Vpelatva z pomalo slovenske perspektive..
(Ovu studiju-priručnik pripremili su Zdenko Kodelja, istraživač u Institutu za istraživanja u obrazovanju Republike Slovenije, i Terrice Bassler, direktorica Obrazovnih programa Otvorenog društva u Jugoistočnoj Evropi, oboje bazirani u Ljubljani, Slovenija.)Religija i školuvajne
RELIGIJA I ŠKOLOVANJEPrva temeljna razlika među evropskim zemljama u pogledu religijskog obrazovanja nije razlika u imanju ili nemanju religijskog obrazovanja u javnim školama.
U stvari, razlika
postoji između država koje imaju i onih koje nemaju religijsko obrazovanje kao poseban predmet.
Države u Evropi gdje nema religijskog obrazovanja u obliku posebnog školskog predmeta u javnim školama su: Francuska, Crna Gora (čija je politika odvojena od one u Srbiji), Makedonija i Albanija. U svim drugim zemljama postoji religijsko obrazovanje kao poseban školski predmet.
Druga temeljna razlika među evropskim zemljama (što se tiče religijskog obrazovanja u javnim školama)
je, grubo rečeno, razlika između zemalja gdje postoji vjeroispovjedno religijsko obrazovanje kao poseban školski predmet u javnim školama, i onih zemalja gdje postoji nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje. a) Države u kojima postoji vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama nude ga u tri različita oblika:
• Kao
obavezan predmet (Austrija, Finska, Grčka, Irska, Cipar i Njemačka s izuzetkom nekih pokrajina);
• Kao
izborni predmet (Bugarska, Češka Republika, Estonija, Hrvatska, Italija - fakultativni predmet, Latvija, Mađarska, Malta, Poljska, Rumunjska,
Slovačka, Srbija, Španjolska);
• Kao
izborno-obavezni predmet (Belgija, Litva, Luksemburg, Portugal).
U Bosni i Hercegovini religijsko obrazovanje postoji u sva tri oblika, u Švicarskoj dva (obavezno i fakultativno). U ovom sustavu, učenik mora izabrati jednu od nekoliko opcija kao dio svog nastavnog programa, i religijsko obrazovanje je jedna od tih opcija. U sustavima gdje je religijsko obrazovanje vjeroispovjedno orijentirano, često postoji niz različitih predmeta, od kojih učenici i / ili roditelji mogu odabrati jedan.
Odgovornost za nastavne planove počiva ili u rukama crkava i religijskih zajednica (Belgija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Slovačka, Španjolska, Cipar, Češka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Litva, Poljska, Rumunjska) ili religijskih zajednica u suradnji s državom (Austrija, Njemačka, Finska, Švicarska, Švedska). U svim ovim zemljama, većinska religija uspostavila je svoje vlastito vjeroispovjedno religijsko obrazovanje. U nekim od ovih zemalja, druge religije, ili barem one koje su službeno priznate od strane države mogu ponuditi i svoje vjeroispovjedno (denominacijsko) religijsko obrazovanje. "U Austriji, Belgiji, i djelomice Njemačkoj, denominacijsko religijsko obrazovanje nije samo ograničeno na katoličko i protestantsko učenje nego uključuje pravoslavne, židovske, muslimanske, budističke, i druge oblike religijskog obrazovanja" (Schreiner, 2002. str. 97) .43 Vjeroispovjedno religijsko obrazovanje nekih od ovih religija je pravno dozvoljeno iu Hrvatskoj, Finskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. Ali u Italiji, na primjer, gdje je katolicizam dominantan u kulturi i društvu, male protestantske crkve "ne koriste pravnu priliku da pruže religijsko obrazovanje svojih učenika u školama", i oni su zapravo "protiv bilo kakvog vjeroispovjednog religijskog obrazovanja u školama."
Ovaj slučaj Italije i katolicizma, zajedno sa iskustvima iz nekih drugih zemalja u kojima je jedna vjeroispovijest ili denominacija dominantna, pokazuje kako nacionalna politika u vezi s vjeroispovjednim religijskim obrazovanjem u javnim školama nije neophodno i rješenje koje žele religijske manjine (iako postoje mišljenja da u Austriji, na primjer, suprotno može biti istina). U nekim zemljama, određene religije ili denominacije nisu službeno priznate i tako im nije pravno dozvoljeno ponuditi religijsko obrazovanje u javnim školama. U drugim zemljama, manjinskim religijama jeste pravno dozvoljeno pružati vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u školama, ali to ne mogu učiniti iz praktičnih razloga (nedostatak kvalificiranih nastavnika, nedovoljan broj učenika u datoj školi koji pripadaju manjinskoj religiji a koji bi sačinjavali razred, i drugo).
