Doprinos Katoličke crkve u Hrvata

[Mlačanin]

   
  Na ovom forumu postoji tema  „Katolička Crkva - predmet sprdnje“ u kojoj se manje-više iznose negativne konotacije i postaju tekstovi koji  je uvijek žele prikazati u lošem svjetlu. Naravno svatko ima pravo na svoje mišljenje, stav i slobodu odabira.
Mislim da je otvaranje teme o Katoličkoj crkvi sa pozitivnim stavovima, mišljenjima i pozitivnom djelovanju također zaslužilo mjesto ,odnosno temu na ovom forumu. Uvjeren sam da postoji mnogi povijesni dokumenti koji mogu govoriti tome u prilog, a i današnje djelovanje također ima svoje dobre strane koje mogu naći mjesta u ovim temama.
Ovime samo želim dati mjesto i priliku jednima i drugima da  pokušaju dokumentirano i  objektivno   sudjelovati u temi.   

[Mlačanin]

 KATOLIČKA CRKVA U SLUŽBI ISTINE,PRAVDE I MIRA
U SAMOSTALNOJ SUVERENOJ REPUBLICI HRVATSKOJ
                                       
                                  DOKUMENTI
       DOPRINOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA
PROMICANJE LJUDSKIH I NACIONALNIH PRAVA I SLOBODA, DEMOKRACIJE I MIRA, U POSLJEDNJEM DESETLJEĆU KOMUNISTIČKE VLASTI I U VRIJEME RASPADA SFR JUGOSLAVIJE, TE STVARANJU SAMOSTALNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE
                                     (1981.- 1995.)
Priredio:
VELIMIR BLAŽEVIĆ, OFM
 
http://www.scribd.com/bibijana/d/39476112-Dr-sc-Velimir-BLA%C5%BDEVI%C4%86-Katoli%C4%8Dka-crkva-u-Hrvata-u-slu%C5%BEbi-mira-i-stvaranja-samostalne-Hrvatske
 

[Ljudevit Kaj]

Međimurje, br. 2943
20. rujna 2011.

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

I fratar zna „činiti povijest“

Pokret za teritorijalnu reorganizaciju mađarski su franjevci smatrali pravom zgodom da se domognu samostana u Čakovcu i s njim Međimurja. Možda bi u tome i uspjeli da nije bilo o. Vendelina koji je, usprkos svjetovnoj politici, na različite načine dokazao da se „samostan u Čakovcu po pravu i zasluzi pribraja novoosnovanoj provinciji sv. Ćirila i Metoda u Hrvatskoj jer je podignut u granicama Hrvatske, sa svih je strana okružen hrvatskim stanovništvom, upravlja hrvatskom župom“ i tako dalje. Da u to uvjeri i Rim, u Čakovec je doveo i samoga generalnoga ministra o. Alojzija Lauera koji se osobno uvjerio u hrvatski karakter mjesta i kraja, pa je 3. lipnja 1900. u Odluci o osnivanju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda među dvadeset i dva samostana nove provincije između Trsata i Subotice kao šesti po redu ubrojio i Čakovec!

Mogao bi „priči“ – ozbiljnijoj i stvarnijoj nego se misli – tu biti kraj da se dvadesetak godina kasnije nije dogodila Mirovna konferencija u Parizu na kojoj su se Mađari nadali natrag dobiti Međimurje. I opet je naša povijest sklona spominjati (jedan jedini!) dokaz koji je prevagnuo na jugoslavensku stranu – zbirčicu međimurskih narodnih pjesama od vlč. Vinka Žganca. Svaka joj čast, ali Jovan Cvijić, glavni „naš“ stručnjak za nacionalna pitanja, dobro je znao da „jedan dokaz vrijedi koliko i nijedan“, pa je među svoje argumente uvrstio i ono što je o. Vendelin tako lijepo postigao i što, zahvaljujući Trianonskomu mirovnomu ugovoru, traje još danas.


Autor članka: Vladimir Kapun


Slučaj hoće da poslije nedavne „Sitnice“ posvećene hrvatskomu franjevcu o. (Ivanu) Kapistranu Geciju, u svoje vrijeme u Čakovcu i okolici poznatom kao „Pater Kapika“, ovu posvetim još jednom njegovom redovničkom subratu i njegovim zaslugama za naš kraj i za našu državu. Prije toga, pogled treba baciti u podaleku prošlost, na sredinu sedamnaestoga stoljeća. Tada, naime, najkasnije na početku 1659. godine, uz neosporivu zaslugu te „materijalnu pomoć i moralnu podršku“ Nikole grofa Zrinskoga VII., franjevci – ne drugi, posebno ne mađarski, nego hrvatski iz „ilirske“ Kustodije sv. Ladislava – došli su u Međimurje i nastanili se u Čakovcu te tu ostali i djelovali do današnjega dana. Njihov dolazak sam po sebi ne mora biti ništa posebno, no u povijesnome kontekstu i on dokazuje da je Međimurje – bez obzira na granicu bilo na Dravi bilo na Muri – u nacionalnom, vjerskom, kulturološkom, civilizacijskom i svakom drugom smislu bilo hrvatski kraj.

