U izvješću se navodi kako je duhovni vođa četnika bio vojvoda Ilija Trifunović - Birčanin, koji ima sjedište u Splitu (za kojega se kaže da je imao nedavno važan razgovor sa Dražom Mihailovićem). Autor izvješća se dotiče i pitanja borbenosti, pa kaže da borbeni duh nije na velikoj visini («ponekad se nisu pridržavali dogovora, zbog čega su planirane i konkretizirane akcije morale biti odložene»), a kada idu u akciju četnici «uporno zahtijevaju jaku artiljerijsku i minobacačku vatru». (

Suradnja između četnika i Talijana je razvijana kroz česte razgovore i dogovore, što se može iščitati i iz sažetka razgovora(9) koji je vođen u rujnu 1942. između generala M. Roatte, zapovjednika talijanske Druge armije, i četničkih vođa Ilije Trifunovića-Birčanina i Dobroslava Jevđevića. Zaključci razgovora su bili slijedeći:
* četničke formacije će surađivati s talijanskim oružanim snagama jedino s ciljem da se suzbije komunizam; četničkim manifestacijama treba oduzeti svaki politički karakter;
* potrebno je Roatti predočiti točne podatke o organiziranim i neorganiziranim četničkim snagama koje se nalaze pod zapovjedništvom Trifunovića (moralni vođa i na području VI. i XVIII. armijskog korpusa, ali neposredno zapovijeda četnicima na teritoriju XVIII. korpusa) i Jevđevića (zapovijeda četnicima na području djelovanja VI. korpusa, nekim snagama na Sandžaku, i istočnoj Bosni) kao i o onim snagama koje se ne nalaze pod njihovom kontrolom, a može se s njima surađivati (aluzija na Baćevića);
* na pitanje da li su prethodno navedene četničke formacije pod zapovjedništvom i nadležnošću Draže Mihailovića, Trifunović i Jevđević su odgovorili da je on efektivni vođa samo stare Srbije i Makedonije i tamo djeluje u sporazumu sa generalom Nedićem, dok je za ostala područja on samo moralni vođa s kojim surađuju ukoliko njegova naređenja vode računa o stvarnim interesima Srba;
* što se tiče upotrebe četničkih jedinica za obranu drugih mjesta naseljenih pretežno Srbima, Trifunović i Jevđević su istaknuli kako je potrebno vršiti psihološku pripremu masa kako bi se jedinice borile van svojih sela;
* zapovijedanje nad svim jedinicama bi vršio Trihunović, ako se upotrebljavaju van svojih područja onda bi njima trebali zapovijedati četnički oficiri, a za lokalnu upotrebu zapovijedi će izdavati odgovarajuća zapovjedništva armijskih korpusa.
Zahvaljujući dogovorenoj suradnji, Talijani su četnicima dali 2.000 pušaka za Dinaru, 1.000 za Liku, dok će u listopadu 1942. biti isporučeno još 6.000 pušaka za Dinaru i 3.000 za Liku.(10)
Kako bi imali što bolji uvid u akcije Dinarske četničke divizije, Talijani su iz štaba divizije «Sassari» delegirali 11 nižih i dva viša časnika, koji su u četničkim redovima imali ulogu savjetnika i časnika za vezu, kao i u ostalim savezničkim jedinicama. Talijani su na nagovor Birčanina pustili iz zarobljeničkih logora jugoslavenske oficire, koji će dolaziti u Diviziju sve do kraja 1942., a među njima i potpukovnika Iliju Mihića (Birčanin mu je predao zapovijedanje ličkim četnicima), generalštabnog majora Miloša Radojlovića i generalštabnog majora Slavka Bjelajca.(11)
General Roatta je imao dobar uvid u situaciju na Tromeđi jer je dobivao izvješća i od samih četnika. Tako je u studenom 1942. dobio izvješće od Komande četničkih formacija Bosne, Hercegovine, Like i Dalmacije. Govori se o teškom stanju u kojem se našla Dinarska divizija (čija snaga iznosi oko 6.000 naoružanih ljudi), koja je primorana da se suprotstavlja napadima 16.000 partizana koji dolaze iz Lapca, Bos. Petrovca, Drvara i Glamoča. Naoružanje jedinica je oskudno, vojnici su naoružani samo puškama, dok partizani raspolažu i brdskim topovima. Iz toga razloga, smatra se u izvješću, potrebno je da se prebaci 3.000 četnika iz Crne Gore u dinarsku zonu, te da se krene u raščišćavanje planine Dinare i teritorija na sjeveru od linije Bruvno-Srb-Drvar, i da se izvede pregrupiranje četničkih bataljuna tako da jedan bataljun ostane držati garnizone u Gračacu, Krupi, Mračaju, Otriću, Pribudiću, Pađanima, Plavnom, Golubiću, Topolju, Strmici, Bos. Grahovu, Jelinom Polju, Kosovu, Polači, Riđanima, Žitniću i Vrlici. Dalje se ističe kako je potrebno četničkim postrojbama dodijeliti i naoružanje i to 60 merzera, 50 teških mitraljeza, 100 puškomitraljeza, 6.000 pušaka i po 100 metaka za svaku, 22.000 bombi, 6.000 pari cipela, 6.000 komada kompletne opreme za odjeću, 6.000 šatorskih krila, 6.000 deka.