Druga karakteristika države gdje postoji vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnoj školi je da u mnogim slučajevima postoji mogućnost da se ne pohađa religijsko obrazovanje nego da se umjesto toga odabere alternativni ili dopunski školski predmet: Etika (u Finskoj, Latviji, Litvaniji i Njemačkoj, gdje još postoje i predmeti ’filozofija’ i ’norme i vrijednosti’). Učenje o drugim religijama također može biti uključeno u nastavni plan vjeroispovjednog predmeta, naročito na nivou srednje škole. Međutim, u takvim slučajevima učenje o drugim religijama “ima tendenciju da bude iz ugla dominantne religije. Nastavnici mogu biti profesionalni nastavnici sa ili bez posebnog i bliskog odnosa sa crkvom, ali mogu biti i svećenici ili vjeroučitelji koje je postavila i obrazovala crkva” (Jensen, 1998.).
Značajno je da se poslije pada Berlinskog zida 1989. godine većina postkomunističkih zemalja u Evropi opredijelila za vjeroispovjedni pristup religijskom obrazovanju u javnim školama. One su umnogome ponovno uspostavile modele religijskog obrazovanja koji su postojali prije nego što su postale komunističke zemlje.
Ovo je razumljivo jer su barem neke od njih htjele pokazati kako su nove države dio stare ’kršćanske’ Evrope i kako su njihovi nacionalni identiteti u suštini povezani s jednom od kršćanskih denominacija. S druge strane, ovaj razvoj stvari je donekle iznenađujući u tome što je ponovno uspostavljanje vjeroispovjednih modela religijskog obrazovanja s elementima školskog vjeronauka suprotan trendovima u Zapadnoj Evropi, gdje je u mnogim zemljama vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama zamijenjeno nevjeroispovjednim religijskim obrazovanjem.
b) Države u kojima postoji
nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama su: Albanija,Crna Gora, Danska, Engleska, Francuska, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Slovenija, Škotska, Švedska i Wales. U Albaniji, Crnoj Gori, Francuskoj i Makedoniji postoji samo nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje
integrirano u neke redovne školske predmete, dok u Danskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Sloveniji, Švedskoj i Walesu postoji i poseban školski predmet religijskog obrazovanja. U svakoj od ovih zemalja nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje kao školski predmet može se razlikovati po ciljevima, općem pristupu, sadržaju i nastavnim metodama, iako su, općenito govoreći, ciljevi da se prenese religijsko znanje i razumijevanje, kao i bavljenje ljudskim iskustvima (Schreiner, 2002. str. 97). U tome leži suštinska razlika između nevjeroispovjednog i vjeroispovjednog pristupa religijskom obrazovanju, koje “ima fokus na formiranju
identiteta učenika u pogledu religijske dimenzije”.
Drugu važnu razliku između dva glavna pristupa predstavlja činjenica da je nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje stavljeno u ruke države. Odnosno, odgovornost za religijsko obrazovanje je u nadležnosti ministarstava za obrazovanje ili lokalnih školskih vlasti koje prave nastavni plan i program (u Engleskoj i Walesu se to radi sa predstavnicima religijskih zajednica, nastavnicima i lokalnim političarima), pripremaju nastavne materijale i postavljaju nastavnike. Pošto religijska neutralnost države i pravo religijske slobode moraju biti garantirani, nevjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama “mora biti neutralno po pitanju pogleda na svijet uključujući i religiju”. To je tako određeno kako bi “ova vrsta religijskog obrazovanja” bila “jednako prihvatljiva za sve denominacije i religije”. Na osnovu toga, većina država sa nevjeroispovjednim pristupom religijskom obrazovanju u javnim školama “ne pruža opciju nepohađanja iako je u nekim zemljama ona data pripadnicima religijskih manjina”. Nastavnici su obično redovni školski nastavnici koji su stekli dodatno znanje o religijama. U Engleskoj i Walesu, na primjer, postoji mogućnost neučestvovanja i za roditelje i za
nastavnike.