No, dok se zna da su hrvatski „bijeli fratri“, tj. pavlini, to isto dokazali odvajanjem od mađarske redovničke subraće, ali gotovo pola stoljeća kasnije, povijesti – i nacionalne i regionalne, starije i novije, i pisane i govorene – za taj potez hrvatskih „crnih fratara“, tj. franjevaca, ili ne znaju, ili ne mare, ili ne priznaju, što je jednako žalosno.
A da to za našu povijest nije bez važnosti i značenja, vidi se po nizu kasnijih činjenica. Nakon dobroga stoljeća, 1777. godine, granice novoosnovane biskupije u Subotištu (Szombathelyu) bile su postavljene na Muri, premda je postojao zahtjev da se za nju od Zagrebačke biskupije odvoji čitav Bekšinski arhiđakonat koji se protezao od Drave sve do Velike Kaniže, Lentija i Črensovaca. Još sto godina potom, u poslije-nagodbeno doba, ni nadbiskup-kardinal Josip Mihalovič – zapravo Mihalovics József, po narodnosti Mađar! – nije pristao i nije podupro zahtjev da se Međimurje odvoji od Zagrebačke nadbiskupije. U okviru takvih povijesnih činjenica treba znati i pamtiti i ono što je učinio čovjek kojemu se ne bi smjela zaboraviti sto pedeseta godišnjica rođenja.

Bio je to hrvatski franjevac o. Vendelin Vošnjak.
S bratom blizancem Matejem bio je rođen 13. rujna 1861., dakle prije ravnih stoljeća i pol, u zaseoku Konovu kod Šoštanja u Štajerskoj i na krštenju dobio ime Mihael. Odrastao je u uglednoj i brojnoj seljačkoj obitelji s troje prave i još petero braće po ocu koji se poslije smrti „Mihecove“ majke drugi put oženio. Odmalena ozbiljan i savjestan, lako je svladavao škole: osnovnu u Šoštanju i srednju u Ptuju i Mariboru u sjeni rođaka uglednih svećenika. Premda mu je obitelj namijenila da bude liječnik, on je ustrajao u odluci da bude svećenik. Životopisci nisu sasvim načistu što ga je usmjerilo prema redovništvu, ali svoje mladenaštvo završio je ušavši pod imenom Vendelin Franjevački red i to u hrvatsku Provinciju sv. Ladislava. Poslije godine kušnje u Zagrebu nastavio je studij filozofije u Pečuhu i teologije u Gracu, gdje je 28. ožujka 1884. primio i svećeničko ređenje. te „mladu misu“ slavio na „mali Vuzem“, 15. travnja iste godine. Zbog bistrine uma i uspjeha u školovanju, bio je potom poslan na nastavak studija u Innsbruck gdje je bio osposobljen za „lektora“ (profesora) filozofije.

Vrativši se u matičnu provinciju, brzo je napredovao u ugledu te poslovima i službama koje su mu bile povjeravane, posebno pak se isticao u prihvaćanju reforme i pripremanju ujedinjenja Franjevačkoga reda. Red se naime tijekom stoljeća rascijepao na ogranke, a oni su se, neki i ne malo, udaljili od onoga što je njegov osnivač zamislio i želio. Nakon opširnih i temeljitih priprema, reformu je proglasio i „ozakonio“ papa Leon XIII. 1897. godine, a o. Vendelin bio je od generalnoga ministra Reda imenovan povjerenikom za njenu provedbu na ovome području. Kako je u tome uspio, pokazuje činjenica da su ga njegova braća još četiri puta izabrala za provincijala.

U okviru ovlasti koje je imao, i on je radio na pripremanju teritorijalne reorganizacije provincija na području tadašnje Austro-Ugarske. Dotad su naime, uslijed nesretnih povijesnih okolnosti, različite provincije po svojoj volji osnivale samostane gdje su htjele i stigle. Tako je hrvatska Provincija sv. Ladislava imala niz samostana preko Drave, a mađarske kapistranska i marijanska po Slavoniji , dok su kranjskoj Provinciji sv. Križa pripadali samostani u Klanjcu, Samoboru i drugi. Pokret za teritorijalnu reorganizaciju mađarski su franjevci smatrali pravom zgodom da se domognu samostana u Čakovcu i s njim Međimurja. Možda bi u tome i uspjeli da nije bilo o. Vendelina koji je, usprkos svjetovnoj politici, na različite načine dokazao da se „samostan u Čakovcu po pravu i zasluzi pribraja novoosnovanoj provinciji sv. Ćirila i Metoda u Hrvatskoj jer je podignut u granicama Hrvatske, sa svih je strana okružen hrvatskim stanovništvom, upravlja hrvatskom župom“ i tako dalje. Da u to uvjeri i Rim, u Čakovec je doveo i samoga generalnoga ministra o. Alojzija Lauera koji se osobno uvjerio u hrvatski karakter mjesta i kraja, pa je 3. lipnja 1900. u Odluci o osnivanju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda među dvadeset i dva samostana nove provincije između Trsata i Subotice kao šesti po redu ubrojio i Čakovec!

