Kraš, Končar, Badel, Đaković, Gredelj, Lenac, Ivo Lola i Kluz danas su veće face od Tita Piše: Karmela Devčić
Foto: Vjekoslav Skledar / CROPIX
Maršala tjeraju s njegova trga, ali nitko se ne usudi narodne heroje potjerati iz njihovih tvornica
Imena mogu, kako se kojoj vlasti svidi i hoće, mijenjati škole, drumovi, trgovi, mostovi, razni instituti, ideologija se može igrati sa svima, al’ lova uvijek ostaje - lova. Kad dođe do tvornica i industrije tu - odavno je “pravilo” - nomen (non) est omen.
Đuri Gavriloviću 1945. su uzeli tvornicu, njega osudili na doživotnu robiju, al’ nisu mijenjali mrsko im ime u nazivu firme. Gavrilović je sa sinom u kamionu punom stajskog gnojiva 1957. pobjegao u Austriju, a salame i kobasice u nacionaliziranoj tvornici nastavili su desetljećima praviti i prodavati pod starim uspješnim obiteljskim imenom, brendom Gavrilovića. Doduše, Gavrilović je jugoslavenske vlasti tužio i uspio naplatiti (zlo)upotrebu svog imena... 90-ih, u vrijeme kad su se po ovoj zemlji drugi put otimale, eufemistički rečeno privatizirale tvornice, opet su se mijenjala imena trgova i ulica, tukli spomenici, skidale slike.
Partizanski pilot
No, ni ovi novi vlasnici, često bliski nacionalističkoj političkoj retorici i opciji u mnogo slučajeva nisu dirali u ideološki im odbojna imena svog novog kapitala. Jer, dominantna ideologija tržišta jest - kvaliteta i prepoznatljiv brend. Ako bi novi gazda, ponesen vremenima, i htio izbrisati ime antifašističkog narodnog heroja s memoranduma i žiga tvornice, našao bi se kakav pragmatični menadžer da šefa brzo poduči elementarnom marketingu. Nekad je čitav Omiš bio u znaku partizanskog pilota Franje Kluza, kojeg su Nijemci 1944. tamo oborili. Dugačka ulica, most, tiskara, bista u parku - sve je nosilo ime Kluza.
Čuvanje spomenika
- I sve su makli, al ja nisam da da se mijenja ime firme. Bio sam član Nadzornog odbora, sjećam se da su me neki svećenici pitali što ne promijenimo ime, reka sam nek novi vlasnik, kad dođe, mijenja, mi smo s ovim imenom poznati i u Europi, svak nas zna. Doša većinski vlasnik, prvo mu je bilo: ‘Kad ćemo promijeniti ime?’ Ja sam reka: ‘Ti odlučuješ, radi što hoćeš, samo znaj da ćemo izgubit neke kupce. I čovjek nije mijenja. Dokle trajemo mi, vjerojatno će i to ime biti tu jer ono nije ničim ukaljano - priča Ivo Kalajžić, posljednjih 15 godina direktor omiške Tiskare “Franjo Kluz”, 35 godina zaposlen u istoj tvrtki.
Možda je Kalajžić smetnuo s uma, no kako je s poviješću čest slučaj, ni Franjo Kluz nije politički sasvim pravocrtan lik. Navodno je bio kockar te je iz ustaša pobjegao u partizane zbog - kartaških dugova. No, novijim je generacijama Kluz ionako samo nepoznato ime iz Arsenove posvete Howardu Hughesu. Devedesetih su mu, prisjeća se Kalajžić, lokalni šaljivdžije sugerirali da tiskari promijeni samo prezime - umjesto Kluz da stavi Tuđman.
Ovaj se tjedan iz centra Zagreba nakon 115 godina odselio Gredelj. Na novu lokaciju u predgrađu odnijeli su strojeve, vagone, alate i dva spomenika - jedan narodnom heroju Janku Gredelju i radnicima poginulim u narodnooslobodilačkoj borbi, drugi devetorici radnika Gredelja poginulim u Domovinskom ratu.
Gredelj bez Janka
- O, i kod nas su mijenjali imena, bilo je blesavih naziva, svakakvih… Eto, i danas se u medijima spominje Janko Gredelj iako se naša tvornica sad zove Gredelj, ostalo je kao jeka ono Jankooo, Jankooo… - govori Špiro Dmitrović, glavni referent u promociji, dok hodamo golemim prostorom tvornice u selidbi. I bistu Gredelja i spomenik Domovinskom ratu odnijeli su na čišćenje kako bi ih uredili za novu lokaciju. Gredelja je viličar odnio u staru kotlovnicu, da mu nanesu novu antikorozivnu zaštitu. No, puno je kotlovnica u tvorničkom krugu…
Stare parole
- Gdje je spomenik? Jeli kod Jelušića - pita Dmitrović kolegu.
