Nâstavek z prethodnoga lista:
Budući da su autorice pogovora pretiska
Kratkoga navuka... (1779) opisale njegov
sadržaj, valja na ovome mjestu izdvojiti ne-
koliko njegovih specifičnosti zbog čitatelja
koji pretisak još nema u ruci. Uz ostalo,
autorice su s pravom primijetile, pišući:
"Osim toga, u Kratkom navuku se
termin period, za koji se inače govori da
ga nema u hrvatskim priručnicima. Termin
objetje iliti perioduss naziv je za mnogostru-
ko složenu rečenicu (...). Posebno treba ista-
ći da Kratki navuk u terminologiji također
prednjači pred drugima, jer u podjeli gla-
sova na samoglasnike i suglasnike on već
ima slovo glasovito ili samoglasnik i slovo
neglasovito ili skupglasnik. U literaturi se
dosad smatralo da su nazive samoglasnik i
skupglasnik iz Ričoslovice Šime Starčevića
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
(1812) preuzeli kajkavci Josip Đurkovečki
i Ljudevit Gaj." No treba reći daje Gaj, po-
hađajući u Varaždinu školu, učio horvatski
jezik upravo iz Naputčenja za horvatski
prav čteti i pisati (...) 1808. u kojem su, uz
nešto modificiranosti, ista pravila kao i u
Kratkom navuku... (1779).
Tako ćemo u Kratkom navuku (1779)
naći pravilo o razlikovanju minimalnih
parova. Autor će reći, da riječi koje glasa
skoro jednoga imaju, jedno vendar ne zna-
menuju, tj. riječi istoga glasovnog sastava
nisu u svom značenju iste: bolye, polye itd.
/bolje ~ polje/.
Kratki navuk navodi razlikovnu funkciju
: brat, brat; bol, bol; dug, dug; niti,
niti; peszek, peszek. Danas bismo bilježili:
brat-brat, bol-bol, dug-dug, niti-niti,
pesek-pesek.
Vrlo je važan fonetski opis digrama:
d+y, g+y, l+y, n+y. Autor ističe da njihov
izgovor s y postaje mekši; nastaje novi glas
između ta dva glasa (đ, lj, nj). Veli da bi
se loše pisalo: rogyen, vigyen, regyen, jer
te riječi dolaze od: rodim, vidim, redim.
Prema tome treba pisati: rodyen, vidyen,
redyen, dakle piše se prema etimologiji, ali
ostaje gyungy (đunđ) jer u toj riječi nema
etimološkog d. Još je jedno, nadasve suvre-
meno pravilo što ga uočavamo u Kratkom
navuku (1779). Naime, prijedlog z+I; bolje
je z ostaviti, kada orudelje, pomoč jedino
znamenuje; bolje je rečeno i pisano: pali-
cum, kamenom, šakum je ga vudril, nego
z-palicum, z-kamenom itd. Kao što je po-
znato, to je pravilo norma i u današnjem
hrvatskom jeziku.
Kad je riječ o pisanju rečeničnih inter-
punkcijskih znakova, Kratki navuk (1779)
donosi pravila po kojima se zarez stavlja: 1.
u nabrajanju riječi i u kratkim rečenicama;
str. 442
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
2. točka i zarez: a) u dužim rečenicama kada
se što želi pojasniti ili dodati, b) kada se
polovica objetja (perioduša), tj. višestruko
složene, dijeli na svoje dijelove; 3. dvoto-
čje se stavlja: a) između dva dijela objetja
(perioduša), b) ispred navoda tuđih riječi, c)
između izgovora, tj. rečenica koje povezuju
različite sadržaje; 4. točka se stavlja na kra-
ju svake rečenice i u kraticama. Za skraći-
vanje riječi može se rabiti i crta iznad riječi
Gpa sestra. U 5. i 6. točki riječ je o uporabi
zagrada i paragrafa kao znaka.
Za razlučiti izgovore /razlikovanje
rečenice/ upotrebljavaju se znakovi: ?
- znamenje pitanja; ! - znamenje iskriča-
nja; " - znamenje donašanja /navodnici/, *
- znamenje paske /bilješke za što se mogu
uzeti i slova ili brojevi - cifre; — znamenje
za prestanje iliti pauza; za pauze znamenu-
vati jemlu se takaj nekuliko potezecov " " "
" ali piknic....navlastito vu pretergnjenem
govorenju.
Kad se Kratki navuk za pravopisanje
horvatsko (...) 1779. iznova čita i prouči,
s današnjega gledišta fonetike, fonologije i
pravopisa, s pravom se može reći da je taj
pravopis bio (i ostao) dokazom izgrađenosti
hrvatskokajkavskoga standarda u sjevero-
zapadnoj Hrvatskoj, pravopis iz kojega su
participirali kasniji autori sličnih pravopisa
štokavske osnovice u drugoj polovici 19.
stoljeća.
I na kraju. Budući da u nijednom izdanju
pravopisa (1779, 1780, 1808, 1830, 1832)
nije naveden autor/priređivač, opravdano
se nameće pitanje tko je mogao biti autor
dvojezičnoga Kratkoga navuka (1779).
Poznati mađarski slavist Laszlo Hadrovics
(1910-1997) navodi kako je Antun Mandić
"i sam kao inspektor narodnih škola u svo-
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
je vrijeme sastavio pravopis za horvatske i
slavonske škole".5
No, bilo je tu i drugih kompetentnih
za takav posao. Mirko Vory (1752-1819)
zagrebački kanonik, koji je nakon 1775. bio
i ravnatelj glavne pučke škole u Zagrebu, a
1788. nadzornik pučkih (ladanjskih) škola,
za nj se spominje da je autor horvatsko-nje-
mačke gramatike. Možda se pod time krije
dvojezični Kratki navuk (1779)? Do danas
nije poznat naslov takve gramatike s njego-
vim imenom. Tu je i Ignacije Szentmartony,
ml. (1745-1806). Svakako, o autorstvu Kra-
tkoga, navuka (1779) trebat će tražiti poda-
tke po svemu sudeći ipak u Budimpešti.
Bez obzira na dosad nepoznatog autora
toga pravopisa, on je "uočio i opisao mnoge
bitne fonetsko-fonološke i pravopisne činje-
nice u jeziku koje nisu primjenjive samo
na kajkavski književni jezik. One su, istina,
pisane za njega, ali su općejezične i dokaz su
izgradenosti kajkavskoga standarda. Po svo-
jim je kvalitetama dostojan preteča kasnijim
pravopisima predilirskoga i ilirskoga doba",
s pravom su zaključile autorice pogovora
Kratkoga navuka za pravopisanje horvatsko.
Taj pravopis pokazuje da je u bližoj i daljoj
prošlosti učinjena kulturološka nepravda kaj-
kavskome književno-jezičnome korpusu pre-
šućivanjem i nepoznavanjem višestruke kori-
sti i vrijednosti kroz tri i pol stoljeća njegove
opstojnosti. Stoga je još jednom za pozdraviti
projekt Instituta za hrvatski jezik i jezikoslov-
lje u Zagrebu što je, objavljivanjem spome-
nutoga pretiska, spašeno još jedno hrvatsko
jezikoslovno djelo bez kojega nema cjelovite
povijesti hrvatskoga pravopisa i jezika.
Alojz Jembrih
5 Cit. Mijo Brlek (1987) Leksikograf Joakim Stulli, Djela JAZU, 60, Zagreb, str. 75.
str. 443
Zvir:
hrcak.srce.hr/file/102690