Mogao bi „priči“ – ozbiljnijoj i stvarnijoj nego se misli – tu biti kraj da se dvadesetak godina kasnije nije dogodila Mirovna konferencija u Parizu na kojoj su se Mađari nadali natrag dobiti Međimurje. I opet je naša povijest sklona spominjati (jedan jedini!) dokaz koji je prevagnuo na jugoslavensku stranu – zbirčicu međimurskih narodnih pjesama od Vinka Žganca. Svaka joj čast, ali Jovan Cvijić, glavni „naš“ stručnjak za nacionalna pitanja, dobro je znao da „jedan dokaz vrijedi koliko i nijedan“, pa je među svoje argumente uvrstio i ono što je o. Vendelin tako lijepo postigao i što, zahvaljujući Trianonskomu mirovnomu ugovoru, traje još danas.


P.S. Namjerno sam u gornjem tekstu ostavio po strani činjenicu da je u Katoličkoj crkvi dovršen postupak za proglašenje o. Vendelina Vošnjaka blaženim. Upućeni u takve stvari znaju kako je taj postupak strog i kako se ozbiljno pazi da ne bude propušteno ili zanemareno ništa što bi se dotičnomu objektivno moglo zamjeriti ili prigovoriti, odnosno što bi na njegov moralni i vjerski lik bacalo ili makar samo moglo bacati bilo kakvu sjenu. U tome smislu, njegovo nastojanje, a svakako i uspjeh oko samostana u Čakovcu i preko njega čitavoga Međimurja, dobiva novu, veću vrijednost i čini razlog da mu se o jubilarnoj godišnjici barem na ovaj način iskaže priznanje i zahvalnost


http://www.medjimurje.hr/clanak/2943/2011-09-20/sitnice-ne-cine-povijest


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vlč. Vinko Žganec v Međimurju je zapisal i pesmu «Vjutro rano», tera je (glazbeno gledeč) denes (i) glazba nemačke himne.
Zvodi ju i Žiga.

Žigina (ban)dinastija

Žiga i Bandisti - Vjutro se ja rano stanem, 04:34

Žiga i Bandisti - Vjutro se ja rano stanem

[Ljudevit Kaj]

Do tebe z kruvom ...

Opat dočekal v Opatije leta 1943. «blaženoga» Jakova (Blaževiča)

Razgovor: Milan Rakovac, književnik

Rekli ste kako su Zapadnjaci htjeli da Istra pripadne Italiji, no ni KPJ nije baš dobro prihvatio Pazinske odluke. Je li to točno?

– To su proizvoljne interpretacije. No povijesna istina jest da nitko u KPH i KPJ nije znao za Pazinske odluke. Pazinske odluke samostalno su djelo vodstva NOP Istre, koje su 13. rujna 1943. donijeli moj otac Joakim, braća Drndić i mnogi drugi. Kad je odluke otisnute na plakatu, a ne na šapirografiranom papiru, srolane, istarski partizanski kurir odnio na motociklu u Topusko i predao Bakariću i družini, oni su zinuli. Tada je nabrzinu u Istru poslan Jakov Blažević, kojega je u Opatiji dočekao svećenik i autom odvezao u Pazin. Blažević se vraća i kaže: Oni imaju vlast, drže sve gradove, sve je mirno, nema strijeljanja, sve je dogovoreno s biskupom Radossijem, popovima i talijanskom žandarmerijom. Tada je sazvan ZAVNOH, koji donosi odluku o prisajedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i Lastova Hrvatskoj. Odluku ZAVNOH-a prihvaća veliki Istarski sabor. Od 9. rujna do 4. listopada Istra je bila pod kontrolom hrvatskih partizana. Zato i danas s mnogo zasluga i povijesnoga merituma slavimo 25. rujna, to je istarska fešta sjedinjenja, ali je paranoično što se 13. rujna spominje, a ne slavi. A trebao bi se slaviti.


http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac370.nsf/AllWebDocs/Prerano_je_usporedjivati_Tita_i_Tudjmana


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

.... ti nega z kamenom.


