Baština > Kajkavski
P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
Ljudevit Kaj:
Glas Koncila, broj 1 (1854), 3.1.2010.
Karikatura / Srećko Puntarić
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_karikatura.html
Ljudevit Kaj:
Jutarni list
Jutarna propoved 29.2.2009.
Nadbiskup protiv krâla
Pišě: Živko Kustičov
Odnosi crkvene i državne vlasti u prošlosti i sve do naših dana uglavnom nisu bili zadovoljavajući. Ti bi odnosi mogli biti savršeni samo u savršenoj demokraciji - kakva dosad još nije postignuta...
Država ne bi smjela građanina pitati koje je vjere - svaki bi građanin nezavisno od vjerske pripadnosti morao uživati sva građanska prava. Vjerske bi zajednice morale u državi uživati sve jednaka prava - ta bi prava država morala osiguravati, ali bez ikakvih prednosti jedne pred drugom zajednicom. Svaki bi građanin i svaka vjerska zajednica mogla svoju vjeru i vjersku praksu isticati - nikad drugu zajednicu ne ponižavajući...
Važno je da država zaista nikome ne nameće vjerovanje, i da nijedna vjerska zajednica državi ne nameće svoje zakone. Vjernici kao građani i mogu i moraju po savjesti djelovati da zakoni budu sve čovječniji - što znači i sve više po Božjoj volji. Dok se to ne ostvari - uvijek će biti mučenika po savjesti i nametanja vjerovanja ili nevjerovanja. Današnji svetac Thomas Becket - nadbiskup i primas Engleske - 29. prosinca 1170. ubijen je u katedrali. Učinit će to četiri viteza po želji kralja Henrika II. Nadbiskup - u mladosti kraljev prijatelj - nije htio biti kraljev poslušnik - smatrao je da mora braniti ljudska prava od kraljeve samovolje. Njegovo je ubojstvo odjeknulo po svijetu. Kralj je zbog toga činio javnu pokoru. Papa ga je ubrzo proglasio svetim. Ali - napetost crkvene i državne vlasti nastavit će se u Engleskoj i po svijetu sve do naših dana. Mučenici - sve do blaženog Stepinca - ostaju znakovi nepokorenih ljudskih i narodnih prava.
Zvir:
http://www.jutarnji.hr/nadbiskup-protiv-kralja/435420/
Ljudevit Kaj:
Varaždinskě vésti, br. 3390, 22.12.2009.
Božićni intervju s varaždinskim biskupom msgr. Josipom Mrzljakom
Žalosti me raslojavanje ljudi
Uoči božićnih blagdana u tradicionalnom božićnom intervjuu s varaždinskim biskupom msgr. Josipom Mrzljakom razgovarali smo o plodovima djelovanja Varaždinske biskupije u ovoj godini, biskupovim osobnim jubilejima, njegovu životu u blizini bl. Alojzija Stepinca, sve većim razlikama između bogatih i siromašnih, karitativnom djelovanju i izgradnji Caritasova centra.
- Godina koja je na izmaku bila je za Varaždinsku biskupiju plodonosna, posebice po duhovnim zvanjima: zaredili ste naime 12 novih đakona koji će uskoro postati svećenici. Može li se stoga govoriti o povećanom zanimanju mladih Varaždinske biskupije za duhovna zvanja?
- Ova je godina za našu biskupiju na poseban način bila plodna po duhovnim zvanjima. Upravo je ovu godinu papa Benedikt XVI. proglasio Svećeničkom godinom, i to u povodu 150. obljetnice smrti jednog svetog župnika - sv. Ivana Marije Vianneya iz Arsa u Francuskoj. Kao kandidat za svećeništvo nije imao neke velike intelektualne sposobnosti i teško je prolazio kroz školovanje, ali zauzetošću i velikom ljubavlju prema Bogu i ljudima, postao je sveti svećenik i svoju župu Ars, koja je bila na dosta lošem glasu, svojim je životom preobrazio. On je bio povod da Sveti Otac proglasi Svećeničku godinu, i to kako bi cijela Crkva više razmišljala o svećeništvu. U toj je godini Varaždinska biskupija dobila velik i lijep dar, dvanaestoricu svećeničkih kandidata. Ako Bog dade, pri kraju Svećeničke godine, 6. lipnja 2010., u varaždinskoj katedrali zaredit ću za svećenike Varaždinske biskupije jedanaestero njih, a dvanaestog, Alexandrea iz Benina, zaredit će njegov biskup na blagdan Velike Gospe.
