Autor: Trs - Studeni 01, 2009, 07:31:23 poslijepodne
KRATKA STAZA DUGA CIJELI ŽIVOT
Svoju prvu i jedinu mladenačku ljubav Tajana ne zaboravlja ali se trudi ne misliti o njoj prečesto.
Svjesna je da je to izgubljeno vrijeme i «ćorav» posao , iako joj je teško izbjeći susrete s njenom davnom ljubavi jer on s obitelji živi u kući s druge strane ceste.
I tako je to cijelog Tajaninog života.Sve se u njenom životu osim onog vremena provedenog u Zagrebu u srednjoj školi i na studiju vrti u tih dvjestotinjak metara.Stotinu metara do crkve, stopedeset do škole, pedest do trgovine i pošte.
Još dok se onako malena igrala na hrpi pijeska u svom dvorištu s gumenim lutkama koje joj je otac kupovao u Zagrebu Tajana je gledala u to dvorište preko puta i u dječaka krupnih crnih očiju.Je li to već tada bila ljubav, Tajana danas ne zna.U školi je nije branio, dapače jednom joj je grudom snijega umalo izbio oko, nenamjerno naravno.Ona mu nije zamjerila nego je modricu nosila ponosno u školu kao neki trofej.
U srednjoj školi kad su njene vršnjakinje pomalo počele izlaziti ponudio joj je da «hodaju» i Tajana je to prrihvatila kao nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, ta zar nisu osam hodali zajedno tih dvjestotinjak metara do škole.Tako je to «hodanje» sramežljive poljupce i po koje skriveno milovanje potrajalo godinu dana.A onda je on poželio više od milovanja.Tajana pak nije na to mogla pristati, bila je izdanak ranih pedesetih, a uz to iz obitelji u kojoj su svi bili praktični vjernici i u kojoj su je podučili da od «onih stvari» nema ništa prije braka.
Što se tiče Tajane ona je mogla čekati do svršetka školovanja, ali Mirko nije.Oženio se djevojkom iz grada koja je imala poglede na te stvari slične njegovima.
Doveo je svoju ženu u roditeljsku kuću, tu preko puta Tajanine pa je ona stalno mora susretati, evo već trideset i pet godina.
Istinabog, gleda i Mirka, gledala je kako rastu njihova djeca, kako polaze u školu i nije znala je li to što su tako blizu kazna ili nagrada.
Neko je vrijeme krivila roditelje zbog strogog odgoja a onda je prestala.Potražila je smirenje u obližnjoj crkvi.
Njeni su oduvijek išli u crkvu i njij je to bilo sasvim normalno iako u ono vrijeme nije bilo posebno dobro prihvaćeno u društvu.Ipak, nitko joj nije prigovarao zbog toga, ni u školi.
Sasvim slučajno je jednom čula razgovor dviju učiteljica koje su spomenule da je njena majka pravoslavne vjere, da se poslije rata prekrstila u katoličku, a da je za vrijeme rata spasila život Tajaninu ocu koji je navodno nešto šurovao s ustašama.I da ju je on ustvari oženio samo iz zahvalnosti.
To što je čula Tajanu je veoma potreslo, a nije imala nikoga s kime bi o tome pričala.
Očevi su roditelji rano umrli, a majka o svojima nije željela govoriti, ali su neki pričali da su nestali za vrijeme rata.
Tako je uz majku koja je bila najredovitija u crkvi, i Tajana pošla s njom.
Tu je tražila odgovore na pitanja koja su je mučila, ono što nije mogla pitati ljude pitala je Boga.I činilo joj se da je on razumije i da joj odgovara.
Kasnije je prestala tražiti odgovore, prihvaćala je život takvim kakav je , ali je i dalje nastavila ići u crkvu.
Bila joj je to navika i potreba, ispunjenje.
To i njen mali vrt tik uz cestu Sisak-Zagreb.Ili Zagreb-Sisak, svejedno.
Nalakćena na motiku u proljetna predvečerja tu je gledala kolone automobila okićenih balonima i svilenim mašnama koji su vozili mladence na vjenčanja u crkvu.
Gledala je djecu koji su nogostupom pored njene kuće išli u školu koju je i ona pohađala.
Kasnije, u toj je školi bila nastavnica punih tridesetpet godina.
A odnedavno je u mirovini.
Viđa Mirka, njegovu djecu i unuke, jer on je već djed, samo djeca žive u gradu i samo povremeno dolaze i ona vidi kako im se on raduje.
Ponekad joj se čini da njen život ima smisla.Gleda čovjeka svog života gotovo svaki dan, pa joj se katkad čini da joj on dijelom pripada.Marta, njena kolegica iz škole, nastavnica tjelesnog smije joj se i govori da je dobro prošla, svaki dan gleda voljenog muškarca a ne mora slušati njegovo gunđanje niti mu glačati košulje.
Ali Marta život doživljava kao šalu o jako bi se smijala kad bi joj Tajana rekla da sa strepnjom gleda kako Mirko ide na posao u tankoj jakni a vrijeme je vjetrovito i hladno.Boji se da će se prehladiti.
Majka je umrla, otac je umro, i otkad je u mirovini Tajani je dan predugačak.Predugačak za onaj njen mali vrt, za pola sata mise dnevno, a da se ne govori kako je zimi kad se ne radi u
Vrtu.Onda ostaje samo crkva.
Zato se Tajana učlanila u folklorno društvo «Poculica».
Oduvijek je lijepo pjevala i zaželjela se društva, ali nisu to bili jedini razlozi.U tom folklornom društvu Mirko je svirao bajs.Ako bi netko pomislio da se Tajana sa svojih pedeset i pet godina nakanila umiješati u Mirkov bračni život, bio bi u krivu.Nije ona to bila u stanju.Ona je samo bila zahvalna Bogu što joj je uslišao molitve da može biti blizu čovjeka kojeg voli, gledati ga i ponekad s njim progovoriti koju riječ.A kad su tražili nekoga tko će voditi knjige donacija, programa, raznih nastupa, planiranja, izbor je spontano pao na njih dvoje, nekako su najbolje odgovarali, ona je bila učiteljica tolike godine, a on poslovođa u trgovini.
Ponekad moraju ostati kad proba završi i srediti neke papire.Ti trenuci za Tajanu su smisao života.Tada ona zaboravlja na vrijeme, na to da bi trebalo otići kući i ubaciti cjepanicu u kamin, da vani trube automobili, da sat na zidu otkucava vrijeme.Sve to prestaje biti važno, važan je samo taj trenutak kad sjedi nasuprot Mirku i gleda ga.
I ovako debeljuškast, sijed i proćelav za nju je isti onaj mladić koji joj je davno na usne utisnuo prvi sramežljivi cjelov.
Jedini on i nitko drugi.
Od tih cjelova Tajana i danas živi, samo ni Marko ni ljudi u selu za to ne znaju.
On vjerojatno misli da ona ima nekoga, a selo odavno nije briga za nju.
Ima toliko mlađih, problematičnijih, sa zanimljivijim pričama kojima se seljani bave.Ne Tajanom.
Rekao je Oscar Wilde:-Dajte mi masku, reći ću vam istinu.
Na tragu te pomisli, ali bez maske, jedne večeri koja je bila srebrna, zimska, onakva svečana predblagdanska večer, kad su dogovarali program za božićni koncert u crkvi, Tajana je pogledala Mirka u oči i zapitala mirnim, staloženim glasom osobe koja se nikamo ne žuri jer je tolike godine čekala odgovor na to jedno jedino pitanje:-Zašto me nisi oženio?
Misleći kako će on učiniti sve da izbjegne odgovor, ali i sretna što je smogla hrabrosti postaviti to pitanje pa je već i u tome našla određenu satisfakciju, Tajana počinje slagati papire na kojima brojke i slova gube smisao i formu.
Odgovor nije stigao isti tren.Prvo je Mirko skinuo naočale koje su mu se bile zamaglile , a onda je tiho rekao:Tajana, i pogledao ju kao da ju sad prvi put vidi.
Potom se u nezgodi promeškoljio na stolici kao da je sjeo na nešto što ga žulja.
Gledao je pored nje, u zid iza njene glave.
-Vidiš Tajana, postoje žene za ovo i za ono.
Zar sam tog čovjeka voljela cijeli život?-upitala se Tajana gledajući kako mu se čelo orosilo znojem.
A on, shvaćajući da ustvari nije rekao ništa, još manje dao odgovor, nastavi.
-Ti si mi Tajana bila za razgovor, tebi sam se uvijek mogao izjadati.Ti si uvijek sve razumjela.S tobom sam uvijek imao milijun tema.I ni jedna nije imala veze sa seksom.
S njom sam pak, imao samo jednu temu.I ta je pogurala u stranu sve druge.Tako je to kad si muško i kad si mlad.Zato valjda i sklapamo veze u mladosti, jer kad bismo čekali da sazrimo i u glavi, valjda bi naši životi izgledali drugačije.Ne samo moj i tvoj nego i mnogi drugi.
