posumnjao da se nešto mračno i natprirodno, da ne kažem ekstrasenzorno, dogodilo.

Kao da su nesretni ljudi bili opsjednuti đavlom, kao da ih je nekakva nezemaljska sila držala u vlasti. Nemojte se smijati, lako bi to moglo biti. Pa i to ime, Sanader, Sanader, Sanader... kao da mi je odnekud poznato? Da, naravno, sad sam se sjetio, Sanader - zao duh iz hebrejske mitologije. Prikrada se izgubljenim dušama pred zoru, u noći mladog mjeseca.

Dok ministar ili menadžer, krotki i skromni kršćanin, ušuškan u deke blaženo sniva dobrobit Hrvatske, demon se kao pramenčić zelenkastog dima uvuče u njegove nosnice i udobno naseli u njegovu tijelu.
Ovaj se probudi koji sat kasnije i zapravo i ne zna da ima Sanadera u sebi. Čini se furt normalan, tušira se, pere zube i doručkuje, mlađoj kćeri vezuje cipele, ljubi se sa ženom i odlazi na posao, upravlja motornim vozilom B kategorije, pozdravlja tajnicu, potpisuje dokumente... Sve je naoko jednako kao svaki drugi dan.

No, za koji dan, iznenada, potpuno čudnovato, da ovaj naš opsjednuti pojma nema o tome, počnu nestajati golemi iznosi iz blagajne i pojavljivati se na bizarnim računima. Tako se obično utvrđuje prisutnost Sanadera, koji put je u austrijskoj, a koji put na lihtenštajnskoj banci. Ima ga koji put i u gotovini, i to su najgori slučajevi. Ako je zloduh u korištenim novčanicama malih apoena, gotovo ga je nemoguće otkriti.

Kada Sanader napadne krštenu dušu, valja žurno i beskompromisno djelovati, opsjednutog odvesti u župnika da mu ovaj napiše uputnicu za specijalista egzorcista. Da su Polančec, Mravak i Beuk na vrijeme došli, ovlašteni kaptolski istjerivač izmolio bi nad njima misu na latinskom i oni bi malo vrištali, škrgutali zubima i otimali se, ali nečista bi ih sila naposljetku napustila, prodorno bi cijuknula i šmugnula kroz crkveni prozor. Zbog nečega nije učinjeno, a o razlozima se tek nagađa. Bože sačuvaj, ima ih koji tvrde da Sanader u svojim bestjelesnim kandžama drži mnoge crkvene ljude, čak i među biskupima.

Sada kada je utvrđeno prisustvo zlog duha, đavla gramzivosti, tko zna koliko će ga hadezeovaca naći u sebi? Koliko je među tim vrijednim i poštenim ljudima nevinih žrtava, koje će jednog dana zavući ruku u džep i zapanjeno shvatiti kako su se nekakve državne pare tajanstveno našle ondje?
Lijepo će se začuditi kada vide Maserati u svojoj garaži, onesvijestiti se od zaprepaštenja kada na ruci ugledaju sat od pedeset tisuća eura, kriknuti od užasa kada ustanove da posjeduju poslovni prostor u centru grada. Neki će možda otkriti da su negdje u stanju opsjednutosti zagonetno stekli četverokatnu vilu na Braču, petsto kvadrata u prvome redu do mora.

Na stravične stvari Sanader može natjerati nevoljnog čovjeka.

[Sledgehammer]

Zna li ministar Šuker računati?

Izraz je svakodnevno u upotrebi, čut ćete ga na ulici i u kafiću, od poznatih i nepoznatih, stručnih i nestručnih, svi ga izgovaraju s velikim samopouzdanjem i važnošću, gotovo svečano. Potreban nam je, kažu, rebalans proračuna. Puna su nam usta tih osam slogova: re-ba-lans pro-ra-ču-na. Izjutra u gradskom autobusu, zametne li se među još snenim putnicima rasprava o ekonomskim prilikama u zemlji, tko je ostao bez posla, a tko još uvijek dobija plaću, vozač, kao vrhovni autoritet u kolima, u jednom trenutku pogleda u retrovizor s obješenom krunicom i svima objavi veliku istinu da nam nema sreće bez rebalansa. Pa i blagajnice u samoposluživanjima, dok vam vraćaju kusur, tvrde jednaku stvar. Krenete li razgovarati s majstorom koji vam je došao popraviti bojler, možete se okladiti da će se on naposljetku uspraviti na ljestvama i sa šrafcigerom u podignutoj ruci, kao neki Mojsije u kombinezonu od trliša, proročanski kazati:

- “Rebalans proračuna, moj gospodine. To ili ništa!”