Tako velikog broja svećeničkih kandidata u dogledno vrijeme neće biti. Bit će ih manje, ali može se reći da je naša biskupija među vodećima u Hrvatskoj po broju duhovnih zvanja. Možemo također reći da po našim župama postoji interes kod mladih već i nakon završetka osmogodišnje škole, kao i onih koji završavaju srednju školu.
- S posebnom radošću i ponosom u Varaždinskoj biskupiji primljena je odluka Svetog Oca o imenovanju dvojice Varaždinaca, msgr. Vlade Košića iz petrijanečke župe i msgr. Vjekoslava Huzjaka iz jalžabetske župe, za nove biskupe novoosnovanih biskupija – Sisačke i Bjelovarsko-križevačke. Može li se govoriti o povijesnom događaju?
- Osnutak svake biskupije jest povijesni događaj. To je početak jednog, nadamo se, dugovječnog i dugotrajnog života biskupije. Evo, naša biskupija ide prema svojoj 13. godini, neke su biskupije mnogo starije, ali je svaka imala svoj početak. Sisačka biskupija postojala je davno u rimsko vrijeme, poslije je utrnula, a sada, eto, ponovno oživljava. Bjelovarsko-križevačka nije nikada postojala, a doseljavanjem novih ljudi, posebno u grad Bjelovar i starodrevni grad Križevce, to je bjelovarsko-križevačko područje spojeno u novu biskupiju.
Nama je posebno drago što su obojica novih biskupa rodom iz okolice Varaždina. Biskup Košić bio je inkardiniran u Zagrebačku nadbiskupiju, a msgr. Huzjak kao tajnik Hrvatske biskupske konferencije uvijek je bio svećenik Varaždinske biskupije, koja ga sada daje kao svoj dar za novu Bjelovarsko-križevačku biskupiju. Obojici sam uputio čestitke u svoje osobno ime, kao i u ime Biskupije, i sudjelovat ću u uspostavljanju novih biskupija, u Sisku 6. veljače (upravo na dan kad smo biskup Košić i ja prije 11 godina zaređeni za biskupe), te 20. ožujka u Bjelovaru, kad će za biskupa biti zaređen Vjekoslav Huzjak.
Božićna čestitka
Neka bude više svjetla!
U ovogodišnjoj božićnoj akciji Hrvatskoga Caritasa zaželjeli smo svima: Neka bude više svjetla! Više svjetla u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Tom svjetlu radujemo se na poseban način u božićnoj noći i cijelom božićnom vremenu. To je svjetlo za koje sv. Ivan kaže: «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet». (Iv 1,9) To svjetlo dolazi i u ovo naše pomalo turobno i mračno vrijeme koje se odražava u mnogim pojedincima i obiteljima, a nastalo je kao posljedica materijalne krize. Mnogi u našoj domovini ovih dana ostaju bez posla, mnogi ne dobivaju redovite plaće ili su im do krajnjih granica umanjene. Neki prolaze kroz osobne životne patnje, razne nevolje i bolesti, iznenadne smrti bliskih osoba, stradavanja u prometnim nesrećama i drugim nevoljama koje prate čovjeka u ovozemaljskom životu.
