Pabirci iz rimskoga zakonodavstva o šumamaU vezi s ne malom botaničkom, i to prvenstveno florističkom literaturom pisanom na latinskom jeziku za hrvatsko područje, koja još i danas služi kao temeljni, pa uglavnom i jedini iscrpni izvor za određivanje i obradu hrvatske flore, ali i flore drugih južnoslavenskih i balkanskih zemalja, za pojam šume postoje izrazi kojih se značenje u hrvatskom jeziku ne prenosi ispravno. Kako su pak te riječi usko vezane i s hrvatskim pojmovima za označavanje šume, smatram da će biti korisno da nekoliko riječi posvetimo pojedinim latinskim riječima koje označavaju šumu, a koje su i danas u uporabi, a koje su bile i sastavni dio rimskoga zakonodavstva o šumama.
Silva caedua, hrvatski: panjača, šuma za sječu. Značenje što ga izraz silva caedua ima danas – šuma koja se siječe u kratkoj ophodnji i potom obnavlja iz panja – vuče svoje podrijetlo još iz vremena Rimskoga Carstva, gdje je već u rimskom zakonodavstvu bio točno određen, te je svoje izvorno značenje, onako kako je prvotno bio definiran (A. Bérenger 1859–1863) zadržao sve do najnovije botaničke literature pisane na latinskom jeziku (usp. A. Hayek: Prodromus florae peninsulae Balcanicae, R. de Visiani: Flora Dalmatica, Schlosser–Vukotinović: Flora Croatica). Naravno da je u takvom obliku i s takvim značenjem taj pojam u uporabi i u našoj stručnoj literaturi.
Šume i šumske površine mogu biti male, ali i velike i prostrane, mogu biti obuhvaćene propisima gospodarenja ili pak netaknute, djevičanske šume. Sječa u njima može nadalje biti potpuna (gola sječa) s redovitom ophodnjom od nekoliko desetljeća (panjače), ih su pak njome obuhvaćena samo starija stabla. Šuma može nadalje imati i druge namjene, da služi za ispašu, da služi za dobivanje ogrjevnoga drva, da ima isključivo rekreativnu ulogu itd. U vezi s time se u rimskome zakonodavstvu o šumama, uz pojam silva caedua, razlikovalo i nekoliko drugih tipova šuma koje se u daljnjem tekstu navode.
Silva non caedua. Nasuprot pojmu silva caedua stajao je u rimskom zakonodavstvu pojam silva non caedua, tj. šuma koja nije bila za sječu. Međutim, i u tom tipu šume obavljali su se pojedini oblici sječe i zahvati drugoga karaktera vezani za iskorištavanje. No, upravo u pogledu načina iskorištavanja, taj je tip šume značio stanoviti oblik šumskoga rezervata s posebnom namjenom. U odnosu na namjenu, prostranstvo i stupanj razvitka šumskih površina obuhvaćenih pojmom silva non caedua, razlikovale su se u njihovu opsegu dvije kategorije šuma.
1. Silva palaris ili šuma za stupovlje i kolje. To je bio tip šume u kojoj je bila dopuštena sječa manjih razmjera radi opskrbe koljem za vinograde (lat. palus, kolac), ili pri proizvodnji oružja, npr. kopalja, a bilo je dopušteno također i skupljanje suhih i otpalih grana s tla. Stabla većeg opsega i mase koja su se nalazila u takvoj šumi nije bilo dopušteno sjeći.
2. Silva fructifera ili silva glandulifera (žirna šuma) koristila se za ispašu odnosno tov svinja, te je bila poznata još i pod nazivom silva pascua ili silva pascuaria (šuma za ispašu). Ovdje se radilo o staroj šumi bogatoj žirom, ali ona nije bila sastavljena samo od hrastova nego također i od kestena i od bukava. Primjer za takav tip šume ima u nas još i danas dosta po Slavoniji, gdje šume služe za ispašu i tov svinja, o čemu je pisao i J. Kozarac u pripovijetci Slavonska šuma. Za naše je slavonske, u odnosu na netom opisane rimske šume, međutim važno to da su sastavljene uglavnom od hrasta, i to ponajviše od hrasta lužnjaka (Quercus robur).
