DOMEK TUROPOLSKI
POVODIČ ZA ONE S PITAJNI A NA TROAGU ZAVIČAJNOSTI I OSOBNOSTI
Miesečni dobopis
Broj 1. / Velika Gorica 27. srpnja 2010. leta / Doarek za strošek!
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
str. 11
O SLOBODE, NOVINSTVU, JAVNOM DUHU
DOMEK turopolski iz sebe prikrituga, sramečega i potištenuga duha vlezoava v javni duh. Iz noade u vlastitu mogučnost izlazi, boar polusviesno, na svietlo javnuga ogledajna, prosuđivajna i presuđivajna. Mora to biti ispoviedno i odlučno, po zoakonu i dužnosti nutarne slobode izboroava si voajnsku. DOMEK si je rekel da je miesečni dobopis, znoači novine. A jeden teri je pred 165 o tumu znal napisati upečatlive rečenice bil je gloavni urednik Rajnske novin mloadi doktor filozofije Karl Marx. Po redu je prvi trebal biti Platon, nu ovo mi zgleda aktualneše.
Citati su s knige Karl Marx, Filozofsko-politički spisi, Fakultet političkih nauka, Liber, Zagreb 1979. str 51-89. Niesmo prevađali na turopolski. A da, vidi se.
Prvi je nužni uvjet slobode samospoznaja, a samospoznaja je nemoguća bez ispovijesti
Zato što su nedostaci nekoga naroda istodobno nedostaci njegove štampe, stoga što je štampa bezobziran govor, očigledan lik povijesnoga duha naroda.
Istinska politička skupština uspijeva samo pod velikim pokroviteljstvom javnoga duha, kao što živ čovjek najbolje uspijeva pod pokroviteljstvom slobodnog zraka.
Ne smijemo dopustiti da nas zavedu instancije jednostranog i trivijalnog iskustva, jer na temelju njega otpada svako iskustvo, ukida se svaki sud, a sve su krave crne.
Sloboda štampe sama je sobom oblik ideje, slobode, pozitivno dobro, dok je cenzura lik neslobode, polemika svjetonazora privida protiv svjetonazora biti, samo negativna priroda.
Sloboda je u tolikoj mjeri bit čovjeka da je ostvaruju čak i njezini protivnici, time što pobijaju njezin realitet. Oni kao skupocjen nakit žele prisvojiti ono što odbacuju kao nakit ljudske prirode. Nijedan čovjek ne pobija slobodu, on u najboljem slučaju pobija slobodu drugih. Svaka je vrsta slobode uvijek samo jedanput postojala kao posebna povlastica, a drugi put kao opće pravo. ... Pitanje je da li «sloboda duha» ima više prava od «slobode protiv duha?».
Ako se privatna osoba diči božanskom inspiracijom, tada u našim društvima postoji samo jedan govornik koji to može službeno pobiti - psihijatar.
Ako su općenite moći života loše, tada se pitamo tko i što još ima pravo da se izdaje za dobro? Ohola je tvrdnja: moja
je individualnost ono dobro, nekoliko egzistencija koje to odobravaju mojoj individualnosti također su dobre, a zla pokvarena štampa ne želi to priznati. Loša štampa!
Bit je slobodne štampe karakterna, umna, ćudoredna bit slobode. Karakter cenzurirane štampe jest beskarakterna avet neslobode, ona je civilizirano čudovište, parfimirana nakaza.
Sloboda je ipak bit roda čitavog duhovnog opstanka. U ljudskom smislu može biti dobro samo ono što je ozbiljenje slobode.
Istinska, u biti slobode štampe utemeljena cenzura jest kritika, ona je sudište koje sloboda štampe proizvodi iz sebe same.
Pravno priznata sloboda u državi opstoji kao zakon. Zakoni nisu represivna mjera protiv slobode, jednako kao što i zakon sile teže nije nikakva represivna mjera protiv kretanja, budući da kao zakon sile gravitacije tjera vječno kretanje nebeskih tijela, ali me kao zakon slobodnog pada udara ako se o nj ogriješim želeći plesati po zraku. Zakoni su naprotiv pozitivne, svijetle, općenite norme u kojima je sloboda postigla impersonalni, teoretski opstanak nezavisan od samovolje pojedinca. Zakonik je Biblija slobode jednog naroda.