Kao čovjek koji se upravo riješio nekog tereta kojeg je dugo nosio, Mirko je skupio papire sa stola, izvukao one koje je Tajana držala u rukama i uredno ih složio u fascikl koji je potom odložio u ormar.
-Za danas smo gotovi.Ja odoh na jedno pivo, a ti budući de je zima i ne možeš u vrt, još stigneš pogledati sapunicu.
Dok prolazi onih dvjestotinjak metara do svoje kuće (jer prostorije društva su u školi) Tajana pogledava u zvonik crkve koji poznaje do u detalj.
Razmišlja kako Mirko i ne zna da ona uopće ne prati sapunice.
Kroz pahulje koje odjednom počinju padati i lijepiti se Tajani na obraze i kaput, ona vidi nogostup koji vodi do njene kuće , ograda je nova i svježe obojena a ulazna vrata nisu rasklimana i zahrđala, ljeto je i vidi sebe i Mirka kako se igraju na pijesku, i vidi svoje roditelje kako nešto sade u vrtu.
I njena majka je mlada i nešto joj govori, i Tajana prepoznaje da joj priča svoj život, i o tome kako je spasila Tajaninog oca i kako je uvijek znala da ju nije oženio zbog ljubavi nego iz zahvalnosti.
Ide Tajana prema kući i u sebi moli.
Zahvaljuje Bogu što ju je očuvao na toj kratkoj stazi koja je njoj bila dovoljna za cijeli život.Što joj je dao mogućnost da uči slovima i brojkama i životu generacije i generacije djece kad već nije mogla svoju.Zahvaljuje i na tome što je barem jednom u životu spoznala ljubav i što joj je On, Bog dao snage da od te spoznaje živi cijeli život.
I ne boji se Tajana ni zime ni samoće.
U svojim staromodnim zimskim cipelama, i svunenim šeširićem na glavi polako ide svome domu u kojem je čekaju poznate stvari i uspomene.Usput osluškuje kako s tornja odbija osam sati.
Mora oči napola zatvoriti jer joj pahuljice padaju u oči a i suze joj malo mute vid.
Ali taj put je toliko puta prošla da ga uvijek može proći i žmireći.
Slavica Sarkotić
Autor: Samouk - Studeni 01, 2009, 08:44:38 poslijepodne
Pozdrav svima!
Autor: shaka zulu - Studeni 01, 2009, 10:20:45 poslijepodne
Autor: Samouk - Studeni 02, 2009, 06:37:05 poslijepodne
Dej prejdi zkritikereči nadela. ;)
E, gospodine kuntakinta, ja bih rado prešao s rijeći na djela, ali mi se na ovom forumu groze da radim nedjela. Ako sve prođe u redu, obećavam Vam i to svečano da ću prijeći s rijeći na djela i staviti neke kratke pričice, u to budite sigurni. Ako me skinu s foruma, onda ćete se načekati.
Pozdrav!
Autor: Goričanka - Studeni 02, 2009, 11:03:08 poslijepodne
Ili budi konkretan ili se kak ti veli kunta primi posla i objavi ono što se tebi sviđa, pa da svi vidimo i usporedimo to sa Sarkotićkom.
Ovako ispada da si došel samo kritizirati bez pravih argumenata.
Daj nas već više uvjeri u suprotno.
Autor: Trs - Studeni 03, 2009, 11:33:51 prijepodne
Zapis o ženi
Mama, rekla si da si plakala kad si me rodila. Ne zato što sam rodena, nego zato što si rodila kcerku... da, to si mi ispricala.
Rekla si da si bila tužna zbog mene, "...jer jadno žensko... samo pati i trpi..." Da, i to si rekla.
Valjda da ne bih patila i trpjela, uvjerila sam sebe prvo, pa sve oko sebe, da ja ne trpim i ne patim niti cu ikad ikog trpjeti da bih patila. Ni sebe.
Veceras, baš slucajno se sjetih ovih tvojih rijeci. Premecem ih i pokušavam razumjeti...i razumijem. Da, razumijem sve.
Razumijem i ja svoju radost kad sam prvi put ugledala svoju kcerku i rekla "Da, tebe sam htjela, mala curo a vidim ista si ja. Iste oci, iste obrve, isti inat u šaci." Da, to sam rekla. Doduše, ispala je ona sva na oca...
Osim one šake i inata. To je moje.
Znala sam da ja samo kcerke mogu imati. Samo? Ne, ne samo, nego jedino kcerke. Iz inata i tebi, mama. Da te moj inat i moji inati uvjere da je sve ipak dobro. Jako dobro je biti Ona. Ne bilo koja ona, nego prava pravcata ona.
A ko je ta, šta je ta, da prostiš
gdje li je ta, odakle je ta
Ona?
Nju da prostiš
jedna zemlja imade
a ona i posna i bosa da prostiš
i hladna i gladna
i k tomu još
da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Dragi Mak...
A ti, draga mama, cesto mi kažeš: "Ti si meni poklon i moj ponos." Da, to mi govoriš. Vidiš da je dobro bilo što si bila tužna.
Tvoja kcerka
Karmen Media Velagić
Autor: Samouk - Studeni 03, 2009, 07:33:22 poslijepodne
Ili budi konkretan ili se kak ti veli kunta primi posla i objavi ono što se tebi sviđa, pa da svi vidimo i usporedimo to sa Sarkotićkom.A što ti radiš na ovom forumu? "Promišljaš" što ćeš kome odgovoriti ili se pomalo pojedincima uvlačiš. To li je neko forumašenje po Goričanki? Pišeš što je više mogući broj postova da bi bila neka "legenda" na ovom forumu?
Ovako ispada da si došel samo kritizirati bez pravih argumenata.
Pozdrav.
Autor: Goričanka - Studeni 03, 2009, 11:22:01 poslijepodne
A kaj ti radiš na forumu?
Baš ništa :P
Autor: Samouk - Studeni 04, 2009, 06:19:43 poslijepodne
Odlično. Skroz si me prokužio. Majstorski, nema šta.
A kaj ti radiš na forumu?
Baš ništa :P
Kaj ja radim na forumu? Dobro pitanje! Evi ti odgovora: zabavljam se i to bogami dobro, ^-^ ^-^ ^-^.
Autor: Goričanka - Studeni 04, 2009, 09:00:14 poslijepodne
Autor: Trs - Studeni 22, 2009, 08:12:28 poslijepodne
U banci
(ulomak)
...
Mala dalje pita: "Koliko imate članova domaćinstva?"
Ugasio ja mlin i odgovaram uozbiljeno i činjenično: "Obadvoje!"
Uslijedi sudbonosno pitanje: "Na koga glasi domaćinstvo?"
Ja zbilja blenuo, što mi se rijetko dešava, kakvo je sad to pitanje?! Mala vidi da mi nije jasno, pa preciznije formulira pitanje: "Tko ima glavnu riječ u vašem domaćinstvu?"
Ja shvatio, te k'o iz topa: "Pa zar ne vidite iz priloženoga?! Gospođa supruga!" Na opće veselje ženskog dijela publike, mala, kao dobro izdrilana i poslušna službenica-djelatnica u odgovarajuću rubriku stvarno upisa – Slavica. Tako vam ja, od tog četvrtka, 26. 02. 2009., imam i crno na bijelo da sam – papučar! Nema baš previše takvih koji se time mogu pohvaliti! Nek mi se jave, da zajedno proslavimo.
No, još nije kraj veselju1 U međuvremenu stigla i kolegica, nešto iskusnija, pa se i postupak ubrzao jer je prišla u pomoć maloj. Na kraju se ispostavilo da, s obzirom da već imamo devizni, automatski imamo i tekući račun. Bilo je potrebno samo kliknuti na određenu tipku i u trenu bi sve bilo gotovo.
Što znači, da je iskusnija kolegica stigla ranije, ne bih ja, bar oficijelno, postao papučar!
Ali zabavi još nije kraj. Ponudi nama mlada dama i internetbenking, prihvatismo mi. Ispunjavanje formulara je sad već išlo nešto brže, manje pitanja, manje podataka. Gotov obrazac, dobijem naš primjerak, bacim pogled da vidim o čemu se radi i pade mi u oči da u prezimenu imam dva slova viška, ali me to baš i ne smeta kad imam to zakučasto prezime pa ljudi pogriješe. No onda vidim da umjesto "Donji Vukojevac" piše "Donji Vukojebac". U već veseloj atmosferi, to pogrešno otipkano slovo i time bitno promijenjena "slika" sela izazove kod mene grohotan smijeh. Mala, neiskusna, također ugleda "derastičnu razliku", pocrveni; pogleda ona malo iskusnija – salve smijeha, čak se i moja rođena Vukojevčanka slatko nasmija; jedino zaštitar nije u tijeku, izbečio oči i dobro da još nije pripucao. Stranke su se već ranije razišle.
Kad smo svi opet došli k sebi, utješim ja malu da to i nije neka greška jer me prijatelji i tako zapitkuju u kakvu sam se ja to, da oprostite, "Vukojebinu" oženio!
...