Saltus (prašuma, ali i šuma). Pojam saltus odnosio se prvotno na čistinu unutar brdske šume, koja je bila namijenjena ispaši, odnosno uopće na brdske i teško dostupne šume. Poslije se taj izraz protegnuo na sve površine u kojima, zbog šumovitosti i ispaše u njima, nije bilo gospodarenja. Te su šume bile namijenjene samo vlastitoj uporabi, a bile su poznate još i pod imenom nemus odnosno nemora. Pojam saltus je napokon ušao u literaturu, i to klasičnu i botaničku, kao pojam za prostrane i divlje netaknute šume koje danas zovemo prašumama.
Lucus (gaj, lug) oduvijek je bio pojam kojim se označavala sveta šuma rezervirana kao takva bilo kao javni bilo kao privatni prostor. U vezi s time, to su općenito bili lijepo razvijeni, ali manji, ograđeni ili neograđeni, prirodni ili sađeni šumarci, odnosno dijelovi šume tipa nemus, pa otuda i pojam lucus nemoralis, koji su poslije, tijekom povijesti, prešli u perivoje odnosno gajeve.
Odgovarajuća hrvatska riječ za latinski pojam lucus je gaj, ali i lug, koji ima malo šire značenje.
Etimologija riječi lucus je nejasna i ima više objašnjenja. Prema jednom tumačenju, riječ lucus potječe od Lucinije odnosno Dijane, božice šuma i lova. Prema drugima, riječ potječe od glagola luere, žrtvovati, odnosno lucere, svijetliti, zbog vatri koje su se, u vezi sa žrtvama, palile u takvim šumama za vrijeme svečanosti, odnosno kao antifraza od lucere, zbog tame koja vlada u šumi. Postoji napokon mišljenje da riječ lucus potječe od keltskoga luč, a od toga i hrvatska (i slavenska) riječ lug (Bérenger 1859–1863, str. 33).
Dubrova (na zemljovidima i Dumbrova), fitotoponim povrh rječice Raše u Istri
Dubrova nedalkeo od Labina u Istri, natpis na ulazu u izložbeni prostor (s restoranom) Mediteranskog kiparskog simpozija. Toponim je povijesno svjedočanstvo danas uglavnom iskrčenog šumskog prostora.
RaspravaZa tri od četiriju pojmova, a to su dubrava, gaj i lug, kojima nazivamo površine obrasle drvećem, može se reći da danas žive jedino u književnosti, u rječnicima hrvatskoga jezika i u starim zapisima, ali da su iz govora kao i iz stručne građe, i to prije otprilike stotinjak godina, sasvim nestali. Kako su pak sve te tri riječi, uz književnost, vrlo obilno zastupljene i u mjestopisju diljem cijele Hrvatske, dakle i u primorskim i u kopnenim krajevima, očito je da su sve do ne tako davno bile živi dio hrvatskoga leksika. No, unatoč obilnoj zastupljenosti navedenih natuknica i u književnosti i u hrvatskoj toponomastici, čini se da je sudbina tih riječi za uvijek zapečaćena i da su one nepovratno nestale iz govora. Zašto su te riječi nestale? Podliježu li i riječi, kao i sve drugo što živi na Zemlji, zakonima života i smrti? Ili drugačije rečeno: umiru li i riječi, ili pak zbog određenih i ne uvijek razumljivih razloga kroz stanovita razdoblja bivaju samo prikrivene da bi u nekome drugom pogodnom trenutku ponovno oživjele? Sklon sam upravo ovom drugom razmišljanju!