Uz više svjetla možemo mnogo toga lakše vidjeti u svojoj okolini, ali ponajprije u samima sebi. Možemo susretati ljude oko sebe i prepoznavati ih kao one s kojima se poistovjetio sam Sin Božji. No s više svjetla možemo bolje ući i u svoju nutrinu, u svoju savjest. Možemo uočiti zlo i grijeh koji je u nama te ga priznati samima sebi i pokajati se za njega. To vrijedi posebno za one grijehe koje smo učinili jedni drugima, kada smo drugima nanosili zlo u bilo kojem obliku, kada smo u sebi podupirali mržnju, prezir, kada smo ljude ponižavali i iskorištavali, kada smo bili pohlepni i nezasitni. Ako želimo obnavljati svijet, moramo početi od sebe. Tek kada krenemo od sebe i pobijedimo mrak u svojoj savjesti, u svojoj duši, moći ćemo prepoznati ono pravo svjetlo za koje čitamo u Evanđelju po Ivanu: «Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života».(Iv 8,12)
Koji čovjek ne bi želio imati svjetlost koja će ga voditi kroz život? No to nije javna rasvjeta i blještavilo koje je pojačano u ove dane došašća i Božića. To blještavilo može čovjeka zaustaviti samo na vanjštini i zaustaviti se na našim očima, a da ne prodre u nutrinu čovjeka. Da bismo vidjeli tu svjetlost, potrebno je otvoriti «oči vjere» kojima se promatra to svjetlo upaljeno u Betlehemu prije 2010 godina. Kad je čovjek u mraku, spotiče se na razne prepreke koje život stavlja pred njega. Postoji opasnost od pada. Te iste prepreke koje se ponekad ne mogu ukloniti, svjetlost čini vidljivima i čovjek sa sigurnošću prelazi preko njih. I ne samo da ide sigurnim putem nego na taj način i sam postaje svjetlost drugima.
«Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima». (Mt 5,16) Želimo slaviti Oca na nebesima koji nam šalje svoga Sina na zemlju. «Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira».(Lk 1,78-79).
Neka i «vaše noge» rasvijetljene božićnim svjetlom idu putem mira i ljubavi i u idućoj, 2010. godini.
- Nedavno je obilježen i Vaš osobni, 40-godišnji svećenički jubilej, u sklopu kojeg i 10. godišnjica biskupstva. Što biste istaknuli kao najvažnije na tom svom prijeđenom svećeničkom životnom putu?
- Dobro ste postavili pitanje spomenuvši riječ put. Na ređenju svećenik počinje ići jednim putem na kojem je važno – ostati. Ostati na putu znači imati pred sobom cilj i hrabro ga slijediti. To je najvažnije. Kad sam bio zaređen za svećenika, nisam ni mislio da ću postati biskup. Sebe sam uvijek vidio kao župnika u nekoj župi. U svećeničkom je pozivu međutim najvažnije ostati vjeran svom poslanju i Crkvi, te ići naprijed. Za svećenika sam zaređen nakon II. vatikanskog koncila koji je unio jednu novost, živost u život Crkve koja je željela ući u vrijeme objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost u naviještanju Božjeg evanđelja.
- Koliko Vam je u Vašem svećeničkom i biskupskom poslanju pomogao uzor Vašeg rođaka, blaženog Alojzija Stepinca, današnjeg suzaštitnika Varaždinske biskupije?
- Blaženi Stepinac sigurno je bio uzor mnogim svećenicima i mnogim ljudima, pa tako i meni. Živio sam zajedno s njim u Krašiću punih osam godina svojega školovanja, koje su se poklopile upravo s osam godina njegova sužanjstva u kućnom pritvoru. Preda mnom, kao i pred mnogima koji su onamo dolazili, bio je živi uzor, mogli smo ga svakog dana gledati i slušati, a on se znao prilagoditi i komunicirati s nama djecom, kao i odraslim ljudima, a rekao bih - i s cijelim svijetom. To se posebno vidi iz dnevnika koje je vodio tadašnji krašićki župnik Vraneković. Iako je Stepinac bio u kućnom pritvoru, ipak su mu dolazile vijesti izvana, te smo vidjeli kako živi i sa svojom nadbiskupijom i Crkvom u svijetu. Vidjeli smo i njegovu ljubav prema Svetom Ocu, koji ga je upravo u to vrijeme nagradio kardinalskom čašću, a koju je on prihvatio s poniznošću i skromnošću. Upravo u toj poniznosti i malenosti očitovala se njegova veličina. Svaki veliki čovjek zapravo je u kontaktu s ljudima vrlo jednostavan, skroman i ponizan, a upravo iz toga izbija njegova veličina.
Tako je kardinal Stepinac bio velik uzor ljudima, a posebno svećenicima, kojima je pisao pisma iz sužanjstva u Krašiću, hrabreći ih i potičući.
- Aktualne prilike obilježava posvemašnja kriza i teške životne prilike u kojima je sve više siromašnih koji jedva preživljavaju zbog bešćutnosti poslodavaca, odnosno onih o kojima ovisi njihova egzistencija. Kakva je Vaša poruka jednima i drugima?
