Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik, 18. travnja 2006. / Tribina

Naletu jezična globalizma usprkos

Jezična raznolikost jest bitan element našega nacionalnog identiteta

Piše Ivo Horvat


Samo kao primjer, u riječkom Novom listu osvanula je u četvrtak, 30. ožujka 2006., nakon 14 godina izlaženja na jednoj stranici, sada »poduplana« čakavska rubrika »Beseda« na pune dvije stranice s desetak priloga i najavom da će se tiskati svakog četvrtka, što se i događa. Događaj je to od iznimne važnosti ne samo za naše dijalektologe nego i kao hrabar pokušaj da se i na taj način sačuva od izumiranja jedna od temeljnih grana hrvatskog jezika i mnoštva zavičajnih čakavskih govora.

Godinama se zalažem za to da na sličan način postupe i ostali listovi, objavljujući pojedine stranice, a ne samo kolumne, na zavičajnim govorima svojih sredina. Pogotovo se to očekuje od lokalnih listova u kajkavskim krajevima. A što bi smetalo i zagrebačkim dnevnim listovima da se, recimo, u nedjeljnim izdanjima, na stranici ili dvije, pojave i kajkavski tekstovi? Normalno bi bilo da se u rubrikama pisama čitatelja ta pisma objavljuju, osim na standardu, i na narječjima. To bi posvjedočilo svu šarolikost i bogatstvo izraza našega hrvatskog jezika.

Od središnjih elektronskih medija jedino Radio Sljeme objavljuje četvrtkom navečer polusatnu emisiju na kajkavskom, i barem se urednica trudi da sama, kao i njezini gosti, govori kajkavski. Hrvatski radio, istina, ima redovnu emisiju srijedom nakon 23 sata »Priče ispod Medvednice i Ivančice«, ali, osim dobre glazbe autora i izvođača iz Hrvatskog zagorja, kajkavska se riječ, osim iznimno, ne čuje; ni urednikova najava nije na kajkavskom. Šteta! Valjalo bi razmisliti o tome da se ta emisija tematski proširi na ostale kajkavske krajeve kako bi postala i jezično glasilo njihovih zavičajnih govora.

Kao da uredništvo Hrvatskog radija još ne shvaća od kolike bi važnosti za našu nacionalnu kulturu bilo da se u njegovim programima redovito govori svima trima hrvatskim narječjima, a ne samo standardnim jezikom. Nije li došlo vrijeme da se u povodu 80. obljetnice Hrvatskog radija i to stavi na dnevni red urednička kolegija i sjednice Vijeća HRT-a?

Posebno bi trebalo razmotriti kako da se jezična raznolikost predstavlja i u programima Hrvatske televizije. Ako britanski televizijski kanal Discovery može svakog dana odvojiti dvije minute svog svjetski gledanog programa za predstavljanje jednog od ugroženih jezika u svijetu, onda se pitamo zašto Hrvatska televizija ne bi mogla našoj jezičnoj raznolikosti posvetiti dnevno po jednu svoju emisiju?

Naše je bogatstvo i u jezičnoj raznolikosti. To je bitan element i našeg nacionalnog identiteta, kojim se branimo od utapanja u jezični globalizam.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2006/04/18/Clanak.asp?r=sta&c=2

[Ljudevit Kaj]

Prof. Željko Funda

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARACIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU

   1. Kajkavski je jezik.
   2. Kajkavski ima puno izvustja (Zagorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko) kotera se na išče več podizvustja deliju (najznanejše je Bednjansko podizvustje Zagorskoga izvustja).
   3. Kajkavski je jezik koteri je prek 160 let bil hiberneran, al koteri čez to vreme svoje lingvističke lastovitosti (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) zgubil neje ter je poglavito zato jezik bil i ostal.
   4. Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.
   5. Zvun družinskoga govorenja, kaj je zibka vsakoga jezika, Kajkavski jezik se najbolše čuva i razvija kajkanjem v knjigovnosti, navukam, publicistike, v mediji. Od pisanja poezije na jenom od Kajkavskeh izvustja ne puno hasni.
   6. Kajkavci su privremenito svoj jezik Horvatskomu bratinstvu i deržavotvorstu alduvali. Ze ztvoritvum Horvatske deržave Kajkavci svoj jezik od pozabe, odhičenosti i zatiravanja pravicu imaju braniti i zveličavati ga.
   7. Dojdučost Kajkavskoga jezika odvisna je od sela i mužadije, al denes ponajveč od kajofilskeh kajologov i kajološkeh kajofilov, oneh koteri vupača i vere imaju.
   8. Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.
   9. Kajkavsko-štokavski bastard more stopram kratkocajtno od hasni biti. Dugocajtno gledajuči, te bastard je alibi za Kajkavsku lenost, nehajnost, strašljivost i gingavoču.
  10. Od  štokajučeh družb i medijov v severo-zahodne Horvatske kaj v imenu svojemu "Kajkavski" imaju, kulko god oni dobrovoljni bili, puno vajde neje. Oni delaju na hasen škode  Kajkavske.
  11. Kajkati il ne kajkati - to ne pitanje. Lestor je kak kajkati pitanje.
  12. Alduvanost Kajkavskoga jezika ztvari ne meri se z brojem štokajučeh stranic o  Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisaneh i zgovoreneh reči na   Kajkavskomu jeziku.
  13. V pričetku nam je bil materinski Kaj. On naš dočetek neje, mi njegov dočetek nemo.

[Ljudevit Kaj]

turopolizérana inačica:


Prof. Željko Funda

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARÂCIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU

(tekst turopolizéral L.K.)

 
  1. Kajkavski jě jězek.
   2. Kajkavski ima puno nârečji (Zâgorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko, ..,Turopôlsko ) tera sě dele na još višě podnârečji (nâjpoznatešě jě Bednjânsko podnârečjě  Zâgorskoga nârečja).
   3. Kajkavski jě jezek teri jě prék 160 lét bil hibernéran, al teri črez to vréme né zgubil svû lingvističku vlast(ov)itost (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) pa jě poglavito zâto bil i ostal jězek.
   4. Kajkavski sě štokajuč němrě razvijati, zvučavati, popularizérati, emancipérati, imati rad, nârjmejně pak zveličavati.  Štokajuč, Kaj sě efemerizéra i dekredibilizéra.
   5. Izvan obitelskoga govorejna, tero jě zibka sakoga jezika, Kajkavski jězek sě nâjbolšě čuva i razvija kajkajnem v kniževnosti, nâvukam, publicistike, v mediji. Od pisajna poezijě na jenomu od Kajkavske nârečji né puno hasni (koristi).
   6. Kajkavci su svôj jězek privremenito žrtvovali hrvackomu bractvu i državotvorstvu. Z stvârajnem hrvackě državě Kajkavci imaju pravo svôj jězek braniti od pozâbě, odhičenosti i zatirâvanja i zveličavati ga.
   7. Budûčnost Kajkavskoga jezika ovisna jě od sěla i mužadijě, al denes ponâjvišě od kajofilske kajologov i kajološke kajofilov, one teri vupača i verě imaju.
   8. Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
   9. Kajkavsko-štokavski bastard morě od hasni biti tek kratkocajtno. Dugocajtno gledajuč, té bastard jě alibi za Kajkavsku lénost, nehajnost, strašlivost i gingavoču.
  10. Od  štokajuče vudrugi i medijov v severo-zapadne Hrvacke tere v svojemu imenu imaju "Kajkavski", kuliko god oni dobrovolni bili, puno vajde né. Oni délaju na hasen Kajkavske škodě.
  11. Kajkati il ne kajkati - to né pitajne. Samo jě pitanjě kak kajkati.
  12. Posvečenost Kajkavskomu jeziku ne meri se z brojem štokajuče stranic o  Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisane i zgovorjene reči na   Kajkavskomu jeziku.
  13. Na početku nam je bil materinski Kaj. On naš konec né, mi negov konec namo.

[Ljudevit Kaj]

Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskog jezika?

Joža Skok, Zagreb

Sažetak

Kajkavski jezik je nestandardizirani oblik hrvatskoga jezika. Zahtjevi za njegovom standardizacijom, kao i izradom nor-mativne gramatike, otvaraju niz pitanja i problema koji su vezani uz izbor kajkavskoga govora na kojem bi se temeljio standard. Kad bi se ostvarila tek teoretska mogućnost stan-dardizacije, došlo bi zbog obilja različitost, do stvaranja jezika koji bi i kajkavci neizabranih govora morali učiti.

Realniji su zahtjevi za izradom (sve)kajkavskog rječnika i uvođenjem kajkavskoga jezika u školu. Rječnik bi tre-balo izraditi na najširim jezičnim izvorima - književnima, znanstvenima i govornima. Kajkavski pak kao izborni predmet valja uključiti u program hrvatskoga jezika. Jezičnu izobraz-bu učenika trebalo bi zasnivati na trojezičnosti - temeljitom poznavanju zavičajnog jezika kao (sve)zavičajne poveznice, temeljitom poznavanju oficijelnog standarda kao nacionalne poveznice i temeljitom poznavanju jednog svjetskog jezika kao sredstva međunarodne komunikacije.

Ključne riječi: kajkavski jezik; standardni jezik; jezik u nastavi

1.