Roatta je 15. listopada 1942. stigao u Zagreb na razgovor s Pavelićem, Lorkovićem, Vrančićem, Francetićem i dr. Glavna tema razgovora je bio odnos prema četnicima, pogotovo na području Hercegovine, gdje od četnika stradava hrvatsko pučanstvo. Pavelić nije tražio potpuno razoružanje četnika, jer je smatrao da bi onda mnogi prešli u partizane, već je htio da četnici budu istočno od linije Ulog-Nevesinje-Stolac-Ravno. Pavelić je pristao na postupno razoružavanje četnika i zatražio je od Talijana da uskrate novac i namirnice četnicima koji čine incidente, da udalje vođe koje su podrijetlom iz Srbije i Crne Gore i da obustave nove isporuke oružja i streljiva. To se prvenstveno odnosilo na Birčanina, Jevđevića, dr. Ismeta Pupovca, Milana Šantića, ali i na Đujića i druge zapovjednike Dinarske četničke divizije. Roatta je načelno pristao obustaviti daljnje naoružavanje četnika i obećao da će energično utjecati na četničke vođe da svoje bande drže u strogoj disciplini i da priznaju hrvatski suverenitet.(12)
Unatoč obećanjima iz listopada 1942., Roatta je taktizirao oko razoružanja četnika, pa je tako poslao crnogorske (u biti većinom istočno-hercegovačke) četnike s vojvodom Petrom Baćovićem na čelu u okolicu Knina. Zbog toga je i bio pozvan u Zagreb 10. siječnja 1943. na razgovor sa Pavelićem i Lorkovićem. Roatta je rekao da su mu bili potrebni Crnogorci jer je morao povući vlastite snage, dok je oko Knina samo nekoliko stotina crnogorskih četnika. Na primjedbu Lorkovića da su došli novi, Roatta je izjavio da su oni u talijanskim zarobljeničkim logorima pitali tko je iz Hrvatske, pa ako su ih Srbijanci i Crnogorci prevarili, to nije njegova krivnja. Pavelić je prekinuo Roattu i rekao:
«Ovi četnici su pod Mihailovićem i oni stvaraju srpsku državu i srpsku vojsku u Hrvatskoj, te su jednaka opasnost za Italiju kao i za Hrvatsku. Ima samo jedno rješenje, da se i na njih gleda kao na neprijatelja. Kakvi jesu, i tako se postupa»
Roatta izlaže poteškoće takvog postupka jer kaže da četnika ima oko 19.000. Od toga oko 3.000 između Plaškog i Otočca, oko 5.000 u trokutu Knin-Grahovo-Gračac, kojima je sada došlo još 3.000 iz Hercegovine, dok ih je u Hercegovini ostalo još 8.000. Oružja, kaže Roatta, nije dao četnicima puno, «samo» 7.000 pušaka.
Lorković je rekao Roatti, da mu je u kolovozu 1942. u Dubrovniku kazao da četnika ima 10.000 i da ih više neće biti, a sad ih ima 19.000. Na to se Roatta zbunio i rekao da je to bilo samo za Hercegovinu, a ne za cijelu zonu.(13)
Lorković je smatrao da je daljnja suradnja s Roattom nemoguća i zato je odlučio pred strane diplomatske predstavnike i novinare iznijeti teška otkrića o četničkim zločinima nad Hrvatima. U Zagrebu je 16. siječnja 1943. promovirao publikaciju pod nazivom «Odmetnička zvjerstva i pustošenje u NDH», poznatu kao «Siva knjiga». Talijansko je ministarstvo vanjskih poslova obezvrijedilo hrvatsku dokumentaciju tako što su zabranili novinarima da u talijanskom tisku prikažu «Sivu knjigu». Talijani su nakon toga prijetili da će pokazati dokaze o hrvatskim zločinima nad Srbima koje je skupila Druga armija.(14)
Zbog pritiska hrvatskih vlasti, nemogućnosti da suzbiju partizanski pokret i reakcija Nijemaca na talijansko organiziranje četnika, Roatta je opozvan sa mjesta zapovjednika Druge armije krajem siječnja 1943. i povučen u Italiju, a na njegovo mjesto je imenovan general Mario Robotti. U svibnju 1943. Zapovjedništvo Druge armije počinje otvoreno govoriti o svojim pogreškama u politici prema četnicima, pa Talijani sada priznaju da su četnici oružjem koje su im dali terorizirali, ubijali i pljačkali hrvatsko i muslimansko stanovništvo, a zbog čega je hrvatska vlada, uz njemačku podršku, kritizirala Superslodu.(15) O suradnji četnika i Talijana u Hrvatskoj bila je obaviještena i jugoslavenska izbjeglička vlada u Londonu. Preko svoga predsjednika dr. Slobodana Jovanovića, vlada je imala podatke o ponašanju četnika i o njihovoj suradnji sa Talijanima. To se vidi iz izvješća M. Milovanovića od 15. siječnja 1943. predsjedniku vlade Jovanoviću u kojem se iznosi kako u užoj Hrvatskoj nema četnika već je njihovo sjedište u Lici, Hercegovini i Dalmaciji i ima ih oko 15.000. U izvješću se dalje kaže:
«Oni su zvanično priznati od Italije koja im daje oružje i novac (mislim 100 lira dnevno svakom). U Kninu se nalazi njihov logor od oko tri do pet hiljada ljudi, a na čelu im je pop Đujić. U Nevesinju također postoji logor, i tamo je komandant Jevđević. Birčanin se nalazi u Splitu, a Niko Novaković-Longo u Zadru. Italijani upotrebljavaju četnike za borbu protiv partizana…. Četnici se pravdaju govoreći da žele da brane srpstvo i da žele da imaju gotovu organizaciju, da bi, u slućaju komunističkog prevrata posle rata, odmah mogli da se bore protiv komunista. Hrvati, jugoslavenski opredjeljeni osuđuju četnike, a čak i neki Srbi. Međutim, većina Srba smatra da će četnici izigrati Italijane jer im je glavno da imaju oružje».(16)
Vojvoda Đujić je pisao 4. rujna 1943. pismo talijanskom generalu u Kninu o svojoj vjernosti i talijanskom okupatoru pa tako navodi: «Od 1. srpnja 1941. rame uz rame sa talijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja (komunista) u oblasti Dinare. Za sve ovo vreme objektivna i pravedna ocena mojeg ličnog držanja, mojeg vojničkog i političkog rada ne može mi prebaciti da sam i najmanjim svojim gestom pokazao akt neprijateljstva ili sumnje prema talijanskoj vojsci i talijanskom narodu»..(17)
Bilješke:
1. B. Latas, Saradnja četnika Draže Mihailovića sa okupatorima i ustašama (1941.-1945), n. dj., str. 216
2. Grlica Đuro, Talijansko četnička kolaboracija u Dalmaciji (Bosni i Hercegovini) 1941.-1943. izvještaj, Zadarska smotra 6, 1993, str. 84; Vrančiću je Hrvatski narod objavio seriju od 19 članaka i to od 10. do 31. listopada 1943.
3. N. Kisić Kolanović, NDH i Italija , n. dj., str. 265.
4. NOB u Dalmaciji, knjiga 2, n. dj., str. 763-766. Izvješće Guvernatorata Dalmacije od 23. 6. 1942. Višoj komandi oružanih snaga ''Slovenija-Dalmacija'' o projektu osnivanja korpusa antikomunističke milicije.)
5. Isto, str. 1089-1090. Izvješće Velike župe Bribir i Sidraga u Kninu od 18.srpnja 1942. poglavniku NDH o suradnji sa četnicima.
6. Isto, str. 733-734; Izvješće Velike župe Bribir i Sidraga u Kninu od 15. prosinca 1942. poglavnikovom Glavnom stanu o političkim prilikama u župi.
7. HDA, FondDinarska četnička oblast, kut. 1, br. 122-6.
8. NOB u Dalmaciji,knjiga 3, n. dj., str. 402-403; Izvješće Zapovjedništva XVIII. armijskog korpusa od 11. kolovoza 1942. o rasporedu, brojnom stanju i naoružanju četničkih postrojbi na području Knina, Gračaca i Bos. Grahova
9. Isto, str. 553-554; Rezime razgovora vođenog između zapovjednika Druge armije i četničkih vojvoda Trifunovića i Jevđevića 21. 9. 1942. o međusobnoj suradnji. O sadržaju razgovora M. Roatta je obavijestio talijansko Vrhovno zapovjedništvo u izvješćima od 23. 9. i 26. 9. 1942. (Vidi: NOB u Dalmaciji, knjiga 3, n. dj., str. 555-562.)
10. NOB u Dalmaciji, knjiga 4, n. dj., str. 697; Pismo Radovana Ivaniševića, načelnika Štaba vojvode Birčanina od 29. rujna 1942. Zahariju Ostojiću o putu vojvode u Sušak i dodijeljenom im oružju od Talijana. U njemu se navodi da bi se suradnja nastavila potrebno je da se: ''obustavi akcija protiv Hrvata i Muslimana, jer oni protestvuju preko Nemačke, koja opet vrši presiju na Rim. Visoki interesi opšte stvari nalažu da ne kidamo sada, kad toliko očekujemo od njih. Muslimani i ustaše odn. Hrvati platiće ceh pre ili posle, za njih ima vremena, jer nema gde, ostaju nam jednako pod ruku.''
11. J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 142.
12. N. Kisić-Kolanović, NDHiItalija, n. dj., str. 294-295.
13. N. Kisić-Kolanović, Mladen Lorković …, n. dj., str. 266.
14. N. Kisić-Kolanović, NDH i Italija, n. dj., str. 305.
15. Isto, str. 307-308.
16. Ljubo Boban, Hrvatskaudiplomatskimizvještajima ..., n. dj, str. 254-255.
17. NOB u Dalmaciji, knjiga 8, n. dj., str. 1090.