- Nije! Jutros sam bil tu! Bil je i on tu! Možda kod Čička - nagađa direktor pogona Šegović, jer čini se da su i njemu ukrali spomenik.
- Da odem kod Derdića - zdvojno će Dmitrović osvrćući se na sve strane.
- Je li kod Ninčevića - naglas razmišlja Šegović dok hodamo golemom tvornicom na 130.000 četvornih metara i tražimo Dmitrovićev autorski rad - spomenik palim borcima Domovinskog rata. Našli smo ga u pogonu za izradu vagona. Na podu, čeka završnu obradu, ostavljen nedaleko od zgrade na kojoj je netko davno napisao “Živio drug Tito”. Natpis je obraslo grmlje, ali slova su u solidnom stanju. Bolja od onih na zabatu susjedne zgrade, na kojoj stoji “Živio 1. maj!”. O mladom zagrebačkom kovinotokaru, koji je sa 17 godina bio gorljiv član SKOJ-a, Dmitrović zna valjda baš sve što se iz arhiva i preživjelih suvremenika moglo izvući.
Tvornica se do 1954. zvala Ivan Krajačić, po bliskom Titovu suradniku.
- Onda je došao zakon da ni ulice ni tvornice ne mogu imati imena živih ljudi. Preimenovana je u Gredelj, zbog načina na koji je on poginuo. Ljudi su tog dečka obožavali, on ih je organizirao i puntao da rade protiv režima. Prvo su ga uhitili za neke komunističke akcije protiv Gestapa, na Bukovačkoj cesti. Mučili su ga, ali i pustili na slobodu. Uhitili su ga ponovo u akciji oko Klaićeve. Odvukli ga u Vinogradsku, tamo ga tukli, dotukli čizmom u glavu… - Dmitrović će sućutno, u detalje, kao da je bilo jučer.
Gredelj je, od strojarnice kraljevskih ugarskih državnih željeznica do konačne ovotjedne selidbe, promijenio pet društvenih uređenja i puno više imena. Kad su tvornici počeli davati teško pamtljiva generička imena, od Glavne radionice za željeznička vozila 1992. do Tvornice željezničkih vozila 1993. i dalje, više nitko nije ni znao kako se zovu.
Košmar zbog loga
- Događalo se da ni mi unutra nismo znali kako nam je ime firme. Košmar, mijenja se ime, logo - kaže Dmitrović.
Ta nova imena nije stigao zapamtiti ni poštar na Trnju, službena pošta ionako je često stizala naslovljena jednostavno na “Janko Gredelj”. Tako je i danas. Godine 1996. vratili su ime Gredelj (bez Janko), ali ljudi im i sad često pišu na - Janko Gredelj.
Dok na zidu kotlovnice gledam proleterske parole koje su preživjele novo vrijeme, ali će uskoro pasti pod naletom buldožera Grada Zagreba (novog vlasnika zemljišta), nadjačavajući buku pumpa i kompresora, Dmitrović govori:
- U Gredelju je bilo puno nalijepljenih parola, došli oni prvi izbori, počeli stavljati plakate, jedni su kidali drugima, ali Titove slike, koje su u ono vrijeme bile po svim sobama, nitko nije dirao. Te se slike nisu skidale iako je rat trajao… Na koncu je došla direktiva pa su to napravili za vrijeme jednog vikenda u ljeto 1992. - dodaje Dmitrović.
Točno je u to doba i drug Janko Gredelj na nekoliko godina izbrisan iz naziva tvornice.
Od Šenoe do Kraša
Današnji Kraš baštinik je Uniona osnovanog 1911. Tad se više malih zagrebačkih slastičarnica, među kojima je bila i jedna u vlasništvu obitelji Augusta Šenoe, udružilo u tvornicu. Nacionalizacijom nekadašnji Union postaje Kraš. Iako je više vremena proveo kao sindikalni radnik, Zagorac Josip Kraš imao je izučen pekarski zanat. Tom je “bit’ će” logikom i partijskom direktivom tvornica poslije rata dobila novo ime. Ing. Vlasta Konjevoda Host, umirovljenica koja je čitav radni staž provela u Krašu, prepričava anegdotu staru 25 godina.
- Došlo nam je izaslanstvo iz Poljske, pogledali su cijelu tvornicu, proizvodnju, najnovije linije i sjeli da malo popričamo. Vrijeme prolazi, a oni nikako krenuti… Konačno upitam možemo li im još kako pomoći i nastaviti razgovor. Kažu: ‘Čekamo’. Upitam što čekaju. ‘Pa, čekamo vlasnika tvornice.’ Koga, pitam. ‘Josipa Kraša’, kažu Poljaci. Morala sam im objasniti da tu nema Josipa Kraša, da je to samo ime - smije se inženjerka Konjevoda Host.