Pojedine su riječi kao i pojedine pojave u prirodi: u određenom se trenutku pojave, traju neko vrijeme i potom nestanu, pa se onda ponovno pojave. Tako je nakon Drugoga svjetskog rata strana riječ muzika potpuno istisnula hrvatsku riječ glazba. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća je međutim književni kritičar Igor Mandić – ako se dobro sjećam – u svojim člancima ponovno stavio u optjecaj glazbu, pa je ta riječ tako opet postala dio svakodnevnoga govornog i pisanog dijela hrvatskoga jezika.
Prije otprilike desetak godina, iz engleskoga je u hrvatski jezik prodrla riječ tajkun koja se vrlo brzo udomaćila i u govoru i u pisanim tekstovima. Istodobno se u tih desetak godina tek u nekoliko navrata, i tada vrlo stidljivo, pojavila i hrvatska riječ istoga značenja – gavan. Unatoč našem običaju da puno brže prihvaćamo tuđe nego svoje, vjerujem da će hrvatska riječ gavan postupno zauzeti svoje mjesto u jeziku naroda u kojem je i nastala, ali će zasigurno proći dosta vremena prije nego gavan istisne tajkuna.
Pristupajući s toga gledišta riječima dubrava, gaj i lug, vjerujem da je dovoljna već i mala iskrica i povod, kao što može biti i ovaj članak, ali i neka druga slična prigoda u kojoj će biti govora o tim riječima, da im se ponovno udahne život i da ponovno, pa makar u početku samo u stručnoj građi, zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule. Vjerojatnost je tim veća što se radi o riječima koje su i danas sastavni dio književnosti, a obilno su zastupljene i u toponimiji.
Kad sam, u želji da pobliže objasnim značenje riječi dubrava, gaj, lug i šuma, počeo tragati za mjestopisima u Hrvatskoj, kojima su obilježene površine obrasle drvećem, ostao sam iznenađen obiljem toponima obilježenih tim natuknicama. Proučavajući površine obrasle drvećem, staništa koja obrašćuju, uzevši zatim u obzir kult šume koji je zbog njene tajnovitosti prisutan u svih naroda, došao sam do spoznaje da su četiri riječi kojima je hrvatski narod kroz stoljeća nazivao takve tvorbe, posljedica uočavanja stanovitih razlika u vrstenom sastavu tih tvorbi, u staništima na kojima rastu, u načinu gospodarenja i dr. Odnos pučanstva prema šumi je dakle u Hrvatskoj isti kao i u drugih naroda, samo što se objašnjenjem tih naziva na žalost nitko posebno nije bavio.
Toponim šuma, sam ili s pridjevkom, u Hrvatskoj je obilno zastupljen i odnosi se gotovo isključivo na površine obrasle drvećem, dok toponima koji se odnose na naselja zapravo i nema. Koliko je meni poznato, postoji samo jedan – Sveti Petar u Šumi u Istri. Svakako je razumljivo da se toponimi s nazivom šuma, jednako kao i toponimi s nazivom dubrava, gaj i lug, najčešće javljaju u hrastovu pojasu, a to znači u nizinskom, brežuljkastom i nižem brdskom području, dok u višim, gorskim i planinskim područjima u kojima šume prekrivaju golema prostranstva, toga toponima nema. To je zbog toga što je to područje umjerena podneblja, koje je vrlo pogodno za naseljavanje i za život. U hrastovu se naime pojasu izmjenjuju četiri godišnja doba, život je stoga osebujniji, u njemu uspijeva niz vrlo važnih biljnih kultura, među kojima je na prvom mjestu pšenica ali i druge žitarice, koje svojim urodom osiguravaju spokojstvo opstanka.
Zanimljivo je da se toponim šuma ne javlja na čistinama, odnosno na nešumskim površinama, kao što je to slučaj s toponimima dubrava, gaj i lug. Možda bi se na temelju toga moglo zaključiti da je šuma najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, a da je pojava ostalih naziva, kao što su dubrava, gaj i lug, posljedica spoznaja do kojih je čovjek dolazio promatrajući šumu. Hrvati su, naime, doselivši se na ove prostore, postupno počeli uočavati da postoje razlike između pojedinih oblika šumskih tvorbi, kao što su razlike u flornom sastavu, razlike u staništu, izgledu, namjeni itd. Uočavajući da prostoru koji su naselili, temeljno obilježje, što se tiče šumskoga pokrova, daje hrast, zvan dub, te su šumske tvorbe iz općega pojma šuma izlučili kao – dubrave.
