http://pollitika.com/udri-jace-manijace=============================
Jel se itko sjeća TV emisije od pred par godina, gdje su sjedili Šuker i Polančec, i na pitanje kako se vlada priprema na nastupajuću krizu - obojica su uvrijeđeno ustvrdili da nema krize i da su to zlonamjerna podmetanja. Mislim da si svi možete dočarati standardnu Šukerovu aroganciju i nadutost, a i Polančecovu “pričam ti priču”.
No, na našu žalost, Lolek i Bolek hrvatskih financija nisu standardno imali pojma i jednostavno - “Krize bi!”. Posebno je žalosno što je to bilo vrijeme velikih zarada u raznim fondovima, gdje je dnevni rast prelazio 1%, investicija je bilo u nevjerojatnim količinama, i sve je bilo u totalnoj euforiji (sve nimalo sumnjivo ili upozoravajuće). Naravno, prvi znakovi da banke to ludilo više ne mogu podnijeti su već bili vidljivi i ministrima financija i gospodarstva, i da bi sve to trebao biti siguran znak da “ne bu dobro”. Bilo bi to tako da mi imamo ministre koji se brinu za svoje resore, no ova dvojica, a pogotovo ovaj koji još nije u Remetincu, nažalost - i nisu baš neki.
No, ovo je samo uvod u ono na što želim skrenuti pažnju, a priča je o o ponašanju u kriznim situacijama:
Daklemice, bez obzira na ove dvije budale, kriza je došla u ove naše krajeve i vrlo se udobno smjestila. Financijski sustav se usporio do mjere da možemo reći da je stao, više nitko ne plaća i svi su svima dužni. Jednostavno, kotač se prestao vrtiti, i mislim da to svi dobro vidimo na vlastitoj koži. To je okrutna današnja realnost u "(ne)Lijepoj Našoj", i logično je očekivati da se državni sustav u najvećoj mogućoj mjeri prilagodi novoj situaciji, a ne da se nastavi ponašati kao da se ništa nije desilo.
Dobro, nešto im je dospjelo do glava, ali ništa dalje od tog. U tom smislu glavna šlapa naše Vlade će nas obasipati šupljim floskulama o “maksimalnim nastojanjima”, “poticajnim mjerama”, “dubinskim analizama”, “detaljnim projektima” i sličnim besplodnim onanijama. Pravo pitanje je - gdje su konkretne mjere koje će pomoći onom malo gospodarstva koje još uvijek diše?
Vjerujem da bi odmah sad trebalo provesti par mjera kojima bi se rasteretilo gospodarstvo, a zapravo ih je trebalo već davno sprovesti:
- Državna zatezna kamata 17%Mislim da je očito da su mnoge firme u nemogućnosti redovito podmirivati svoje obaveze prema državi - jer ne uspijevaju naplatiti izvršene poslove. Napravio si posao, investirao u tome vlastita sredstva, nije ti plaćeno - i država te nagrađuje kamatom od 17%. Hvala!
Naravno da takvo kamatarenje tjera sve one - koje nemaju “žnoru u poreznoj” - da posude novce i plate državi. Rezultat je da tu zarađuju banke i pomalo postaju vlasnici raznoraznih firmi obzirom da kamate, kamate na kamate i kamate na kamate na kamate žderu svu ostvarenu zaradu.
Vjerujem da nije nezamisliv porezni sustav gdje se nenaplaćeni računi mogu priložiti kao opravdani razog za neizvršene obaveze, i u kojem slučaju nema te lihvarske kamate.
- Plaćanje PDV-a po izdavanju računaTo je vjerojatno najpogubniji zahtjev za sve one koji pošteno posluju, i prava blagodat za sve kriminalne i prevarantske firme. Takvo nešto je izmislio onaj žalosni gnom hrvatske financijske prakse, i bivši neprežaljeni ministar financija u RH - Borislav Škegro, za čijeg je mandata i uveden nadasve skromni PDV od 22%. Beskrajno podlo smišljen sustav koji kažnjava vjerovnike i štiti dužnike pasao je našoj mladoj populističkoj demokraciji, i potrebi da stvara još veća i još starija Hrvatska i da se pri tome ne plaćaju računi za takvu lipotu.
Koliko je firmi to odvelo u bananu, i koliko je naručenog neplaćeno zahvaljujući takvoj “zgodnoj caki”, vjerojatno ni sam Boro nema pojma, no stvar je nesumnjivo poprilično ružna.
