Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki

[Mlačanin]

Detalj motiva na stropu.

[jaarban]

mlačanin,sviđa mi se tvoj detaljan i temeljit pristup  pojedinačnim motivima u kapeli sv.barbare.

[Mlačanin]

Cvijetni motiv

[Mlačanin]

[Mlačanin]

[Mlačanin]

Sv.Kummernissa
Križ na kojem je svetica razapeta, ruke vezane uz krajeve križa, a noge vise . Sv.Kummernissa ima brkove i bradu, zatvorenih očiju,okrunjena krunomiz koje izlaze svjetlosne zrake, sa bujnom valovitom kosom koje joj seže do bokova.Desna cipela izuvena leži u postolju križa, a lijeva je još uvijek na nozi.
Sa lijeve strane kleči guslač  koji svira umiručoj, a  sa desne strane se nalazi naručitelj slike, župnik Matej Basarović.

                                                          Legenda o sv. Kummernissi

Ona je prema legendi kčer poganskog portugalskog kralja koja se , kako bi izbjegla udaju za poganskog princa,predala u ruke Kristu s molitvom da je unakazi kako je više ni jedan muškarac ne bi poželio.
I bi uslišana , te joj naraste brada i brkovi.
Postoje dvije priće što je bilo kasnije sa njom.
Prema jednoj verziji, otac je protjera u divljinu, a u drugoj razapeta je na križu. Uz nju je vezan motiv o siromašnom guslaču kojem je Kummernissa sa križa dobacila zlatnu cipelu, nakon dugogo i upornog sviranja. Morao je dokazati da je nije ukrao pa mu je svetica dobacila i drugu cipelu.
Sv.Kummernissa se posebno častila u doba baroka, pred kraj XVII se polako smanjuje da bi u XX stoljeću sasvim nestalo.

[Mlačanin]

Bezgriješno začeće

[Mlačanin]

Sv.Petar u molitvi

Šimun Petar bio je ribar u Galileji. Isus ga je sbratom Andrijom pozvao u apostolsku službu.
U novozavjetnim izvještajima o Kristovoj muci poznato je Petrovo obečanje vjernosti, njegovo nijekanje Krista i iskreno kajanje koje je slijedilo.
Petrov život poslije Uzašaća Isusova opisuju Djela apostolska, ali i zlazna legenda Jacobusa ve Varagine.
Pronio je Spasiteljevu riječ širom Male Azije usredotočujući svoju djelatnost oko Antiohije. Kasnije je pošao u Rim, gdje je ,kako se vjeruje, utemeljio prvu krščanstku zajednicu, nastaviosvoje djelovanje u Rimu oko dvadaeset pet godina,dok nije bio optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica.
Bio je išiban i raspet naglavce na križ.
Najpoznatiji simboli su mu ključevi i pijetao.

[Mlačanin]

Sv. Apolonija

Njezine su oznake palmina grana i kliješta s iščupanim zubom. Časti se kao zaštitnica zubara.
Potresni opis mučeništva sv. Apolonije bio je dio Zlatne legende Jacobusa de Voragine još od XIII. stoljeća.

Đakoni sa crkve u Aleksandriji (III stoljeće.).... Mnogi krščani pobjegoše iz grada da izbjegnu smrt, no Apolonija ostade u gradu da bude pri ruci onima koji nisu mogli pobječi. S radošču je iščekivala mučeništvo propovijedajući krščansku vjeru i obračajući mnoge.
Stoga je vlasti dadoše uhititi i narediše da žrtvuje gradskim božanstvima. No svetica učini znak križa prema kumirima koje su joj naredili štovati, i kipovi se smjesta raspadoše u tisuće komadića.
Za kaznu bila je privezana uza stup, dok joj krvnici kliještima čupahu zube. Tada je izvedoše izvan grada, gdje je već bila pripravljena velika vatra, da je usmrte.
No Apolonija se nipošto ne uplaši vatre, več se sama baci na lomaču prinoseći tako svoje tijelo Kristu.

U tom smislu slikani feson s narom i cvijećem oko gornjeg okvira svetičina prikaza, motiv je koji sugerira nebesku slavu sv. Apolonije i njezinu nagradu za mučeništvo.