Skoro svaki razgovor o kajkavskome jeziku, njegovu položaju i značenju, kao i o njegovoj sudbini, dakako izvan znanstvenoga i stručnoga raspravljanja o toj temi, uvijek je u znaku neke povišene emotivne temperature. Jer, na tu se temu javljaju i emotivne tenzije podižu kajofili među kojima su iskreni, ali ne i uvijek dovoljno upućeni dobronamjernici, zatim plemeniti Don Kihoti za čija ekskluzivna stajališta možemo pronaći više razumijevanja negoli opravdanja, no tu su i neki, doduše rijetki, ali zato glasni kajkavski fundamentalisti. Ova posljednja skupina ortodoksna je i patetična u obrani domače rieči koja se želi ustoličiti na izgubljenu povijesnu poziciju. Ne treba stoga ni spominjati kako takvi, ekskluzivni stavovi više štete nego koriste stvari i rješenjima za koja se zalažu.
U sva tri slučaja temeljna stajališta naših kajofila svode se na nekoliko identičnih zahtjeva, a ti su zahtjevi da se konačno standardizira postojeći, nestandardizirani kajkavski jezik, da se s njim u skladu izradi normativna gramatika, da se izradi što prije jedinstveni kajkavski rječnik te napiše suvremeni pravopis kajkavskoga jezika. Tu su zatim i zahtjevi za uvođenjem kajkavskoga jezika kao javnoga i službenoga jezika, kao i zahtjevi za kajkavskim kao nastavnim predmetom. U emocionalnoj temperaturi oko tih pitanja prepoznaju se lako ključni izvori među kojima su:
a) naglašeno emotivan odnos kajkavaca prema jeziku svoga djetinjstva, obiteljskoga kruga i zavičaja;
b) nostalgija za izgubljenim položajem kajkavskoga jezika, odnosno onim što ga je imao u dopreporodnom razdoblju;
c) otpor podcjenjivačkom odnosu štokavaca kao bogom danih čuvara hrvatskoga jezika prema dijalektima općenito, a kajkavskome posebno;
d) osjećaj stalne ugroženosti kajkavskoga, ali i čakavskoga jezika od oficijelnog i ortodoksnog standarda;
e) strah pred globalizacijom i njezinim posljedicama za sudbinu tzv. malih jezika kao i njihovih narječja;
f) težnja da se kajkavski jezik inaugurira, ako ne već kao nastavni jezik za učenike kajkavce, tada barem kao školski predmet koji će, i konkretno, i simbolično upućivati na nazočnost i značenje toga jezika.

Izvorištu emocionalnih tenzija mogli bismo priključiti i one emocije koje su potaknute čak i književnim tekstovima jer su kajkavski kao i čakavski jezik, simbolizirani svojim ključnim leksičkim odrednicama kaj i ča čestom temom, bilo pjesama, bilo drugih književnih, esejističkih i proznih tekstova. U našem, kajkavskom slučaju radi se o rasponu tenzija koje su probuđene, s jedne strane poznatim Domjanićevim stihovima o kaju i domačoj reči, a s druge strane Krležinim stihovima o tragičnoj povijesnoj sudbini kajkavskoga jezika. Spontani, ali i često i imitatorski odjek Domjanićeve emotivnosti i Krležine afektivnosti na tu temu dominira i suvremenom kajkavskom poezijom u kojoj gotovo i nema autora koji joj se nije odazvao.

Želimo li međutim o svim navedenim pitanjima, zahtjevima i problemima govoriti otvoreno i svrhovito, potrebno je taj naš (raz)govor lišiti emocionalnih tenzija o kojima je riječ, "pjesničkih" pobuda i deklarativnosti u kojoj je više pristranih opredjeljenja nego razumnih argumenata.

Da ne bi bilo nesporazuma oko mojih osobnih, autorskih stajališta prema kajkavskome jeziku, za mene je to doista jezik, i svojom komunikacijskom ulogom kao sredstvo sporazumijevanja među brojnim sugovornicima koji danas predstavljaju gotovo trećinu hrvatskoga stanovništva, i svojom književnom uporabom, podjednako u razdoblju tzv. starije kao i novije hrvatske književnosti, kao što je i jezik nekim svojim razvijenim stilovima iz ranijih razdoblja kao što su znanstveni, publicistički i oratorski, odnosno propovjedni stil. No, kajkavski je kao jezik nestandardizirani oblik jezika što je njegova specifičnost i njegova razlikovnost prema postojećem hrvatskom standardu. Zajedno s njim on je u doslovnom značenju riječi hrvatski jezik, odnosno jedan od subjezika, il, bolje rečeno, sujezika koji tvore njegov sadržaj i determiniraju lingvističko mu biće.

Naime, hrvatski jezik koji se kao pojam često nekritički poistovjećuje sa standardom, uključuje u sebe višestruke jezične supstrate koji se lingvistički diferenciraju kao narječja, dijalekti i idiomi, a zapravo su svojevrsni jezici. Ulogu takvih sujezika koji zapravo tvore hrvatski jezik imaju:

a) oficijelni hrvatski standard temeljen na normiranom dijelu štokavskoga narječja,
b) književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti,
c) nestandardizirani dio štokavskoga narječja temeljenoga na ikavskom govoru,
d) kajkavski i čakavski jezik kao nestandardizirani govorni i književni jezik.
Hrvatski književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti, posebice one novije i suvremene, utemeljen je na istoj osnovici kao i standardni jezik. Međutim, on je vrlo brzo, usprkos brojnim ograničenjima, posebice naših maretićevaca, prerastao uske ograde normiranoga jezika i u svoje tkivo ugradio brojne segmente ''proskribiranih'' jezičnih osobitosti bilo da je riječ o nepriznatim štokavizmima, kajkavizmima ili čakavizmima. Naime, hrvatski književni jezik je jezik u kojemu ravnopravno egzistiraju sva tri naša narječja i danas je njegova osnovica mnogo šira od osnovice standardizirane štokavštine. Stoga se i standard i jezik hrvatske književnosti bez obzira na to što je ustrojen na njegovim lingvističkim normama, ne mogu poistovjećivati, te u skladu s takvim izjednačavanjem kajkavsko i čakavsko narječje smatrati subordiniranim dijelom standarda. Uostalom, danas je već podosta toga u suvremenom književnom jeziku zapravo neknjiževno u odnosu na normative standarda.
Nažalost, sa stajališta često isključive i jednostrane jezične svijesti štokavaca koji se u principu zalažu i za opću afirmaciju i dobrobit oficijelnoga standarda, ignorira se (ko)egzistencija njegovih sujezika, zanemaruje njihov udio u široj hrvatskoj kulturi, a nerijetko ih se smatra nekim nižim jezičnim oblicima, pa čak i destabilizirajućim faktorom standarda. To potiče u biti razumljiv, ali neprihvatljiv dijalektalni otpor prema standardu, kao što u samoobrani dijalekata pojačava emocionalnu energiju njihovih branitelja. Sve su to činjenice koje idu u prilog tezi da o svim otvorenim pitanjima treba govoriti bez strasti, patetike, isključivosti, s razumijevanjem, trijezno i argumentirano.


(nâstavek vu sledečomu e-listu)

[Ljudevit Kaj]

(nâstavek prethodnoga e-lista)


2.

Kad se danas postavljaju zahtjevi za standardizacijom kajkavskoga jezika, tada se indirektno polazi od uvjerenja da je riječ o jedinstvenom jeziku Hrvata kajkavaca, a kakvim ga obilježuje već Stjepan Ivšić, pri čemu se gubi iz vida postojeća različitost kajkavskih dijalekata i govora. Jednako se tako nema u vidu način na koji se u većini jezika dolazi do standarda. On, u pravilu, nastaje na tri načina:
Prvo - prirodnim izdvajanjem nekog dijalekta prema njegovoj dominantnoj komunikativnoj ulozi, ponajviše ovisnoj o broju korisnika toga dijalekta, ili pak o njegovoj književnoj afirmaciji i dominaciji. Drugi način nastanka standarda jest dogovoreni i prihvaćeni izbor nekog dijalekta za njegovu podlogu, pri čemu takav izbor pretpostavlja suglasnost širega kruga neke jezične zajednice. U oba slučaja radi se o izdvajanju i prihvaćanju određenoga dijalekta. U stvaranju postojećega hrvatskog standarda bila su prisutna oba načina: određena dominacija i prirodno nametanje štokavskoga narječja u datom trenutku, no jednako je tako to bio i izbor koji je u sebi sadržavao, ne samo jezične i književne, nego čak i političke ciljeve sadržane u želji za jezičnim povezivanjem svih Hrvata, ali i kulturnim političkim povezivanjem svih govornika i korisnika toga narječja.

Treći način stvaranja standarda temelji se na svojevrsnoj sintezi različitih dijalekata i govora, odnosno na stvaranju neke vrste zajedničkoga jezika u kojemu ravnomjerno, bez supremacije, egzistiraju svi tipovi i stilovi određenoga dijalekta. Kako nam je dobro poznato, kajkavski jezik ni u razdoblju tzv. starije književnosti, tj. od 16. do kraja 18. stoljeća, nije bio standardiziran, iako su postojale tendencije za njegovim ujedinjavanjem, kao i želja kajkavskih pisaca da pišu jezikom svih onih čitatelja kojima se u svojim djelima obraćaju. Doduše, potkraj 18. i početkom 19. stoljeća sve dominantniju ulogu dobiva - zahvaljujući krugu tzv. zagrebačkih autora, među kojima se izdvajaju Tituš Brezovački i Štefan Zagrebec, a pridružuje im se i Ignac Kristijanović - zagrebačka varijanta urbane kajkavštine, no taj je proces prisilno zaustavljen izdvajanjem i izborom štokavštine te drastičnim ugušenjem kajkavske književnosti.

Tako se kajkavski jezik nije uspio standardizirati ni u svojoj najaktivnijoj fazi kad je uz književni imao već razvijene stilove kao što su govorni, stručni, znanstveni i drugi, što je već bila solidna osnova za njegovu moguću standardizaciju. A ona se, kako iz jezične povijesti znamo, mogla već i ranije temeljiti na programu pripadnika ozaljskoga jezičnoga kruga u 17. stoljeću kad su se nastojali ujediniti korisnici kajkavskoga jezika u sintezi različitih kajkavskih govora, no taj se pokušaj, nažalost, nije uspio ostvariti. Ova jezičnopovijesna reminiscencija, iako uzgredna, u određenoj je vezi s postojećim zahtjevom, odnosno teoretskim mogućnostima standardizacije suvremenoga kajkavskoga jezika.