Otto Siebers, iz knjige "Umjetnost u Vukojevcu"
Autor: Cagliostro - Studeni 23, 2009, 01:54:35 poslijepodne
Autor: shaka zulu - Studeni 25, 2009, 07:42:14 poslijepodne
Autor: Trs - Studeni 27, 2009, 09:11:07 poslijepodne
Nemam, imam samo njegovu pesmu u gore spomenutoj knjigi, u kojoj detaljno objašnjava kak je rašerafil pajceka. Dugačka je pa mi se ne da prepisivati.
Autor: Goričanka - Studeni 29, 2009, 12:41:30 poslijepodne
Komu se još čita takvo krvoproliće :)
Autor: Trs - Prosinac 01, 2009, 11:26:06 poslijepodne
Komu se još čita takvo krvoproliće :)
Možda mesarskim šegrtima?! :'( ???
Autor: Trs - Prosinac 06, 2009, 10:02:20 poslijepodne
Anđeo poklisar
Posvećeno prijateljici Ivani Glavić
iz Dubrovnika
Dubrovčanka Ivana je prevoditeljica i svjetska putnica. Na dugim putovanjima ne zaboravlja svoju prijateljicu, Turopoljku Željku. Često joj šalje “kartoline” i donosi suvenire. Lijepo od nje, zar ne?
Prije mnogo godina s otočića Košljuna donijela joj je anđelčića sa zlatnim kovrčicama i
krilima, prozračnim lišcem, desnom nožicom podignutom iznad tla i ružičastom odorom. Željka mu je od milja dala ime Gumbek, jer je odmah, na prvi pogled, bio majušan, ljubak, brz, okretan, vedar, svijetao… Košljunski franjevci kao da su slutili koliko će Gumbek imati zadataka!
Dobio je počasno mjesto nad uzglavljem i ulogu poklisara: kad god bi Željka pomislila na Ivanu on bi pucnuo baršunastim krilima i pošao na put. Uživao je u tome da raduje ljude.
Najprije bi provirio u stari grad Lukavec, gdje bi dotaknuo “podgutnicu” stasitu “banderijalcu”, a onda obišao kurije, crkve i kapele. Zatim bi, kao zlatni dašak, otprhnuo do Dubrovnika. Na Stradunu bi obrisao čelo kršnom “trombunjeru”, pa u mnoštvu pronašao plemkinju Ivanu. Obišli bi zatim Knežev dvor, popričali s Orlandom, poklonili se svetom Vlahu…
Ivani bi dan bio prekratak i svečan. Podno gradskih zidina propjevale bi ribe, a u okolnim bi dubravama propupalo lišće. Gumbek bi na odlasku napeo jedra “karaki” na pučini i kao iskra vratio se u Turopolje.
Željka Cvetković
Autor: shaka zulu - Prosinac 08, 2009, 08:49:07 poslijepodne
(07.12.2009.)
(http://img709.imageshack.us/img709/882/slika.jpg) (http://img709.imageshack.us/i/slika.jpg/)
U Križevcima je održan 1.susret duhovnog stvaralaštva "Dr.Stjepan Kranjčić" na koji se odazvalo 73 autora iz cijele Hrvatske sa gotovo 200 radova. Nagrade su dodijeljivane u kategorijama poezije, kratke priče, monodrame, putopisa i eseja, a konkurencija je bila vrlo jaka. 1.nagradu za poeziju dobio je Tomislav Marijan Bilosnić ovogodišnji dobitnik nagrade "Tin Ujević".
Priča naše Vukojevčanke Slavice Sarkotić, "Grijeh s plavim očima" dobila 2, nagradu, koju joj je dodijelio glavni urednik "Glasa Koncila" g.Miklenić.
Susret je počeo primanjem kod gradonačelnika u gradskoj vijećnici, potom je služena misa u spomen dr.Stjepana Kranjčića, a na kraju je u Hrvatskom domu održan recital. Nagrađene radove su čitali dramski umjetnici Anja Šovagović Despot i Dubravko Sidor, a kroz program je vodila Tanja Baran novinarka radio Sljemena i predsjednica udruge "Stjepan Kranjčić".
U zbornik "K Bogu koji razveseljuje" su ušla 33 rada, a članovi prosudbene komisije su bili dr.sci Vladimir Lončarević, mr. Božidar Petrač i vlč. Drago Bosnar. Ovi će susreti vjerojatno postati tradicionalni, a o ovom prvom susretu izvjestila je i HRT-ova emisija "Mir i dobro".
http://www.rtl-radio.hr/default/news.php?kat_id=178&news_id=4311#4311 (http://www.rtl-radio.hr/default/news.php?kat_id=178&news_id=4311#4311)
Autor: Trs - Prosinac 08, 2009, 10:35:48 poslijepodne
Trs, tko o čemu a ti opet o Sarkotički...
Kunta, tko o čemu a ti opet o Sarkotički!
:D :D :D
I opet, bravo, Slavica!!!
Autor: Samouk - Prosinac 21, 2009, 06:29:06 poslijepodne
Tko ti se grozi i tko će te skinuti s foruma?A i ti bi mogla nešto pametno napisati a ne samo čekati iza ugla i kritizirati.
Ili budi konkretan ili se kak ti veli kunta primi posla i objavi ono što se tebi sviđa, pa da svi vidimo i usporedimo to sa Sarkotićkom.
Ovako ispada da si došel samo kritizirati bez pravih argumenata.
Daj nas već više uvjeri u suprotno.
Pozdrav.
Autor: Samouk - Prosinac 21, 2009, 06:30:59 poslijepodne
Trs, tko o čemu a ti opet o Sarkotički...
Kunta, tko o čemu a ti opet o Sarkotički!
:D :D :D
I opet, bravo, Slavica!!!
Tri puta hura za Slavicu. Koju? Sarkotičku! Pa ima i boljih od nje, što ste zapekli za tu jadnicu?
Pozdrav.
Autor: Trs - Prosinac 21, 2009, 10:57:40 poslijepodne
Slavica Sarkotić čita forum. Ova vrsna književnica i pjesnikinja zamolila me da više ne stavljam njene pjesme i priče ovamo jer joj je neugodno čitati omalovažavanja ovog "anonimnog" neotesanca koji je "prijetio" da će nam dati na čitanje svoje priče ako ne bude izbačen sa foruma. Nije bio izbačen a umjesto tih njegovih veličanstvenih priča i dalje čitamo uvrede. Od prvog do zadnjeg, svi njegovi postovi vrve podmuklim provokacijama, čak piše gadosti o ženi koja nije članica foruma pa se ne može braniti. Ali zašto bi se i branila od takvog mizernog kritičara? Vijesti o njenim književnim uspjesima koje prenose mediji sve govore.
Svi postovi ovog "časnog" samoukog kolege forumaša puni su zlobe i potcjenjivanja. Njegova omiljena metoda na forumima koji to dozvoljavaju je brisanje vlastitih postova nakon nekog vremena, kad mu postanu neugodni, naročito ako mu saznaju identitet. Ovamo je došao s "blizancem" (udvoje smo jači) koji se slično ponaša.
Nije sramota biti mali čovjek. Ja se ne stidim toga što sam mali čovjek, ne bi se trebali ni oni. Sramota su, na primjer, zavist, zloba, podmuklost, čak i kad ih netko ispoljava skriven iza izmišljenog imena.
Sad ću ti se zadnji put obratiti direktno, direktnim pitanjem, pa i ti tako odgovori:
Samouče, koji je razlog tvog svraćanja na ovaj forum, u teme o poeziji i prozi?
Autor: Cagliostro - Prosinac 22, 2009, 10:51:30 prijepodne
No bilo kako bilo... Lijepi pozdrav svima... 8)
...Negdje Ispod Pakla i Raja...
Moje ime nije bitno, baš kao niti ime ovoga prljavog lokala u koji sam zašao popiti pivo. Godina i neki datum ništa ne znače jer svaki dan u ovome bezimenom gradu je isti.
Večer baš kao i svaka prije nje, dim cigarete liže mi prste čineći smrad skitnice, što pijan leži preko šanka, barem malo podnošljivijim. Tamo u kutu lokala stislo se dvoje mladih što u ekstazi žudnje proždiru jedno drugom usne, a ispred konobarica masne kose, što jedva stoji od umora na svojim, venama išaranim, nogama, dok joj dva previše otkopčana gumba na bluzi otkrivaju čipkasti grudnjak što joj nespretno pokušava sakriti grudi od pogleda nekog očajnika sa kraja šanka. Očaj… Očaj koji se može nožem rezati i širi se zrakom poput neke bolesti što uništava ovo nam dano, i odveć jadno, tijelo.