[Mlačanin]

Sv. Ivan Nepomuk

Slika nastala između 1749 i 1759. godine

Zanimljiva je ikonografija sveca: Ivan Nepomuk rođen je u Pomuku ( kasnije Nepomuk), kraj  Pilsena između 1340. i 1350. godine kao županov sin.
Godine 1369. postaje javni bilježnik, a 1380. cvećenik, zatim kanonik i generalni vikar praške nadbiskupije.
Češki kralj Vaclav IV. upletao se u crkvene poslove i htio podijeliti Prašku nadbiskupiju da joj tako oduzme moć. To je uzrokovalo sukob između njega i nadbiskupa Jana Jenštejna, koji se, zbog bojazni za vlastiti život sklonio u Rim, a Ivan Nepomuk ga je zastupao pred kraljem.
Ivanova odluka da potvdri opata iz Kladrubya za praškoga nadbiskupa, a ne kraljeva kandidata,uzrokovala je Ivanovu mučeničku smrt. Kralj ga je dao baciti s Karlova mosta u Vltavu noču 20. ožujka 1393. godine.

Druga , puno raširenija priča koja je u velikoj mjeri doprinjela popularnosti Ivana Nepomuka nakon Tridentskog sabora (1545.-1563.), govori da je kralj Ivana dao baciti s Karlova mosta jer nije htio otkriti kraljičinu ispovjednu tajnu.
Pokopan je u katedrali sv. Vida u Pragu.Beatificiran je 1721., a godine 1729. papa Benedikt XIII. proglašava ga svetim.
Njegovo čašćenje i prikazi , osobito su česti u rodnoj mu Češkoj (Moravskoj), ali zaslugom habsburških vladara proširilo se i područjem Carstva, u njemačkim zemljama, Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj , gdje su mu podizani brojni javni spomenici, oltari i crkve.
Prikazuje se kao svećenik odjeven u odjeću baroknih svećenika s palminom granom i raspelom, upravo kao na slici u kapeli sv. Barbare.
Zaštitnik je putnika preko mostova, ispovjednikai zagovornikprotiv poplava (Velika Mlaka)
Blagdan mu je 16. svibnja.

[Mlačanin]

Sv. Juraj ubija zmaja

Sv. Juraj iznimno je značajna svetačka figura među slavenskim narodima, pa tako i za stanovnike Turopolja, gdje su čak dvije župe Odranskog dekanata u XVIII. Stoljeću (župa Odra kojoj je pripadala i kapela sv. Barbare, te povijesna župa Staro Čiče ) bile posvećene tome titularu. O popularnosti njegova čašćenja u tome kraju svjedoče takozvani jurjevski ophodi koji su se javljali u Turopolju, ali i u kajkavskim krajevima sjeverozapadne Hrvatske i u sjeveroistočnoj Sloveniji.
Njegov spomendan označava početak prvih seoskih radova izvan kuće, što je pridonijelo značenju sveca, ali za pravo razumijevanje njegove popularnosti potrebno je upoznato povijest njegova čašćenja i temelje njegove pobožnosti.
Prema hagiografiji sv. Juraj bio je visoki rimski časnik, pogubljen u doba cara Dioklecijana 303. godine. Grob mu je navodno u Lyddi ( Diospolis), nad kojim je podignuta bazilika.
Čašćenje se proširilo u V. stoljeću. Papa Gelazij odbacio je njegov životopis kao lažan , no puk ga i dalje poštuje.