Politika nam često tako ugura u govor nekakvu bizarnu stranu riječ i jedno vrijeme ona bude neobično omiljena u narodu. Ušulja nam se u uho kao nekakav blesavi refren kojega se ne možemo otresti. Kao slaboumni ljetni hit, jedne sezone svi pjevamo o transparentnosti, druge o sukobu interesa, treće rebalansu, a da nitko zapravo ne zna ni otkud nam je to došlo ni što točno znači. Trubimo o rebalansu proračuna kao što ćelavi hare krišne ponavljaju svoja dva stiha na uglovima ulica, a da se nikad ne upitamo, čekaj, majku mu, zašto ja govorim ovako smiješno i čudno? Kakva je to uopće riječ - rebalans? Nikada prije nisam je upotrijebio niti sam primjećivao da mi ona nedostaje, kojim je zagonetnim putem ona postala ovako učestala i važna?

Jutros mi je to došlo. Netko je kazao rebalans, a ja sam se u mislima iznenada zaustavio i osjetio se neobično, kao da sam obukao gaće naopako. Čuo sam ili pročitao riječ nekoliko tisuća puta i prvi put postao svjestan da ona zvuči kao budalaština iz self help literature. Kao da mi priučeni life couch, kojem su inače ostala još tri ispita na višoj ekonomskoj, truća nekakvu alkemiju o ravnoteži kozmičkih sila i pravilnom omjeru životnih sokova. Mudrujemo o rebalansu, umjesto da lijepo, hrvatski rečemo da je netko nesposobni zvekan koji ne umije jednostavnim računskim operacijama složiti novac u državnoj blagajni i uštimati da mu rashodi nisu veći od prihoda.

Latinska je riječ tu samo da sakrije da se ministar Ivan Šuker ne zna služiti džepnim kalkulatorom, a kritičari iz opozicijskih klupa neće to otvoreno kazati jer ni sami nisu sigurni da bi bili spretniji s rečenim uređajem. To je upravo sva istina o takozvanom rebalansu državnog proračuna. Naprosto, nešto su morali izmisliti da bi opravdali dvadeset hiljada plaće.

Rebalans je politička opsjena, besmislica, abrakadabra kojom bi vlast trebala materijalizirati novac kojeg nema, kao mađioničar kada izvuče bijelog zeca iz praznog šešira. Publika voli ovakve predstave. Oduševljeno aplaudira, topće nogama i viče “Bravo!”, premda svatko od njih zna da svijet tako ne funkcionira, suprotno je zakonima fizike. Bijeli zečevi se ne pojavljuju tek tako, ni iz čega. Podijeliš li ih umirovljenicima, uzeo si ih zaposlenima. Nema načina kojim bi mogao ugoditi i seljacima, i medicinskim sestrama, i balerinama, i sveučilišnim profesorima, brodograditeljima i braniteljima. Žalosna je istina, nema zečeva, golubova, svilenih rubaca i papirnatog cvijeća za sve.

Umorni mađioničari u otrcanim frakovima pokušavaju nam prodati staru sajamsku magiju, a mi im još naivno želimo vjerovati, premda su trikovi sve šeprtljaviji. Jednostavno, i za njih i za nas, za vozača u autobusu, blagajnicu u samoposluživanju i majstora Mojsija na ljestvama, bolan je trenutak otrežnjenja, završetak iluzionističke priredbe i otkriće da je stvarnost sa svojim fizičkim neumoljivostima ostala jednaka, da su dva i dva još uvijek četiri.

Međutim, stigli smo do kraja. Nema više. Predstava je gotova. Koliko god računali, ne štima. Nemamo novca za golemi državni aparat, za crne limuzine, cvijeće i večere, slike i sagove, za bezbrojne nećake Luke Bebića i načelnike općina koji su plaćali intelektualne usluge suprugama. Netko bi od njih morao otpasti, skinuti se s državne kase i pokušati, za promjenu, nešto pošteno zaraditi. Trenutak je da se svatko od njih upita je li zaista nužan za našu zajedničku stvar, jedinu nam i vječnu domovinu Hrvatsku, ili bi jednostavno trebao, da oprostite, odjebati.

Ona osjećajna gospođa, za početak. Što će nam ona? Potpuni je promašaj držati nju za premijerku. Netko s takvim bogatim duševnim doživljajima trebao bi pisati ljubavnu liriku za Danijelu i Grašu. Ministar Milinović, lički Bruce Lee, neka ode snimati akcijske spektakle. Gotovo bi svatko njih u Vladi, ako mene pitate, mogao razmisliti o drugom zaposlenju. Pogledate li televizijski dnevnik, u trideset minuta programa čak bi i najdobronamjerniji našli petnaest lica za koje nije jasno koje su zapravo njihove zasluge za državu i narod, barem da nisu radili izravnu štetu, ako već od njih nije bilo vidljive koristi.Fotografski je objektiv Ivana Šukera prije neki dan uhvatio u trenutku velike razdraganosti. Čovjek se slatko i od srca smijao i veseljem zarazio nekolicinu kolega ministara što su sjedili do njega u saborskoj dvorani. Povod ministarskog kikota ostao nam je nepoznat, ali možete ga pretpostaviti. Ta hrvatska, kako se zove, Vlada, to je sada stvarno sjajan vic. Ne viđa se uistinu često da su ljudi tako skromnih kapaciteta dospjeli tako visoko.