Da… Evo nas tu, ispljuvak onoga što prozvaše civilizacija, ili ti ga moderan svijet, u punom svome sjaju i veličanstvenosti. Jadno…
Znam da se sada vjerojatno naviješta dio kad bi trebao objasniti zašto sam tu ali već sam se umorio od tih silnih pitanja što sam ih postavljao nekom Bogu dok sam neprestano pijan od muke ležao na podu svog i previše skromna stana. Zajeban sam, i što tu mogu…
Osuđen provoditi dane ubijajući se za crkavicu koju šef naziva plaćom, samo da bi provodio večeri pijući pivo među kremom ološa ovoga smrdljivog grada pa kasnije utažio žeđ žudnje u krevetu sa nekom jeftinom kurvom, i odveć nagrizenom zubom vremena. I to je život. Baš…
Mogao bi vam prodati neku priču što ste i previše puta čitali u onim sladunjavim ljubavnim romanima, onu priču da nije oduvijek bilo tako, ali nisam ja od tih sretnika i lagati vam neću. Još otkad sam prije mnogo godina progrizao put van iz majčine utrobe ovo je život kojim živim i vjerojatno ću ga živjeti do svoje smrti. No kakve sam jebene sreće na ovo ću se i vratiti, i znate što… objeručke ću tu sudbinu prihvatiti.
Nisam vam rekao, jer, nije lako naći riječi dostojne stati pokraj njena imena, nije ih lako naći trijezan a kamo li nakon pet ili šest piva presječenih gorkim okusom pelina. Da… Tu je Ona… I stoji naslonjena na šank dok poput nekog neonskoga Sunca pali oko sebe ovaj očaj i jad. Zapetljana, valovita kosa pada joj na koščata ramena dok joj sa jednog pada naramenica izlizane večernje haljine otkrivajući joj pritom dobar dio leđa, sve tamo, dok ne seže razvezani korzet prljavo bijele boje što savršeno paše uz njene potrošene cipele.
Uff… Da… Ali ne mogu si ja priuštiti nju…
Ona pripada onoj kremi sa gornjega grada koja se, u skupim autima što zapomažu pod silinom konja i kubika ričući sakriveni pod njihovim sjajnim haubama, spusti možda jednom tjedno među ovu sirotinju i bijedu samo da bi utažili glad za moći i dominacijom dok mlate i kupuju, sileći svoj put u, ionako izmučena tijela djevojaka što se nude uz rubove ulica.
Da, ona njima pripada… Svim svojim tijelom prepunim modrica što stoje kao mrlje na licu i rebrima koje joj se dobrano naziru pod kožom, licem anđela, među ovim svim divljacima i propalicama, na kome se upadljivo nalazi ožiljak što ga je napravila oštrica noža jednog od onih prljavih gadova.
Heh… No, ja sam, kao, u tom svijetu, životinja, ološ, bitanga, ali reći ću vam odmah, među nama velike razlike nema ako se zanemari vanjština na koju smo osuđeni. Nema velike razlike između mene, koji sam, prije oko tjedan dana, gazio čizmom po licu nekog bijednika što me je sačekao u jednom od mračnih prolaza, koji se mogu naći ako prođete jednom od dviju glavnih ulica, privučen mirisom zamazanih novčanica jer je znao da mi početkom mjeseca dolazi plaća, i onoga bijednika što je njoj unakazio lice, radi malo šuta adrenalina, dok je bio zaluđen u svojoj bolesnoj igri sadizma i dominacije.
Ali, na žalost, postoji razlika… I to mi se gadi…
On poslije toga odlazi u svoj skupi stan daleko od smrada i užasa ovoga dijela grada. On odlazi natrag svojoj, blaženoj u neznanju, supruzi kože meke poput najfinije svile, usana punih što dovode i najjače među muškarcima u iskušenje jednog poljupca, i svojoj djeci, pohlepnih ruku za svime materijalnim, što se ponosno nazivaju svoga oca sinovi i kćeri.
A ja? Ja prije nego što me odvuku u onu rupu od zatvora bivam pošteno namlaćen od strane onih bahatih, uniformiranih žandara, inače bivših džepara i delikvenata koji su regrutirani među redarstvene snage, od strane gospode u sjajnim automobilima, pa sada žive od one crkavice koju su nazvali državnom plaćom. Da, moj je peh što su večeras odlučili riješiti sve svoje frustracije na mojim leđima lomeći mi pritom kosti. I kao da to nije dosta, završavam bačen u onu rupu, ništa više gadniju od lokala u kojem sada pijem pivo, ali barem lokal ne zaudara na mokraću i izmet štakora što se goste ostacima ostataka ovoga izmučena grada. Tu ću večeras provesti noć, u rupi malo lošijoj od moga stana. Evo… To je vajda pravda…
Sat nemilosrdno otkucava sate, minute i vid mi se sada već polagano kvari dok na šanku, ispred mene, zbrajam desetak flaša pive presječenih sa isto toliko šutova pelina. Znam, sad će to izmamiti onaj izvijeni smiješak na moje lice… Ovoga puta sam nadmašio čak i svoja očekivanja, barem što se alkohola tiče a da ne spominjem svoje pripovjedačko umijeće i inspiraciju potaknutu, tko zna čime, ove večeri. Heh, još sam usprkos svemu tome sposoban ostati pribran u nadi da ću vam uspjeti reći još koju riječ, pričajući vam svoju priču.
Ehh… Sitne radosti u životu jednoga bijednika…
Ono dvoje mladih već se davno diglo iz sjene i prošlo nespretno, gurajući se među ljudima što su se sad skupili oko šanka, van iz ovoga lokala. Sretnici mislim si ja. Vide sreću tamo gdje će uskoro svoje mjesto pronaći sumnja i strah od gubitka kada zaljubljenost digne sidro i napusti njihova tijela. Ljubav, su tome ime dali.
Ehh, ljubav… Izmišljotina komercijalista, željnih prodaje slatkiša u svrsi stjecanja bogatstva, i onih zaluđenih pjesnika što su tražili neko više objašnjenje veze između dva ljudska bića. Gadi mi se to… Meni je žudnja mnogo bliža, opipljivija i shvatljivija od neke iluzije ljubavi prema nekom biću, nastalom u našim glavama, dok nas nemilosrdno gazi svojom čizmom pohlepna osoba koju grlimo svojim rukama slijepi vidjeti što to stoji pred nama i kako nas iskorištava. Žudnja je lakša i prijateljstvom se može objasniti ona psihološka ovisnost o osobi kraj koje se budimo svaki dan. Da, kada bi samo sve to bilo tako lako onda ne bi sada tu, u nekom polu snu, pognute glave, krajičkom oka gledao nju, smatrajući se nevrijednim svojega postojanja, iako sam vidno bolji od većine hodajućih mrtvaca što su se sjatili večeras van.
Uff… Baš sam se ja našao o svemu tome mudrovati…
Napokon me alkohol presjekao, pa mi se glava sada čini preteška dok uzaludno pokušavam uloviti ravnotežu padajući na prljavi pod. U magli razabirem ispucale ruke jednog od radnika što me pokušavaju pridignuti ne bi li mi pomogao da se izvičem van iz lokala. Svjež zrak nakratko mi bisti misli no za čas se vračam na staro dok teturam slijep ulicom do svog stana. Stara ulazna vrata ne popuštaju pod mojom upornošću da ih otvorim, pa padam na tlo izmoren, što od utjecaja alkohola koji neumorno, poput nagibnog vlaka, sada juri ovim tijelom, što od kronične neispavanosti izazvane ovim sranjem od života koji živim.
Eto me tu… Još malo, mislim si, pa će mi se kapci zatvoriti i ovoj mučnini doći će kraj. Barem u snu, ako ga uspijem uhvatiti, zaboravljam ulice ovoga grada, a smrad kanalizacije, što šire skitnice noseći ga utkanog u svoju odjeću i kožu, zamjenjuje miris čistoga zraka slobode što ga dišem na rubu rijeke prije no što ću se baciti u nju opijen znatiželjom onoga što skriva ispod površine. A uz rub rijeke čekati će me ona. Zaklonjena od Sunca pod onim šeširom širokoga oboda, što ga se može vidjeti na glavi otmjenih gornjogradskih supruga, dok bude polagano pušila cigaretu, na dugoj crnoj cigaršpici kao dama.
Eh, sada sam slobodan u svojoj sreći, to jest, barem do jutra, kada će san opet zamijeniti noćna mora s kojom ću se morati suočiti, i od svega ostati će samo gorak okus pive i pelina u ustima, kao podsjetnik stvarnosti što će ga ostaviti ova moja iluzija.
Da… U ovom užasu što nema početka, niti kraja, tamo na ulici, negdje ispod pakla i raja…
Napisao: Darko Hrvojić (Cagliostro, ex. Gothic_Rocker)
Autor: shaka zulu - Prosinac 22, 2009, 02:45:06 poslijepodne
I sad buš napravil ono kaj on/i zapraf očeju.
Baš te ne poznam ko čoveka do nezna i neče braniti svu stran i mišlejne...
Autor: Trs - Prosinac 22, 2009, 03:05:21 poslijepodne
Kunta, ne bum se branil od takvih. To bi bilo isto kak da vudrim šamar detetu od tri-četiri let kaj me "boksa". ;D
Pogotovo ovom kaj "ne voli" Slavicu. Znam de se javlja pod drugim nikom i mogel bi mu tam zapaprit na njegovom domačem terenu, i tam je uvek nadarkan al bi se onda i ja sam spustil na taj nivo.