Šuma je za starodrevne narode bila izvor mnogih dobara, ali je, uz divljenje, svojom tajnovitošću istodobno izazivala i strahopoštovanje. U šumi su naime stolovala i određena božanstva, šuma se doimala kao sila, što je sve izazivalo i strah. Uz pojedine je šume osim toga bila vezana i određena religijska simbolika. To su bili lugovi, svete šume u kojima su se, među ostalim, održavale svečanosti, prinosile žrtve paljenice. Kako su se dakle u takvim svetim šumama održavale svečanosti i prinosile i žrtve, to su bile šume s posebnom namjenom u kojima nije bilo gospodarenja, a takve su šume morale biti pristupačne u svim godišnjim dobima, pa stoga među današnjim mjestopisima lug u Hrvatskoj nema nijednoga toponima koji bi se odnosio na močvarno područje odnosno na močvarne šume. Po tome se svojstvu lug razlikuje od šume. U pojam šume uključene su dakle šumske tvorbe bez obzira na florni sastav, način gospodarenja, stanište itd. Kako su iz općega pojma šume izlučene dubrave, dakle tvorbe kojima ton daju različite vrste isključivo listopadnih hrastova, zatim lugovi kao sveti dio tih tvorbi u kojima nije bilo gospodarske djelatnosti, sama od sebe nametnula se potreba za izlučivanjem oblika šuma u kojima su bili omogućeni različiti oblici gospodarske djelatnosti, kao što su ispaša, dobivanje drvne građe, ogrjeva i dr., a to je – gaj. Može se dakle slobodno reći da su različiti hrvatski nazivi za šumu, kao i u drugih naroda, posljedica uočavanja razlika u flornom sastavu šume, u načinu gospodarenja, namjeni, u čovjekovu odnosu prema njoj, u staništu na kojem rastu i dr., samo što ta problematika u nas nije pobliže razrađena.
Građa na hrvatskom jeziku koja bi mogla poslužiti da se bolje upozna i shvati značenje naziva koji se odnose na površine obrasle drvećem, vrlo je na žalost oskudna. Unatoč tomu smatram da su, pa makar i na temelju skromne literature o tome, natuknice dubrava, gaj, lug i šuma u dosadašnjoj leksikografskoj građi trebale biti bolje i suvislije objašnjene. Objašnjenja su naime vrlo štura, nespretno napisana, nemušta, a može se reći i neuka, kao da o tome dosad nije napisano ama baš ništa. Tako se npr. u dvama navedenim rječnicima za šumu kaže da je to velika površina tla zasađena deblima... Šuma je prvenstveno površina obrasla drvećem, koja je nastala prirodno, premda katkad može biti podignuta i ljudskom rukom – sadnjom, ali to je ipak znatno rjeđe. Deblo pak označuje središnju os svakoga stabla, dakle stablo bez granja, bez krošnje, pa je takva definicija doista rogobatna i neprimjerena ozbiljnim djelima. Jednako su tako nemušte i definicije u kojima se kaže da je dubrava šuma, gaj, da je gaj šuma, lug, da je lug šuma, gaj. Pa barem za dubravu postoji zadovoljavajuća definicija u Hrvatskoj enciklopediji (1945), pa je čudno da nitko nije posegnuo za tim leksikografskim djelom kako bi preuzeo to objašnjenje umjesto da se izmišlja nešto nemušto. Ako u stranim enciklopedijama i rječnicima i nije moguće naći objašnjenja za gaj i lug, barem se objašnjenje za šumu moglo naći u stranoj literaturi, ali ni to nije učinjeno. To znači da je pristup izradbi tih rječnika bio previše ležeran. Olakšavajuća je međutim okolnost da su to bili prvi noviji rječnici hrvatskoga jezika za kojima se dugo vapilo, pa im se može pogledati kroz prste. Nadam se da će u sljedeća izdanja biti uloženo malo više truda kako bismo u tim djelima našli pouzdaniji i vjerodostojniji izvor za ono što ne znamo i što nas zanima.