- Čovjeka žalosti to raslojavanje ljudi. S jedne strane manjina se prekomjerno bogati, a s druge su strane, eto, oni koji su ostali ili će ovih dana ostati bez posla i ne mogu platiti osnovne životne troškove grijanja, stanovanja, prehrane… Želio bih pozvati one koji imaju da pokušaju razmisliti o tome kako bi trebalo raspodijeliti to bogatstvo. To se odnosni na globalno svjetsko bogatstvo koje nije pravilno raspoređeno, ali i na bogatstvo koje postoji u Hrvatskoj. Ne možemo reći da smo siromašna zemlja. Hrvatska ima svoje bogatstvo i prirodne ljepote, vrijedne, marljive i sposobne ljude, ali jednostavno nešto ne funkcionira kad se država ne može urediti tako da svatko ima barem osnovne uvjete za normalan život. Nismo protiv toga da sposoban čovjek stekne bogatstvo, ali bi takav morao misliti i na one koji nemaju, kako bi to raslojavanje bilo što manje.
Mnogi će danas možda i Crkvi predbaciti da se bogati. Moramo reći da Crkva zaista posjeduje neka materijalna dobra, ali ta dobra nastoji iskoristiti za dobrobit svakoga čovjeka, počevši od pučke kuhinje do odgoja i obrazovanja. Crkva ulaže svoja materijalna dobra za školovanje mladih u katoličkim školama, od osmogodišnjih preko srednjih do visokih učilišta, ili u otvaranje dječjih vrtića, staračkih domova i drugih potreba koje iziskuju ulaganje za čovjeka. Crkva ne bi mogla nešto uložiti ili izgraditi kada sama ne bi imala. Zato želimo nešto imati i posjedovati da bismo mogli ljudima što bolje služiti.
- U ovo blagdansko vrijeme izraženije su potrebe karitativnog djelovanja. Primjerice, korisnika pučke kuhinje u Varaždinu sve je više, a uvjeti rada u njoj sve su teži. Što je s najavljenom izgradnjom biskupijskoga Caritasova centra?
- Nadali smo se da ćemo ove godine barem započeti izgradnju Caritasova centra, ali, nažalost, još su uvijek u tijeku nekakvi zemljišnoknjižni sporovi koji su međutim, prema našim saznanjima, pred rješenjem. Lokacija na Banfici je određena, nacrti su gotovi i trebalo bi krenuti u pripremu izgradnje. Duboko se nadam da bismo sljedeće godine mogli početi, a ako Bog dade, i dovršiti izgradnju. Određena sredstva koja smo godinama skupljali za tu namjenu imamo, tako da bi se s gradnjom moglo odmah početi, a očekujemo i pomoć dobrotvora. Karitativne su potrebe sve veće, postojeći uvjeti u pučkoj kuhinji sve su lošiji, ali ono što raduje jest izražen osjećaj ljudi za pomoć potrebitima. Kada se po našim župama i selima prikuplja povrće, voće i druge namirnice, prikupi se toliko da pretekne naše potrebe, te dio možemo poslati u druga područja gdje je to potrebno.
- Koji su još prioriteti Varaždinske biskupije?
- Prioritet je također Veternica, staro kanoničko dobro na području Zagrebačke nadbiskupije koje je vlasništvo Čazmansko-varaždinskog kaptola. To je bio pavlinski ljetnikovac i ondje postoje uvjeti da se to dobro uz manja ulaganja uredi za duhovne sadržaje mladih. Ondje bi, u prekrasnoj prirodi, mladi mogli boraviti po nekoliko dana u sklopu duhovnih obnova. Potreba i zanimanje mladih za takvim sadržajima izraženi su, ali nemamo primjerenog prostora. Željeli smo obnoviti prostore u Lepoglavi, ali ćemo zbog golemih troškova morati u ovoj kriznoj situaciji na neko vrijeme prekinuti tamošnje radove. Tako preostaje jedino Veternica gdje obnova ne iziskuje tako velike troškove.
Glede drugih potreba, prepuštam inicijativu svećenicima da procijene što mogu učiniti.