Ovaj opis glavnih razlika između tih dviju grupa evropskih zemalja “glede religijskog obrazovanja u javnim školama” je, naravno, simplificiran jer zanemaruje onaj više diferenciran pogled koji uzima u obzir različite regionalne i lokalne kontekste religijskog obrazovanja. Neke su zemlje uključene u jednu od te dvije grupe uzimajući u obzir samo predominantni pristup religijskom obrazovanju. Njemačka i Švicarska, na primjer, predstavljene su kao države gdje postoji vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama iako u nekim dijelovima pokrajina (Bremen, Brandenburg) i kantonima (Ženeva i Neuchatel
(LK: francuski govoreči kantoni vlezli v CH leta 1815., daklem iza francuske revolucije), ter Luzern
(LK:?? morti se mislilo na francuski govoreči distrikt Lausanne v kantonu Vaud/Waadt, vlezel v CH leta 1803., daklem iza francuske revolucije)) uopće ne postoji vjeroispovjedno religijsko obrazovanje u javnim školama. U Francuskoj je sličan slučaj, jer vjeroispovjedno religijsko obrazovanje postoji kao izuzetak u javnim školama u Alzaceu i Lorraineu (razlog je povijesni, jer je 1905. godine, kad je usvojen zakon o odvajanju države i crkve, ova regija pripadala Njemačkoj).
Različiti pristupi religijskom obrazovanju u Europi uvjetovani su brojnim čimbenicima, npr.. postoji li ustanovljena državna crkva (Engleska, Danska i Grčka); postojanjem religijskih manjina; posebnim sporazumima između predominantno katoličkih zemalja (kao što su Austrija, Hrvatska, Italija, Portugal i Španjolska) i Svete Stolice; vrstama pravnog odnosa između Crkve i države; i politikom nastavnog plana i programa. Usprkos razlikama, sve europske zemlje dijele neke zajedničke karakteristike. Sve imaju neku vrstu religijskog obrazovanja u školama, i sve se suočavaju s porastom ne samo pluralizma vjerovanja, vrijednosti i stilova života među svojim stanovništvom, nego i s svjetovnošću društva. Naravno, još ima velikih razlika između zemalja kao što su Irska, Grčka ili Poljska, koje su homogenije od drugih glede religijske pripadnosti stanovništva. Pitanje koje proizlazi iz ovoga je kako religijsko obrazovanje treba reagirati na novu stvarnost.
Čini se kako oba ova glavna pristupa religijskom obrazovanju - vjeroispovjedni i nevjeroispovjedni - nisu dovoljni da se spriječi takozvana 'religijska nepismenost' novih generacija i porast stereotipnih ideja, predrasuda i netolerancije u suvremenim multikulturnim i viševjerska društvima. Čini se da je ovo stvarnost i u državama gdje je vjeroispovjedno religijsko obrazovanje zabranjeno kao i u javnim školama u državama gdje je dozvoljeno. Da je drugačije, Vijeće Europe vjerojatno ne bi predložilo reviziju školskih planova i programa i promoviranje cross-curricular poduke (poduka koja uključuje svjestan napor da se primijene znanja, principi i/ili vrijednosti na više akademskih disciplina u isto vrijeme (Jacobs, 1989.) op. prev..) o raznim religijama u svim državama članicama (raspravljeno u Dijelu 4).
Preporuka Vijeća zagovara učenje o religijama kao oblik nevjeroispovjednog pristupa religijskom obrazovanju u javnim školama u svim državama članicama, uključujući i one gdje vjeroispovjedno religijsko obrazovanje već postoji. Hoće li, dakle, ovaj model biti smjernica za model u Europi? Može li biti prihvatljiv i za druge zemlje u svijetu? Nema sumnje, ovaj pristup može biti prihvatljiv u zemljama kao što su Francuska, Slovenija, SAD i druge, ali hoće li biti prihvatljiv i za države gdje određena religija dominira kulturom i politikom? Mnoge zemlje i međunarodne organizacije pokušavaju odgovoriti na ova i slična pitanja. Odgovor dat na konzultativnoj međunarodnoj konferenciji o školskom obrazovanju u odnosu na slobodu religije i uvjerenja (Madrid, 2001.) Jest da postoji "praktična poteškoća da se unaprijedi, barem na međunarodnoj razini, prihvaćanje zajedničkih kriterija o religijskom učenju, u odnosu na ono što je već garantirano u međunarodnim normativnim tekstovima (Martinez López-Muñiz, 2003. str. 7).
http://www.zapravicnoobrazovanje.ba/Istrazivanja//7.%20FOD%20religija_i_skolovanje_okvir_za_dijalog.pdf