S obzirom na postojeće modele standardizacije postavlja se niz sasvim otvorenih pitanja i konkretnih problema. Prvi je vezan uz nepostojanje dominantnije uloge jednoga kajkavskoga dijalekta i govora kao osnovice standardnoga kajkavskoga jezika. Naime, ni jedan se od postojećih kajkavskih govora nije svojom komunikativnom ili književnom uporabom izdvojio i nametnuo u tolikoj mjeri da sam po sebi osigura takovu ulogu. Nije to, ni tzv. ruralna, ali ni urbana kajkavština premda se s obje ove vrste koriste kajkavski autori u književnosti i kajkavci općenito u javnom i međusobnom komuniciranju. To jednostavno znači da bi za potencijalnu standardizaciju bio potreban stručni izbor kao i njegovo najšire prihvaćanje, no, sasvim su minimalne mogućnosti da bilo koja varijanta kajkavštine (međimurska, zagorska, podravska, posavska, goranska, prigorska, varaždinska ili zagrebačka) dobije onu ulogu koju u postojećem hrvatskom standardu ima štokavština.

Prema tome, u nepostojanju dominantnije uloge jednoga od tih kajkavskih dijalekata, kao i u nemogućnosti općeg konsenzusa za izbor nekoga od njih, pa bio on zasnovan na objektivnim stručnim i znanstvenim premisama, preostaje samo mogućnost stvaranja standarda na svekajkavskoj sintezi. A ona bi, ruku na srce, bila stvaranje novog, umjetnog i neprirodnog jezika koji teško da bio mogao obavljati svoju primarnu funkciju. Drugim riječima, teško bi se mogao primijeniti bilo koji od navedenih oblika standarizacije jer bi svaki od njih bio akt prisile, a teoretska mogućnost i realizacija bilo kojega od tih oblika stvorila bi nove, neočekivane probleme.

Prvo, cjelokupna književnost na nestandardiziranom kajkavskom jeziku bila bi neko strano jezično tkivo, nesuglasno svojim jezikom s odabranim modelom standardizacije, pa bi se ona obezvrijedila u svome značenju i svojoj ulozi. Postala bi jednostavno, unutar svoga kajkavskoga dijalekta dijalektalnom književnosti koja jezično odudara od postojećih jezičnih normi, pa bi i čitateljski susret s njom bio u znaku njezina obezvrjeđivanja, ili u blažoj formi nerazumijevanja.

Drugo, u prvome i drugome modelu standardizacije, svi bi korisnici neizabranih kajkavskih govora morali doslovce, s obzirom na velike različitosti, učiti novi kajkavski standard, a brojni bi kajkavci postali ''nepismeni'', i to u okviru svoga jezika. U trećem pak slučaju takve bi posljedice bile jednake za sve kajkavce, a što jednostavno znači da bi došlo do spontanog otpora standardizaciji, pa i onih koji se (in)direktno za nju danas zalažu ne razmišljajući o teoretskim mogućnostima i posljedicama takva čina.

U najužoj vezi sa zahtjevima za standardizacijom jesu i zahtjevi za izradom gramatike kajkavskoga jezika. Zapravo su to jedinstveni, uzročno i posljedično povezani zahtjevi jer se misli na sasvim određeni oblik gramatike, to jest na normativnu gramatiku. Naime, standard po svojoj prirodi zahtijeva normativnu verifikaciju jezika, a to jednostavno znači definiranje temeljnih gramatičkih načela, od fonetike i fonologije do morfologije i sintakse. S obzirom na to da nemamo određeni kajkavski standard, nemamo ni normativne gramatike za koju se otvaraju ista pitanja i problemi kao i kod standarda, a to je na kojem jezičnom modelu izrađivati takvu gramatiku: a) na temelju dominantnog kajkavskog dijalekta, b) na temelju izabranog kajkavskog dijalekta ili c) na temelju potencijalnog, sintetičkog kajkavskog jezika? A sva tri ova modela, i uz teoretsku mogućnost realizacije, imala bi jednake posljedica kao i standardizacija.

One koji zahtijevaju i spočitavaju neizradu takve, normativne gramatike, valja podsjetiti na činjenicu da postoje i druge vrste korisnih gramatika kao što su gramatike pojedinih lokalnih govora, zatim razlikovne deskriptivne i komparativne gramatike. Naime, za te vrste gramatika postoje u našoj kajkavološkoj stručnoj literaturi već obilje prikupljene građe jer su brojne kajkavske studije, a imamo ih već gotovo o svim hrvatskim kajkavskim govorima, pisane kao male deskriptivne ili komparativne gramatike, a neke od tih studija su i svojevrsne normativne registracije dijalektoloških pojava i dijalektalnog ustroja određenoga kajkavskoga govora. Prema tome, građu za deskriptivnu i komparativnu gramatiku kajkavskoga jezika imamo, a priključimo li toj građi i studije i monografije o kajkavskome narječju, primjerice A. Šojata, M. Lončarića, S. Težaka, J. Lisca i drugih uglednih kajkavologa, takav bi se pothvat mogao relativno lako i brzo ostvariti, no trebalo bi ga u svakom slučaju institucionalno i izdavački stimulirati.

Za razliku od zahtjeva o standardizaciji i normativnoj gramatici kajkavskoga jezika, zahtjev za izradom velikoga, sveukupnog kajkavskoga rječnika čvrsto je utemeljen, koristan i ostvariv. Na tome području ne možemo biti zadovoljni sporošću
kojom izlazi Rječnik kajkavskoga književnoga jezika čijem se završetku ne nazire skoro vrijeme, no uz sporost svoga izlaženja taj je Rječnik već u začetku bio koncepcijski odviše sužen temeljeći se samo na književnom kajkavskom jeziku kao i na izboru književnih djela do sredine minuloga stoljeća. A trebalo bi ga graditi na svim starim kajkavskim rječnicima, na staroj, ali i na cjelokupnoj kajkavskoj literaturi do kraja 20. stoljeća, kao i na tzv. "amaterskim" rječnicima kajkavskih entuzijasta, zahvaljujući kojima danas imamo rječnike varaždinskoga, jednog podravskog, goranskog i nekih drugih kajkavskih govora. Bez obzira na razinu lingvističke stručnosti na kojoj su ti rječnici temeljeni, oni mogu biti putokaz i poticaj inertnoj oficijelnoj dijalektologiji na tome području.

A što se tiče pravopisne normiranosti, valjalo bi se u maksimalno mogućoj mjeri pridržavati postojećih pravopisa hrvatskoga jezika na način kako ih se pridržava suvremena kajkavska literatura, a za stare se pisce koristiti načelima pravopisnih redakcija kako ih već uspješno provode priređivači starih kajkavskih pisaca i autori reprintiranih izdanja. No, kao što nisam osobno skeptičan prema zahtjevima za kajkavskim rječnikom, nisam skeptičan ni prema zahtjevu za uvođenjem kajkavskoga jezika u škole. Naprotiv, podržavam taj prijedlog, ali uz osmišljeni pristup njegovoj realizaciji koja nikako ne smije biti samo manifestna, nego i djelotvorna.


3.

Najprirodnije mjesto kajkavskome jeziku i književnosti nalazi se u hrvatskome jeziku kao školskom predmetu. Radi se o integralnim programskim sadržajima koji su višestruko prirodno povezani. Doduše, u tome se predmetu već i dosad moglo učiniti mnogo više da su realizirani značajni pedagoško-metodički principi o zavičajnoj i izbornoj nastavi. Ti su principi među ciljevima nastave i deklarirani, ali se njihovo ostvarenje najprije odgađalo, a zatim potpuno zaboravilo na njih. Smatram kako je u programu hrvatskoga jezika za osnovnu školu, kao i u njegovoj satnici dovoljno prostora i vremena da se izborna nastava posveti i kajkavskom jeziku. Uostalom, prenapučena i preopterećena školska satnica i ne pruža druge mogućnosti, a uz prirodnu sadržajnu vezu s osnovnim predmetom, tu je i jednako prirodna veza s učiteljima i profesorima hrvatskoga jezika!

Uostalom, tko bi i drugi mogao izvoditi takvu nastavu nego upravo oni kao osposobljeni stručnjaci. Određeni nedostatak njihova dijalektološkog obrazovanja lako se može riješiti dopunskim stručnim obrazovanjem, samostalno preko stručne literature, te stručnih i metodičkih uputa, ili putem kraćega dopunskoga studija i seminara. To se, dakako, odnosi i na učitelje razredne nastave koji se prvi susreću s izbornom nastavom koja bi u određenome vidu trebala početi već u prvom razredu. Kajkavski kao samostalan i obavezan školski program izdvojen iz okvira hrvatskoga jezika teško se može braniti, ali je prihvatljiv zahtjev za kajkavskim kao slobodnim izabranim sadržajem u okviru toga jezika, a to je onda izborni kajkavski jezik kao integralan dio jezične i književne izobrazbe zainteresiranih učenika.

Svrha takve nastave jest, prije svega, bolje poznavanje svoga izvornoga, zavičajnoga jezika, njegovih osobitosti i izražajnosti, razvijanje ljubavi prema tom jeziku te stjecanje spoznaja i svijesti o njegovu značenju, a s druge je strane poticaj za očuvanje toga jezika bez obzira na to što će u nezaustavljivom globalizacijskom procesu biti jednako ugrožen kao i standard. Naime, globalizacija poput Damoklova mača prijeti svim tzv. malim jezicima u svijetu koji nisu stekli položaj svjetskih jezika, pa je briga za jezičnu baštinu, ali i postojeću jezičnu svojinu kao dio osobnoga emotivnog, psihološkog, kulturološkog pa i nacionalnog identiteta imperativ koji se ne može isključiti.
Iako je u prošlosti, kao još i danas, kajkavski kao govorni jezik bio podcjenjivan, svođen na razinu drugorazrednog i provincijalnog jezika, a njegovi korisnici već od malih nogu frustrirani tezama o ružnom i nepravilnom govoru - kao što se i književnost na tom jeziku često smatrala nekim stranim ili samo nebitnim tkivom hrvatske književnosti - zalaganje za taj jezik i književnost kao sastavni dio nastave nije i ne može biti u funkciji otpora i negacije, ni hrvatskoga standarda ni štokavskoga dijela hrvatske književnosti. Temeljitije spoznavanje kajkavskoga kao jezika ni na koji način ne može dovoditi u pitanje funkciju standarda kao temeljnog nacionalnog jezika, kao ni njegove javne, administrativne i medijske uloge. Jednako tako nastavno opredjeljenje za kajkavski ne može biti alibi za zanemarivanje standarda i njegovih normi, od izgovorih do sintaktičkih.
Jednom riječi - upravo zbog globalizacijske ugroženosti, ali i naše društvene i kulturološke svijesti neophodna nam je pojačana briga za našu opću jezičnu kulturu. Ona pak uključuje podjednako odgovoran naš odnos, i prema standardu i prema nestandardiziranim sujezicima. Moramo itekako biti svjesni značenja hrvatskoga standarda kao kulturološke nacionalne poveznice, ali i nestandardnih hrvatskih jezika kao nedjeljivih sastavnica te kulture u njezinu globalu. U tom vidu jezično obrazovanje naših učenika trebamo temeljiti na:

a) poznavanju, njegovanju i čuvanju zavičajnoga jezika,
b) poznavanju, njegovanju i čuvanju hrvatskoga standarda kao (sve)nacionalnog jezika,
c) dobrom svladavanju barem jednoga svjetskoga jezika.