Nisu to ni Turopolci ni Slovenci, znaju oni od kud su al ipak malo lutaju. :)
Autor: Cagliostro - Prosinac 24, 2009, 01:25:20 poslijepodne
Čisto poput džentlmena, uvijek pristojan glave gore a ostali neka tupe što god žele, pa nije baš svatko dostojan svađe. ;)
Autor: Trs - Prosinac 28, 2009, 02:59:45 poslijepodne
Afera na Mojblogu
Transkript br. XXVII
(razgovor Slavka i supruge Kate)
----------------------------------------------------------------------
- Slavko, znaš za koju sam danas aferu saznala u Crkvi?
- Ča je fra Jozo jopet drža govor kontra partizana?
- Nije to, radi se o nama…jel ti znaš da nas neko prisluškiva?
- Ko nas prisluškiva?
- Neman pojma… fra Jozo mi je samo reka neka se pripazimo ča govorimo u kući jerbo da nas neko špija… i sve to šta čuje prenosi na Internet.
- U Babića?
- Nije u Babića nego tamo di je prije bila ona mala Liby…na mojblogu…Ako je to istina, onda to more bit jedino Zora…nema niko drugi… Šime ne čuje, Luca i ne čuje i ne vidi, a mali Stipe je na onu drugu bandu…jedino ona more čut kad se divanimo.
- A ko je njemu to reka?
- Na znan…pitala san ga, ali ne smi kazat jerbo je to ispovidna tajna…biće je nekoga zapekla duša pa mu se izjada…Samo mi je onako ufino da do znanja kako sve zna ča misliš o njemu i Crikvi.
- E baš mi je drago…Ako je to čuja onda mi nije žaj ča se piše...nek se piše i daje jerbo jeman ja još toga puno za reć.
- Eto ga na…Znala san ja da ti nećeš ni okon trepnit kad ti rečen...
- A ča bi ti sad tila da ja činin?
- Oću da oma ideš na policiju i prijaviš slučaj…Ovo nije za igrat…
- Ajde šta ti pada na pamet...Ako to prijavimo onda će biti još gore jerbo će to saznat novinari i oma će razglasit u sve medije…ovako samo znadu blogeri, a njima ionako niko ništa ne viruje.
- Je, to ti misliš…ne znam onda zašto ih svako malo hapsidu…
- Hapsidu samo one šta pišu o mafiji… a to i nisu pravi blogeri nego profesionalni novinari koji su izgubili posal pa sad pišu privatno na svojen blogu.
- Ajde dobro…kad ti misliš da je tako…
- Nego kako će drugačije bit…Ti znaš dobro da u ovi šupji državi svak more raditi ča ga je voja… i ko više blogere more kontrolirat…
- A niko…jedino ča me tješi je to šta se ovi pokaja pa možda više neće pisat…
- Kako da ne…ova katolička ispovid je bogon dana da judi mogu mirne duše pravit pizdarije…Taj ča se pokaja viruje da mu je fra Jozo otpustija grije… i ča ga onda briga… sad jopet more po starom...pa kad se toga jopet malo skupi jopet će se ispovidit….Oli nije tako?
- Ha… tako judi misle… ali ja ne virujen da je to baš tako jednostavno….
- Ne viruješ ti, ali ovi tvoj katolički bloger sigurno viruje…
- Čekaj…saćemo mi to oma provirit…pogledat ću ja na kompjuter kad je zadnji puta napisa tu svoju šporkariju…Ako je to bilo davno znači da se zbija pokaja.
- Oli jema i datum kad je pisa?…
- Jema, jema….
- I to je zapisiva?
- Nije, to ide automacki…kad nešto napišeš i klikneš da ti se objavi oma se pojavi datum…Evo ga… MIRKO i SLAVKO – transkripti iz davnina i blizina…Ma vidi ti lupeža kako je on naslov smislija.
- I Mirka je uvalija u to?
- A biće da je…
- Onda to ne more biti Zora jerbo ona ne more njega čut šta govori…To mora da je neko ko prisluškiva telefon…
- Ali kako onda prisluškiva nas…ne divanimo se ja i ti prikon telefona….nego znači da jema ispomoć…povezala se s nekin ko radi u pošti, jerbo drugačije ne more bit…Znaš da mi sad dođe da joj pozvonin na vrata i rečen joj kako je nije sramota…Evo sva kipin od bisa…
- Ajde smiri se…
- Kako ću se smirit…smirit ću se onda kad joj dam jednu trisku…Nu daj mi očale da boje vidin…Ča ovo piše?...dvadesetidrugi prvi dvi ijade i osme…Jema skoro dvi godine…Večernja ćakula o Papi
- Kakva čakula?…
- Ne znan… tako piše naslov…saćemo vidit…mora da je bija neki put kad si ogovara Papu…
- Ja nisan nikad papu ogovara…Vojtila je bija čovik na svom misu i kontra njega ja nikad nisan reka niti jednu grubu rič.
- Ma jel ti čuješ šta ja govorin... to je bila dvi ijade i osma godina…pokojni papa je već i onda bija pokojni…Tako je, mogla san si mislit…štraca si Benedikta…
- Ča san reka?…
- Branija si Galileja.
- A sičan se…i šta san krivo reka?…
- Evo ti pa si čitaj…
- Niman sad vrimena…to ću ostavit za poslin…
- A di ti je priša…
- Sitija san se da moran poć gori do Mate...okada je prileža onu svinjsku gripa nisan ga vidija do jutros….obeća san mu donit malo slanih srdela…. A ti za to vrime malo proštudiraj sve ča piše…možda to nije ništa strašno.
- Oću, oću…baš me zanima…i neka znaš da ću reć maloj Tonki neka mi sve isprinta tako da jeman dokaze…Ovo je veliki škandal.
Davor Suhan
http://davors.mojblog.hr/ (http://davors.mojblog.hr/)
Autor: Trs - Prosinac 29, 2009, 04:08:12 poslijepodne
Svjetlosni zagrljaj
Planeta maloga Princa, čudesna zemlja u kojoj sunce nikada ne zalazi, se krije u nama samima.
"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."
"Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost zvjezdanog neba" je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje i vjerovanje.
Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, kupamo se u srebrenoj mjesečini i brojimo treptaje očiju neba, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju.
Svitanje je granica na kojoj iluzija beskraja nestaje i mi opet povjerujemo da živimo u skučenosti zemaljskog prostora.
Znanost nam je raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obećanja.
Slijedeći te obrasce trebalo bi nam postati jasno da smo, slično Platonovim i mi tek ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog materijalističkog poimanja.
Naša urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.
Stojimo pod suncem, osjećamo njegove dodire, slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima i ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi bilo ni nas, da ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu.
Sada već davno, ali još uvijek prisutno u našem pamćenju, jedan je čovjek želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde.
Taj čudak je bio Wilchelm Reich. On je pisao o orgonu, čudesnoj energiji iz koje smo svi satkani.
Nikola Tesla, kao da je slijedio njegove misli, nije dozvoljavao ljudima da mu priđu da ne razbiju i ne oštete njegovo energetsko polje.
Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi pokušati spoznati tu još uvijek ne dokazanu istinu. Oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su vidljive, ali mi ne obraćamo pažnju na njih.
Prisjetimo se pjesme A.B. ŠIMIĆA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Probajmo, vjerujte mi nije teško, te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa svjetlošću i beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela.
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi.
Mnogi vjeruju da se prostor ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi ga možemo stvarati, oblikovati, i naučiti u sebi samom osjećati.
Mi smo nosioci svjetlosti, osluhnimo svijetlost u sebi, zvjezdana prašina vječno treperi u nama, ona treperi tonovima nekog našeg drevnog sna, naša zvjezdana prašina sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma. Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Beskraj zvjezdanog neba je ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, tu lepršaju vile i vilenjaci, lepršaju anđeli. Tamo u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naša sjećanja, naše uspomene, naši osjećaji, naši osmjesi, tamo gore treperi naša energija.
Sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju, a mi nosioci svijetlosti širimo svaki svoju svijetlost u beskraj postojanja, mi smo treperave iskrice našeg malenog univerzuma i sjedinjujemo se u vječnom svijetlosnom zagrljaju svemira.
Dijana Jelčić
Autor: Samouk - Siječanj 03, 2010, 06:54:59 poslijepodne
Lijepi pozdrav svim forumašima i sretna i uspješna Vam bila nova 2010. godina.
Autor: Trs - Siječanj 04, 2010, 04:03:57 poslijepodne
Vitez
Najt ne spada među najuglednije primjerke muškog roda. Ni u Zagrebu, a kamo li šire. Ni kad je bio mlađi žene ga nisu primjećivale pa makar bio satima u njihovoj blizini. Sad kad je napunio četrdeset i tri godine, kratkom i zdepastom tijelu pridodao je pivski trbuščić a iznad ušiju pojavili su se srebrni čuperci. Jedino njegovo osvajačko oružje za okupaciju pripadnica ljepšeg spola su tople crne oči i, kad je trijezan, bistar i prijateljski pogled iz njih. I peti ud, koji je češće tvrd nego mekan i kojim bi on najradije stalno vitlao kao Don Quijote svojim kopljem. Na nesreću, da bi vidjeli nečije lijepe oči morate ih prvo pogledati. Nije on bio često trijezan zadnjih godina, barem ne u slobodno vrijeme. A kvalitete petog uda mogu doći do izražaja samo u određenim situacijama u kojima se Najt zadnjih godina nije nalazio jer mu nijedna nije uspjela pogledati u trijezne oči. Na nesreću, Najt je žudio i za ljubavlju i za seksom.