25. veljače 2007.

SEMPER PARATUS CROATIE

Ukratko, Istra je bila priključena, odnosno anektirana Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj! Slijedeći val zločina fojbi će se stoga prvenstveno obrušiti na Hrvate – Narodnjake, kao ideološke protivnike Tita i njegovog staljinizma! Počela je nesmiljena borba za buduću vlast u Istri, u kojoj su pogažena sva «sveta» načela komunističke Revolucije. Tako je ubijen vođa istarskog ustanka Joakim Rakovac, ubijen je Mate Peteh, ubijeno je više svećenika i mnogo drugih uglednih Hrvata – Narodnjaka. Najmračnije poglavlje povijesti Istre se počelo krvavo ispisivati.


http://ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com/2007/11/25_27.html


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Duhovna pesma v izvedbe KUMI-ja (Katolička vUdruga Mlade Istre).

KUMI - Bože, tebi pjevam ja, 04:50


KUMI - Bože, tebi pjevam ja

[Ljudevit Kaj]

Još je tovariš Vladimir Iljič Lenin spomijnal nekakvu (deblu ili tajnu) vezu zmed religijum i drogum ...


REPORTER U ŠIŠINCU
- POSJET ZAJEDNICI CENACOLO U DRUŠTVU IVANA FILIPOVIĆA, SVEĆENIKA I BIVŠEG OVISNIKA O DROGAMA


OVISNI O ZEMLJI, RADU I MOLITVI

PRINCIP ZAJEDNICE

Ovdje imaš priliku izići iz svijeta droge. Što tražimo? Ništa. Ne pitamo za novac, vjeroispovijest, odakle dolaziš... Jedino, daj malo povjerenja. Ajde, povjeruj da ima netko tko je prošao te stvari i koji će ti reći: probaj i ti - kaže Filipović


Tekst i snimke Zvonimir KRSTULOVIĆ

Vi niste hendikepirani, niste bolesni, mladi ste ljudi, jeste zastranili, ali imate jednu brzinu više nego drugi, trebate se vratiti u život! - temeljna je rečenica koju je sestra Elvira Petrozzi izgovorila mnogima koje je srela u zajednici Cenacolo, koju je ona utemeljila u Italiji prije 21 godinu, nakon čega je otvoreno mnogo bratovština diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj.

Oni koji nakon bijega od narkomanskog pakla žele pronaći sebe, pravi smisao života i, nakon boravka u zajednici, vratiti se u život koji podrazumijeva i zasnivanje porodice najčešći su stanovnici zajednice koja je otvorena svima nezadovoljnima, zbunjenima, očajnima, onima koji žele pronaći radost i smisao života.

U zajednici do 4 godine

- Droga je samo točka na i, prije toga prethodi čitava priča. Obično su to ljudi koji su se sreli s obiteljskim teškoćama, kojima su roditelji razvedeni, koji žive u teškim životnim situacijama... sve to prethodi uzimanju droga. Također, ovisnici koji su obično ogrezli u laži, prijevare, u zajednici ipak žive pod "staklenim zvonom", gdje nemaš provokacija izvana, a imaš vremena sresti se sa samim sobom - veli Ivan Filipović, koji je deset godina bio ovisnik o drogama, pa i o heroinu, kojemu je to susretanje sa sobom pomoglo da postane diplomirani teolog i prvi svećenik u Hrvatskoj koji je zaređen kao izliječeni ovisnik o drogi.
U banijskom mjestu Šišinec zajednici Cenacolo je pokraj crkve sv. Marte donirana stara župna kuća, negdje poslije Domovinskog rata, koja je obnovljena uz pomoć talijanskog Caritasa, a uređivana je i rukama članova zajednice. Već na prvi pogled vidljiv je mar muških ruku kojima je održavana; odiše urednošću i izuzetnom čistoćom. Sam Šišinec, utopljen u banijsko zelenilo, smješten pored rijeke Kupe, nedaleko od Siska prema granici s BiH, doima se kao mjesto na kraju svijeta. Izuzetna tišina, zelenilo, pokupska arhitektura s još sačuvanim drvenim kućama, Kupa koja tu krivuda - sve skupa savršen je ambijent za liječenje od ovisnosti odnosno rehabilitaciju i pronalaženju putova prema sebi samome, a kasnije snage i putova za izlazak u onu staru surovu svakidašnjicu.
- U zajednici imaš priliku promijeniti se, izići iz svijeta droge. Što tražimo? Ništa. Zajednica te ne pita ništa, ne pita ti novac, ne pita te tko si, koje si vjeroispovijesti, ne pita te odakle dolaziš, koliko imaš godina, ne pita te ništa, jedino: daj malo povjerenja. Ajde povjeruj mi da ima netko tko je već prošao te stvari koje trebaš i ti proći i koji će ti reći: ja sam bio kao i ti, napravio sam to, to i to, i danas živim to, to i to, ajde probaj i ti, naravno na svoj osoban način - dočarava princip zajednice Cenacolo Ivan Filipović.
Priznaje Ivan da je i sam u početku prema zajednici bio dosta sumnjičav misleći "onako balkanski" da čim netko nekome pomaže mora biti tu i neki interes, cilj. No, nema tu nekih tajni, prvotni cilj zajednice je da se ljudi riješe droge, a zatim da se realiziraju kroz obitelj koja je utemeljena na načelima koje su učili u zajednici: iskrenost, istinitost, pravi međuljudski odnosi. Zatim, da je ta obitelj prožeta molitvom, čistoćom, odgojem djece na pravi način, na kraju - da je ta obitelj prožeta Bogom.