Znači, trebalo bi uvesti da se PDV plaća po primljenoj uplati i time omogućiti da svi oni koji imaju nepodmirene račune te račune stvarno i napišu i pošalju bez da pri tome budu kažnjeni plaćanjem PDV-a za nešto što im možda nikad neće biti plaćeno. To je ujedno način da izađu na vidjelo sva ona dugovanja koja su sad pod tepihom ovakve odredbe, te da napokon vidimo koliko teže ovi naši veliki poslovni geniji ala IGH, Agrokor i slični mjehuri sapunice.
Plaćanje PDV-a po primljenoj uplati treba ostati u ovim krajevima sve dok ne zavlada financijska disciplina, u kojoj je nezamislivo da se računi ne podmiruju, a budući da mi svim silama svojim ponašanjem dokazujemo da smo na Balkanu, vjerojatno tek u stoljeću sedamdestetsedmom.
- Zakon o javnoj nabaviČlanak 46 “Zakona o javnoj nabavi” u stavu 2 govori o onim koji trebaju biti isključeni iz sudjelovanja u postupku javne nabave:
2. ako gospodarski subjekt nije ispunio obvezu plaćanja svih dospjelih poreznih obveza i obveza za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, i drugih državnih davanja.
U datoj situaciji općeg neplaćanja i dugovanja, ovakva odredba zatvara vrata mnogim firmama koje su se našle u teškoćama zbog neuspjelih naplata, i jednostavno ih se stavlja u isti koš sa svim onima kojima je neizvrešavanje poreznih obaveza dio normalnog poslovanja.
Da stvar bude apsurdnija, raspisivač može biti netko tko je dužan upravo nekome koji bi se htio natjecati, ali ne može zbog te odredbe. Dužnik u toj priči je često sama država ili neka jedinica lokalne uprave, koja na taj način bezobrazno "troši" svoje dobavljače.
Ovo možemo jednostavno opisati kao situaciju gdje nekome, koji jedva pliva, ubacimo u ruke blindirani BMW umjesto spasavalačkog koluta. Odvratan krvnički pristup koji radi šnicle ubija kravu, i usput pusti teliće da krepaju od gladi.
Treba dodati još da je prikupljanje svih potrebnih"papira" - kako bi se pristupilo nekom javnom natječaju - nije nezanemarivi iznos, i samo kao primjer - papir koji izdaju banke kao potvrda o stanju računa se naplaćuje, ovisno o banci, 60 - 100 kn, a zapravo je samo jedan vulgarni isprint. Pitanje je zašto se natječaju ne može samo dati fotokopija izvoda koje inače imamo, a tek onaj tko dobije natječaj mora predati origanalne ili ovjerene "papire".
Uz taj trošak "papira" postoji još i običaj da se pristupanje natječaju na ime troškova organizatora i kako bi se eliminiralo neozbiljne takmičare naplaćuje (nepovratno naravno) po 10.000 kn i više za poslove od od 200.000 kn. Zgodno, jelte?
Mislim da je očito da bi neke od zahtjeva - iz inače lošeg “Zakona o javnoj nabavi” - trebalo prilagoditi današnjoj realnosti i omogućiti da, kako ih se odvratno u zakonu zove, gospodarskim subjektima prežive ova gadna vremena. Možda kad bi se ovi “gospodarski subjekti” zvali poslovnim partnerima, što bi državi sve firme i trebale biti, možda bi se i način razmišljanja promijenio i možda bi prestali biti neprijatelji jedni drugima.
Treba svakako naglasiti da ono, što je zajedničko ovim mjerama, je da one državu ne koštaju zapravo ništa - jer kroz njih daje, odnosno ne uzima nešto što zapravo teško da može dobiti.
Naravno da toga ima još, i sigurno postoje još mnogi načini da se sustav kroz prilagođavanje aktualnoj krizi, iz represivnog pretvori u poticajnog. Ova “monokultura” koja žanje za svoje potrebe, isključivo kroz povećavanje nameta, pretvara svaku plodnu površinu u privrednu pustinju najgore vrste, onu kamenu (a što drugo kad su Bori “geni kameni”?).
Sljedeće je pitanje tko je taj koji treba potaknuti promjene u našem sustavu - da li je to HUP, ili Gospodarska komora, ili Ministarstvo gospodarstva, ili Ministarstvo financija, ili neki drugi vladin ured? Vjerojatno je to posao svih njih, i svi su to dužni napraviti, i očito da ne rade ništa - osim što baštine standardnu bezidejnost najveće stranke u Hrvata kojoj je osnovni cilj postojanja biti najveća stranka u Hrvata - bez obzira kako tim Hrvatima bilo.