A da bismo kajkavski afirmirali kao izborni nastavni sadržaj i integrirani predmet u korpus hrvatskoga jezika, bit će nam potreban strogo osmišljen program, kao i prikladni udžbenici i priručnici. Program mora obuhvaćati jezične i književne sadržaje, s tim da "gramatički" ne opterećuje učenike, to jest da jezična nastava bude nastava živog, a ne mrtvog jezika, kao što i književni sadržaji moraju jezično i estetski biti dostupni recepciji učenika. Jasno je da ćemo u tu nastavu uključivati i tekstove iz (naj)starije kajkavske književnosti, ali i one iz najsuvremenije, vodeći uvijek računa o njihovoj zanimljivosti, jezičnoj autentičnosti i estetskoj vrijednosti. Bilo bi, međutim, pogrešno tim programom otvarati ulazak ''na mala vrata'' drugorazrednim i trećerazrednim suvremenim autorima jer bismo time doveli u pitanje one kriterije na kojima se zasniva izbor autora s područja matičnoga jezika hrvatske književnosti.

U jezičnoj nastavi bit će potrebno posebnu pažnju posvetiti bogaćenju leksičkoga fonda, i to govornim aktiviranjem postojećeg fonda zavičajnog govora kao i njegovim proširenjem leksičkim fondom iz književnosti. Na tom zahtjevu temeljit će se i koncepcija udžbenika koji, nasuprot standardiziranim udžbenicima iz hrvatskoga jezika, moraju biti jedinstveni i za jezično i za književno područje. Njihova udžbenička integracija bit će u svakom slučaju svrhovita, a funkcionalnost i privlačnost ovisit će im, i o metodičkoj koncepciji, ali i o ilustrativnom dijelu udžbenika kojim će se predočiti i šira zavičajna kultura u reprezentativnim oblicima svoje manifestacije.
 
________________________________________

SUMMARY
By Joža Skok, Zagreb
IS IT POSSIBLE OR IS IT NECESSARY TO STANDARDIZE THE KAJKAVIAN LAGUAGE?

Kajkavian language is a nonstandard form of Croatian language. Demands for its standardization as well as for construction of normative grammar are dealing with various issues and problems mainly connected with selection of kajkavian speech on which standard should be grounded. If a theoretical possibility of standardization becomes reality, the results will be in creation of a language that other kajkavian speakers must learn.

A demand for creation of (omni) kajkavian dictionary and inauguration of kajkavian language to schools seems to be more realistic. The dictionary should be made on the widest sources such as: literature, science and spoken language. On the other hand, kajkavian as a nonobligatory subject should be included within Croatian language programme. The language education of pupils should be based on a trilingual principle and on thoroughly knowledge of a native language as (all) native cohesive and on well knowledge of one the "main" languages as means of international communication.

Prijevod: Dobriša Skok

Izvor:
»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 4-5, Zagreb, 2004.
http://www.croatia.ch/tjedan/041030.php

Časopis KAJ možete naručiti preko e-mail adrese
kajkavsko.spravisce@zg.htnet.hr
ili
kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr

[Ljudevit Kaj]

Globus, br. 900,  07.03.2008.

Interview: dr Mate Kapović
Lingvist nove generacije
 
JEZIČNI REVOLUCIONAR PROTIV AKADEMIKA

Viši asistent Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta, otkriva zašto je besmislena kampanja oko učenja "pravilnoga" govora u školama

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Imamo apsurdnu situaciju da radio koji se emitira samo na području Zagreba ili Splita ima voditelje koji se trude govoriti standardno, što nema smisla. Zašto se na zagrebačkim ili splitskim lokalnim televizijama ne bi govorilo zagrebačkim ili splitskim govorom?

Skandalozno je što djecu u školi optužuju da ne znaju materinji jezik: standard je bitan još samo starim rigidnim jezikoslovcima

U Norveškoj ljudi govore svojim dijalektom i u vrlo formalnim situacijama. To je po meni obrazac kojemu bi trebalo težiti.

Anglizmi su česti u reklamama, što očito prolazi u narodu jer inače reklame ne bi bile takve. Ljudi mogu negodovati oko toga, ali teško je to mijenjati zakonom (JEZIK REKLAMA)


Razgovarala: Jelena Jindra,
Snimke: Roberto Orlić i arhiv EPH

.......................
Osim što ste politički aktivni, vi zagovarate i sociolingvistički aktivizam. Kao jezikoslovac radikalno se suprotstavljate svojim starijim kolegama odnosno autoritetima.
- U Hrvatskoj vlada dojam da se lingvisti bave samo time kako bi se trebalo pravilno govoriti iako je sam koncept «pravilnosti» u jeziku besmislen. Od jezikoslovlja se po medijima može vidjeti samo svađanje o pravopisu, galama protiv srbizama nekada, a anglizama sada, tvrdnje da Hrvati zaboravljaju svoj jezik, da ne znaju govoriti i slično. Lingvistika se zapravo bavi opisom, a ne propisom jezika.

Vi ste protiv zabrana i smatrate da u govornom jeziku nema točnoga i pogrešnoga. Znači li to da na televiziji ili radiju voditelji mogu govoriti kao doma ?
- Bitno je razlučiti dvije razine – državne i lokalne medije. Što se lokalnih tiče, imamo apsurdnu situaciju da radio koji se emitira samo na području Zagreba ili Splita ima voditelje koji se trude govoriti standardno, što nema smisla. Zašto se na zagrebačkim ili splitskim lokalnim televizijama ne bi govorilo zagrebačkim ili splitskim govorom?
Što se tiče državnih medija, recimo u Dnevniku na državnoj televiziji, trebalo bi govoriti standardnim jezikom, jer je on neutralan. Ali već bi se u zabavnim emisijama mogao naći i govorni jezik, s tim da bi se trebalo paziti da podjednako budu zastupljeni i Zagreb, i  Slavonija, i Dalmacija, i Istra itd. Trenutno prevladava zagrebački govor, što nije baš u redu prema ostatku Hrvatske.

Što s anglizmima? Ne inzistiraju li upravo svi mediji danas na jeziku koji je, pogotovo u korištenju anglizama, mnogima nerazumljiv?
- Anglizmi su, primjerice, česti u reklamama, što očito prolazi u narodu jer inače reklame ne bi bile takve. Ljudi mogu negodovati oko toga, ali teško je to mijenjati zakonom. U govornom jeziku, pogotovo kod mladih ljudi, ima dosta anglizama. Ali tako je u cijelom svijetu i ne mogu se samo mediji za to kriviti. Hrvatski jezik je tu u boljem položaju od npr. njemačkog ili japanskog koji imaju puno više anglizama.

Za što se Vi točno zalažete kada govorite o jezičnoj toleranciji?
Zalažem se za normalni odnos prema jeziku. U smislu da se ne proglašava sve što je govorno jezičnom nakaradom, pogreškom, nepravilnošću. Ako u Hrvatskoj neki ljudi govore «by the way» umjesto «usput», to nije nepravilno nego je jednoostavno odlika govornog jezika određene skupine ljudi. Isto tako, ako ljudi govore «orginalan» umjesto «originalan» ili «sumlja» umjesto «sumnja», to nisu greške, nego oblici koji ne pripadaju standardnom jeziku.

Dakle, za Vas standard nije svetinja?
- Tako je. Kod nas na načelnoj razini svi jezikoslovci poštuju dijalekte i govorni jezik, ali ih ipak mnogi između redaka smatraju manje vrijednima. A to je, naravno, potpuno pogrešan stav. Sve su jezične varijante jednako vrijedne. Po meni, govorni jezik je čak vrjedniji od standarda (ako se baš mora govoriti u takvim okvirima) jer je standard velikim dijelom umjetan. A govorni jezik je pravi jezik kojim svi mi govorimo. Protivnik sam negativna odnosa prema nestandardnomu jeziku. Pogotovo u osnovnim školama gdje mnogi profesori govore učenicima «nemoj tako govoriti», «ružno govoriš», «krivo govoriš», što je skandalozno!. Nekome govoriti da nepravilno govori materinji jezik!
..................
Kako bi se trebao ujednačiti hrvatski jezik kad već standard nije svetinja?
Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda.
..........................................

Treba li po Vašem mišljenju prevoditi filmove i knjige sa srpskog jezika?
U načelu ne, zato što, naravno, svi još razumijemo srpski jezik. Kod nekih bi knjiga svakako bilo potrebno objasniti nepoznate riječi.

A što s mladim generacijama koje ipak neće razumjeti mnoge srpske riječi, ni «bioskop», ni «hleb», ni «peškir» ?
- Ja sam odrastao u osamdesetima i sjećam se da, bez obzira na veću prisutnost srpskog jezika, nisam dugo znao što je «bioskop». Naravno da mladi danas ne razumiju takve riječi. Zbog takvih bi se stvari onda čak i mogle prevoditi, tj. prilagođavati primjerice dječje knjige, ali tu treba ići od slučaja do slučaja. Ne treba na to gledati s političke nego s praktične strane.


Cijeli članak / izvor:
http://www2.pressclip.hr/xsql/objava.xsql?oid=1104850&jezik=hr

Pretplata na «Globus»:
http://www.globus.com.hr/Marketing.aspx

[Ljudevit Kaj]

Zagorski list, 14.9.2007.