Zakon o štampi jest, dakle, zakonsko priznanje slobode štampe. On je pravo jer je pozitivni opstanak slobode. Otuda on mora postojati i onda ako nikada ne dođe do njegove primjene, kao primjerice u Sjevernoj Americi, suprotno tome cenzura, jednako kao ni ropstvo, nikada ne može postati zakonita, pa čak ni onda kad bi tisuću puta bila prisutna kao zakon.
Jer je istinski zakon samo onda kad je u njemu nesvjesni prirodni zakon slobode postao svjesni državni zakon. Tamo gdje je zakon zbiljski zakon, tj. opstanak slobode, tamo opstoji i zbiljski slobodni opstanak čovjeka. Zakoni, dakle, ne mogu biti prevencija čovjekovu djelovanju, jer su oni unutrašnji životni zakoni njegova djelovanja, svjesni odrazi njegova života.
Ljudsko je tijelo po prirodi smrtno. Otuda ne može izbjeći bolesti. Zašto je čovjek podložan liječniku tek kad se razboli, a ne dok je zdrav? Zato što je ne samo bolest već i liječnik nevolja. Pod liječničkom skrbi bio bi život priznat kao zlo, a ljudsko tijelo kao objekt obradbe medicinskih kolegija. Zar smrt nije poželjnija od života podvrgnutog pukim preventivnim mjerama protiv smrti? Zar
slobodno kretanje ne pripada životu? Što je drugo bolest nego život sputan u svom kretanju? Vječni liječnik bio bi bolest kod koje ne bismo imali čak ni izgleda da umremo nego da živimo. Ako život treba da umre, smrt ne smije živjeti. Zar duh nema više prava nego tijelo?
Životna opasnost za svako biće jest da izgubi samo sebe. Nesloboda je otuda za čovjeka navlastita smrtna opasnost. Privremeno, nezavisno od ćudorednih posljedica, valja promisliti da je nemoguće uživati prednosti štampe a da se ne toleriraju njezine neugodnosti. Ne možete brati ruže bez trnja!
Slobodna je štampa uvijek otvoreno oko narodnog duha, utjelovljeno povjerenje naroda u sama sebe, govorna veza pojedinca s državom i svijetom, utjelovljena kultura koja materijalne borbe preobražava u duhovne borbe, idealizirajući njihov sirovi materijalni lik. Ona je bezobzirna ispovijest naroda pred samim sobom, a poznata je izbavljujuća snaga ispovijesti. Ona je duhovno ogledalo u kojem narod sebe ogleda, a samopromatranje je uvjet mudrosti. Ona je duh države koji se kolportira u svaku kolibu, jeftije od materijalnog plina. Ona je svestrana, sveprisutna i sveznajuća. Ona je idealni svijet koji neprekidno izvire iz zbiljskoga i uvijek bogatiji duh koji nadahnjujući je nanovo u nju uvire.
Poznato je da stanovita psihologija sve veliko objašnjava iz malih uzroka, i od točne slutnje daje sve za što se čovjek bori stvar njegova interesa prosljeđuje do netočnog mnijenja da postoje samo «mali» interesi, samo interesi stereotipne sebičnosti. Poznato je nadalje da tu vrstu psihologije i antropologije nalazimo osobito u gradovima, gdje povrh toga kao znak lukave glave važi da može progledati svijet i iza oblaka ideja i činjenica vidjeti kako sjede posve male, zavidne spetkarske marionete koje sve to koncima povlače.
Ako je sloboda uopće opravdana, samo se po sebi razumije da je to opravdaniji onaj lik slobode u kojem je sloboda postigla što razvijeniji opstanak.
Zar ne ukidam slobode nekog karaktera ako tražim da bude slobodan na način nekoga drugoga karaktera? Tvoja sloboda nije moja sloboda, dovikuje štampa obrtu. Kao što se ti pokoravaš zakonima tvoje sfere, i ja se želim pokoravati zakonima svoje Biti na tvoj način, za mene je jednako neslobodi, kao što bi se stolar jedva oduševio kad bi tražeći slobodu svoga obrta kao ekvivalent dobio slobodu filozofa.
Prva sloboda štampe sastoji se u tome da ona nije obrt. Piscu koji je srozava na materijalno sredstvo pripada kao kazna te unutrašnje neslobode vanjska nesloboda - cenzura, čak je štoviše već njegova egzistencija kazna.