- U pretvorbi 1992. i mi smo postali dioničko društvo. Shvatili smo da nam je ime najjači brend i da se trebamo i dalje razvijati pod njim. Ovo nije priča o čovjeku, nego o brendu. Ime i prezime uvijek sugerira nešto, vrlo je teško s imenom i prezimenom komunicirati s tržištem. Odlučili smo da ostavimo samo Kraš, bez Josipa, tj. da ime ne vezujemo ni uz koga - priča umirovljenica Host.
Jedino brodogradilište
Za vrijeme bivše Jugoslavije tvornica je sudjelovala u obnovi rodne kuće Josipa Kraša, a ispred tvrtke u Zagrebu kratko je vrijeme stajala i Kraševa bista. Nestala je prije promjena, koncem osamdesetih, morali su je maknuti zbog građevinskih radova, ispod nje se bušilo, postavljale su se cijevi za novu zgradu. Kako su ga maknuli u sumrak Jugoslavije, Josip Kraš nikada se više nije vratio pred zgradu tvornice. Danas njegova bista viri iza ručke golemog muzejskog rekvizita, stroja za doziranje čokoladne mase što stoji u predvorju upravne zgrade.
Kad je 1896. osnovan današnji Lenac, ime nije nosio po heroju, nego po inženjeru. Bliže austrougarskoj nego slavenskoj logici. Zvao se Lazarus, po čovjeku koji je prvi osnovao remontnu bazu za ondašnje strojeve. Političke vlasti 1948. mu daju ime po Lencu, brodomonteru koji je nekad radio u brodogradilištu.
- Bio je najobičniji radnik koji je poginuo u partizanima, nikakav heroj. Ja sam tu 39 godina, no nikad oko Lenca nije bilo pompe, ni prije, ni danas. Nismo obilježavali dan njegove pogibije, nikad kod spomenika nisam vidio vijenac - kaže Vitomir Polić, rukovoditelj kalkulacija. I dok su brodogradilišta od Slovenije do Crne Gore 90-ih mijenjala svoja socijalistička imena, Viktor Lenac je ostao. U Rijeci su mijenjali logo, vlasničku strukturu, 5 godina tavorili u stečaju, ali ime nisu dirali.
- Nitko nikad nije ni došao na ideju da ime mijenja. Kad u u svijetu kažete Viktor Lenac, ljudi iz branše znaju o kome se radi - trezveno će Polić.
Đaković kod Budaka
Đuro Đaković ubijen je 1929. Pao je kao protivnik šestosiječanjske diktature, gorljivi komunist. Životnom ironijom, nedostatkom pravde i odgovorne, razvijene demokracije, ulica u kojoj je tvornica koja po Đakoviću nosi ime danas se zove po - Mili Budaku! Ime, kažu, nisu mijenjali jer Đaković je ubijen toliko davno da ga se noviji politički animoziteti gotovo i nisu doticali. Zanimljivo je da u tvornici u njegovu rodnom gradu, Slavonskom Brodu, narodni heroj Đaković nikada nije dobio ni spomenik. Doduše, tamo je, podsjeća danas umirovljeni pomoćnik generalnog direktora Mirko Čavar, u krugu tvornice desetljećima stajao spomenik neimenovanom radniku. Prozvali su ga Đuro Đaković iako je zapravo posvećen svima njima. Stoga je još veća ironija da je, politički nepodoban, spomenik radniku 1992. odvučen iza električne centrale. Od tada se spomenika, kao ni Đure Đakovića, nitko nije ni sjetio, sve do one večeri u srpnju 1998. kad su hrvatski nogometaši na svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojili broncu. Brončani Đuro, osamljen u šiblju iza centrale, te je večeri okićen šalom s hrvatskim kockicama… Od tada do danas ponovo ga je potražio jedino naš fotograf, želeći ga fotografirati za ovaj članak.
Sinonim za alkohol
20 godina nakon što je ubijen na jugoslavensko-austrijskoj granici, Đakovićeve kosti prenesene su u grobnicu na beogradskom Kalemegdanu. Pokopan je pokraj Ive Lole Ribara, po kojem je 1947. nazvana danas poznata tvornica u Karlovcu, tada nacionalizirana manufaktura vate i gaze Tulić Mlin.