Kaj sme je

Navek me ovi tjedni, dani, reči… kajkavske kulture više živciraju nek kaj mi je drage da se o kajkavskomu jeziku nekaj govori.

Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.

Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.

Piše Krešimir Končevski


Festival v Krapine za mene je same jen festival zabavne glazbe i nič druge. To je zmišljena kajkavska popevka tera nema podloge v kajkavskomu kraju. Ne velim da nema dobrih tekstova, ali ima i akrobacija tere z kajkavskim nemaju veze. I kaj je najgorše onda naši bedaki takve fraze ili reči, tere je nešči sročil v svojemu neznanju, prevzimaju ko da je to velika kultura.

Poslušal sam uoči festivala onoga Crneka kak je govoril da je premale kajkavskih popevki po radiju. Pa normalne da ih je premale kad su se na isti kalup. Ali kaj je najgorše veli Crnek - da mu je krive što nema više kajkavskih popevki na radiju. Pa gospon Crnek kad se več zalažete za kajkavsku kulturu, kad ste več hu tu svrhu tolike peneze sake ljete potrošili onda se barem navčite govoriti kajkavski, a ne da na štokavštini zagovarate kajkavsku kulturu. To je sramota! Znači kajkavski je dober same za popevku i za seljake, a ne i za radio.

Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.

Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.

Žal mi je da mi vu tom našem Zagorju nič dobroga nisme u stanju napraviti sami. Saka čast krapinskomu festivalu, ali bile bi mi draže da ga organiziraju ljudi z Krapine, a ne dotepeni Zagrepčani. Krapinčani zemite festival v svoje ruke, a Zagrepčani nek dojdeju kable razvlačit po Krapine, a kad bu teri rekel što klepnite ga po čuba!

Kaj got ima s kajem veze trebali bi delati oni teri kaj govoriju. Jedine tak bu kaj dobil prave meste, a to je sakodnevica. Naš cilj mora biti da se kaj rehabilitira ko jezik na teromu se v kajkavskim kraju odvija život, na teromu se spominame v banke, na pošte, na svadbe, na sprovodu. Mi Zagorci sme veseli ljudi skloni šale, ali nisme zate neozbiljni. No drugi nas držiju za bedake jer govorime kaj. Na žalost naši «intelektualci» kad prejdeju z Zagorja zmeniju govor da bi ispali pametni. Pa kaj je dodvoravanje nekomu nekaj pametnoga? Nije me briga ak me nešči i za bedaka smatra, do takvih ni ja ne držim nič, ali kad govorim svoj jezik bar znam doj sam, kaj sam i otkut sam!

Moram i svoje Zlatarščane zašpotati, reklamiraju dane kajkavske reči, a nekak na pol govoriju kaj!


Zvir:
http://www.zagorje.com/articles/4014/show.aspx

[Ljudevit Kaj]

Nacional br. 573, 06.11.2006.

ZLOĆE I POVRĆE

Ka je ta?

"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj."

Mi čakavci retko govorimo onako kako nas je mat navadila. Naš nan je zajik već va srce nego na zajike. Apena danas kada Glogovićke va Noven liste ni neki znaju koliko su nan njije besedi značile

Piše: Vedrana Rudan


Postoje veli judi i veli zajiki i mići judi i mići zajiki. Čakavski je mićišan zajik, gospa Ivanka Glogović-Klarić je mići čovek zato aš piše na mićen zajike. Niste čuli za gospu Ivanku Glogović-Klarić? Ja ću van reć ki je to. To je profesorica hrvackega i ingleškega zajika, va penzije, let i let je vadila decu va Opatijskoj gimnazije. Bila je i moja profesorica. Da je gospa Glogović-Klarić bila samo moja profesorica ne bin van o njoj povedala, i vi imate svoje profesorice pa mučite. Ne, ni ona samo profesorica, ona je najveća živuća hrvacka, čakavska dečja pjesnikinja. Ovo moran ponovit, ona je najveća dečja živuća hrvatska, čakavska dečja pjesnikinja. Vidite, vidite, imate decu, si imate decu, a ovo niste znali?! To je zato ča je čakavski zajik tako mići, tako mićihan da si vi mislite kako to ni zajik nego nekakav dijalekt kega govori jeno sto judi okol Opatije i na ken je pokojni Gervais pisal o kućicami belemi, suzicami velemi, črjenemi krovići i onemi tići. Dobro, neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj. Vrnut ću se gospe Glogović-Klarić ku smo mi opatijski gimnazijalci z šezdeset i neke zvali Glogovićka. Glogovićki naše mladosti je do danas objavljeno trinajst libri, devet za decu, četiri za veleh. Njije pjesmice su va čitankah za prvi i drugi razred. Još sedandeset i pete je na anonimnen natječaje dobila prvu nagradu za tekst za sedan epizodi dečje TV serije “Poliedar H3”.

Napisala je i 3 radijoigri za decu, šest kompozitori storilo je muziku za preko šezdeset njijeh pjesmic, kantane su na deset dečjeh festivaleh, perfin i va Neva Jorke, za njih je do sada dobila pet nagradi. Ako dece za Novo leto kupite njiji libar “Pul mora”, izdal ga je Adamić, š njin ćete dobit i note i CD. Neč ću sigurno pozabit, ovo moran reć, njiju uglazbljenu scensku igru “Ča more more” dečina su pokazala na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Glogovićka je delala i va novinah. Dvanajst let je va Noven liste pisala kolumnu. Va njoj je semi nami ki volimo čakavski špjegevala ča ka beseda znači. Zajik, to znate, rabi govorit ako ćeš da ti ostane va glave. Mi čakavci retko govorimo onako kako nas je mat navadila. Naš nan je zajik već va srce nego na zajike. Apena danas kada Glogovićke va Noven liste ni neki znaju koliko su nan njije besedi značile. Dobila je otkaz aš va hrvatskeh novinah ne smeju delat penzijoneri. Ni onputa kada delaju za mići soldi, ni onputa kada napol mrtvi zajik zdiguju z popela, ni onputa kada su ti tekstovi dragi kamečići a ne neč bez čega se more i mora. Najveća hrvatska čakavska dečja pjesnikinja dobila je vritnjak. Radi nje je Novi list i kaznu platil. Ženska va penzije mora zamuknut, muški va penzije more daje delat. Gjedate na televizije mladića Olivera Mlakara? A dečkića Sijerkovića? Zvali smo, telefonirali, molili, prosili, plakali...Verovali vi al ne, puno od nas je plakalo kada su našu Gologovićku stirali u ime zakona. Zalud. I tako... Glogovićka je let pisala i pisala i pisala i onputa je napisala knjižicu ka se zove “Tr ši”. Ni za nju niste nikada čuli? Ćaro mi je.

Morda niste čuli ni za čakavski? Otejen reć, “Tr ši” je knjižica napisana z besedami od dva slova. Ste me razumeli? Saka beseda va libriće ima samo d v a slova. To bi morda bil dobar štos da ta libar ni čista poezija, remek-djelo hrvatske moderne književnosti. Remek-djelo! Ni čakavca ki ga doma nima, kemu ni na komodine kako Biblija. Našu čakavsku dušu Glogovićkin “Tr ši” hrani, tješi, hrabri, nasmijava, raznježuje... “Tr ši” će zavavek ostat va hrvatskoj književnosti živi dokaz da i “ča” more bit Umjetnost. “Tr ši” je nan ono ča je nekemu Šileova slika, Mikelanđelov kip, Betovenova muzika ili priča najvećeg hrvatskog pisca svih vremena Ivane Brlić-Mažuranić. Ste me razumeli? A nikad, nikad, nikad niste čuli za “Tr ši” i nikad, nikad, nikad ga nećete moć pročitat i razumet zato ča se to ne more prevest na hrvacki i zato ča je danas čakavski zajik mići, a jutra će bit pokojni. I još van neč moran povedet o Glogovićke naše mladosti. Ona piše i haiku pjesmice. Za ki dan će se va Parize promovirat “Haiku antologija Evropske unije”. Autori Antologije su dobili 1100 pjesmic. Objavljeno ih je 225 od šezdeset i šest autori z šesnajst državi. Pogodili ste.

Va toj Antologije su i dve Glogovićkine pjesmice. Na hrvacken, na englesken, na francusken, na japansken. Ma, judi moji, ča to ni malo čudno, žensku objavlju va Parize, a... Ovo daje ću van reć na hrvacken, tako da me razumete, se san van ovo povedela, se je ovo na čakavsken bil samo uvod va ono glavno, a glavno je... U veljači 2004. u Hrvatskoj je osnovano Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić tom je Društvu uputila molbu za prijem u članstvo. Nisu joj odgovorili do dana današnjega. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić poslala je svoje knjige i molbu za prijem Hrvatskom društvu pisaca. U veljači ove godine su joj odgovorili, “ovom prilikom niste primljeni”. Neka imena onih koji su “ovom prilikom primljeni” zaista je bolje ovdje ne nabrajati. Ča san otela reć? Otela san van ki govorite veli jezik povedet kako je teško nan ki govorimo mići. I kako j naša vela književnica Ivanka Glogović-Klarić va Hrvackoj mića. Samo zato jer živi u maloj zemlji velikih divljaka.


Zvir:
Nacional, http://www.nacional.hr/articles/view/28893/22/

[Ljudevit Kaj]

Zagorski list br. 277 / 06.02. 2009. / panorama (papérnato izdâjne)

ZA DUŠU, ZA SPOMENEK

Najte biti „tece“


Tak se je pri nas fiže znalje gda je za nekuga rekel da je „teca“, da z tem nekaj nie h redu. Ja i moja deca i den denes, rabime rieč „teca“, za druge, alji i za sebe. Gda tera od nas malje zabrazdi ilji bi napravila ili gibala k kakve bedastoče, druga ju pricukne i velji: „Naj biti teca!“. Se mi unda dobre zname kaj te znači.
…………….
I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati naše domače, kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. Kak nie pri nas prepisani i standardni kajkafski, tak si mi pišeme onak kak med sobu govorime. 
…………….
Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju. Nu lasi mi se zdižeju na domače, e zdej rabim rieč „tece“. Te domače „tece“ terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte. Glava me bolji gda čujem „tecu“ tera velji, kak je grde čujti meste malo, malje, meste štrukel, štrukelj, i da ne nabrajam dalje. Pun mi je kufer tie „teci“. Morti bi mi triebalje biti se jedne, nu nemrem si pomoči gda sem ne huda, nek pri srcu žalosna, da te domače “tece“ ne da se svojuga sramiju, nek si dopučšaju po domečem pljuvati. Sigurne trieba reči, kaj i sama znam, da se pune domačuga govora zgubilje, da je teške onomu gdo čita, čitati.