Ivica Smolec
Ovo je početak, nisam stavio sve jer je podugačko.
Koga zanima, ostatak može pročitati na ovoj stranici:
https://sites.google.com/site/poezijaivicaiprijatelji/Home/ivica-smolec-1/vitez
Autor: Trs - Siječanj 05, 2010, 12:09:32 poslijepodne
Proščenje
(http://www.pp-medvednica.hr/Medvednica_slike/kapelica_Marija_Snjezna.jpg)
˝U Zagrebačkoj gori, kod kapele Majke Božje Snježne jedan breg se zove Jebešbreg. To je blizu Čučerja. Priča se da se zove tako jer je neki momak išel s pucom s proščenja. Putem su se napili i dečko je pital pucu da mu da.
A ona je rekla da će mu dati ako ju ponese na taj breg. Ali se je zmučil s pucu na leđima i kad je došel na breg, del ju je na zemlu i on je hmrl.
Zato se zove Jebešbreg.˝
kazivač: Vlado Đinjar iz Slanog Potoka r. 1939
http://bigblog.tportal.hr/zigigem (http://bigblog.tportal.hr/zigigem)
Autor: Newbie - Siječanj 05, 2010, 12:24:17 poslijepodne
Autor: Vuk - Siječanj 06, 2010, 01:00:55 poslijepodne
Lepi pozdrav s Kranjske Gore.
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 07, 2010, 11:44:09 poslijepodne
croatia.ch / rubrika: zanimljivosti
Dida priča:
Badnjak 1943. – Sveta tri kralja 1944. i moj 16. rođendan
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/090110.php (http://www.croatia.ch/zanimljivosti/090110.php)
ili u nastavku:
Tri dana nakon što smo 6. siječnja prošle godine na portalu objavili prilog prof. Filipa Ćorlukića Bogojavljenska priča - Moj osamnaesti rođendan 1946. godine,stigao je mail iznenađenog Filipa:
Dragi Zvonimire,
kao i više puta ranije, objavljivanjem na portalu moje priče o 18. rođendanu, opet si me iznenadio. Naime, ja kao autor ne mogu objektivno ocijeniti što je zanimljivo za objavljivanje, a što nije. Mislim da sam Ti već pisao da pišem monografiju moje obitelji i to počevši od rođendana moga oca 1902. pa sve do sada. To nisu samo biografski podatci, nego ja kao svjedok i moderator pričam o događajima, nastojeći prije svega objektivno prikazati atmosferu i događaje jednog trusnog doba. S pisanjem sam stigao do ljeta 1944. Priča koju si objavio također će biti dio te monografije, no njezino objavljivanje mi je dalo ideju da ti pošaljem i vrlo zanimljivu priču o mome 16. rođendanu, koja je već napisana kao dio rukopisa.
Obzirom na specifičnost, naime ja sam bio stalni ministrant, a u ovoj priči s betlehemskim jaslicama idem u posjetu i njemačkom kupleraju, priču sam poslao i Karli na ocjenu. Ona je psiholog i vjeroučitelj, pa mi je njezino mišljenje bilo veoma važno. Njoj se priča svidjela i ne vidi nikakvog razloga da se ne objavi na portalu. No, Ti odlučuješ!
Priča je zapravo u dva dijela; prvi dio se može objaviti uoči Božića, a drugi dio na dan Bogojavljenja, a može se objaviti i kao jedna. Ukoliko nađeš za shodno, naravno da to možeš objaviti već sada.
Bog Tebi, srdačno,
Filip
Te dvije Filipove priče, koje slijede, ostavili smo jednu za objavljivanje o Božiću 2008. i jednu za Sveta tri kralja 2009., no kako smo baš u to vrijeme na portalu imali pauzu, objavljujemo ih tek sada, s malim zakašnjenjem. No za interesantne priče nije nikada kasno:
*****
Badnjak 1943.
Vojne postrojbe su se stalno smjenjivale, a budući da je bilo zaista mnogo vojnika i u našu veliku sobu je ponekad dolazilo po nekoliko vojnika najednom. Tu bi prenoćili i otišli dalje. Na Badnju večer te 1943. godine u naš stan je došao jedan njemački dočasnik s još desetoricom vojnika, a među njima su bila i dva Talijana. Naime, nakon kapitulacije Italije dio njihovih vojnika se uspio povući u Italiju, manji dio se pridružio partizanima, a dio njemačkoj vojsci. Budući da sam u školi učio njemački i talijanski jezik, mogli smo nekako razgovarati. Dok su Nijemci bili prilično suzdržani, Talijani su se stalno žalili da im je dosta rata i pokazivali nam fotografije svojih najbližih.
Mama ih je ponudila s nešto božićne hrane i pića. I pored velike oskudice u hrani, mi smo iz Vrhova uspjeli dobiti suhog svinjskog mesa, pa je majka uz baklavu i druge kolače, priredila i dosta sarme. Svi su bili oduševljeni, a Talijani su nas počeli ljubiti. Nazdravljajući uz rakiju, onaj dočasnik je rekao i: „Uskoro dolazi u Tuzlu vaša vojska - To je dobra domobranska pukovnija“. Kasnije smo otac, Marija, ja i Tonćo otišli na polnoćku.
Kad smo ujutro ustali, vojnici su već bili otišli, a čuli smo kako mama u kuhinji sama sa sobom glasno govori: „Bože, odnili su suva rebra, pola lonca sarme, dvi flaše rakije, pa i cilu tevsiju baklave!“. Ustao je i otac, pa je odmah počeo pretraživati odjeću koja je visila u predvorju. Našao je ključ od skladišne blagajne i nedirnut novčanik, ali nije skupo nalivpero sa zlatnim 18 karatnim perom. Uto je Marija histerično zavrištala: „Pa u čemu ću u crkvu, kad su mi lopovi ukrali cipele!?“.
Majka je jedno vrijeme šutila i nešto promišljala, a onda nas blago pozvala da se smirimo govoreći: „Pitaj Boga kad su se zadnji put pošteno najili. Daleko su od svoji' kuća, a i njima je Božić, pa neka im je 'alal (halal, turc: oprošteno, blagoslovljeno). Dao je Bog pa ni mi danas nećemo ostati gladni, samo će Filipu faliti baklava“. Zatim je malo razmišljala, pa onako više za sebe progovorila: „A što će im, majmunima jednim, ženske cipele?“.
*****
Sveta tri kralja 1944. – moj 16. rođendan
Bila je tradicija da uoči blagdana Sveta tri kralja dječaci obilaze katoličke kuće, noseći malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon čega od domaćina dobivaju mesa, kolača, a često i novca. To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od župnika. Bilo je i onih grupa koje su to činile bez dozvole, ali ako ih je ulovila policija, sve im je bilo oduzeto. No, pojavljivale su se i grupe odraslijih, koji su čekali u mračnijim ulicama, pa otimali sve što su ti momčići zaradili, a ponekad su znali i razbiti štalicu s jaslicama.
Već od druge godine od kad smo došli u Tuzlu, Tonćo i ja smo svake godine s još par dječaka nosili te jaslice. Budući da smo ministrirali u crkvi, župnik nam je uvijek davao pismenu potvrdu. O tomu ranije nisam govorio, ali te godine 1944. to je bio poseban doživljaj. U mojoj smo sobi napravli lijepu štalicu, pa uz sve ono što smo obično stavljali u nju, ovaj put sam pomoću baterije, dvije odvojene žaruljice unutra i jednom postavljenom iza papirnate zvijezde postavljene iznad štalice, te ugrađenog prekidača instalirao raskošno električno osvjetljene.
Odjenuli smo se u kraljeve kako smo najbolje znali i, kao obično, krenuli čim se smračilo.
U svim su nas kućama radosno primali, a djeca su bila oduševljena osvijetljenim jaslicama. Neka su govorila da su ljepše nego one u crkvi. U torbi nam se skupljalo sve više mesa, kolača, oraha, suhih šljiva, a i torbica s novcem sve se više popunjavala. Kad smo bili negdje iza tržnice, krenuli smo prema kući, ali su nam se na putu iznenada našla dvojica odraslijih mladića. Pogledali su štalicu, opipali torbu s mesom i kolačima, pa nam se nekako prijateljski obratili riječima: „Lijepe su vam jaslice, a i torba vam je puna. Hajde da se nagodimo. Dajte nam sve što ste dobili i nećemo vam razbiti štalicu, pa možete obići još puno kuća. Ako nećete; mi ćemo štalicu razbiti, a ono što nam treba oteti. Odlučite se!“.