- U Loli Ribaru nikad se nije razmišljalo o promjeni imena. Ni 1992., kad je vršena pretvorba, nismo razmišljali o tome jer smo smatrali da je on i antifašit, i Hrvat, i Karlovčanin. Od osamdesetih smo oko pedeset posto proizvoda, zavoja i sanitetskog materijala izvozili u Njemačku, Belgiju, Austriju, Švicarsku… Imali smo stare kupce i nije nam bilo ni na kraj pameti da promijenimo ime, koje je bilo i ostalo brend. Pitali su neki radnici i ljudi po gradu zašto samo mi ostavljamo to ime, ali nikad nitko nije inzistirao da ga se mijenja - prisjeća se Vilim Matešić, koji je nakon 40 godina rada u Loli Ribaru, s mjesta direktora kvalitete otišao u mirovinu.
Kad je student Marijan Badel 1944. poginuo u okršajima na Žumberku, sigurno nitko nije ni sanjao da će se sistem poigrati s njegovom imućnom trgovačkom obitelju Badel. Prvo su 1945. nacionalizirane tri uspješne zagrebačke tvornice pića nanizane u zagrebačkoj Vlaškoj - Pokorny, Patria i Arko. Pet su godina seljakane i uništavane, a 1950. ujedinjene pod imenom Marijan Badel. Potom im je pripojena i tvornica octa i rafinerija alkohola Slavka Badela iz Sesveta. Marijan Badel, narodni heroj po kojem su dobile ime, bio je sin Slavka Badela. Tako je Slavko u ratu ostao bez sina, a poslije rata i bez imanja. Malo kasnije stari je Badel emigrirao u Čile i tamo napravio novu tvornicu. Nekadašnji Badel se 1990. po dobro znanom scenariju rascijepio u 4 poduzeća, od kojih je svako u nazivu zadržalo Badel i dodalo još nešto specifično za svoju djelatnost. Najveća tvornica nasljednica nekadašnjeg Badela danas je Badel 1862.
Mr. Končar
U naziv su - objašnjava Danijel Buntak, Badelov stručni suradnik za povijesnu dokumentaciju - stavili to 1862 jer je oznaka godine kad je osnovana tvornica Pokorny, s kojom je sve i počelo.
Još osamdesetih su, kaže Renata Godek, Končareva direktorica marketinga i informiranja, razmišljali da brišu Rade, a ostave samo Končar, jer je ime bilo predugačko za lijepljenje po hladnjacima, generatorima, transformatorima… Danas svaka od 21 neovisne tvrtke kćeri u koncernu nosi naziv Končar uz oznaku vezanu za ono što proizvodi.
- Končar je sinonim za naše proizvode te se ne opterećujemo porijeklom i značenjem imena. Povremeno se događa da nam se obraćaju s ‘Dear Mr. Končar’, no to je rijetko - kaže Godek. Povijest je, eto, da parafraziramo onu poznatu Končarevu, prema njemu ipak imala ponešto milosti.
Dubravka Ugrešić: imena tih ljudi više nikome ništa ne znače
- Sjećate se ranosocijalističke kovanice ‘Radnici, seljaci i poštena inteligencija’? Nasmijavala nas je riječ ‘poštena’. Pokazalo se da su kovači kovanice ipak bili u pravu: inteligencija nikada nije bila poštena. Za fenomen o kojem pitate mogu postojati dva razloga. Mijenjati brend proizvoda je financijsko samoubojstvo. Zamislite da se netko sjeti mijenjati naziv Coca-Cole? Ili da se Kraševe čokolade zovu - čokolade Pavelić?! Ideološka zaluđenost obično je ostavljena narodu, dok su kreatori ideologija uvijek pragmatični. Da nije tako, izašli bi iz Domovin-skog rata kao siromašci. Dogodilo se potpuno suprotno: svi kreatori hrvatskog nacionalizma izašli su iz rata kao bogataši - komentirala je Dubravka Ugrešić.
- Drugi razlog mogao bi biti daleko zanimljiviji. U korporativnom kapitalizmu nema više radnika. Radnik je zamijenjen rastezljivom i maglovitom rječju - menadžer. Nedavno sam srela jednog šofera koji mi je tutnuo svoju posjetnicu, na kojoj je otprilike pisalo: menadžer za personalni transport i putnu komunikaciju. ‘Radnik’ je izbrisan iz našeg mentalnog polja. Dakle, ne postoji. Jer da postoji, morali bismo ga dovoditi u vezu s pojmovima ‘baza’, morali bismo se prisjećati da je radnik tinjajuća opasnost, da radnik diže revolucije, da radnik mijenja društvene odnose, da radnik ima jasnu klasnu svijest.
Bojim se, dakle, da je razlog za ostavljanje Kraševa, Badelova, Končareva imena posve pragmatički. A onda, ta imena danas - nakon dvadesetak godina sistematske stigmatizacije socijalističke povijesti - nikome više ništa ne znače. Nitko više i ne zna tko su bili Kraš, Badel i Končar - zaključila je Ugrešić.
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2009,10,10,,179053.jl