Piše: Nevenka Gregurić


Od navike govorim da me je moja babica nafčila mudrosti, otec i mati poštenju i radljivosti, a moj pokonji Branek ljubavi, davanju i primanju. Kak sem ž njim živela dvojestidve ljiete nafčila sem od njega još prec toga. Nafčila sem od njega i te da se za sake nie trieba srditi i biti hudi. Gda je on bil najbolj srtiti nie se služil z sakojačkemi grdobami, kak se večinom pri nas diela. Največa kletva mu je bila: „Ti izakovu tecu!“.

Te mu je bil čak i prišveljek. Pajdaši ga se još navike i denes po tomu zmišljaju. Takaj, za nekuga zločestoga, zmotanoga, nem nabrajala se grde ljutske osebine, on nigdar nie rabila grde rieči. Za takve je čez smieh same znal reči:

„Pusti si mira. On ilji ona je jedna obična „teca“. Tak se je pri nas fiže znalje gda je za nekuga rekel da je „teca“, da z tem nekaj nie h redu. Ja i moja deca i den denes, rabime rieč „teca“, za druge, alji i za sebe. Gda tera od nas malje zabrazdi ilji bi napravila ili gibala k kakve bedastoče, druga ju pricukne i velji: „Naj biti teca!“. Se mi unda dobre zname kaj te znači.

A za kaj unda ja nečem da buju moji dragi Zagorci „tece“. Kak čovek radi posla mora gibati i van svojuga kraja naposluša se sega i sačega, alji one kaj vidi , a kaj je za skidanje kape kak si držiju glave skupa. Ne bi pokudilji svoje pak če i sami znaju da nekaj nie h redu. Nie tak duge kaj sem čula jenuga dobruga gljivara z Dalmacije gda su ga pitalji kuljike vrsti gljif ima h Dalmacije, jednostavne je rekel ovak: „Neznam kuljike vrsti ima h Dalmacije, alji sem siguren da jih ima več nek h kontinentalnem dielu Ljiepe naše.“.

I samomu novinaru je te bilje bedaste, pak je mislil da ga čovek nie razmel kaj ga pita. Popital ga je nazaj i rekel mu da ne mislji na koljičinu gljif nek na vrste. Na kaj mu je poznavaljec gljif ponovil isti odgovor. Kuljike god da mi je bilje smiešne te kaj je rekel da nezna kuljike vrsti gljif ima pri njemu, alji je siguren da jih ima več nek na drugem dielu naše domaje, tuljike mu treba reči, bravo. Čovek drži do svojuga. Nie siguren, alji neda da bi nešče bil bolji od njih. Gda bi tak pital našuga domačuga čoveka, on bi pak sigurne rekel obrnute. Drugi su navieke bolji nek oni domači.

I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati naše domače, kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. Kak nie pri nas prepisani i standardni kajkafski, tak si mi pišeme onak kak med sobu govorime. A unda se zna, i po tomu je naš dragi kajkafski bogatieši da skore sake selje ima nekaj svojuga. Tak je moj drukčeši od Krešekovuga, Rajkičovuga i od sie druge. Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju. Nu lasi mi se zdižeju na domače, e zdej rabim rieč „tece“. Te domače „tece“ terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte. Glava me bolji gda čujem „tecu“ tera velji, kak je grde čujti meste malo, malje, meste štrukel, štrukelj, i da ne nabrajam dalje. Pun mi je kufer tie „teci“. Morti bi mi triebalje biti se jedne, nu nemrem si pomoči gda sem ne huda, nek pri srcu žalosna, da te domače “tece“ ne da se svojuga sramiju, nek si dopučšaju po domečem pljuvati. Sigurne trieba reči, kaj i sama znam, da se pune domačuga govora zgubilje, da je teške onomu gdo čita, čitati.

Radi toga nie trieba biti „teca“ i „pokondirena tikva“, kak su takve zvalji jedni drugi, h jednem drugem cajtu. Nie za zameriti došljakem teri se čudiju našem narečju, nek domačam „tecam“. Naše domače „tece“ kimaju potvrdne z tikvu gda njim stranjski pripoviedaju i pišeju o našem življenju.

I kej se unda čuditi da radi naše „teci“ plačame najskuplješu cestarinu. Ne se triebalje čuditi da bu radi naše „teci“ jednuga dana h našem vrtecu rasla pomidora, kukumara i kapula, meste paradajza, vugerka i luka. Veljike poštivanje prema stranjskamu, alji „tece“ gdoj se svojuga srami druge nemre biti niek „teca“.


Zvir:
http://www.zagorje.com/clanak/5663/za-dusu-za-spomenek-najte-biti-tece.aspx

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik, 15. lipnja 2007. / Tribina

Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama

Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi - pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?

Piše Ivo Horvat


Kako u novom broju časopisa Kaj (1-2 za 2007.) izvješćuje glavna urednica Božica Pažur, na izbornoj skupštini Kajkavskog spravišča, održanoj 7. veljače, među ostalim je naglašeno kako je u nas zavladala »pošast pomodne kajkavske demagogije novopridošlih udruga i otkrivača kajkavštine koji nju - tu kajkavštinu - u ime nesumnjive ljubavi, isto tako nesumnjivo devalviraju«.

U tragičnoj situaciji kad, pod silnim naletom globalizacije i zbog vlastitog nemara i neorganiziranosti, nestaje, umire jedan naš jezik - kajkavsko narječje, nazvati »pomodnom kajkavskom demagogijom« nastojanja pojedinih udruga - među njima i jedno od najagilnijih ono u Zaboku »Muži zagorskog srca« - da se očuva i među mladim naraštajima njeguje iskonski govor našega naroda na sjeverozapadu Hrvatske, čovjek ostaje zaprepašten. To je ne za veruvati.

Božica Pažur ne spominje čija je to bila ocjena, je li to ocjena skupštine Kajkavskog spravišča ili pak samo pojedinaca, pa i Pažurove same. Ako je samo njena, nije prvi put. Umjesto da podupire samonikle kajkavske udruge, pojedince zanesenjake/učitelje, profesore, književnike, novinare, liječnike, svećenike.../ koji se nesebično zalažu za održanje kajkavskih zavičajnih govora i njihovu primjenu u školskoj nastavi i u medijima, njih se, te udruge i pojedince, ignorira i izvrgava ruglu.

Kad bi barem bilo više takvih udruga i pojedinaca: u svakom mjestu, u svakoj školi, u svakoj župi, u novinarskim uredništvima, u radijskim i televizijskim postajama! Kad bismo se bar u tome mogli ugledati u čakavce! Vidite li što oni rade u Istri i Primorju? U Novom listu svakoga četvrtka izdaju čakavsku rubriku na pune dvije stranice. Kad je Srpavišče to pokušalo s kajkavskom rubrikom u Vjesniku ili Večernjem listu?
Kad je Spravišče išta pokušalo učiniti izvan onoga što se objavljuje u časopisu Kaj? Ono što radi u časopisu, vrijedno je, naravno, ali to nije dovoljno. Ne može se sve svesti na književne priloge, na književne natječaje, na istraživanje kajkavske baštine i slično. Stanje je s kajkavštinom danas alarmantno. Ona je nestala iz javnog života, ona nestaje u obiteljskom životu. Je li skupština Kajkavskog spravišča to stavila na dnevni red kako bi mobilizirala svoje članstvo?

Kad je svojedobno ministar kulture izjavio da ga ne zanima sudbina kajkavštine i uopće narječja, da je to stvar lokalnih vlasti, zašto Spravišče nije javno prosvjedovalo? To su učinili samo pojedini novinari. Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi - pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?
A prognoze su, ne učini li se ubrzo neki zaokret, krajnje pesimistične: nastavi li se u nas silovita amerikanizacija svih sfera života (gospodarstvo, pop kultura, filmovi, mediji...) za 50 godina nestat će najvažnija značajka našega nacionalnog identiteta - hrvatski jezik sa svojim narječjem. To nam se piše. Hoćemo li samo tako pasivno pustiti samotoku pa što bude neka bude? Jesu li u Kajkavskom spravišču svjesni toga?


Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.bum.vjesnik.hr/Html/2007/06/15/Clanak.asp?r=sta&c=2

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik, 6. srpnja 2007. / Tribina

Paradna kajkavska demagogijica

......naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!

Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.