Bili su od nas puno jači i tu se nije imalo što razmišljati. Istresli smo našu torbu u njihovu, koju su oni već imali pripremljenu, predali im novac i tužno krenuli prema kući. Prolazili smo pored poznatih katoličkih obitelji, a da ni jedan od nas nije spomenuo da ih posjetimo. Ja sam pogledom lutao po fasadama kuća i odjednom mi se pogled zamrzne na krupnom natpisu iznad vrata jedne zgrade: „MALI PARIZ“. Pred vratima je stajao stražar s puškom. Bio je to zapravo posebni lokal za njemačku vojsku, u koji su uvečer dolazile i mnoge lijepe i dobro odjevene mlade žene. Većinom to nisu bile Tuzlanke.
Odluka je bila munjevita: Idemo pjevati Švabama - glasno sam se obratio malim partnerima. Tonćo me je zaprepašteno pogledao, pa nekako plašljivo upitao: „A znaš li ti šta je tu. Šta će reći župnik?“. Odgovorio sam da su i Švabe katolici, odredio kratak scenarij, glasno zapjevao: „Betl'em evo nije daleko...“ i krenuo prema ulazu. Njih dvojica su prihvatii pjesmu i krenuli za mnom. Ne znam jesam li to pravilno izgovorio, ali kad smo došli do stražara, ja sam mu na njemačkom jeziku zaželio Sretan Božić i Novu godinu. On nas je s čuđenjem promatrao, a zatim upitao što želimo. Rekao sam mu da želimo s betlehemskim jaslicama pjevati njemačkim časnicima. On je malo razmišljao, povirio u štalicu, pogledao u torbu s nešto malo hrane što nam je ostalo i maknuo se u stranu. „Warum nicht?!“ (zašto ne), slegnuo ramenima i proustio nas da uđemo.
Kad smo otvorili vrata pred nama se pokazala prilično velika dvorana. Okolo su bili stolovi uz koje sjedili vojnici, a uz neke je bila i po koja djevojka, orkestar je tiho svirao, a nekoliko parova je plesalo. Budući da nitko na nas nije obraćao pažnju, ja sam glasno svima poželio sretan Božić i Novu godinu i odmah smo zapjevali par strofa prigodne pjesme: „Betl''em evo nije daleko...“. Glazba je prestala i svi su s čuđenjem pogledali u našem pravcu, na što smo mi odmah počeli na njemačkom jeziku pjevati Tiha noć, sveta noć... (Stille Nacht, heilige Nacht).
Nakon kraćeg je vremena jedan pukovnik na plesnom podiju pustio svoju partnericu, rukom pokazao prema orkestru, pa prema nama i glasno počeo pjevati - preuzevši istovremeno ulogu kapelnika. Orkestar je zasvirao, oni koji su sjedili oko stolova ustali su i svi zapjevali. U tom je pjevanju bilo toliko osjećajnosti, čežnje, ali i tuge, da je to nemoguće riječima iskazati. Dugo su pjevali, a da ne bismo kvarili ugođaj, mi smo pjevali vrlo tiho.
Kad je pjevanje završeno, jedan visoki plavokosi bojnik se okrenuo u stranu i skriveći maramicom obrisao suze. To me je ganulo, ali i zaprepastilo. Njemačke sam vojnike smatrao oličenjem krute čvrstoće, pa me taj izljev osjećajnosti na neki način zbunio. Čaroliju je naglo prekinuo Tonćo. Otvorio je praznu torbu i krenuo prema stolovima glasno uzvikujući uobičajeno: „Ja sam Gašpar – Gaša, volim mesa i kolača...“. Svi su se tgnuli kao iz sna, onaj pukovnik se nasmijao, uzeo tanjur s mesom sa stola i i istresao ga u Tonćinu torbu. Zatim je izvadio novčanik i meni u kutiju, smiješeći se, stavio nekoliko nočanica, pa me potapšao po ramenu zahvaljući mi se. Mislim da nam je svatko od prisutnih barem nešto dao, a budući da je naša velika torba bila premala, višak su trpali u nekakvu vojničku torbicu, koju se negdje pronašli.
Veselo smo krenuli kući, a misleći na sve ono što nam se dogodilo, na pamet mi je nekako došla uzričica: „Bog dao - Bog uzeo!“, pa sam je sjetivši onoga što su nam na Badnjak uzeli preokrenuo u: „Bog uzeo - Bog dao!“. Razdragan s ovim iznenadnim dobitkom, prestao sam dalje mozgati, pa sam glasno uzviknuo: „Mi smo bogatiii...“ i ubrzao korak prema kući.
Kad smo došli i istresli „robu“ na stol, prvo smo Tonćinom prijatelju dali njegov dio i on je otrčao kući, a majka se počela krstiti: „U ime Isusovo sveto, dico, od kud vam ovo?“, a bilo je tu šunke, pečenog odojka, kobasica, kolača, pa čak i čokolade, koju nismo vijdjeli od prije rata. Bilo je svega mnogo više nego što su nam oni vojnici uoči Božića odnijeli. Majci se nisam usudio reći pravi izvor, nego sam rekao da nas je jedan njemački oficir s ceste skrenuo u njemačku komandu, jer su oni tamo slavili. Ona je malo zbunjeno kimala glavom, a onda je pronašla rješenje. „Dico, to nam je Bog dao zato što smo onim jadnim vojnicima oprostili što su nam uzeli baklavu i ostalo. Sutra u crkvi zapalite sviću svetom Anti.“. Zatim je odvojila jedan dio i rekla mi da to sutra odnesem Marjanovoj majci – „nek' i njezina dica malo ovog okuse. Sevap (turc, - dobro djelo) je“ - rekla je i počela to pospremati. Onda se opet okrenula prema meni: „Filipe, ovo su ti Tri kralja poslali za rođendan. Ja ti nemam što dati.“. Nisam se toga bio ni sjetio, ali sutradan, 06. 01. 1944., mi je bio rođendan. Navršio sam 16 godina...
Od Kulhaneka smo stalno kupovali mlijeko, a od kada je Marjanov otac otišao s partizanima, obitelj im je teško živjela. Da bismo im barem malo pomogli, molili smo Kulhaneka da nam, kad god može pošalje malo više mlijeka, pa sam to nosio Marjanovoj mami. To smo jutro dobili čak dva litra milijeka više, pa sam to skupa s paketom hrane koji je majka već bila spakirala odnijeo Jankijevićima. Išao sam skupa s Tonćom i sve smo ih zatekli kod kuće. Premda joj je uvijek bilo neugodno primati ovu pomoć, a ja nikad nisam pristao da mi plati za mlijeko koje sam povremeno donosio, kad je ugledala ono što je bilo u paketu, uzela je komad čokolade i iznenađeno je uzviknula: „Bože šta je ovo! Djeco kad ste zadniji puta vidjeli čokoladu?“.
Ispričao sam joj događaje minule noći i kako smo došli do te čokolade. Dugo je zamišljeno šutjela pogleda usmjerenog prema prozoru, a onda kao da je glasno nastavila svoje razmišljane, tiho progovori: „..., a moj je jadni muž, gospodin, pukovnik među onim primtivcima!“. Zatim se ozbiljno obratila meni, pitajući me kamo to nas Bog usmjerava. Rekao sam joj da je njezin muž to morao učiniti, jer bi ga inače ubili kao i mnoge druge. Ovako mu je pružena prilika da preživi.
Taj ju je moj odgovor primirio, a onda me je upitala što ćemo ako sazna župnik. Znaš, on je malo tvrd i neće to htjeti razumjeti. Ispričao sam joj kako je to protumačila moja majka, a ona se glasno nasmijala. Takav govor će on razumjeti, a ako bude trebalo i ja ću razgovarati s njim. Još jednom je zahvalila, pozdravili smo se i požurili u crkvu, jer smo ja i Tonćo trebali ministrirati na velikoj misi.
Poslije mise župnik je mene i Tonću pozvao u sakristiju. Pretrnuo sam, ali kad mi je pružio ruku zašelivši mi sretan rođendan, a zatim mi dao jednu krupniju novčanicu, odahnuo sam, pomislivši da smo se sretno izvukli. No, on je malo je pošutio, a zatim nas obojicu upita kako smo prošli s obilaskom kuća. Čujem da ste imali nekakvih problema - kao uzgred je upitao. Ja sam se priprimio za ovo, ali me je ipak nešto steglo u grudima. Rekao sam mu da su nas napala dva mladića, pa zašutio. Jedno vrijeme me gledao, a onda će nekako posprdno: „Sve su vam opljačkali, a kući ste donijeli više nego su vam oni uzeli. Kako to?“.
Zaskočio me je, a na to nisam bio spreman, pa sam se počeo izvlačiti pričajući kako smo putem svratili do njemačkih časnika - na što me on ljutito prekinuo: „Išli ste tamo gdje pravi kršćani ne idu. Tebi je Filipe šesnaet godina i ti znadeš što je javna kuća, pa još tamo vodiš mladog brata i njegove prijatelje!“.
