http://trzistakapitala.wordpress.com/2011/04/18/neoliberalizam-u-hrvata-i-nezaposlenost/Danas bih htio dati jednostavan savjet kako potaknuti zaposlenost, u granicama mogućeg.
Nezaposlenost nije nezavisna varijabla na koju se može samostalno utjecati. Ona je posljedica, a ne uzrok, i uglavnom ovisi o stanju ekonomije.
Administrativne mjere ili poticaji države uglavnom neće pomoći. Mnogi ne razumiju da poticaji za zapošljavanje – pogotovo u našim neurednim uvjetima – čine više štete nego koristi.
Vjerojatno za svako radno mjesto koje država negdje stvori, potakne ili uščuva, drugdje izgubimo barem dva. Možda je najbolji primjer cijena koju smo platili kroz čuvanje radnih mjesta u brodogradilištima.
S druge strane, ‘općepoznata’ je teza, od koje kao neprijeporne polazne točke kreću skoro sve rasprave, da živimo u ‘neo-liberalizmu’. A često se kaže da je upravo i to razlog gubitaka radnih mjesta. I jedno i drugo je vrlo pogrešno. Daleko smo bliži socijalističkom etatizmu nego neo-liberalizmu. A upravo je to glavni razlog male zaposlenosti, s obzirom na trenutne potencijale. Usput: što bi taj ‘neo’ u našim uvjetima trebao značiti, možda neki dodatak da stvar izgleda opakije?
Javnost već pomalo i razumije, makar si to ne želi priznati, da se radna mjesta uglavnom stvaraju u propulzivnim tvrtkama, koje vuku kvalitetni poduzetnici i motivirani ljudski resursi. Oni relativno dobro plaćeni najčešće su predvodnici u stvaranju vrijednosti i stoga i radnih mjesta.
Pa pogledajmo jednog takvog, s plaćom koja već ulazi u višu kategoriju, nekog dobro plaćenog inženjera ili osrednje plaćenog upravitelja. I neka je stoga njegovo ‘neto’ primanje 12.000 kuna mjesečno. Tipični Hrvat taj ‘neto’ i doživljava kao svoju plaću. Država je, doduše, naredila da se plaća ugovara kao tzv. ‘bruto 1′, iako taj ‘bruto’ praktički nitko ne doživljava kao plaću. Na njega se dodaju neki nameti koje, kao fol, plaća poslodavac, pa se dolazi do ‘bruto 2′, ukupnog troška plaće. Taj ‘bruto 2′ je u Zagrebu za ‘neto’ od 12.000 preko 24.000 kuna!
U ‘bruto 1′ od oko 20.000 kuna osim ‘neta’ ulazi i oko 3.800 poreza državi i oko 700 porez gradu, te mirovinsko ‘osiguranje’. Ono je većinom ulijevanje u rupu bez dna takozvanog međugeneracijskog mirovinskog osiguranje (prvi stup), a nažalost samo manji dio prisilna mirovinska štednja (drugi stup).
Prvi stup je rupa bez dna jer njime plaćate mirovine svojim roditeljima, nadajući se da ćete moći ucijeniti iduću generaciju da isto plaća vama, što zasigurno nećete uspjeti zbog populacijskih razloga, naime radikalno rastućeg omjera umirovljenika i radnika. Stoga je i taj prvi stup u stvari čisti porez, a za vaše mirovine se trebate nadati da će država naći većinom neke druge izvore. (Napomena, nije bila u JL: Evo ako mirovinci žele, jer ih inače kritiziram, mogu zbilja od srca napisati kako je 2. stup u stvari prava stvar, iako su fondovi vođeni kako su vođeni. Jednom sam ih, čini se, spasio, pa znaju da ih volim. Pozdrav svim upraviteljima koji vjerno čitaju ovo mjesto!).
Nakon toga, država želi da se smatra da ostatak plaća poslodavac. Ali ostatak je: preko 3.000 za obavezno zdravstveno osiguranje, što u naravi opet nije trošak poslodavca, nego radnika i – pazite! – 350 kuna doprinos za zapošljavanje, te još 100 kuna dodatno zdravstveno osiguranje za ‘ozljedu na radu’. Jasno je da država sve ovo oduzima od radnika, a ne poslodavca.
Iz ovoga je potpuno jasno da ne živimo u neo-liberalizmu. I da država radniku od plaće od 24.000 kuna oduzme preko pola, zamaskira to raznim nazivima ili ih nazove ‘davanjem poslodavca’ kako bi radnik mislio da se ne uzima njemu. Demagozi će Vam reći: ‘Pa naravno, poanta je u tome da se oporezuju oni koji imaju, kako bi se dalo onima koji nemaju, zato su porezi na velike plaće kod nas uvjerljivo najveći u Europi’. Ali to ne ide tako. Najbolji ljudi će otići, ili im poslodavci zbog njihove skupoće neće ni dati priliku, neće razvijati poslovanje. A, osim toga, porez nije velik samo na velike plaće, velik je i na male.
Tipični Hrvat, međutim, još živi u predsvjesnom stanju u kojem smatra da zarađuje svoj ‘neto’ za kojega vjeruje da je premali, jer ‘živimo u neo-liberalizmu’. A u stvari, zarađuje ‘bruto 2′, a ‘neto’ mu se čini premali, kao i zaposlenost, zato jer država uzima jako puno.
Posljedica ovoga je još tragičnija zabluda, odnosno neosviještenost. A to je o državi koja ‘daje’.
Tipični Zagrepčanin će reći da mu je država nešto ‘dala’, a Bandić nešto ‘sagradio’. Država i Bandić ne daju, oni uzimaju i preraspoređuju, a dio zadržavaju. I stoga ovako velika država nije dio rješenja, nego dio problema. Većina Hrvata tako ni ne razumije koncept fiskalne odgovornosti, proračun zamišlja kao neku magičnu vreću bez dna.
Naime, ne razumije da je svaka kuna kojom se iz proračuna plaćaju nečija prava ili ‘prava’, grade ceste, podržavaju brodogradilišta ili bojaju tuneli, nekom prije toga oduzeta. Na nesreću, velik broj tih kuna je otet i budućim generacijama.
A evo i mog recepta za smanjenje nezaposlenosti. Svakom zaposlenom država treba poslati lijepo pismo kojim mu uvjerljivo objasni kako je njegovo primanje u stvari ‘bruto 2′ te mu raščlani što mu je sve uzela kako bi on dobio svoj ‘neto’. Ali tako da on stvarno razumije taj koncept. Kako bi napokon ljudi prestali razmišljati u terminima ‘neta’.
Kad iz kolektivne svijesti izbacimo vražji ‘neto’, ljudi će osvijestiti koliko država košta, počet će se zanimati kako se proračun troši i bit ćemo dva koraka bliže državi koja služi narodu, umjesto obratno.A za svaku vlast koja ovakvo pismo ne pošalje, možemo smatrati da želi da ostane kako je. Dakle, da služi sama sebi, a ne građanima ove zemlje.