Ovisnici u zajednici obično ostaju 3 - 4 godine, a nakon toga izlaze i uglavnom zasnivaju porodice. U Splitu, kaže Ivan, ima najmanje petnaestak prijatelja koji su 1994. bili u zajednici s njim, a izašli su 1997. - '98, koji sada imaju žene i djecu. Kad dođeš u njihove obitelji, veli, vidiš da je ono što su naučili u zajednici utkano u njih, ta ljepota života. Kad vidiš njihovu djecu vidiš da oni imaju roditelje koji znaju prenijeti radost života na njih. Na kraju, zajednici bi cilj bio to da se čovjek realizira u Bogu. Nije cilj zajednice da ljude izolira iz društva.

Bez prisile

- Isus nikad nije rekao izdvojite se na neki goli otok pa živite tamo, već: bit ćete sol zemlji, bit ćete svjetlo ovom svijetu. Ja čak nemam neki strah od svijeta, niti imam ljutnju prema svijetu, niti imam neku negativnost prema svijetu... Postoji neki ideološki respekt prema ljudima, ne živim neke podjele, iako je moja obitelj sva orijentirana desno, politički, jer od djedova je uvijek tako bilo, ali ja ne živim u sebi te stvari, ne mogu mrzit nekoga što je ovakav ili onakav, postoji unutar mene strašan respekt prema ljudima - podcrtava Ivan stanje stvari, naglašavajući kako u zajednici u Šišincu uz Hrvate ima i Srba i Muslimana, Slovaka, Poljaka, Bugara..., među kojima se, hvala Bogu i hvala sestri Elviri, ne prave razlike, ali, nastavlja Ivan: - Nema pravog iskustva s Bogom ako čovjek ne upozna samog sebe, spozna samog sebe kroz vrata istine. Isus kaže, kad ga pitaju farizeji, da su najvažnije zapovjedi: ljubi Boga svoga, ljubi bližnjega kao samog sebe... Ne možeš ti sebe ako nisi u istini ni voljeti. Spoznajući sebe, voleći se, prihvaćajući se kakvim jesi ulaziš u stabilnost koja osobito treba ovisniku, jer oni su strašno nestabilne osobe.
U zajednici u pitoresknom Šišincu živi se uz mnogo dijaloga, molitve i rada. Momci koje sam u šetnji s Ivanom tamo sreo doimali su se, na oko, bez vanjskih narkomanskih ožiljaka, poput osoba koje su postale stabilne. Reklo bi se: na zemlji. A i doslovno na zemlji - jer što god možeš u zajednici svojim rukama to i napraviš. Na zemlji u dobrom raspoloženju sretoh Martina iz Slovačke - motičica u ruci, kleči i kopa, vadi krumpire. Kopaju i Janko, Sarajlija Darko i mnogi drugi, a po obližnjoj traktorskoj prikolici punoj krumpira prebiru Krešo, Marin, Ivo i Dražen.

- Odvajamo crvene od bijelih kaže Krešo.
- A je li Marin možda iz Dalmacije? - pitam poradi njegova imena.
- Nešto dalje - odgovara.
- Iz Bugarske je - nadopunjuje ga Dražen.
Martin i Adriana okupani banijskim suncem peru rublje sapunom na dasci za pranje. U zajednici se očigledno provode dani u radu, a kad god netko od seljana zamoli i njima se pomogne, oni se oduže npr. oranjem. Suživot zajednice i Šišinčana na visokoj je razini.
- Tako ti to već klapa 21 godinu - veli Ivan, misleći na Italiju, a u Šišincu to traje od Domovinskog rata; na eventualnu sumnju o forsiranju molitve unaprijed nudi odgovor: - Pa ne možeš ti čovjeku kad dođe u zajednicu odmah neke molitve puknit, ako neće, stavit ga u kapelu i lupat kateheze! Nikoga se ni na što ne prisiljava. U zajednici se prvenstveno živi ljudskost, pristupačnost.
Za razliku od drugih koji u zajednici proborave 3 - 4 godine i vrate se u život, zasnivajući porodice Ivan je u zajednici proboravio 10 godina. Zajednica mu je omogućila da diplomira teologiju, a svećenički red primio je u Italiji u srpnju ove godine u kući terapeutske zajednice Casa Madre u Saluzzu. Zaredio ga je biskup Giuseppe Guerrini. U zajednici je spoznao sebe, zaljubio se, reče, u Krista koji postaje život.