Zbunjivalo me je dok je zaobilazio, ali sam na direktan napad bio spreman. Velečasni, nismo mi bili u nikavoj javnoj kući. Išli smo s jaslicama njemačkim časnicima. I oni si kršćani i njima je Božić. Da ste samo vidjeli kako su svi pjevali Stille Nacht. Jedan je bojnik čak i plakao. Mama kaže da nas je sam Bog tamo poslao. Njemačke smo časnike podsjetili na Božić, a Bog nas je nagradio da su nam oni dali više nego što su nam njemački vojnici uoči Božića ukrali.
Na to se on počeo smijati. Nemoj mi tu mudrijašiti i ne spominji svoju majku. Ona je svetica i ima pravo tako misliti i govoriti. Ti nemaš to pravo. Ti si mudrijaš, a mudrijaše ne voli ni jedna vlast. Pazi se! Pazit ću i ja na tebe, pa ako napraviš bilo kakv majmunluk – iduće godine nema dozvole za nošenje jaslica.
Za portal: prof. Filip Ćorlukić, filip.corlukic@inet.hr
*****
Vezani članak:
Bogojavljenska priča - Moj osamnaesti rođendan 1946. godine
http://www.croatia.ch/tjedan/080106.php (http://www.croatia.ch/tjedan/080106.php)
Autor: Trs - Ožujak 26, 2010, 01:21:23 poslijepodne
NAJBOLJA ESPRESO KAVA U MOM ŽIVOTU
(Davna uspomena)
Noćas sam učio. Zato sam jutros umoran, neispavan. Veselim se espreso kavi koju ću popiti u kafiću pored škole, prije nastave. Na izlasku iz tramvaja – ispružena ruka. Napipam u džepu četiri kovanice, sve što mi je ostalo od zadnjeg džeparca. Kad popijem kavu, neće mi ostati za sendvič pod velikim odmorom.
Odvajam jednu, tri će mi biti dosta za kavu u onom drugom kafiću, koji nije tako udoban i nalazi se malo dalje. Žena u dronjcima kaže: “Bog te blagoslovio!”
Idem prema školi i razmišljam: “Možda je varalica, iskorištava lakovjerne poput mene. Možda ima više novaca nego ja. Ali, možda i nema. Možda ju kod kuće čeka gladno dijete. Možda će za moju kovanicu kupiti pola kruha. A što ako ima dvoje, troje djece?”
Vraćam se i istresam ženi sve svoje preostale novčiće na dlan. Bojažljivo me gleda, nijemo, ne zatvara ruku. Okrećem se i odlazim, stidim se pričekati njenu zahvalu. Pun sam adrenalina, osjećam se sretnim. Možda sam prevaren, ali vjerojatno sam upravo učinio najbolje od svih dobrih djela - pomogao bližnjem.
I ta kava koju nisam popio bila je najbolja espreso kava u mom životu.
Ivica Smolec
(Iz poglavlja o ljubavi i tuzi u prozi zbirke "O ljubavi i tuzi – pjesme i priče".)
Zanimljivost: na ovoj stranici priča je predstavljena na madžarskom i engleskom kao lekcija Madžarima za učenje hrvatskog: http://www.omniplan.hu/HR/Translations/EspresoKava.htm (http://www.omniplan.hu/HR/Translations/EspresoKava.htm)
8)
Autor: Trs - Travanj 23, 2010, 06:40:55 poslijepodne
One frezije
- Bok, stara, gotov je sastanak! Doma sam za dvadeset minuta. Što ima za ručak?
- Bok! Ono što sam ti obećala neki dan. Ono što najviše voliš. – smijala se u slušalicu.
- Je li se ohladilo već?
- Upravo vadim iz pećnice.
- Onda ti ne smijem ostati dužan, donijet ću ti ono što ti najviše voliš.
- Frezije?! – uskliknula je sretno. – Nećeš zaboraviti?
Kupio sam kiticu frezija i krenuo kući. Na prolasku kroz park, uživao sam u ljubavnom zovu kosova. Idilu toplog, sunčanog proljetnog dana remetio je samo neprekidan, neutješan plač neke bebe koji sam čuo već izdaleka. Grmlje je skrivalo izvor plača i, tek kad sam bio blizu, vidio sam na klupi mladu ženu i dječja kolica ispred nje. Iz kolica su virile ručice koje su u očaju mlatarale zrakom. Žena se zabuljila u odraz neba i prpošnih oblaka na površini malog jezerca, stisnutih usana, kao da nije ni čula da je dijete nesretno.
- Gospođo, dijete plače! Možda je gladno ili mu treba promijeniti pelene?
Pogledala me na trenutak, uzela dijete u naručje, grčevito ga stisnula, počela ga ljubiti i i plakati. Stajao sam trenutak neodlučno a zatim sjeo kraj nje. Na klupi je ostalo mjesta pa sam sa strane odložio aktovku i kiticu frezija. Nakon nekoliko minuta smirila se beba, smirila se i mama i kratko me pogledala.
- Sonja je jučer ostala bez tate.
- Žao mi je, oprostite, nisam znao. Nesreća?
- Nesreća je za nas dvije. Otišao je u bolji život, postalo mu je prenaporno da bude muž i otac.
Sad sam ja zašutio, nisam na ovo bio spreman reći ni riječ. Sonja je, izgleda, uljuljkana u majčinom naručju, zaspala. Opet sam čuo kosove.
- Gospodine, idite! Pokvarile smo vam dan, vidim vam na licu.
Da, pokvarile su mi prekrasan proljetni dan ali to nisam izrekao.
- Uzmite ovo, možda ja vama barem malo popravim dan. Mladi ste i lijepi, bit će za vas još proljeća!
Dao sam joj cvijeće, žurno pobrao svoju torbu i otišao.
- Bok, kasniš!
Pusa.
- A gdje su moje frezije?!
- Oprosti, zaboravio sam.
Nije mi povjerovala, predobro me pozna. Ipak, nikad nije saznala što se dogodilo s njenim frezijama jer je meni, ni sam ne znam zašto, mučno bilo objašnjavati joj. A ona je previše diskretna da me pita.
Ivica Smolec
(Iz poglavlja o ljubavi i tuzi u prozi zbirke "O ljubavi i tuzi – pjesme i priče".)
Autor: Ivica - Svibanj 13, 2010, 08:29:56 poslijepodne
Večer s Vesnom Parun
Vesna Parun je, kažu, najveća hrvatska pjesnikinja druge polovice dvadesetog stoljeća. Piše i prozna djela i drame. Razmislio sam i zaključio da je ona, zapravo, najveća živuća hrvatska pjesnikinja a možda i najveća hrvatska pjesnikinja svih vremena.
Jedna od onih koji za života postaju legende.
Rođena je 10. travnja 1922. na Zlarinu kod Šibenika. Već od djetinjstva njen životni put bio je tegoban, živjela je uglavnom kod rodbine u nekoliko dalmatinskih gradova. Počela je studirati romanistiku a zatim filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Oba studija prekinula je, prvi zbog početka Drugog svjetskog rata a drugi zbog nesretne ljubavi.
Puno je nedaća proživjela u svom burnom životu i možda su ju baš te nedaće, uz iskru genijalnosti koja oduvijek gori u njoj, natjerale da stvara. Do sada je izdala sedamdesetak knjiga poezije za odrasle i za djecu, te proze. Stvara i dalje iako joj to otežava nekoliko teških tjelesnih bolesti. Ali um gospođe Parun je još toliko vitalan, svjež i bistar kao kad je pisala svoje prve pjesme. Uz to, ima i zavidnu sposobnost verbalnog izražavanja. Priča britko, tečno, bez dlake na jeziku, o umjetnosti i kulturi, o politici, o svom životu, o svemu. Recitira bez kolebanja poeziju na bugarskom, njemačkom, francuskom pa i engleskom.
Sad se osjeća pomalo napuštenom, na marginama književnih i društvenih vijesti. Naročito ju boli odnos kulturnjačkih i političkih krugova jer smatra da su ju zapustili. Misli, možda s pravom, da mnogi čekaju da umre pa da razgrabe njenu kulturnu ostavštinu.
Trenutačno priprema novu knjigu, željela bi da izađe iz tiska za njen osamdeset peti rođendan koji će se dogoditi za nešto više od mjesec dana.
Nakon nekoliko sati provedenih u njenom ugodnom društvu, supruga i ja ostavili smo ju da čeka početak prijenosa nogometne utakmice između Dinama i Hajduka. Navijačica Hajduka ne propušta takvu poslasticu. Utakmice sluša na radiju jer joj riječ znači više od slike a sada već i jako slabo vidi.
Gospođa Parun poklonila nam je, s posvetom, svoju slikovnicu "Patka Zlatka" jer nije imala više primjeraka ni jedne druge knjige. Evo što kaže kornjača iz ove pričice u stihu:
"Na obali onoj drugoj
sunce jače sija.
Livade su ondje ljepše,
trava zelenija!"
Dok sam se vraćao uskim, mračnim i krivudavim zagorskim cesticama, u glavi mi se komešalo pregršt osjećaja i podijeljenih misli. Srećom, nije bilo kiše pa nisam morao razmišljati o neispravnim brisačima. Zvijezde su sjale i podsjećale me na to s kim sam proveo tu večer, 24. veljače 2007.
Ivica Smolec, 4. ožujka 2007.