Piše Božica Pažur


Kad jedan od konkretnih rezultata gotovo 35-godišnjeg djelovanja Kajkavskoga spravišča i 40 godišta njegova časopisa »Kaj« ne bilo više od 350 knjiga u prilog dostojanstvu cjelokupnoga hrvatskoga kajkavskoga govornog područja - neupućenima bi se novinski napisi kajkavskoga tutorstva g. Ive Horvata i mogli pričiniti kao »glas kričečega vu puščini«, posljednjega novovjekog (a samozvanog) Mohikanca kajkavskoga jezika i književnosti.
Ipak, sudeći i prema ovdje iznesenom podatku, razina i bogatstvo kajkavskoga govornog kontinuiteta, kajkavske kreativnosti i istraživanja daleko su (i odavno) prerasle razinu dežurne svijesti g. Horvata. Njegove uzastopne objede na račun Kajkavskoga spravišča tendenciozne su, paušalne, pa i apsurdne - pogotovu one u nedavno objavljenom Vjesnikovu »Stajalištu«: »Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama.«
Apsurdnije tim više ako se ima u vidu kako članovi, znanstvenici i umjetnici Kajkavskoga spravišča - na širem kajkavskom prostoru - upravo u takvim »inicijativama« (barem) sudjeluju i osmišljavaju ih. Kao čitatelju i pretplatniku časopisa za književnost, umjetnost, kulturu »Kaj« g. Ivi Horvatu sve su te informacije itekako dostupne, kao što bi imao mogućnosti - doduše, argumentirano! - u njemu i pisati o problemima kajkavijane danas. No, unosnije je, čini se, suditi i pamfletirati.
Usputno - između dva javna Horvatova novinska »ukora« (u nepunu godinu i pol) Kajkavskom spravišču, društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti (čiji je predsjednik akademik Miroslav Šicel) - ta je kulturno-znanstvena udruga ostvarila: sedam brojeva časopisa, pet knjiga unutar dviju biblioteka, 10-ak stručnih kajkavskih (javnih, dakle) tribina, više izložaba, sedam poticajnih natječaja…
Zanijekao to g. Horvat ili zamijetio, objavljeni rezultati obrade nedovoljno istraženih mjesnih kajkavskih govora (unutar programa Jezičnica kajkaviana i natječaja Spravišča i Kaja) - u kratkom razdoblju vu kojem nas gospon Horvat »štrofuju« - ispunili bi pristojnu knjigu. Uz programe kajkavskoga povezivanja, tu su i oni konkretni (a ne verbalicidni) Kaj & ča kulturnog povezivanja… itd., itd.
Upuštajući se u jalov posao reagiranja na napis gospodina Horvata (prisilno, na svaki treći takav, na svaku treću krivotvorinu - kako se ona, doista, i ne bi ukorijenila u javnosti), pitam se - kakva je dobrobit njegove pisanije za materinsku kajkavsku riječ? Nikakva.
Zapravo, višestruko joj šteti, i to: potenciranjem još većeg nesnalaženja s fenomenom kajkavštine i čakavštine; iznuđivanjem: kajkavskih »junaka« i kajkavskih »favorita«, jedne udruge, jedne kajkavštine na račun druge.
Kajkavsku aktivu danas ne čine jedna udruga i dva pojedinca…Nitko, pa ni g. Horvat, nije pozvan snižavati suvremeni status kajkavštine na razinu početaka pismenosti, buđenja ove-ili-one svijesti, da ne velim - na proizvoljno lamatanje dičnom toljagom krapinskog pračovjeka!
I sam je g. Horvat jednom ustvrdio kako kajkavštini mogu pomoći samo konkretni rezultati. (A o takvima je u Kajkavskom spravišču riječ!)
Međutim, naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Iako to drugo nije u obzoru nečije medijske ekskluzive ili pomodnosti, Spravišče i dalje ugrađuje kajkavski kontekst i tekst u temelje nacionalne kulture i znanosti - u ravnopravnoj mjeri u kojoj to oni višestoljetno i jesu.

Autorica je glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj


Zvir:
http://dns1.vjesnik.hr/html/2007/07/06/Clanak.asp?r=sta&c=2

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik , 11. srpnja 2007. / Tribina

Treba terenski snimati sve naše zavičajne govore

Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika

Piše Ivo Horvat


Jedva jednom! - uzviknuh pročitavši ovih dana u tisku da će Hrvatska u rujnu dobiti svoj prvi nacionalni fonoarhiv po uzoru na gotovo sve europske zemlje koje u svojim fonotekama čuvaju zbirke audiobaštine. Projekt će se realizirati sredstvima pretpristupnih fondova Unije. Inicijatori su dobili potporu Hrvatskog državnog arhiva i austrijskog fonogramskog arhiva koji djeluje u sklopu Akademije za znanost i umjetnost u Beču. Kako ističu inicijatori, u fonoarhivu će, uz vrijedna glazbena djela hrvatske baštine, biti moguće čuti i govore, dramske recitale i stare predstave te niz skladbi s festivala.

Pomalo je čudno što inicijatori ne spominju kakve su kontakte dosad imali s Hrvatskim radijem i njegovom fonotekom, najbogatijim arhivom tonskih snimaka u Hrvatskoj koji se svakako može ubrojiti u značajnu nacionalnu instituciju.

Ovo je prigoda da ponovno istaknem potrebu terenskog snimanja svih naših zavičajnih govora, mjesnih idioma pojedinih hrvatskih narječja, kako bi se, dok je još moguće, bar na taj način zabilježilo i za buduće istraživače sačuvalo sve jezično blago tronarječnoga hrvatskog jezika.

Kao rođeni kajkavac posebno mi je stalo do toga da se tonski snime i trajno sačuvaju kajkavski govori od govornika koji još izgovaraju iskonske kajkavske samoglasnike. U mojoj generaciji još ih ima, ali će za desetak godina nestati. Kod mlađih kajkavaca prvo što nestaje upravo je izgovor kajkavskih vokala - izgovaraju ih štokavski. Čuje se to i na Krapinskom festivalu, a i na skupovima kajkavskih društava, ako uopće govore kajkavski.

U tom smislu vrijedna je inicijativa Knjižnice Nikole Zrinskog u Čakovcu da, uz knjige, sakupi i tonske snimke pojedinih kajkavskih autora i uopće kajkavskih govornika svoga kraja.
Prava je šteta što u Fonoteci Hrvatskog radija nisu sačuvali snimke, prije pola stoljeća snimljene na gramofonskim pločama, pojedinih kajkavskih balada Miroslava Krleže, pa tako ni baladu »Na mukah«, snimljenu prvih dana veljače 1947. u zgradi Radio Zagreba u Vlaškoj 116. Pozvali smo samoga Krležu da je presluša prije emitiranja i on ju je odobrio odajući priznanje mojoj interpretaciji s osobito izraženim izgovorom na međimurskoj kajkavštini. Kasnije je dao onu fantastičnu izjavu o međimurskom kaju (vidi: J. Šentija »S Krležom poslije "71.)«.

Ne znam jesu li u kajkavskom odjelu Instituta za hrvatski jezik stvorili i tonsku arhivu (fonoteku) kajakavskih govora prilikom istraživanja u pojedinim krajevima, ali da bi na tome trebalo hitno poraditi, mislim da ne treba posebno dokazivati. Normalno bi bilo da inicijativu u tom smislu pokrene i Kajkavsko spravišče, ali bojim se da oni još ne shvaćaju dalekosežnost ovakve akcije.

Na razini lokalnih zajednica ovim bi se mogli sustavno baviti županijski muzeji, veće knjižnice i pojedine radijske postaje, gdje bi se skupljena građa presnimavala i slala u središnji fonoarhiv svih hrvatskih govora. Još bi nešto trebalo imati u vidu. Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika, što je problem svih jezika, pa je zbog toga smišljena audiovizualna metoda kao najbolja. Htio bih vidjeti onoga štokavca i uopće nekajkavca koji bi samo po pisanim znakovima uspio pravilno izgovoriti ijedan stih kajkavske narodne pjesme, primjerice: »Svetli mesec sveti meni celu noć«. Uzalud rječnici, i varaždinski Lipljinov i prekodravski Večenajev i ivanečki Hrgov i onaj međimurski što ga priprema Blažeka, ako nema živog (snimljenog) glasa da se čuje sve blago kajkavskih govora. Stoga bi fonosnimke mogle poslužiti i nastavnicima kao pomoćno sredstvo u školskoj nastavi kajkavskog jezika.

Autor je novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2007/07/11/Clanak.asp?r=sta&c=1

[Ljudevit Kaj]

Réčki "Nôvi list" 14.02.2009. / pogled

Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan

Još uvijek sam tremaš


     Vrlo ste kritični prema vlastitom radu?

     — Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac koji se odlično snašao u Beogradu, osnovao Jugoslavensko dramsko, osnovao Atelje. Došavši u Zagreb naslutio je u meni taj nekakav urbani i komičarski talent. No, ja sam pak dobar dio života, sve dok nisam odigrao 260 puta predstavu Ljubaf, na dan svake premijere bio 30 do 40 posto kvalitativno slabiji nego u kasnijim izvedbama.

      Što je činilo tih 30 posto? Trema?
     — Trema, koja je završavala na najbanalniji način, povraćanjem, proljevom, promuklošću, svačim. Ima glumaca koji nisu, ali ja sam još uvijek tremaš, sa svim što imam iza sebe. Ali ono je bila baš destruktivna trema.


Razgovarao Zoran Angelski


Zvir:
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285C2863285A2863285A285828582861286328982897288F28632863285C2858285A285D2858285B2863286328632863D

[Ljudevit Kaj]

Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri
02.12.2009.

Ćićo Senjanović
AJME MENI

Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom.
     Jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu.

http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28632859285A2863285A28582858286028632893289328632863285B2860285D285F2860286128632863286328582863M

[Ljudevit Kaj]

(Kajkavsko-hrvacka inačica)

Švicarski jězični modél prevlasti nestandarda nad standardom na radiju i TV

1. Vuvod
2. Krajši prikaz
3. Dûkši prikaz

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


1. Vuvod

Evo primera koriščejna švicarskoga nemačkog vu Švicarske, de su (v nemačkom délu Švicarske, teri obuhvâča cca. 2/3 te alpske zemle) na radiju i TV (osim v TV-dnevniku i v radijske vésti) sě emisije na "švicarsko-nemačkomu dijalektu/jeziku", teri k tomu né standardizéran, pa tak vu iste emisije jěn novinâr npr. rodom z Zuericha govori na svemu zueriškomu nârečju, drugi rodom z Luzerna z svojém luzernskim govorom, trejti, onaj z Basela, na baselskomu (teri ima puno francuske reči), i si sě lépo razmu - kak kad bi se prinami v iste emisije na kajkavske TV istodobno saki na svemu zavičajnomu govoru spominali Varaždinci, Međimurci, Turopôlci, Bednjânci.