Do kraja života

- Taj Krist koji ti rasvijetli savjest, koji ti rasvijetli dobro i zlo, taj Krist u kojem nađeš snagu da neke stvari odlučiš i provodiš djelom. To je taj Isus koji se utjelovljuje u moja djela, u moje pokrete, moj razgovor, moje riječi, moje poglede, moj odnos prema poslu, prema odgovornosti koju imam, što stvarno postoji u meni strpljenje, ljubav prema drugome i to mi se svidjelo, ja sam se zaljubio u tog Krista, u to kršćanstvo, a ne ono koje sam učio na vjeronauku: 10 zapovjedi, 7 grijeha i sl.
Ovo je sasvim nešto drugo, ja danas živim to i nadam se da ću tako živjeti do kraja života. Isus, koji je postao povijest, ulazi u moj život, prožima moj život, prožima moja djela, razmišljanja, prožima moj odnos sa ljudima. Eto zašto više ne lažem, zašto više ne kradem, zašto više nemam potrebu varati ljude, eto zašto više nemam potrebu za heroinom, ta ljubav prema bližnjemu, prema čovjeku, potpuno me ispunjava... - nadahnuto će Ivan.
Ivan Filipović, nekadašnji heroinski ovisnik, a sada svećenik, odlučio je cijeli svoj život posvetiti zajednici. Prošao je istinu sa samim sobom, snažno doživio iskustvo Boga. Voljan je, poput svih u zajednici Cenacolo, pružiti ruku posrnulima, osobito ovisnicima o drogama.


Zvir:
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20041005/temedana01.asp

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Turopole do Letovaniča...

Pajdashi: Leto(-dve)vani(č)     Croatian Song III, 1:45
(New England Folk Festival, April 2007.)

Croatian Song III

[Mlačanin]

Crkva na kamenu
 
Stala plačuć tužna MatiJedna od najomiljenijih pučkih korizmenih pjesama svakako je sekvenca (posljednica) Stala plačuć tužna Mati.
 Toliko je omiljena da se pjeva kod svih korizmenih pobožnosti, a posebice kod pobožnosti Križnoga puta. Jednako je poznata i kao misna popijevka. Dok čitamo ili slušamo njezine stihove nehotice se upitamo čija su ih bogoduha usta prva ispjevala, čije je srce bilo toliko pobožno da je moglo tako istinski i nježno oćutjeti bol Velike Majke - Patnice pod križem?

Pjesnik koji je ispjevao ovu pjesmu zove se Jacopone da Todi (1228.-1306.). Njegovu je pjesničku dušu, za ovo malo remekdjelo, sam dobri Bog "ugodio" jer je dopustio da mnogo pretrpi u svome životu. Dogodilo se to godine 1268. kada je njegov očinski grad Todi u Italiji slavio veliku svečanost. Na počasnoj tribini, uz ugledne građane, sjedile su najodličnije gradske gospođe, a među njima i Jacoponeova supruga koju je veoma volio i za koju je pred prijateljima govorio da je prava svetica.
 Za vrijeme svečanosti došlo je do strašne nesreće. Tribina se srušila, a pod ruševinama se našla i njegova supruga. Teškom mukom izvukao je svoju polumrtvu suprugu ispod ruševina. Da joj pomogne, počeo joj je otkopčavati svilenu gospodsku haljinu. Ispod svilene haljine provirila je košulja od oštre, grube kostrijeti. Bilo je to pravo pokorničko odijelo svete žene. Napola ugasle oči nezaboravne supruge posljednji put su ga pogledale. I kao da su mu govorile: "Ovo je za tebe!" Strašan gubitak žene i svetice duboko ga je potresao. Otišao je u franjevački samostan i postao pobožan sluga Božji. U samostanu je ispjevao tu prekrasnu pjesmu Stala plačuć tužna Mati (Stabat Mater dolorosa).

