Drug Tito,ljubičica bijela od 100 kila. Jugoslavija dobila prvu nagradu uzgojivši ljubičicu bijelu – od sto kilograma!
Svijece(povodom smrti Ženi Lebl)
Novinarka, književnica i povjesničarka Ženi Lebl preminula je nakon duge i teške bolesti u Tel Avivu u 83. godini života» štura je vijest koja je odaslana iz Izraela 21. listopada 2009., na dan njene smrti u Tel Avivu, u bolnici Tol Hašomer.
Za manje upućene vijest kao i svaka vijest o nečijoj smrti, međutim, na mene je ostavila poseban, tužan dojam. Prva pomisao na vijest bila je da ako ičiji život zaslužuje da bude podloga za dokumentarni ili igrani film onda je to život ove neobične osobe koju sam upoznao devedesetih godina u Zagrebu, družio se s njom i uradio intervju za tjednik «Danas».Intervju je naslovljen kao Život je život a bio je to odgovor na pitanje Što je za vas gospođo Lebl, život?
I svaki puta kada pišem In memoriam za neku preminulu osobu pitam se što je zanimljivije i važnije: biografski podaci ili dojam koji je netko ostavljao na sugovornika? I kako najsažetije predstaviti pokojnika?
Patnica je bila, ili žrtva, dva totalitarna sustava XX stoljeća – nacizma i staljinizma, žena koja je imala puno razloga da nakon preživljavanja logora u koje je dospjela bez ikakve krivice, mrzi, sveti se ili pak apatično živi svoju preostalu dionicu života. Ženi Lebl odlučila se za borbu, za kreaciju za to da ostavi traga na okolinu, ali pozitivnog, djelo za vrednovanje ali i divljenje. Iza nje su ostala, u vrijeme kada se obično uživaju blagodati mladosti, radno robovanje odnosno zloglasni naci-logori u Njemačkoj te Goli otok, i to samo zato što se usudila pričati vic u «ljubičici beloj», zapravo, «drugu Titu»! Naime, u uredništvu «Politike» gdje je radila nakon završetka Visoke novinarsko-diplomatske škole, pričala je kako je Jugoslavija dobila prvu nagradu uzgojivši ljubičicu bijelu – od sto kilograma!» Svi su se oko nje smijali da bi ubrzo Ženi Lebl stigla kazna- Glavnjača, rad u Borskom rudniku, preodgajanje na Golom otoku, kada su smijeh zamijenile suze i očaj. Ocijenjeno je od suda da se nije radilo o bezazlenu vicu nego »kleveti protiv naroda i države»,.a posebno joj je predbačeno da nije odala onoga od koga je čula navedeni vic koji ju je koštao ukupno dvije i po godine gubitka slobode. Osjetila je na svojoj koži fenomen koji se u našoj literaturi vrlo rijetko spominje- crveni antisemitizam,(Paul Lendvaj) zapravo ono što se zna pod pojmom staljinizam, kao politička doktrina, ali i neljudska praksa gušenja slobode govora , sve do likvidacije u tzv. čistkama. I tako se Ženi Lebl, umjesto predviđenog posla dopisnika Politike iz Pariza našla izložena torturama boljševičko-staljinističkog tipa koje je detaljno opisala u knjizi «Ljubičica bela, vic dug dve i po godine»(Dečje novine, Gornji Milanovac 1990.)
Uskoro nakon izlaska iz logora na Golom otoku odselila se za Izrael, 1954. godine.
Ženi Lebl rođena je 1927. u Aleksincu, školovala u Beogradu, da bi se 1942. našla u Nišu, s ilegalnim imenom Jovanka Lazić, pokušavajući zamesti tragove pred nedićevcima, ljotićevcima, nacističkim tragačima. Zbog ilegalnog rada uhićena je u Nišu početkom 1943. i upućena u Austriju i Njemačku na rad da bi bila oslobođena od Rusa 1945. godine u berlinskom Gestapou.
Prve godine života u Izraelu posvetila je medicinskom i pedagoškom radu (rad u bolnici, radiologija), a s vremenom opredijelila se za znanstveno-istraživačko-publicistički rad da bi iza sebe ostavila velik broj knjiga i publikacija od kojih «Ljubičica bela» ostaje njen najupečatljiviji znak.
Pored brojnih članaka objavljenih u izraelskim i jugoslavenskim časopisima i knjigama i 18 nagrada koje je dobila na natječajima za znanstvene radove «Saveza jevrejskih opština Jugoslavije», u raznim literarnim časopisima objavljeni su njeni prijevodi sa hebrejskog jezika poezije i proze preko 40 izraelskih autora.