Po istomu tomu modélu na nacionalne državne TV v iste emisije bi saki na svemu zavičajnomu govoru nastupali čakavski Istrani i Primorci, ikavski Dalmatinci, štokavski Slavônci, severno-hrvacki kajkavci …

Za "nemačke" Švicârcě (ima je oko 4.5 milijûnov) nemački jě (v uvetno rečěno dijalektalne fôrme) materijni i (vu fôrme visoko-nemačkoga standarda) prvi strâni jězek. Slično jě z Hrvâti, čiji jě materinji (i paterinji) jězek hrvacki (zavičajni, nestandardizérani) kajkavski (ili čakavski), terem jě štokavski prvi nematerijni, t.j. strâni jězek.
"Nemački" Švicârci su v pismenomu obliku puno siromašneši od npr. Hrvâtov kajkavcov - skoro da némaju stârě knižévnosti na schwyzertütschu. Suvremeni tisek (dnevni, tjědni) izadâva sě isklučivo na visokonemačkomu jězičnomu standardu, pa jě više nek očigledna "tiskovna" diskrepancija z govornem i "(daleko) vidnem” medijem, de jě praktički sě v znâku absolutnoga monopola schwyzertütscha.

Sim, v arhivu SF-a (švicarskě "germanskě" dalekovidnicě), sě moru videti emisijě zâjně dânov/tjědnov (npr. Meteo, Schweiz aktuell, Arena, ...)
http://www.sf.tv/var/videos.php

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


2. Krajši prikaz

 Koriščejně švicarskoga nemačkoga

Za râzliku od večině regionâlne dijalektov v moderne Evrope švicarski nemački jě (sako)dnevno govor(e)ni jězek se društvene slojov v industrijskem grâdem, kak i na sělu. Vuporaba dijalekta ne znâči ni društvenu ni obrazovnu podređenost – dijalekt sě govori z ponosom.
Ima tek nekuliko posebne priliki v terem sě vuporaba standardnoga nemačkoga jezika zahtéva ili jě uludna, npr. v nâstave (ali ně i za vrémě prekidov), v višejězičnomu parlaměntu (sâvezni parlaměnt i nekuliko kantonalne i opčinske skupštin), v glâvnem informativnem emisijam ili v prisustvu strâncov teri govore nemački.
Stâjně sě nazivlě srednum diglosijum*, buduči da jě govorni jězek vuglavnom dijalekt, dok jě pisani jězek (pismo) vuglâvnom standardni nemački.

Švicarski nemački razumliv jě govornikem druge alemânske dijalektov, dok jě govornikem standardnoga nemačkoga  nerazumliv (ili mejne razumliv), vuklučivo Švicârce z francuskoga i taljanskoga govornoga područja teri v škôle vuče standardni nemački. Spikeri teri govore z švicarskem nemačkem na TV ili v filmem sinkronizéraju sě ili titléraju ak sě prikazivlu v Nemačke.

Dijalektalni rok jě glazbeni žanr; puno švicarske rok-sastavov, međutim, popéva na engleskomu.

Swiss German - Švicarski njemački (Wikipedia)
http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German


*Diglosija (Wiki):
Diglosija jě jězična situâcija v tere zajednica govornikov vupotreblâva paralelno dvé bitno râzličite varijantě istoga jezika, ovisno o komunikâcijskomu kontekstu. Diglosija jě pojava tera zahvača čitavu zajednicu, dok jě dvojězičnost (bilingvizem) individualna pojava.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


3. Dûkši prikaz

Švicarski visokonemački (standardni jězek) i švicarski nemački
 

Vuporaba jezika v Švicarske sě râzlikujě od oně v Nemačke ili Austrije po tomu kě postoji jasna suprôtnost med dijalektom i standardnem jezikom: dijalekt i standardni jězek nésu stvorili kontinuitét, pri teromu bi bil moguči klizni (lagani) prelaz. Jězično izrâžavajně němrě sě odvijati na višě ili mejně dijalektalni ili standardnojězični nâčin; govori sě ili dijalekt ili standardni jězek i prelazi z jenoga na drugi.

Dijalekte v Švicarske vupotreblâvaju si društveni sloji v vusmenomu (govornomu) području kak normalni govor za ophođejně i komunikâciju; govorejně dijalekta, dakle, né socijalno proskribérano (progojněno). I z ludmi z više socijalne slojov i v ophođejnu z institucijam vlâsti vuobičajeno jě govorejně dijalekta v sake prilike.

Švicarski visokonemački (standardni jězek) koristi sě vuglâvnom za pismeno izražâvajne pa sě zâto puno put nazivlě i „pisani nemački“

Zâjne děsetléč primetna su pojâčana širejna vuporabě dijalekta na račun (švicarskoga) visokonemačkoga (pri čemu v nâstavku pod „visokonemačkem“ tréba razmeti nemački standardni jězek (delomično z jasnem švicarskem akcentom)).

    * v vusmenomu (govornomu) području trebal bi visokonemački dodušě biti službeni jězek v škôlske nâstave, no vučiteli v sem stupnem škôlstva puno put sě ograničâvaju na to, da samo nâstavno gradivo v vužemu smislu predâvaju na visokonemačkomu; primedbě i vuputě med tém (npr. Štefek, bûj tak dober i zapri obluk /„Štefek, budi tako dobar i zatvori prozor“) iznosě sě suprotno tomu na dijalektu. Visokonemački postajě tak jězek odstojâjna (“jězek (raz)uma“), dijalekt pak jězični (govorni) oblik blizině („jězek srca“). I medpitajna i slični zâhvati (intervencijě) vučenikov i studěntov postâvlaju/odvijaju sě navék na dijalektu. Ovo stâjně neizravno potvrđuju i opetovana upozorejna škôlske vlâsti, da visokonemački tréba višě negovati (prakticérati) v nâstave.

     *  Pre sěga v privatnem radijskem i televizijskem kanâlem praktički sě govori još samo na dijalektu. Međutim, budûči da su mnôgi suradniki navikli sve govorně tekstě  prvo pisati na visokonemačkomu, puno pût pri čitajnu nastajě govorni oblik jâkoga visokonemačkoga prizvuka z izričajem dijalekta, ali z sintaksum i réčničkim fondom visokonemačkoga. V državnem medijem tréba razlikovati:    

          o na radiju (privatně postajě i Švicarski radio DRS) sě gotovo još samo vésti i političkě informativně emisijě (npr. Echo der Zeit / Odek vremena) kak i celokupni program kulturnoga kanâla (DRS2) emitéraju na visokonemačkomu.

          o na privatne i na Švicarske televizije (SF) vuobičâjen jě dijalekt v zâbavnem showem, v sopunicam i serijam (pri čemu sě visokonemačkě i visokonemački sinkroniziraně serijě ne sinkronizéraju još posebno na švicarski nemački), v dečjem programu, v sem emisijam z izrazitem švicarskem temelom (nârodna glazba, regionalne vésti), v sportskem emisijam, v sem intervjuem i râspravam z švicarskem Némcem osim v glâvne vésti.

    * v občinskem i kantonalnem skupštinam jě délom vuobičajeno,  govoriti na dijalektu

    * v sâveznomu parlaměntu sě, radi obzira prema onem teri govore francuski, taljanski i retoromanski, govori (švicarski) visokonemački.

    * I v pisane („pismene“) komunikâcije sě visokonemački potiskuje, da sě déla o privatne sfere
          o e-maili (e- dopisi) i SMS pré sěga mlajšě generâcijě
          o jězek chatrooma („čet-nikovajna“)
          o kontaktni oglasi i reklâmě (annonces) v novinami.

    * Poleg toga koristě sě v visokonemački pisanemi novinami (delomično čak i v svecki poznâtem listem poput NZZ-a), vezano za lokalnu tematiku, sě češčě posebně švicarskě réči (npr. «Töff» mesto «Motorrad» za motociklin, «Büsi» mesto «Katze» za mačku, Güsel (Zürich)/Ghüder (Bern) mesto «Müll» za smetje)

Nemački Švicârci daklem nedostatno véžbaju vusmenu (govornu) vuporabu visokonemačkoga; rašireno jě mišlejne, da jě taj službeni nacionalni jězek zaprav strâjnski jězek. To ima za posledicu, da sě višě né treba bojati izumirajna dijalekta. Visokonemački sě od 1. sveckoga rata mejne ceni i smâtra sě tuđem. Z drugě strane zvuči švicarski visokonemački i za mnôgě Švicârce nezgrapno i kruto.  K tome dolazě i povesno vuvetovaně ogradě i predrasudě prema Némcem i Austrijâncem i z tém povezan česti odbojni stav naspram visokonemačkoga. Dijalektalni govor koristi sě z tém i svesno kak razgraničejně, pri čemu bûju ga, nakon vremena potrebnoga za navikâvajne na dobro, pozorno slušajně i drugi teri govore nemački, oni izvan Švicarskě, v određene mere, dobro razmeli, vukuliko su i sâmi govorniki dijalekta teri sě protežě južno od Benrath-ove crtě.

Za švicarski nemački doduše pré bi se moglo rěči da pod utecajem prethodno spomenute čimbenikov napredujě, z drugě pak strane doživlâva zâjne děsetléč dramatičně promeně. Z jene strane pělaju masovna migrâcijska krétajna nûter zemle do nivelérajna (poravnâvajna) prema velikoaglomeracijskem (urbanem) dijalektem, z drugě strane jě prâčejně (konzumirajně) nemačke medijov dopelalo do prodora mnôge visokonemačke elementov. 
Dok jězično razumévajně (pisanoga i govornoga visokoga (standardnoga) jezika), inače ovisno o društvenomu sloju i izobrazbe, ne zaostajě vu odnosu na prosečnoga stanovnika Nemačkě, sposôbnost izražâvajna i vumešnost pri vlastitomu koriščejnu sě višě slâbi.
Istodobno sě švicarski nemački sě višě govori z visokonemačkemi rečmi i izrazi. Medtem i engleski sě sě češčě râbi vu sakodnevnomu govoru mlâdeži. Tak sě često koristi npr. „easy“ mesto vuobičâjenoga „einfach“ (lako, jednostavno).


Zvir:
http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch

Dô govori švicarski nemački

Prema popisu stanovništva z 1999. leta vudel Švicârke i Švicârcov teri govoriju nemački jě 63,6 % od vukupnoga stanovništva. Od te jě 93,3 % navodi da sakodnevno govori dijalekt.  66,4 % navodi da govori isklučivo dijalekt i da uobče  ne govori visokonemački.

Opširneše:
Mundarten in der Schweiz
http://www.mundarten.ch/