Pučki napjev ove pjesme nastao je u 16. stoljeću i razvio se u mnoge varijante (inačice), prilagođujući se duhu i zakonima pojedinih jezika. Ljepota i umjetnička snaga teksta potakla je znatan broj skladatelja na njegovu glazbenu obradu. Među prvima ga je Josquin des Prés obradio za četveroglasni mješoviti zbor s petom dionicom (tenor vagans) bez riječi. Palestrina je to učinio za osmeroglasni zbor.
Njegovo djelo je osobito važno u harmonijskom pogledu (tzv. vertikalna harmonija). Skladatelji A. Steffani, zatim A. Scarlatti, G. C. M. Clari, a osobito G. B. Pergolesi ostvarili su na ovaj tekst djela koja prelaze okvire liturgijske glazbe. Među ostalim skladbama koncertnoga karaktera treba svakako istaknuti Stabat Mater L. Boccherinija, F. Schuberta, G. Rossinija, G. Verdija, A. Dvoraka, Ch. Stanforda, K. Szymanowskog, K. Pendereckog i našeg I. pl. Zajca. Očekujemo da će današnji ali i budući skladatelji potaknuti, također, ljepotom i snagom ovoga teksta stvarati nova vrijedna glazbena ostvarenja.

Niko Luburić
http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=32265

[Mlačanin]

Obavijest o tribini,vremenu i mjestima održavanje iste.

[koko-vg]

Vjerujem da ćeš ići na jedno od tih predavanja, pa te molim da preneseš na forumu što misle teolozi o umjetnoj oplodnji. Ja ne mogu vremenski stići ni na jedno predavanje, a inače smo o tome već raspravljali pa znaš kakvo je moje mišljenje.

[Mlačanin]

      MOLITVA MAJKE TEREZE

                                             

Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan,

NIJE VAŽNO. VOLI GA!
Ako činiš dobro, pripisat će to
tvojim sebičnim ciljevima,
 
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne
prijatelje i iskrene neprijatelje,
NIJE VAŽNO.
OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!
 
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno,
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim,
NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!
 
Ono što si godinama stvarao, u
času bi moglo razrušeno biti,
NIJE VAŽNO. STVARAJ!
 
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći,
NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!
 
Daješ svijetu najbolje od sebe,
a on će ti uzvratiti udarcima,
NIJE VAŽNO.
DAJ NAJBOLJE OD SEBE!
 
ŽIVOT JE ...
Život je prilika - iskusi je
Život je ljepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
 
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
 
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga

[Mlačanin]

https://www.facebook.com/ljubo.vukovic/posts/468582783159026Ljubo Vuković

O SAKRAMENTIMA (za Radio Sljeme 21.05.2012.)

 Ovih dana po svim župama bilo je Prvih Pričesti i Krizmi. Uz Prvu Pričest ide i sakrament Ispovijedi. Što je zapravo sakrament? Je li to nešto što jednostavno treba obaviti, jer je to običaj, tradicija, zgodna prigoda u kojoj se okupe rodbina i prijatelji? Jest da je to i trošak, ali nešto se i dobije u darovima, pa se na kraju sve to iskonpenzira? Ako tako doživljavamo svete sakramente, onda je razumljivo gunđanje nekih roditelja: „Zar nije dovoljno što djeca imaju vjeronauk u školi? Čemu još i župski vjeronauk, a ionako su već preopterećena raznim izvanškolskim aktivnostima?“  Vjeronauk u školi je informacija, dok je župski vjeronauk formacija.
 Isto tako, djeca u školi imaju i tjelesni, likovni, glazbeni, no ako neko dijete želi igrati nogomet u klubu, rukomet, košarku, ili tenis… ono mora dodatno, izvan škole trenirati. Jednako tako ako želi javno nastupiti sviranjem, pjevanjem, recitiranjem – mora odlaziti na instrukcije i marljivo vježbati. To je svima normalno i nitko ne postavlja pitanje smislenosti toga. Jednako tako i za primanje sv. Pričesti ili Krizme treba se dobro, temeljito pripremiti.
 Vratimo se važnosti sakramenta, koja iskrenim vjernicima nikada nije bila upitna. Definicija sakramenta glasi: Sakrament je vidljivi znak nevidljive Božje milosti. U prvi mah nam ta definicija ništa ne znači. No, ako je malo analiziramo, vidimo koliko bogatstvo se krije u njoj.
 Vidljivi znak: na krštenju je polijevanje vodom, svećenik izgovara riječi: „Ja te krstim…“ Na ispovijedi – odrješenje, u Pričesti bijela hostija, na vjenčanju slušamo privolu mladenaca da će se voljeti u sve dane života svoga, stavljaju si prstenje… itd. To su vidljivi znaci nevidljive milosti.
 Što je pak to milost? Probajmo razmišljati čisto ovozemaljski. Zamislite: biti u milosti ili nemilosti okoline, vlastitog muža, žene, djece… biti u nemilosti poslodavca, koji te neprestano zlostavlja, ponižava. Lijepo je biti u njegovoj milosti: fin je prema tebi, doživljava te kao čovjeka, osobu, cijeni tvoje zalaganje, redovito ti isplaćuje plaću i to dobru. Godi čovjeku i ne pada mu na pamet povrijediti takvog ne samo poslodavca, već i dobročinitelja.
 Ovozemaljski moćnici mogu nam pomoći u materijalnom, no pitanje zdravlja, uspjeha, sreće nas samih i naših najbližih plod je one prave milosti, Božje milosti.  I kad bi nas netko pitao hoćeš li milijardu nečega ili zdravlje npr. djeteta, muža ili žene, oca, majke, brata, sestre, prijatelja? Odgovor znamo. Pa opet, klanjamo se ovozemaljskim moćnicima ne želimo im se zamjeriti, dok Gospodina, Njegove sakramente preko kojih primamo obilje milosti tako olako zaobilazimo, i vrlo često stavljamo na dno svoje ljestvice. Pa su tako ispred Njega svi i sve: i oni koji su nam važni i manje važni, i naši hobiji i razonode, kao i razno-razne zaglupljujuće TV serije. Sve ćemo mi to namiriti, pa onda naravno izmoreni od svega, – izostanemo od onog najvažnijeg u tjednu, od druženja s Gospodinom na sv. Misi, Euharistiji.
 Isprika je uglavnom: „Pa treba nas razumjeti! Toliko smo kroz tjedan rastrgani i umorni, trebamo se barem nedjeljom odmoriti!“ Da ima dovoljno vjere, onda bi nam bilo jasno kako je najvažnije napuniti duhovne baterije, primiti milost i blagoslov od Gospodina, kako bi smo se mogli nositi sa svim iskušenjima koja su u narednom tjednu pred nama.