Ivan Njegovec
http://varazdinske-vijesti.hr/3390/vjerski-zivot/zalosti-me-raslojavanje-ljudi
Ljudevit Kaj:
Gradišćanske „Hrvatske novine“
crikva i vjera
Mali Jezuš svita siromah
Željezno, vjerska stranica, 21.12.2009. - HN 51-52/2009
Bogu nima alternative, ili On, ili ništa, kaos praznina. Zato zapjevajmo na Božić puni zanosa i radosti: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se je Jezuš narodio ov blaženi čas. Svaki narod posluhni, k Betlehemu pristupi, pristupi.“
Jezuš, Sin Božji, gospodar svega svita i čiji je vas svit, dojde med nas kao najveći siromah. Rodio se je od neznatnih ljudi, Marije i Jožefa. Rodno mjesto mu je: štala blizu Betlehema. U Betlehemu nije bilo mjesta, prenočišća za nje. Siromahi nisu dobro došli ni u Betlehemu. Ali nebo nje nazvisti pastirom i mudracem. A mudraci su nazvistili njegovo rodjenje i kod Herodeša, ki ga je odmah odsudio na smrt. Andjeo Gospodinov se to skaže Jožefu u snu i reče mu: „Stani se tr zami Dite i majku njegovu i pobigni u Egipat, i ostani onde, dokle te ne opomenem, jer će Herodeš iskati Dite na smrt.“ Jožef i Marija se nisu pripravili na ovako dalek put u Egipat. Mislili su, po upisanju se vraćaju najzad u Nazaret. Ali nije tako. Počnu putovanje kroz arapsku pustinju prema Egiptu. Čim su se hranili, kade su prenoćevali? Putem znam niti štale nisu imali. Danom vrućina, noću hladno. Kako dugo su tribali, dokle su u Egipat zašli i ča ih je čekalo onde? Su živili iz milostinje. Je znam i sv. Jožef pekljao nešto hrane, da preživu? Ili je djelao? Ne zna se, kako dugo su morali ostati u Egiptu, do smrti Herodeša. Kada je on umro, ne stoji u Svetom pismu. Zato sam dao naslov ovomu članku: „Jezuš svita siromah“ jer kad si sve ovo premislimo, ne moremo drugo misliti, nego da je bio zaista kao malo Dite, svita najveći siromah. Židove je Bog u pustinji čudnovito hranio s manom. A je li ovu Obitelj čudnovito hranio u pustinji, ne znamo. Ili ih je predao potpunomu siromaštvu i potpunoj zapušćenosti? Po ovom se ništa ne čudim, da si je Sin Božji, Jezuš Kristuš zibrao spas ljudi s križem. Njegovo rodjenje i njegova smrt su na istoj razini, slaže se jedno s drugim, potpuno siromaštvo, zapušćenost, nevolja, muka. Kad se komu kralju rodi dite, položu je u zlate jaslice, a maloga Jezuša su položili u jaslice, ke nisu bile, mislim, ni najčišće. Marija ih je mogla brisati nako-kako, da bude mogla ipak položiti dite u nje. A jedino svitlo mogla im je biti u noći, misečina. Pastiri su morali dobro oči otpriti, da je najdu, tako i mudraci. Kad se kraljem dite rodi, je veliki tam-tam, a pri rodjenju ovoga Diteta, je samo tamna noć. Dobro je na sve ovo misliti, da nam bude svisno, kako nas Bog voli, i ča je Bog i ta mali Jezuš sve učinio za nas, da se spasimo. Identificirao se je na ovom svitu sa zadnjim človikom, da pak ovi zadnji prvi nastanu u kraljevstvu njegovom. Život mu teče u krugu najsiromašnijih, s apoštoli, siromahi, grišniki. A poglejte velikane ovoga svita. Ćete najti med njimi koga siromaha