Počevši od VI. Stoljeća legende pripovijedaju i proširuju teme o njegovom mučeništvu i smrti, a od IX. Stoljeća i o njegovim čudesima. Tek u XII. Stoljeću uvodi se motiv njegove borbe sa zmajem što se povezuje sa svečevim blagdanom na granici zimske i ljetne polovice godine, svjetla i tame, pobjedom dobra nad zlim.
Zaštitnik je križara, vitezova, vojnika i svih obrta koji su u vezi s ratovanjem, a također je zaštitnik konja, ratara i pastira.
Jurjev spomendan u Hrvatskoj nije uvijek padao na isti datum, zbog povijesnog događaja, mučkoga ubojstva sv. Vojteha (Adalberta) na Jurjevo, 23.IV.997. godine. Svetac je posebno čašćen u Ugarskoj i Hrvatskoj te je tako u tim područjima potisnuo blagdan sv, Jurja dan kasnije, što je- nakon što su Hrvatska i Mađarska raskinule državnu vezu- vraćeno na stari datum, 23 travnja.
U pučkim običajima vezanima za blagdan Jurjeva, važnu ulogu imali su jurjaši, danas uglavnom djeca koja obilaze selo, sakupljaju darove i pjevaju pjesme.
Jedan od njih nosi zelenu granu ili je sav obučen u zelenje.
U Turopolju jurjaši, odnosno ophodnici nose zastavu ( znak Plemenite opčine) ili barjak, dugačku motku na kojoj je na vrhu nasađena jabuka, a ispod nje je zavezana trobojnica i crveni rubac. Nekoć se na taj dan stoka ukrašavala vijencima, obredno je prelazila vatru, a na primjer u Donjoj Lomnici, a na Jurjevo su konji i krave prvi puta u godini išli na pašu.

Pred župnu crkvu u Odri, posvećenoj sv. Jurju, nekoć su velikom broju dolazili Romi s konjima moliti za njihovo zdravlje pred drvenim obojenim konjaničkim kipom sveca. U Velikoj Mlaki s obnovom turopoljskih običaja započelo je Kulturno- umjetničko društvo Velika Mlaka1999. godine na poticaj DVD-a Velika Mlaka, ali ne kao ophod, nego povorku ( što je bitna promjena u strukturi običaja)
Velikogorički kraj njeguje «turopoljsko Jurjevo» kao mjesnu svečanost pučkog značaja, koje se od 199. godine održava u starom gradu Lukavcu i na Odri ispred crkve .

[Mlačanin]

S. Marko evanđelist 25.travnja

O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu go­vori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Nje­govo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripo­vijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim poje­dinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papir za potrebe vjernika rimske općine.

J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju »jednostavan i neposre­dan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti«. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.

I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaš­titnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču staro drevna crkva Sv. Marka postade kao ne­ki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

[Mlačanin]

Sveti Luka, evanđelist 18.listopad

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz po­ganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Ori­gen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za nje­gova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.

Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. On­dje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spomi­nje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one "službenike riječi« koji su je­dan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.

On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako:

"Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nau­ka kojeg si primio« (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o to­me u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naro­da bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugo­ga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: "Jedini je Luka sa mnom« (2 Tim 4,11).

Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke na­kon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Itali­je i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egip­ta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano.

[Mlačanin]

Sv . Ivan Evanđelist (+ oko 100) 27. prosinca

Bio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja prvi je s Andri­jom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijega, brata svog, rekli bismo, kao neko povlašteno mjesto. Na posljednjoj večeri kao »onaj koga je Isus osobito ljubio nalazio se za stolom Isusu do krila« (Iv 13,23). A najveću vjernost i hrabrost pokazao je kad je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem.

Nakon Kristova Uskrsnuća i Uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više na­vrata u povlaštenoj situaciji uz Petra, kao na primjer kod izlječenja čovjeka hro­ma od rođenja pred hramskim vratima ili kod dijeljenja sakramenta potvrde u Samariji. Za vrijeme Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko godine 50., uz Pe­tra i Jakova Mlađega ubraja se među stupove prvotne Crkve. Sv. Pavao u Pos­lanici Galaćanima priznaje: »Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stupovima, dadnu desnice meni i Barnabi u znak međusobnog zajedništva, da mi idemo među pogane, a oni među obrezane« (2,9).

Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš nje­mu. Odlična predaja, koja potječe iz II. stoljeća, tvrdi da je Ivan, počevši od go­dine 60., djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući krš­ćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle negdje oko godine 100.

[Mlačanin]

Sveti Matej, apostol i evanđelist 21. rujna

Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim.

Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego boles­nima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam do­šao da pozovem pravednike, nego grješnike'« (Mt 9,9-13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesniča­ra Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putova­nje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima sveće­nika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavlja­ju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papin­ska biblijska komisija 19. lipnja 1911.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upu­ćeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proro­čanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo zače će obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betle­hemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o nje­govu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrije­me njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvi­je, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nad­biskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.