ZaključakKako sam utvrdio da je građa o značenju hrvatskih naziva za površine obrasle drvećem – a to su dubrava, gaj, lug i šuma – štura i nedostatna, u traganje za utvrđivanjem njihova značenja krenuo sam od mjestopisa, obilno zastupljenih na cijelom prostoru Hrvatske, koji u svom nazivu sadrže jedan od pojmova za šumske površine. Prosudbom tih sastojina utvrdio sam da različiti hrvatski nazivi za površine obrasle drvećem nisu istoznačnice, nego da svaki naziv krije u sebi stanovitu posebnost tipa šume na koju se odnosi. To znači da su ti nazivi, kao i u drugih naroda, nastali kao posljedica spoznaja do kojih je, naselivši ove prostore, hrvatsko pučanstvo došlo promatranjem šuma i uočavanjem razlika među njima, koje se očituju bilo u flornom sastavu, bilo u načinu gospodarenja, bilo u staništu na kojem rastu, i dr. Na temelju tih prosudbi zaključio sam da je šuma možda najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, koji obuhvaća sve tipove takvih biljnih tvorbi bez obzira na sastav, način gospodarenja, stanište, dobni uzrast i drugo; da dubrava označava šumske površine kojima ton daju listopadni hrastovi; da se gaj, čini se, prvobitno odnosio na gospodarske šume, tj. na površine u kojima je bila dopuštena ispaša, sječa radi dobivanja drvne građe, ogrjevnoga drva i dr., a da se lug, čini se, prvobitno odnosio na šume s posebnom namjenom, u kojima je gospodarenje bilo ograničeno, a to su bili sveti lugovi. Kako su pojedini hrvatski nazivi za šumu, kao što su dubrava, gaj i lug, danas prisutni jedino u književnosti i rječnicima hrvatskoga jezika, moja je bila želja da ovim člankom pokušam te riječi ponovno oživiti, i da za početak zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule barem u stručnoj literaturi.
LITERATURAV. Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber, Zagreb, 2003.
L. Belostenec, Gazophyllacium illyrico-latinum. Pretisak 1973, Liber-Mladost, Zagreb, 1740.
A. Bérenger, d i, 1859-1863: Studii di archeologia forestale. Dell’antica storia e giurisprudenza forestale in Italia. Treviso e Venezia; pretisak: Firenze, 1965.
J. Ettinger, Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji. Knjižara dioničke tiskare, Zagreb, 1890.
V. Glavač, i H. Glavač, Lexicon silvestre, 1. dio. Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998. *****Hrvatska enciklopedija, V. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945. ***** Hrvatski enciklopedijski rječnik. Novi Liber, Zagreb, 2002.
D. Janeš, Park Maksimir jedan je od prvih javnih parkova u svijetu. Hrvatske šume, 10, 113: 14-16, Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, 2006.
F. Kurelac, »Silva, ili koja su imena duba, šume i dubrave«. Rad Jugoslavenske akademije, 12, 31-86, Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1870.
J. Marević, Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, vol. II. Školska knjiga, Zagreb, 1997.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1880-1881.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, II: 848-849. Jugoslavenska adademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1884-1886.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III: 89. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1887-1891.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, VI: 200-202. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1904-1910.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, XVII: 873-874. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1959-1962.
J. Šonje, (ur.), Rječnik hrvatskoga jezika. Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
***** Vegetacijska karta Hrvatske. Rukopisi 1:50 000 i tiskane karte 1:100 000. Botanički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Zagreb
***** Veliki atlas Hrvatske. Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.
http://www.sumari.hr/press/umirulirijeci.htm