ili neuglednoga človika? I ako bi negdo došao do vrat ovih velikih, stražar vrat bi ga odmah okrenuo najzad, odakle je došao. Da to je Bog za nas, i to je svit za nas. Kod Boga primljeni, a kod velikih ovoga svita, odbačeni. To su Herodeši današnjega svita, ki ima i danas dosta, još i preveć. Kao ončas, tako i danas svit rado ne čuje poruku Božju. Tako ide njevim namjesnikom, rimskim papam, posluhnu je, jer je moraju. To je samo diplomacija, ali nauk Božji im projde uz uho. Nek neka ostane dobro daleko od njih, da ga ne čuju, kao ga nisu htili čuti ni farizeji, pismoznaci. I danas ima istu sudbinu, kako ju je imao pred dvi tisuć ljeti. Ih je ne malo i danas, ki bi najvolili rimske pape na križu, kao nekada Jezuša. Nima mjesta za njega, kako ga nije bilo ni ončas u Betlehemu. Ali mi, njegov narod, svi vi, ki ove rede čitate priznajmo ga našim Bogom, Spasiteljem, jer nek kroz njega će biti spašen ov svit. Ne nek na drugom svitu ćemo biti spašeni kroz njega, nego jur i na ovoj zemlji. Bez njegovoga nauka živiti će človik u kaosu, nepravdi, mržnji, boju teroru. Andjeli su ga ovako nazvistili: Mir ljudem na zemlji, ki su dobre volje. Nek samo On i kroz njega dojde mir na svit. Svi mi budimo pastiri, mudraci, ki Boga išću. Bili su srićni i pastiri i mudraci, kad su maloga Jezuša našli. Tako ćedu biti svi srićni, ki maloga Jezuša, i u njem Boga, Spasitelja najdu. Bogu nima alternative, ili On, ili ništa, kaos praznina. Zato zapjevajmo na Božić puni zanosa i radosti: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se je Jezuš narodio ov blaženi čas. Svaki narod posluhni, k Betlehemu pristupi, pristupi.“ Svit je pun biguncev. Ali nekamo zabiti, da je bio i Mali Jezuš jur pred svih tisuć ljeti bigunac. Preporučimo mu, osebujno na Božić sve ove bigunce, biguncu svih biguncev, Malomu Jezušu i Svetoj obitelji. A osebujno mu preporučimo te bigunce, ki su od Boga pobigli. Neka se u ovih ljudi ponovo rodi Bog. I neka najdu stan, svi beskućniki, ki po ulici ili pod drivom čekaju teško jutro. Prosimo Maloga Jezuša, zaposlimo ga, da liječi te tolike rane, nevolje, ke ljudi podnašaju, da se budu mogli svi skupa s nami veseliti rodjenju Jezuševomu. U kratko: Jezuš rodio se je u štali, i nastane bigunac u Egiptu. Da li si je našao Sv. Jožef djela u Egiptu? Ili su živili iz milostinje? Ili je znam Sv. Jožef još i pekljati morao, da preživu?! Ovako je počeo život Maloga Boga, „Božića“ na zemlji. Zato naslov: Mali Jezuš, svita siromah.
http://www.hrvatskenovine.at/hn/
Ljudevit Kaj:
Gradišćanske „Hrvatske novine“
crikva i vjera
Iz ljubavi prema svakomu sinu i kćeri na svitu...
Željezno, životni stil, 21.12.2009. - HN 51-52/2009
Dokle je sunce budilo zemlju iz sna, je sveta Obitelj nastavljala svoj put prema Egiptu. Mali Jezuš srićno je snivao. Minulu noć je u onom siromašnom domu njegov Otac, svemogući Bog zbog dobrote njegove majke Marije i ljubavi prema svojemu Sinu, ali i svakomu sinu i svakoj kćeri na zemlji, po njem, malom Jezušu, učinio veliko čudo.