[koko-vg]

... šteta što nema live streaming da odsluži i misu na netu ?   tko zna, možda bude uskoro, isto kak su počeli ispovjedati ali samo ako imaš apple pametni telefon ... naravno, sve za šušku ...

[Mlačanin]

Za neupućene i one koji bi rado znali, raspored Misa u župnoj crkvi Sv.Barbare u Velikoj Mlaki na stranici:   http://www.zupavelikamlaka.hr/













 

[Mlačanin]

ODREDBA O MJESTU SLAVLJENJA ŽENIDBE U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI   
 ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA
 
 NADBISKUPSKI DUHOVNI STOL
 
 Broj: 932/2012
 
 Zagreb, 4. svibnja 2012.
 
 ODREDBA O MJESTU SLAVLJENJA ŽENIDBE U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI
 
 Nakon učestalih pojedinačnih upita i traženja da se u našoj Nadbiskupiji kršćanska ženidba slavi izvan župne crkve, tj. u privatnim kapelama ili prostorija­ma, u društvenim prostorijama ili na otvorenome (u prirodi), ističemo sljedeće:
 
 U crkvenim se propisima, kako prema Zakoniku kanonskoga prava, tako i prema obredniku Red slavljenja ženidbe, očituje nutarnji smisao i temeljna odrednica glede mjesta slavljenja kršćanske ženidbe, s naglaskom da je to župna zajednica i župna crkva.
 
 Stoga jasno ističemo odredbu i dajemo do znanja da se na području Zagrebačke nadbiskupije ženidba treba slaviti u župnoj crkvi zaručnice ili zaručni­ka ili, s dopuštenjem vlastitog ordinarija ili župnika, u kojoj drugoj župnoj crkvi.
 
 
 Generalni vikar
 
 mons. Ivan Šaško,
 
 pomoćni biskup zagrebački



http://www.zupavelikamlaka.hr/index.php/zvm/NOVOSTI/VIJESTI/ODREDBA-O-MJESTU-SLAVLJENJA-%C5%BDENIDBE-U-ZAGREBA%C4%8CKOJ-NADBISKUPIJI



 

[kuntakinte]

ODREDBA O MJESTU SLAVLJENJA ŽENIDBE U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI   
 ...Nakon učestalih pojedinačnih upita i traženja da se u našoj Nadbiskupiji kršćanska ženidba slavi izvan župne crkve, tj. u privatnim kapelama ili prostorija­ma, u društvenim prostorijama ili na otvorenome (u prirodi), ističemo sljedeće:...

Kaj nekoga pere karingtonov sindrom + kaj preveč gledi v sopunicu..?

[Mlačanin]

ODREDBA O MJESTU SLAVLJENJA ŽENIDBE U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI   
 ...Nakon učestalih pojedinačnih upita i traženja da se u našoj Nadbiskupiji kršćanska ženidba slavi izvan župne crkve, tj. u privatnim kapelama ili prostorija­ma, u društvenim prostorijama ili na otvorenome (u prirodi), ističemo sljedeće:...

Kaj nekoga pere karingtonov sindrom + kaj preveč gledi v sopunicu..?

Videla žaba kak konja potkivaju pak i ona diže nogu:))