Poimence, objavila je 21 knjigu i to:
Romani: "Ljubičica bela" na srpskom i u prijevodu na ivrit "Hasigalit halevana"; "Dnevnik jedne Judite"; "Odjednom drukčija, odjednom druga,(prijevod sa originala na hebrejskom"Pitom šona, pitom aheret);
Povijesne:"Jevrejske knjige štampane u Beogradu 1837-1905"; "Plima i oseka" knjiga o tragediji makedonskih Židova izašla i na hebrejskom "Geut všever" i na engleskom pod nazivom "Tide and Wreck:History of the Jews of Vardar Macedonia"; "Juče, danas" dvojezično (ivrit-srpski) izdanje Udruženja Židova iz ex-Jugoslavije o doprinosu Židova iz bivše Jugoslavije Izraelu; "Jevreji u Pirotu";"Jevreji iz Jugoslavije, ratni vojni zarobljenici u Nemačkoj" na srpskom-ivritu i engleskom; "Hadž Amin i Berlin" izašlo u još tri knjiga pod nazivima: "Jerusalemski Mufti," "Hadz Amin i Berlin",na ivritu, na engleskom pod nazivom "The Mufti of Jerusalem-Haj Amin el -Jerusalem and National Socialism"; "Do konačnog rešenja-Jevreji Beograda 1521-1942" "Until "The Final Solution" The Jews in Belgrade 1521-1942"; "Ad ha pitaron ha sofi- hajehudim babelgrad 1521-1942","Do konačnog rešenja-Jevreji u Srbiji". I posljednja njena knjiga izašla je 2008 "Da se ne zaboravi - zbirka radova Ženi Lebl»
Ona je preciznom akribijom predočila sliku bezizlaznosti srpske židovske zajednice u vrijeme holokausta potkrijepivši poznati izvještaj Wehrmachta u Berlin, već krajem 1941. godine naslovljen s «Serbien ist judenfrei»(Srbija je očišćena od Židova). Međutim, bila je pouzdani izvor saznanja o sudbini Židova u drugim dijelovima Jugoslavije i nije dozvoljavala da se njen istraživački rad i djela koriste u propagandnom ratu na temu židovstva koji je vođen devedesetih godina prošlog stoljeća na relaciji srpskih i hrvatskih propagandista i lobista.
Posebno pamtim dio razgovora u Zagrebu koji nije objavljen u intervjuu «Danasu». Naime, intervju je objavljen kratko nakon emitiranja na TV dokumentarne emisije koju je književnik Danilo Kiš snimio u Izraelu, portretirajući nju i Evu Nahir Panić, koju je autor ovih redaka, upoznao u kibucu Šaar Haamakim, 1971. godine. Bio je to film o dvije žrtve Golog otoka koji je uzburkao duhove u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje i pored javnih očitovanja o staljinističkim žrtvama tema je doživljavana ipak kao nova i «zapaljiva». Sjećam se kako mi se Ženi Lebl žalila na «tajanstveni» nestanak video-kazete gdje je snimljen Danilo Kiš kako u Izraelu moli kadiš za svog pokojnog oca. Ta joj je video-kazeta, imala je indicija, ukradena u jednom hotelu od «nepoznatih počinitelja», zapravo neke od službi koje su brinule o tome da ova privatna indiskrecija o Danilu Kišu ne dospije u javnost. Govorila mi je kako bi rado izučavala povijest Židova na hrvatskoj strani Jadrana jer oduvijek ju je fasciniralo kako su prvi tragovi o boravku Židova na tlu jugoistoka Evrope vezani za Hrvatsku: Salonu (Split), Dubrovnik i Zadar. Nekoliko puta, iako već načeta zdravlja, sudjelovala je na druženjima Židova u okviru židovske kulturne scene «Bejahad» koji se održavaju svake godine na Jadranu.
Bila je odličan pedagog i strpljivo je objašnjavala kako svoj znanstveni rad i saznanja temelji na responzama, zapisima odgovora rabina na pitanja vjernika, o tome kako nije dovolj no poznavati vrlo dobro hebrejski nego i naučiti čitati prastare spise pisane tzv. raši pismom.
«Ne, nikoga ne mrzim, sve je to samo običan život!» ponavljala je kada bih je pitao za izvor njene vedrine, dobrohotnosti i požrtvovnosti. Ženi je bila neumorna u svojem stvaralaštvu, knjige je objavljivala o svom trošku, svojim skromnim sredstvima. Osim brata Saše Lebla i nećakinje Ane Lebl, aktualne predsjednice Židovske općine Split, nije imala svoje obitelji. Bila je okružena mnogobrojnim prijateljima, nama kojima je teško razumjeti da ju je srušila još u razdoblju plodnog rada, okrutna i nemilosrdna bolest - rak.
«Neće biti pogreba !» obavještava me njena prijateljica Miriam Steiner Aviezer i dodaje: «Zaviještala je svoje mrtvo tijelo medicinskoj znanosti, za istraživanja no mi, njeni prijatelji pripremit ćemo memorijalnu večer, Ženi u čast!»
Ženi Lebl nije živjela običan život i vjerujem da će njeni doprinosi biti ispravno vrednovani i posebno cijenjeni tek od novih naraštaja povjesničara, a životna stradanja pouka
kako nam se valja opredjeljivati za demokratsko-liberalne opcije, a ne stvarati ili podupirati ove ili one satrapije odnosno autoritarne političke doktrine i sustave.
Otišla je «s krunom dobra imena» (Talmud) i neka joj Hašem (Stvoritelj) podari mir koji zaslužuju pravednici.
Ljubo Ruben Weiss (25.10.2009.)
http://www.bet-israel.com/index.php?option=com_content&task=view&id=403&Itemid=1Diktator koji je ljude zatvarao zbog viceva!