(prema narodnoj predaji)
Kad su Jezuš, Marija i Jožef pobignuli pred Herodešem u daleki Egipat, je Ditešce bilo još malo. Ufali su se u svemogućega Boga i se predali njegovoj volji znajući, da će je on spasiti. Samo moraju biti strpljivi. Kraj okolo naokolo je bio pust i nenastanjen. Jožef je hitrio najper, je li će zagledati kakovo sklonišće, ali svitla nigdir nije bilo. Skrbno se je pitao: Ča će ovo malo dite opet ostati prez teploga krova kot u Betlehemu? Ča ćemo, kad ovde nije ni špilje, a ni štalice? Marija je dokle jačkom umirivala nemirnoga Jezuša i mislila: Tribala bi ovo Ditešce okupati, nahraniti i položiti u pravu zipku, ali kade nek i kako? S neba je misec svitio na kamenu stazu i noćni vjetrić je šušnjao u suhom grmlju divlje rože. Najednoč oblak kot plašć zakrije misec i sve se zamrači. I u daljini zablista svitlo, malo, nečiji tepli dom. I krenuli su prema svitlu, ko je s vrimenom nastajalo sve veće. Raziznali su u njem oblok ubogoga doma. Jožef potuklja na klimava vrata i zazove blagoslov na stanovnike toga doma. Kroz oblok pogleda uplašena žena. Ali kad ugleda Ditešce u Majčinom naručju, im otvori vrata. Dom je zaistinu bio siromašan. Svitlo je rasvićivalo nek ubog ležaj, prazan stol, košaru uz ognjišće, a u njoj dite. Marija ne veli ništa. Tiha i skrbna prišla je košari, prignula se i zagledala čirjaki ranjen mali obraz. Suza joj je kapnula iz oka. Jednom rukom je držala Jezuša, a drugom pogladila siromašnoga dičaka. Ali njegova majka u tom hipcu skoči i zgrabi Marijinu ruku. Ne činite to! — vikne. — Vaše dite je dragocjeno i ne smi obetežati! I žena goste prosi k stolu i im ponudi vrč vode i kruha. Na ležaj brzo prostre čistu plahtu, da Marija tamo povali Jezuša. Rado bi ga okupala! — prosi Marija ženu pogledavši uz ognjišće pripravljene naćve i vodu. Sve ću vam dati, draga žena, samo ne prosite ove naćve! — veli plaho žena. Vidili ste mojega sinkaca. Samo malo je starji nego vaš, a teško je betežan. Tijelo mu je puno čirjakov. Svaki dan ga kupam u ovi naćva u ljekoviti trava, ali ne pomaže. Vaše dite je tako lipo, rumeno, zdravo. Ne dopušćam da ga približite naćvam, da ne obeteža kot moj sin. Marija se čini kot da to nije čula. Zame od Jožefa torbu i počne pripravljati Jezuša za kupanje. Žena se popašći da joj još jednoč prepriči kupanje, ali ju Jožef blago zaustavi: Dajte joj, zna ona ča čini! Žena skeptično mahne glavom, ali priskoči pomagati Mariji kupati Ditešce. Jezuš radosno prljučka u teploj vodi i svojimi ručicami prska dvi majke, ke su se s ljubavlju i nježnošću skrbile za njega. Kad je Jezuš nahranjen zaspao, digne Marija iz košare betežnoga dičaka i na očigled presenećene majke ga nježno privine na svoje prsi i pozove ženu: Sad ćemo i njega okupati! I u istu teplu kupku oprezno povali betežnoga dičaka. Ali on se ne raduje niti smije, nego tužno gleda jednoč svoju majku, a jednoč ovu nepoznatu ženu sa snažnim obrazom. Čim su pak toga dičaka nahranile, legla ga je Marija kraj ognja uz Jezuša. I rano jutro dokle je trudna žena spala, je sveta Obitelj tiho, da ne probudi ženu i dite, na prsti napustila siromašni dom. U zdjeli, iz ke su bili vičerali, ostavili su krajcar i krenuli na put prema Egiptu. Kad se je žena zbudila, se odmah spomene gostov i pašći, da im priredi ručenje. Ali vrijeda vidi, da je ležaj prazan i spravan. Uz ognjišća je bilo kića, a i oganj je jur bio naložen. Dokle se žena čudi, ju trgne glas sina. Ali nije to bio običan bolni plač, nego radosno gugutanje ter ona začudjeno pogleda u košaru, iz ke su joj se širile rumene rukice. Vidi srićan smih na zdravom obrazu sinkaca. Kad ga razmota vidi, da mu je cijelo tijelo zdravo: čirjakom već nije bilo ni traga ni slijeda! Srićna majka kušne svojega sina i s njim na ruka hvali Boga. Dokle je sunce budilo zemlju iz sna, je sveta Obitelj nastavljala svoj put prema Egiptu. Mali Jezuš srićno je snivao. Minulu noć je u onom siromašnom domu njegov Otac, svemogući Bog zbog dobrote njegove majke Marije i ljubavi prema svojemu Sinu, ali i svakomu sinu i svakoj kćeri na zemlji, po njem, malom Jezušu, učinio veliko čudo.
(prema narodnoj predaji)
http://www.hrvatskenovine.at/hn/
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju