Autor Tema: Hrvacki križni pûti  (Posjeta: 31427 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki križni pûti
« Odgovori #15 : Svibanj 24, 2013, 09:11:48 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


Probudila nas je već uobičajena galama, psovke i pogrde. Svi su se oko nas stali polako dizati da bi malo zatim nastavili hodati. Vet je već ustao, pa me drma i povlači gunj. Ustao sam teškim uzdahom, složio gunj pod naprtnjaču i pogledao jesu li stopala još omotana, te se pridružio ostalima u stroju. Mjesec

str. 163

se je pojavio iznad brežuljaka s druge strane Save, pa muse odsjaj ljeska na površini rijeke. Kako ide ona pjesma "..kud sam zašo.." upitah Veta, ali on ne odgovara. Vet drijema hodajući zaštićen unutarnjim redom, a na meni je sada red da ga vodim. Naprezao sam se da se sjetim stihova pjesme koju sam naučio napamet da bih je recitirao pred razredom. Ah, pa to je pjesma Petra Preradovića “Putnik”! Odjednom se stihovi stadu nizati kao da ih sam sebi recitiram:

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud go kamen noge gaze,
Trudne noge po pustinji!


Bio sam zadovoljan sam sobom što sam se sjetio stihova koji tako dobro opisuje stvarnost u kojoj se nalazim. Stvarnost me je brzo osvijestila kad sam osjetio hladnoću na stopalima i vlagu kako prodire među prste. Pazi na oštre predmete na cesti! Nemoj opteretiti stopalo u iskoraku dok nisi siguran da tamo nema nešto oštro. Budi oprezan i pazi kuda hodaš! Tvoj prijatelj tetura, a obećao si da ćeš na njega paziti. Ti si na redu sada, zar si zaboravio?

Razgovaraš sam sa sobom, Zvonko! Jesi li počeo buncati ili je to početak umne poremećenosti, kako se već kaže? Možda samo stariš pa govoriš sam sa sobom kako to čine stariji Ljudi? Ili možda to čine oni koji su osamljeni? Ja se osjećam jako osamljenim u toj prekrasnoj noći s treperećim zvijezdama na nebu i blistavom mjesecu čiji odsjaj lijepo poigrava na površini Save. Ako stanemo slijedeći put blizu rijeke zašto ne bih pokušao plivati nizvodno sve do Zagreba?

Blistave li ideje, zar ne? Kako se misliš održati na površini i plutati rijekom oko 60 kilometara koliko je sigurno do Zagreba? Oduševljen tom mogućnošću počeo sam u mislima razrađivati plan izvedbe tog suludog pothvata. Moram se odšuljati iz kolone neprimijećen kada se za to pruži zgodna prilika. Ako bi netko od stražara primijetio moj pokušaj sigurno ga ne bih preživio ili bih bio teško ranjen. Dakle, odlučio sam da to ne mogu učiniti sam - netko mi mora pomoći u tome, zar ne? Ali možda bih ipak mogao sam ... možda bih mogao napraviti neku splav ili naći pored rijeke neko truplo na kome bih mogao sigurnije plutati nizvodno tokom rijeke?

Moj je um zaplovio nepoznatim tokovima, dok ga nije svjesni razum pozvao na red i naredio mu da se posveti pjesmi o putniku. Svakim je korakom moja koncentracija rasla, a s ritmom hoda su se iz kaosa misli polako počeli formirati stihovi pjesme. Glazba Beethovenove Pete s bubnjanjem stalno se miješala sa stihovima pjesme kao odraz slike dvije osoba u jednoj u međusobnoj prepirki. Jedna od njih razrađuje suludi plan bijega, a druga nastoji održati stanoviti red, te prioritet u ekstremnoj životnoj opasnosti. U tom

str. 164

trenu, na rubu duševnog sloma, sjetih se iznenada nekoliko daljnjih stihova “Putnika”:

Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina
Da ti vidiš njega sada
Okruženoga bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti - grleć njega!


Zbilja, mama, što bi ti rekla sada da vidiš svoga sina u toj stvarno beznadnoj situaciji? Tvoj je sin, još dječak, često i dugo bolovao od gnojnih angina. Sin ti je bio tjelesno toliko oslabio da mu se nisu usudili odstraniti mandule. Bio je veoma plah i neodlučan, pa se osjećao pred svima podređenim, pred rođacima, školskim kolegama, a ponajviše pred ocem. Najiskrenija je tatina želja uvijek bila da se može ponositi muževnošću svoga sina.

Opet se javi bubnjanje i onaj drugi glas. A što ako jednostavno skočiš u rijeku i tamo svršiš s ovim mrcvarenjem? Vidiš i sam da ne možeš dalje, pa će te ustrijeliti pri bijegu i tako učiniti kraj tvome jadu. A što ako me samo pogode hici, u ranama pa ostanem ležati krvareći tko zna kako dugo? NE! Opet ne! Prestani već jednom s tim pogađanjem, jer uvijek se nađe neko rješenje. Zar nisi već preživio više bezizglednih situacija? Možda stigneš do Zagreba hodajući ili plivajući ako ne bude drugog izlaza. U Zagrebu imaš rođake i prijatelje koji će ti pomoći da se izvučeš iz kolone, pa ćeš se sjetiti toga kao ružnog sna. Kako li samo ide dalje pjesma, ah, sjetio sam se ovih stihova:

Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud go kamen noge gaze,
Trudne noge po pustinji!


Eto, vidiš i sam da ne znaš kuda hodaš. Nego, istupi iz kolone i kreni svojim putem! Kako je to ako te pogodi zrno? Što ćeš osjetiti? Hoće li me boljeti? Jako boljeti? Hoću li umrijeti istog trena ili će trajati dugo dok umrem? Hoće li boli biti veće od onih koje osjećam sada u mojim izmučenim stopalima?

Istupi već jednom! Učini to sada, te napravi kraj svoj toj bijedi! Možda budeš imao sreće i nitko od stražara neće primijetiti tvoj nestanak. Što onda? Što treba učiniti kad sam se riješio ove hodajući skupine leševa? Kuda da idem bez ikakvih isprava i ovako iznuren i izgladnio?

str. 165

Ove su se misli motale i zujale u mom umu kao da je neka košnica, a sve to još popraćeno nesnosnim i povremenim bubnjanjem negdje u pozadini. Ne znam koliko je dugo trajala ta rasprava između moja dva duha u jednoj, fizički obamrloj, osobi. Jedva sam primijetio da je kolona odjednom stala i tijela se preda mnom ruše kao da neka kosa obara vlati. Srušio sam se na cestu i zaspao istoga trena. Stanka je vjerojatno bila negdje iza Sevnice. Ne znam kako je dugo trajala. Ustao sam kad i drugi, pa skupivši gunj s Vetom izmijenio mjestu u četveroredu. Kada je kolona krenula, zauzeo sam mjesto u sredini, te zatvorivši oči nastavio hodati spavajući prepustivši se Vetu da me vodi.

Umjesto sudbinskog bubnjanja Beethovenove 5. simfonije sada sam negdje u glavi čuo glazbu iz drugog stavka njegove 3. simfonije. Taj “Marche Funèbre” mi je ujak Milan često svirao na klaviru i objašnjavao što je ponukalo tog znamenitog kompozitora da napiše tu tragičnu i vrlo žalosnu glazbu. Je li se Beethoven osjećao tako bijedno kao ja sada? Razmišljao sam o tome i vukao svoje tijelo drijemajući, dok me je Vetova ruka držala čvrsto iznad šake. Odjednom osjetih trzaj u ruci i čuh tihi Vetov glas: “Gle, tamo na drugoj strani rijeke! Vidiš li onu osvijetljenu crkvu tamo na brežuljku? Drže misu zahvaljujući Bogu da je rat završio!”

Taj bljesak osvijetljene crkve probudio je u meni sjećanje kada sam posjetio s ocem samostan "Zvijezda" Trapista kod Banje Luke. Trapistima nije bilo dozvoljeno razgovarati s posjetiocima osim njihovog priora, koji nas je dočekao, te uveo u njihovu veliku zgradu samostana. Pozvao kušati njihove mliječne proizvode, a naročito njihove poznate sireve. Jedan stariji redovnik me je poveo za ruku da mi pokaže gdje proizvode sireve što normalno nisu pokazivali posjetiocima, a pogotovo ne način  proizvodnje što su čuvali kao svoje tajnu. Slika staroga redovnika, koji je prekinuo svoj zavjet šutnje da mi objasni sve što me je zanimalo, uskrsla je kao na nekom nevidljivom ekranu u očima. A te su slike doplutale odnekuda iz mog umornog sjećanja i projicirale se na zatvorenim očnim kapcima. Ponovno se javio onaj drugi ja, pa me pitao bih li našao utočište u onoj crkvi tamo prijeko, ako bih uspio pobjeći iz kolone neopažen?

Misli o mogućnostima bijega ponovno su se vratile i nikako da me napuste za vrijeme nastavka hodanja pridržavan prijateljskom rukom. Požalio sam se sam sebi što to nisam učinio dok je Sava bila tako blizu cesti. Zašto nisi to pokušao još tada kada smo se odmarali pored rijeke bez stražara? Kada je to bilo? Davno je to bilo, rekoh sam sebi, pa sam na čas otvorio kapke da vidim gdje smo sada. Bila je još uvijek noć, a mjesec je obasjavao cijeli krajolik, pa tako i zarobljenike koji su se sporo gegali, pored kojih su uspravno stupali sprovodnici s razmakom. Svatko tko bi istupio iz kolone bio bi izvrstan cilj za oružje dobro naoružanih stražara. Ja sigurno ne želim biti cilj bilo kome, a pogotovo ne ovim sprovodnicima.

str. 166

Odjednom me obuze duboko samo sažaljenje kao val mučnine. Osjećao sam se toliko slabim kao da nestaje posljednji ostaci ostataka snage u mome tijelu. ZAUSTAVI TO! Zaustavi mučninu ovog trenutka - sijevne nečija zapovijed u meni! Čuješ li ti, prestani s tim tvojim samo sažalijevanjem- kao da je netko opet naredio mom umornom tijelu i bolnim nogama. Živ si još i možeš se micati! Daj konačno iziđi iz te kolone - odgovori mi netko drugi. Kreni prema rijeci, te preplivaj na drugu stranu, pa ćeš doći do onog samostana. Bit ćeš kod fratara u sigurnosti. Fratri su dobri! Oni pomažu siromašnima i onima koji traže pomoć. Vidiš li onu široku sjenu preko ceste malo dalje naprijed? Tamo ćeš izići iz reda bez pogovora!

Moram prvo nekako doći u vanjski red, ali kako ću to učiniti a da nitko ne primijeti moje namjeru? Vet se nalazi lijevo od mene i on će sigurno primijetiti. Vet će me u tome spriječiti i još više pripaziti što ja radim. Opet se ti pokušavaš izvući od svoje odgovornosti. Kukavico jedna! Jel’ te opet strah? Budi pošten - priznaj da si KUKAVICA - kakav si uvijek bio. Znam, znam mama, ali zar ne vidiš da ja hodam korak po korak? Trudne noge po pustinji…

Mora da sam se ponovno našao na granici ludila kad me nešto povuče natrag - bio je to čvrst pritisak Vetove ruke koja me je prisilila da se srušim na cestu. Bila je to jedna od nebrojenih stanki, pa smo ležali jedan pored drugoga, tijelo pored tijela, ispruženi kao da nas je netko pokosio na cesti. Mora da sam zaspao dubokim snom, jer se nisam mogao sjetiti kako je dugo trajala stanka i kada smo se opet morali ustati. Nastavili smo hodati cestom povlačeći i dižući nogu za nogom u monotonom ritmu u kojem smo izgubili svaki osjećaj za vrijeme i mjesto. Umjesto toga je tijelom zavladala potpuna neosjetljivost i omamljenost svih osjetila.

Nije mi ništa drugo preostalo nego brinuti se za svog prijatelja desno od mene, tako da može spavati hodajući dok ja bdijem za nas obojicu. Pokušaj se sjetiti Kranjčevićeve pjesme “Eli! Eli!..” koje sam uspješno deklamirao pred cijelim razredom. Grga Tomljenović je bio vrlo zadovoljan mojom recitacijom, pa sam bio oslobođen usmenog dijela mature. Je li to zbog te pjesme? Pokušaj se sjetiti bar jednog stiha! Prvo sam se sjetio stiha koji me se već tada jako dojmio:

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su Ljudi: il ‘ umri ili ubi!


Pokušavao sam se sjetiti još nekog stiha, pa se odjednom javi tek nedavno zapamćeni stih:

I gleda gdje su ljudstvu sve gori i crni dani,
i plače: Eli! Eli! Lama azavtani!


str. 167

Svi su moji grozničavi planovi o bijegu nestali kada me je zapahnuo svježi povjetarac koji je najavljivao zoru novoga dana. Prošli smo pored Krškog gdje se cesta počela udaljavati od Save što je bio dobar znak da se približavamo Hrvatskoj. Kada stignemo u Hrvatsku naše će mogućnosti postati boljima, pogotovo kada se budemo približili Zagrebu. Oh, moj Bože, kad me ne bi mučila ta strašna žeđ! Užasna me žeđ mori, Bože, i tako sam jako umoran.  Ne sjećam se više ničega što se događalo hodajući cestom dalje tog dana u praskozorje. Sjećam se samo želje da stignem do Zagreba, glavnog grada Hrvatske, gdje će mi pomoći rođaci, a potom će sve krenuti na bolje. Zora je sinula, pa netko objavi u koloni da smo prošli pokraj Brežica, a malo zatim smo prošli pored ruševina dvorca kod Mokrica. Sada smo u Hrvatskoj, pa hodaj. Nastavi hodati i ne brini što si bosonog, iako više nemaš zavoja na stopalima. Mora da si ih izgubio negdje tijekom noći. Nastavi sada hodati do preko granice. Ubrzo si natrag u Hrvatskoj! O, putniče, sjećaš li se stiha:

Al oči mu uzdignute
Okrenu se oj ovamo
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tamo željom hiti, tamo!


Sjetih se odlaska na jedini odmor koji smo imali za vrijeme naobrazbe u Stockerau gdje su nas poučavali za topničke časnike. Naš je transport stigao u željezničku stanicu Dobova u večer početkom lipnja 1944. U noći su stanicu napali engleski s dva repa “Lightning”, pa su zapalili transportni vlak s ugljenom i naftom. Naš se transport nalazio između tog gorućeg vlaka i drugog sa streljivom i opremom za njemačku vojsku. U prvi čas smo mislili da su stanicu napali partizani, a mi nismo imali nikakvog oružja, jer smo sutradan trebali biti nazočni na paradi u Zagrebu, a potom je trebaonastupiti 14 dnevni dopust. Nastala je panika, pa smo poskakali iz vagona, provukli se ispod vagona na susjednom kolosijeku i trčali preko drugih slobodnih kolosijeka u otvoreno polje pored stanice. Plameni, eksplozije buradi s gorivom, pucnjava jake njemačke protuavionske obrane, pramenovi svjetlećih metaka iz aviona koji lete pravo na mene - sve me je natjeralo u bezglavi i nepažljivi trk.

Spotakao sam se o tračnicu i prsima udario o slijedeću, te ostao ležati bez daha, ali svjestan da svjetleći meci lete točno na mene. Neki su od mojih kolega to vidjeli, pa su mislili da sam pogođen. Netko je dotrčao do mene i stao me vući preko kolosijeka, a ja nisam uspio izustiti niti riječ, da kažem da nisam ranjen i neka bježe u zaklon pred svjetlećim mecima. Tek kada su me dovukli na vlažnu travu livade došao sam k svijesti i počeo disati uz strašne boli na prsnoj kosti. Nekako sam se dovukao do nekog sjenika i tamo dočekao jutro. Imali smo svi ogromnu sreću, jer nitko od nas nije stradao u tom napadu koji je prouzrokovao strašno razaranje na transportu s gorivom. Netko je uspio izvući vagone našeg vlaka izvan stanice, dok je transport sa streljivom i opremom već nestao iz stanice kada smo se stali uspinjati u naše vagone. Sjetih se onih pougljenih tijela vojnika koji su izgorjeli u nekim od

str. 168

vagona ili dok su branili transport. Pougljenjena trupla su bila neobično kratka u usporedbi s Ljudima čiji su sada bili ostatak.

Rat je završen, morao sam se podsjetiti, pa će uskoro doći kraj svim ovim patnjama. Ležat ću opet u svježoj travi na livadi ili spavati u sjeniku udišući onaj specifični miris svježeg sjena. Oprat ću svu tu prljavštinu i obrijati se, pa ću mirisati kao ljudsko biće, a ne kao ovo strašilo pokriveno prašinom i korom vlastitog znoja koji zaudara tako kiselo.

Sunce je bilo visoko na nebu kada smo stigli na dohvat Samoboru i to bez stanke u posljednja sat dva. Nismo ušli u gradić nego su nas utjerali u neki park ili šumicu u blizini Samobora. Unaokolo je bilo više kuća koje su bile prigradske veličine, a tipične za okolicu Zagreba. Ulazeći u taj logor rečeno nam je da se tu opet skupimo po našim V.O.-ima. Novi su nas stražari dočekali, ali nitko o tome nije brinuo jer su svi bili previše umorni. Umor je naprosto svakoga oborio na tlo tamo gdje je stigao sa svojom grupom. Bila je nedjelja, 20. svibnja 1945., kada smo se vratili u domovinu - kao ratni zarobljenici! Vratili smo se u domovinu iz koje smo se povukli prije dvanaest dana. Bili smo prilično izudarana i istrošena vojska, ali smo izdržali i preživjeli skoro mjesec dana povlačenja. A sada, su ti vojnici bili ljudske prikaze i tijelom ruševine, nakon marša od šezdesetak kilometara u posljednja 24 sata.

Slika: Nesređena masa hrvatskih zarobljenika okupljena na neodređenom mjestu.


Zvir:
Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT

16. Očaj i beznadnost
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060405_Ocaj&Beznadnost_Pic.pdf   
16. Distressed And Hopeless
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060405_Distressed_Pics.pdf 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Šprem te se, Šprem.te četveroredi 2/2

Filmovi · Filmovi · Cetverored CD2 (1999) · Cetverored CD2 (1999).avi.avi, 1:07:27

Filmovi · Filmovi · Cetverored CD2 (1999) · Cetverored CD2 (1999).avi.avi
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki križni pûti
« Odgovori #16 : Lipanj 29, 2013, 01:41:40 prijepodne »
Vuz den partizaništičke borbe (22.06.):
Party-za-Niš


JU-naci Brozove uli(zi)ce
iliti
Marš(al)i smrti

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

VEČERNJAKOVA KOLEKCIJA POLITIČKIH DOKUMENTARACA
KRIŽNI PUT - ZLOČIN BEZ KAZNE

STRAŠNA ISTINA O BLEIBURŠKIM MARŠEVIMA SMRTI!


Večernji list, 22.06.2013.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

MILJENKO MANJKAS
autor filma

FILM O ODMAZDI KOMUNISTIČKOG REŽIMA


     Dokumentarni film „Križni put - zločin bez kazne" cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti. Potkraj Drugoga svjetskog rata i netom nakon njega komunistički režim proveo je surovu odmazdu.

Točan broj žrtava još nije utvrđen, no zasigurno se može reći da su pogubljeni deseci tisuća pripadnika neprijateljskih vojski, ideoloških neprijatelja i civila. „Ajme menijel sam se umorio od ubijanja. Čitav dan sam radio, hodio, svlačio ljude, ubijao nad jamom. Sad sam zadovoljan jer sam ubio svećenika iz svoga mjesta." To je samo jedno od svjedočanstava ostavljenih u dnevnicima nakon masovnih pogubljenja. Za te zločine nikada nitko do danas nije odgovarao.
     Scenarij filma temeljen je na strašnim sudbinama trojice preživjelih svjedoka različite dobi i statusa. Prvi, pripadnik djelatne domobranske postrojbe, a poslije vojnik Wehrmachta,
jedini je preživjeli nakon masovne likvidacije u tzv. ustaškoj dolini na Kozari. Drugi, sedamnaestogodišnji pitomac domobranske vojne škole, prošao je sve strahote križnoga puta. Kad je pušten, imao je 36 kilograma. Treći je bio desetogodišnji dječakkoji je ranjen na izbjegličkom putu već prije Celja.
     U filmu su zastupljena i svjedočanstva pripadnika partizanskih postrojbi. Pojavljuju se tako Simo Dubajić, Josip Manolić, Branko Mulić. O tim stravičnim zločinima, dosad manje ili više nepoznate pojedinosti iznose i najveći stručnjaci u području istraživanja tih masovnih pogubljenja, pravnici, povjesničari. .. U filmu se prvi put pojavljuju i dnevnici OZN-e, koji za ubojstva terete neke danas živuće pripadnike partizanskog pokreta.
     Navedena svjedočanstva prati odličan arhivski i filmski videomaterijal koji strahote toga vremena gledatelju približava na najautentičniji mogući način.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

POSVETA

     Totalitarni komunistički režimi Srednje i Istočne Europe u prošlom stoljeću uključivali su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacizam. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
     Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
     Parlamentarna skupština Vijeća Europe poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

                    Iz rezolucija 1096 i 1481
                    Parlamentarne skupštine Vijeća Europe


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KNJIŽEVNIK STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN:

Moj film „Čije sve grobove krije Kozara" HRT nikada nije prikazao


Književnik Stijepo Mijović Kočan Intermedia grupi do.o. dopustio je korištenje dijelova filma „Čije sve grobove krije Kozara", kojemu je scenarist i redatelj, uz pretpostavku i s dobrom vjerom da se s time suglasio i vlasnik filma (Hrvatska radio-televizija) jer on njime ne raspolaže.

     „Čije sve grobove krije Kozara" snimljen je i montiran 1992. godine, ali nikada nije javno prikazan, premda u njemu zagovaram snošljivost medu narodima i ideologijama te opraštanje. U više navrata (tijekom više godina) urednici Dokumentarnoga programa HRT-a najavljivali su u novinama prikazivanje filma „Čije sve grobove krije Kozara", ali je uvijek nekoliko dana ili samo dan ranije to bilo zaustavljeno; nikada, tijekom 21 godine - koliko se prikazivanje filma onemogućava - nije rečeno tko je i zašto spriječio njegovo prikazivanje.
     Sve hrvatske novine koje su najavljivale objavljivanje prikazivanja filma, otisnule su uvijek - bez iznimke - samo naslov „Čije sve grobove krije Kozara", nikada i ni jedne i kratku najavu sadržaja, iako im je ona uvijek bila dostavljana. Prema podatku iznesenom u sarajevskom Oslobođenju, a vidljivom i u filmu, „Čije sve grobove krije Kozara" donosi svjedočanstvo Tome Beškera, jedinog slučajno preživjelog, inače regularnog vojnika njemačke vojske (Wehrmachta) o 3200 ratnih zarobljenika, katolika i muslimana, od strane grupe pripadnika (formacije) partizanske vojske strijeljanih bez suđenja, a prethodno razvrstanih na nacionalnoj i vjerskoj osnovi (što je neuobičajeno za tu vojsku), 19. i 20. svibnja 1945. kraj sela Podgrace Gornje, na mjestu kasnije nazvanom „Ustaška jaruga", koja je potom zatrpana i gdje je u vrijeme snimanja bila plantaža jabuka.
     Tijekom snimanja, ekipu HRT-a opkolilo je stotinjak i više ljutitih mještana sela Podgrace Gornje i onemogućilo joj dovršiti snimanje; među njima su u manjini ostali oni koji su predlagali strijeljanje ekipe te smo predani miliciji u Bosanskoj Gradiški koja nas je sigurno dopratila do granice Republike Hrvatske, što u dosnimavanju filma nisam iznio, kao ni to da sam (uz pristanak komandira milicije) garantirao objaviti izjave mještana - zašto ne žele da se snima „Ustaška jaruga" i sazna istina o strijeljanjima bez suđenja. Njihov mi je predstavnik, mlad, oko 25 godina, oštro kazao da „ne želi surađivati s ustaškom televizijom" (imali smo uredne putne naloge Hrvatske radio-televizije).

U Zagrebu, 15. svibnja 2013.
Stijepo Mijović Kočan


Izvor:
VEČERNJAKOVA KOLEKCIJA POLITIČKIH DOKUMENTARACA
KRIŽNI PUT - ZLOČIN BEZ KAZNE
STRAŠNA ISTINA O BLEIBURŠKIM MARŠEVIMA SMRTI!

Večernji list, 22.06.2013.


Nastavek na sledečomu listu
« Zadnja izmjena: Lipanj 29, 2013, 01:58:42 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki križni pûti
« Odgovori #17 : Lipanj 29, 2013, 01:46:07 prijepodne »
Nastavek prethodnoga lista

Citat:
Vuz den partizaništičke borbe (22.06.):
Party-za-Niš

JU-naci Brozove uli(zi)ce
iliti
Marš(al)i smrti

22.06.2013.
VEČERNJAKOVA KOLEKCIJA POLITIČKIH DOKUMENTARACA

KRIŽNI PUT - ZLOČIN BEZ KAZNE

SJEĆANJA NA KRIŽNI PUT

TOMO BEŠKER
Cijelu noć i pola dana slušao sam rafale i ljudske krikove

Godinu dana bio je u sastavu domobranske vojske, a potom je postao vojnik Wehrmachta te je završetak rata dočekao u odori njemačkih oružanih snaga. 0 svom zarobljavanju i bijegu javno je progovorio 1990.


Tomo Bešker iz Zagreba vjerojatno je jedini neposredni svjedok masakra nad hrvatskim   ljudima   počinjenim nakon završetka rata na Kozari, planini koja je našoj javnosti predstavljena  kao   važno   partizansko uporište, na kojoj je 1700 partizana izgubilo život i na kojoj se „živo manifestiralo bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana" (usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"). Da je na toj „legendarnoj partizanskoj" planini nakon rata pobijeno više tisuća Hrvata, nigdje nema ni spomena. Za taj zločin znaju ljudi u okolici Bosanske Gradiške, ali su im usta začepljena. O tom masakru i svom križnom putu progovorio je čovjek koji se čudom spasio te koji je osjećao silnu potrebu da istinu o stradavanju nedužnih hrvatskih ljudi priopći javnosti kao još jednu stravičnu opomenu da se takvo zlo više nikada ne ponovi.

OSAM DANA NISMO DOBILI NIŠTA ZA JELO, A NISMO DOBILI NI VODE. KRAJ ULAZNIH VRATA PROLAZIO JE POTOK, A MI NISMO SMJELI DO NJEGA. ZA TIH OSAM DANA LJUDI SU DOSLOVNO POJELI SVU TRAVU KOJA JE TAMO RASLA


Četnici su nas natjerali u domobrane

    O Božiću 1942. vratio sam se iz Sarajeva, gdje sam bio na zanatu, u rodno selo Rumboke kod Prozora. Nekoliko dana nakon Nove godine došli su u selo četnici (koji su poslije postali partizanski prvoborci) te odveli devet ljudi. Poslije smo od nadšumara Lukijana, koji je bio pravoslavac, saznali da su ih odveli u selo Vukovsko na Kupresu i postrijeljali. S njima su ustrijelili i šuičkog župnika. Tu četničku grupu vodili su Vojčina i Slavčina, kako su ih zvali. U nedjelju, pošto se to saznalo, franjevac nam je u crkvi na Šćipu rekao da nam se ne piše dobro i da se spašava tko može. Svatko neka sam odluči kamo će. Na to smo se nas devedeset dvojica prijavila u hrvatsku domobransku vojsku.
    Godinu dana bio sam u domobranima, a onda sam prešao u njemačku vojsku te sam bio u Slavoniji. Samo u Okučanima bio sam jedanaest i pol mjeseci, upoznao sam tamošnje ljude i oni mene.


Za šamar - strijeljanje

Zadnji dan rata, 8. svibnja 1945., dočekao sam u Sv. Nedelji kod Samobora, kamo smo dospjeli povlačeći se prema zapadu. Od Samobora krenuli smo na Zidani Most, a već na putu sustigli su nas neki visoki njemački i partizanski oficiri noseći bijelu zastavu i rekli nam da je rat gotov i da bacimo oružje. Bacili smo oružje i s bezbrojnim civilima krenuli za Celje. Sa mnom je bio kolega Ivica Karaula iz Livna, koji je želio da idemo na Dravograd, a ja sam želio da idemo prema Tirolu. Razišli smo se. Bio sam sa 14 njemačkih oficira. Otišli smo do Kranja, do predgrađa Ljubljane, pa smo se opet vratili u Celje. Pratile su nas slovenske partizanske brigade koje su bile iznimno korektne prema nama. U Celju su nas primile srpske brigade i uz puno stroži režim povele na istok. Bilo nas je toliko puno da je kolona bila duga oko tri kilometra.
    Negdje blizu Zagreba zaustavili smo se u jednom velikom dvorištu s kućom katnicom. Dok smo bili na katu, jedan partizančić od kojih 13 ili 14 godina došao je jednom od nas skinuti cipele, a taj mu ih nije htio dati, već ga je ošamario. Mali je otišao plačući, a onda su nas sve postrojili da dječak prepozna onoga koji ga je udario. Taj se domobran bio maskirao obukavši neko kuharsko odijelo na svoje, ali dječak ga je ipak prepoznao. Izveli su ga iz stroja i pred nama strijeljali.


Pojeli su svu travu

    U Zagrebu su nas ukrcali u otvorene vagone i odvezli u Križevce. Iz Križevaca smo pješice išli u Bjelovar, gdje smo ostali jedan dan, u koji su  „očistili" Nijemce. Otišli smo onda u Pitomaču, gdje je narod donio jela i pića te smo se napokon najeli. Nastavljajući put, došli smo u Podravsku Slatinu, gdje su nas tukli kolcima, a zatim smo stigli u Voćin, gdje je bio ratni aerodrom. U Voćinu su mi skinuli cipele i dalje sam za Slavonsku Požegu išao bos. U Požegu smo stigli krajem svibnja. Smjestili su nas na obali Orljave, a civili su počeli dizati ogradu oko nas. Tu smo se prepoznavali i okupljali po regionalnoj pripadnosti. Osam dana nismo dobili ništa za jelo, a nismo dobili ni vode. Poraj ulaznih vrata prolazio je potok, a mi nismo smjeli do njega. Rukama smo kopali zemlju i iskopali gotovo dva metra duboke rupe, ali vode nismo našli. Za tih osam dana ljudi su doslovce pojeli svu travu koja je tamo rasla. Nakon osam dana, počeli su nam davati hranu - golu juhu, tako da bih bio presretan kad bih dobio tri graha i komadić kukuruznog kruha veličine kutije šibica.
    Dok smo bili u tom logoru, koji je bio podijeljen u tri žice, s vremena na vrijeme pozivali bi pojedince, a onda bi se pokraj oficirske barake čuo samo pucanj. Tako je bio pozvan i Ivo Drlja iz Prozora, koji se također nikada više nije vratio.
    Sedamnaestog dana počelo je pregrupiranje. Tako su u jednu žicu bili okupljeni svi oni koji su u vojsku stupili 1941.-1945. godine. To pregrupiranje trajalo je dva-tri sata jer nas je bilo mnogo, možda čak 20.000. Zatim su nama, starim borcima, dodani svi koji su rodom iz sljedećih kotareva: Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Duvno, Bugojno, lajce, Travnik i Ključ, dakle iz kotareva s
hrvatskim stanovništvom. Iz moga, prozorskog kotara bilo nas je točno 51. Kada smo se postrojili po kotarevima, došao je oficir u engleskom odijelu i izdvojio dvojicu najmanjih koji su bili, kako sam poslije saznao, regrutirani u vojsku. Zatim nas je taj oficir pitao poznajemo li ga. Nismo ga poznavali, a on nam je rekao da je Avdo Filipović iz Gornjeg Vakufa te da su mu 1942. ustaše ubile brata. Pitao nas je hoće li se tko javiti u partizansku vojsku, a mi smo šutjeli. Opsovao nas je i rekao da bismo se svi odazvali da nas je pozvao Gegan (razočarani partizan koji se, vidjevši što se radi s Hrvatima, na kraju rata borio protiv partizana).


U paklu Stare Gradiške

    Osamnaestog dana pošli smo u nepreglednoj koloni prema Novoj Gradiški. Pred Gradiškom utjerali su nas u dvorište cerničkoga franjevačkog samostana, iz kojeg su nam franjevci bacali pune korpe kruha. Oficir niska rasta u tom je dvorištu bez ikakva razloga pucao u šestoricu i pobio ih. Onda je drugi oficir rekao: "Vas ima 2648 i sada ćete doći u Novu Gradišku i svaki će dobiti pločicu dvopeka. Uzme li netko dvije, doživjet će što su doživjeli ovi ovdje."
    U Novoj Gradiški smo prenoćili, a stražari su puštali neke civile da nam uzimaju što smo imali. Došao je tako i Srbin iz Okučana po imenu Branko. Prepoznali smo se, ali on nije htio kontaktirati sa mnom, već je uzeo jednom ogrtač i otišao. Ujutro smo nastavili put u Staru Gradišku, gdje su nas smjestili u veliko dvorište kamo su mještani dovezli puna kola hrane. Počeli su pozivati po dvojicu u zatvorski dio logora. Prolazilo se oko 70 metara dugačkim hodnikom gdje su stajali vojnici i iz sve snage udarali prolaznike. Ivi Ivicu, jednome iz naše skupine, otkinuli su uho. Ja sam došao na red medu zadnjima, kada je zatvorsko dvorište već bilo puno prebijenih i napola mrtvih. Natrpali su nas u jednu sobu, toliko da nitko nije mogao sjesti. Na hodniku je bilo krvi kao da je tu bilo zaklano nekoliko volova. Na kraju hodnika, u sanitarnom čvoru, bilo je sve zakrčeno, čuli su se jauci i vidjela gmizanja polumrtvih ljudi.
    Nakon neprospavane noći poveli su nas prema Savi na skeli. Po 500 stalo nas je na skelu, a neki su skakali u Savu. Kada su cijelu skupinu prebacili na bosansku obalu Save, poveli su nas prema Kozari. Kada smo došli do nekih kuća, zaustaviše kolonu, a iz kuća izađe šest mladih žena i pozdravi se s komandantom. Pita on njih hoće li svaka po jednoga, a one kažu da hoće. On pokaže nasumce rukom na šestoricu, oni izađu iz kolone. Komandant izvadi pištolj i ponudi ga tim mladim ženama. One su se nećkale, a on ih upita hoće li da on sredi tu šestoricu. Zatim je ispalio metak u čelo svakome od te šestorice.


Oproštaj u suzama

    Nastavili smo put prema Kozari, u selu Gornji Podgradci upravo se s crkvenog tornja oglasilo podnevno zvono. U tom selu rasporedili su nas po nekakvim zgradama. Mi smo dospjeli u neki dom ili staru školu. Zatim su nas u skupinama od 100 osoba počeli odvoditi u jednu baraku udaljenu oko 200 metara od sela. Kada sam ja došao na red, već se spustila noć pa su nas počeli odvoditi u skupinama od 50 ljudi. Te skupine bile su okružene partizanima koji su imali podignute noževe na uperenim puškama. Kada smo došli u tu baraku, zapovjedili su nam da se skinemo u gaće ili, oni koji nemaju gaće, u hlače te da odložimo sve što imamo. Shvatili smo što nas čeka, pa smo se u suzama izljubili i jedni od drugih oprostili. Iz te sobe po dvojica smo odlazili u susjednu sobu, gdje su stajala dvojica pokraj metar visoke hrpe žica. Zapovjedili su nam da stavimo ruke na leđa, a onda su nam ih vezali. Potom su nas po dvojicu vezali iznad lakta, lijevu uz desnu ruku, u grupu po desetoricu. Za mene je bio vezan Ilija Petrović, sin Mate Petrovića, iz mog sela. Preda mnom je bio svezan Marko Lovrić, a iza mene Ivan Fofić.
    Kada je naša grupa izašla iz te barake, opazio sam na bunaru punu kantu vode. Rekao sam oficiru: "Daj mi vode da se napijem!" "Ma što će ti", kaže, "voda, sada ćeš se napiti gore na potoku." Odgovorio sam mu: "Nije meni žao što ja ginem, nego što ja ginem žedan." On je na to samo slegnuo ramenima.


Nakon zavjeta postao sam miran

Zamislivši se zatim, bilo mi je sasvim jasno da je sve gotovo. Pitao sam se: Bože, što sam ja to za vrijeme rata i u životu radio? Kome sam ja što napravio nažao? Isuse moj, kome sam ja kakvo zlo napravio? Zavjetovao sam se tada svetom Anti da ako preživim, nikada nikoga neću varati, nikada neću nikome činiti ništa što ne bih želio da meni čine, niti ću se zaklinjali niti ću psovati. Nikada me nitko nije čuo da sam opsovao, niti će me čuti i da živim i tisuću godina. Kada sam se tako zavjetovao, najednom sam bio miran kao da se to ne događa meni.
    Kada mi je partizan bio vezao ruke na leđa, ja sam nesvjesno spustio desnu ruku malo niže pa mi je žica bila malo labavija. Nas desetoricu pratila su tri partizana i jedna partizanka. Prolazili smo kraj domaćih ljudi koji su nas udarali krupnim drvenim batinama. U tome se posebno isticala jedna starija žena koju su zvali Crna. Ona je udarala cjepanicom i to onom najoštrijom stranom. Kad su joj partizani govorili: "Crna, udari ovog!", ona bi odgovorila: "Hoću, diko!"

ZAGRLIO SAM BUKVU I MOLIO KRUNICU SV. ANTUNA. CIJELU NOĆ OSTAO SAM TAKO NA BUKVI I SLUŠAO RAFALE IZ STROJNICE I STRAŠNE LJUDSKE KRIKOVE. UBIJANJE NA KOZARI NIJE PRESTALO SVE DO PODNE IDUĆEG DANA

    Kad smo se približili šumi, osjetili smo snažan zadah smrada i primijetili dim na jednoj zidini. Zajaukali smo pomislivši da će nas žive baciti u vatru.


Slušao sam rafale i jauke čitavu noć

Ušavši oko 300 metara u šumu, naišli smo na potok. Rekao sam supatnicima da legnemo i pijemo vodu, ali nisu htjeli. Bilo je vruće jer je to bilo krajem lipnja. Dok smo tako išli, tiho sam rekao Marku ispred sebe da podigne ruke i ja sam ga odriješio. Zatim sam mu šapnuo neka on odriješi mene pa sam se okrenuo leđima njemu. Bio sam kost i koža i odriješio me je začas. Desna ruka bila mi je tako čvrsto svezana daje uopće nisam osjećao pa mi nije preostalo ništa drugo nego da zubima pregrizem žicu. Šaptali su jedan drugome na uho: "Tomo se odriješio, Tomo se odriješio!", a zatim: "Tomo, bježi!" Kad smo naišli pokraj jednoga grma uz put kojim smo prolazili, ja sam se uvukao pod taj grm. Prešao sam zatim pet-šest metara i naletio na plot. Partizanka je to čula i povikala: "Tko je to tamo?" Odgovorili su joj da tko će biti kada su svi povezani. A ja sam se dao u bijeg. Došao do potoka i konačno se napio vode te sam se popeo na bukvu. Oni su još malo nastavili penjanje, a onda su se čuli pucnji iz strojnice i jauci: "Ajme, majko moja!" Ostavili su tamo svoje kosti: Ilija Petrović, Ante Pivić, Jure Zečević, Jure i Ante Franjić, Marijan Milašić (Baraban), Ivo Ivić, Ivo Fofić, svi iz Rumboka, te Marko Lovrić iz Orašca, Luka Tadić iz sela Jakelića, Ante Radoš iz sela Družinovića i drugi, više od 2500 hrvatskih sinova.

    Zagrlio sam bukvu i molio krunicu sv. Antuna. Cijelu noć ostao sam tako na bukvi i slušao rafale iz strojnice i strašne ljudske krikove. Ubijanje nije prestalo sve do podne idućeg dana.


Žena je znala za strijeljanja na Kozari

Nisam znao kamo bih krenuo. Kao vojnik naučio sam orijentaciju pa sam pomislio kako bi bilo najbolje da pođem prema Gradiški i prebacim se preko Save u Hrvatsku. Onako gol, u kupaćim gaćicama, hodajući samo noću, bez ikakve hrane probio sam se blizu Gradiške. Kako sam prolazio kroz grmlje i koprive, na mom tijelu bila je rana do rane. Petoga dana, bježeći kraj jednog zaseoka, susreo sam jednu ženu koja je počela vikati: "Stoj, stoj!" Još sam brže potrčao bojeći se eventualne potjere. Naišao sam na tako gusto žbunje kroz koje ni zec ne bi mogao protrčati. Bio sam tako izranjavan da mi je postalo svejedno hoću li pobjeći ili hoće li me uhvatiti.
    Došao sam tako na obalu Save i gledao bih li kako mogao prijeći na hrvatsku stranu. Našao sam kod bivšeg mlina jednu dasku te sam je skrio nadajući se da bi mi mogla poslužiti kao veslo ako nađem kakav čamac. Želio sam prijeći u Hrvatsku, bilo u hrvatsko bilo u srpsko selo, jer sam i među Srbima u okolici Okučana imao prijatelja i dobrih znanaca, to više što nikome nisam učinio ništa nažao. Idući po savskom nasipu, naišao sam na jednog partizana, koji je okrenut leđima i naoružan bio samo 15-ak metara udaljen od mene. Uplašio sam se i pobjegao u prvi kukuruz. Hodajući kroz kukuruz, primijetio sam muslimansku kućicu. Kad sam se približio, vidio/šam ženu na verandi te sam se,odvažio pozdraviti je i zamoliti za malo hrane. Pozvala me u kuću i dala mi malo mlijeka i proje. Kod te žene bile su dvije djevojke koje su pobjegle iz Glamoča. Kad se pokazalo da poznajemo nekoliko istih ljudi iz Glamoča, stekli smo uzajamno povjerenje te sam im rekao da sam uspio pobjeći od sigurne smrti na Kozari. Žena je rekla da dobro zna da svakog dana na Kozari strijeljaju na tisuće ljudi te da će mi pomoći bilo da hoću u šumu k onima koji se još bore, bilo u Hrvatsku. Rekao sam da bih želio prijeći u Hrvatsku samo kad bih negdje našao čamac. Njezinu kumu mlinaru partizani su oduzeli čamac pa mi je dala svoj stari čamac, koji sam jedva dovukao do Save, a onda mi se začas napunio vodom.
    Tri večeri krio sam se blizu njezine kuće, a ona me hranila. Saznala je da u selu Mačkovcu mlinar ima čamac, ako mu ga nisu oduzeli, pa sam odlučio otići u selo Kozince, gdje je bilo pet katoličkih kuća kumstvom povezanih s mlinarom u Mačkovcu.


Dva mjeseca u ilegali

Uz velik rizik prešao sam cestu Banja Luka - Okučani. Nakon duljeg hoda naišao sam na malu kuću iz koje sam čuo "kaj", što mije dalo sigurnost da uđem. Stari otac i mlada snaha s petomjesečnim djetetom, ništa ne pitajući, nahranili su me i pokazali put prema katoličkim kućama u Kozincima. Prenoćio sam u gaju pokraj Kozinaca, a ujutro me probudila sječa drva. Sjekla je ta starija žena koja mi je obećala donijeti hrane.
    Ostao sam tako 18 dana u tom gaju, a baka me hranila. Devetnaestog dana pozvali su me da se sakrijem na štagalj, gdje sam se krio još 30 dana. Odvažio sam se i napisati pismo bratu u Karlovac. On je u Karlovcu uspio dobiti propusnicu za sebe i za mene pa je došao po mene. Upravo u to vrijeme bila je proglašena amnestija te sam se konačno domogao slobode.



Izvor:
VEČERNJAKOVA KOLEKCIJA POLITIČKIH DOKUMENTARACA
KRIŽNI PUT - ZLOČIN BEZ KAZNE
SJEĆANJA NA KRIŽNI PUT

Večernji list, 22.06.2013.
i(l)
Glas Koncila, br. 37, 16. rujna 1990:
http://hrsvijet.net/images2/dokumenti/cijesve%20grobovekrijekozara.pdf


Nastavek na sledečomu listu
« Zadnja izmjena: Lipanj 29, 2013, 01:51:59 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki križni pûti
« Odgovori #18 : Lipanj 29, 2013, 01:53:16 prijepodne »
Nastavek prethodnoga lista

Citat:
Vuz den partizaništičke borbe (22.06.):
Party-za-Niš

JU-naci Brozove uli(zi)ce
iliti
Marš(al)i smrti

Svjedočenje Tome Beškera:

Čije sve grobove krije Ustaška dolina na Kozari (VIDEO)


Subota, 13 Studeni 2010


Tomo Bešker iz Zagreba bio je po svemu sudeći jedini preživjeli svjedok masakra koji je nad hrvatskim ljudima počinjen nakon završetka II. svjetskog rata na planini Kozari, na mjestu koje se i danas zove Ustaška dolina.

Starijim čitateljima je zasigurno poznato kako je ta planina u sjeverozapadnoj Bosni desetljećima glorificirana kao važno partizansko uporište u kojemu je 1700 partizana izgubilo život i na kojem se „živo manifestiralo bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti“. Da je na toj „partizanskoj planini“ nakon službenog okončanja rata pobijeno više tisuća Hrvata ni danas nema nikakvog spomena. U Glasu Koncila od 16. rujna 1990. godine, u članku čiji je autor Ivan Miklenić, progovorio je o tome  čovjek koji je čudom preživio strahote tog komunističkog stratišta.

O tom zločinačkom pothvatu koji jugoslavenski komunisti počiniše nad ratnim zarobljenicima i hrvatskim civilima u ime „bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti“ snimljen je i dokumentarni film pod nazivom „Čije sve grobove krije Kozara“.

Detalje potresne životne priče Tome Beškera s težištem na njegovo svjedočenje o partizanskim zločinima na Kozari pogledajte i poslušajte u tri nastavka svjedočanstva „Čije grobove krije Kozara“.

Zbog kojih sve razloga aktualna hrvatska vlast, mediji i povjesničari veći značaj daju četničkom zločinu u Srbu nego zločinima nad hrvatskim narodom na mnogim stratištima, pa tako i na ovom na Kozari, mora biti predmetom jedne obimne analize.

Sve dok kvalitetno ne sagledamo prošlost, teško ćemo naći načina i neopterećeno krenuti naprijed.


Dokument download
http://hrsvijet.net/images2/dokumenti/cijesve%20grobovekrijekozara.pdf


Damir Šimić

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

SUDBINE1, 08:36

Sudbine1

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

SUDBINE2, 12:11

Sudbine2

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

SUDBINE3, 11:31

Sudbine3


Zvir:
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=9487:svjedoenje-tome-bekera-ije-sve-grobove-krije-kozara&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: TRKA MED ŽIVOTOM I SMRTJUM_____Hrvatski križni pûti
« Odgovori #19 : Svibanj 19, 2014, 10:16:46 poslijepodne »
Svastika il svasTita - ke je bilo pogubneše na području Hrvatske?

Citat:
CROATIA.CH - Hrvatski internet portal u Švicarskoj

Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT

Zahvaljujemo autoru što nam je dopustio ovu knjigu, koja je neprocjenjivi dokument bolnih trenutaka hrvatske povijesti, putem našeg portala predstaviti Hrvatima diljem svijeta, a engleskom verzijom knjige i onima koji su sticajem okolnosti zapustili, zaboravili ili koji nisu imali prilike naučiti hrvatski jezik; drugim, trećim, petim generacijama hrvatskih iseljenika, a i prijateljima Hrvatske koji još ne vladaju hrvatskim jezikom.

http://www.forumgorica.com/povijest/hrvacki-krizni-puti/msg43816/#msg43816

169

17. (OD 27)
TRKA IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
Ponedjeljak, 21. svibnja 1945.


Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu.

Za vrijeme stanke sjedio sam na rubu jarka kod prvih kuća u Velikoj Gorici. Nedaleko iza mene bio je plot od krutih pritki kroz koje se naziralo neko zelenilo. Blizina vrta me je mamila tim više što se kroz dovoljno široke otvore u plotu moglo provući cijelu ruku do ramena. Pomicao sam se polako sjedeći leđima prema plotu kao da ću se na njega nasloniti. Gurnuo sam ruku iza sebe kroz otvor i dograbio najbliže zeleno lišće i povukao. U ruci sam držao bijeli korijen sličan veoma dugom mladom luku i s dugim, čvrstim zelenim listovima. To nije luk pomislih iako ima sličan okus, jer je to u stvari bio poriluk.

Ne znam da li je Vet primijetio da moj zadah “miriši” drugačije dok smo prolazili kroz Veliku Goricu. Kao ni drugim naseljima, niti ovdje uz cestu nije bilo nikoga da nas dočeka. Nikoga nije bilo na vratima ili prozorima, da vidi tko to prolazi kroz mjesto u predvečerje. Kasnije smo doznali, da su sprovodnici slali prethodnice u naselja kroz koja ćemo proći. Ti vojnici su prijetili žiteljima, da će ubiti svakoga tko bude izašao ili se zadržavao uz cestu kojom će proći zarobljenici. Ljudi su se stvarno dali zastrašiti tom divljom odlučnošću oslobodilačkih vojnika. To je bila vrlo okrutna zapovijed za obični puk, jer ih je sprječavala tražiti rođake i susjede među zarobljenicima. Zastrašeni se mještani nisu usudili gledati ni kroz prozore bojeći se da će ih primijeti koji provodilac. Možda je netko gledao kroz ključanicu ili pukotinu, ali što je mogao vidjeti kroz mali otvor i još k tome u sumraku. Zar su tjesnaci s trkama između života i smrti jedino što nas dočekuje u Hrvatskoj? Očajavali smo zbog te neopravdane mržnje i neutažive osvete koju je činio pobjednik u ratu nad nemoćnim gubitnicima i pučanstvu.

Bože moj, što sam žedan! Žedan, beskrajno žedan, kad bismo bar stali negdje gdje bih mogao organizirati vodu.
Netko je prije spomenuo da smo prošli kroz Vukovinu i prešli Odru, desnu pritoku Save, te stigli u Turopolje.

Nakon što smo prošli kroz, kao izumrli, Buševac sprovodnici su skrenuli kolonu s ceste u neko polje pored kojeg je tekao potočić. Rekoše nam da ćemo ovdje stati, pa sam onako preumoran razmotao gunj ne razmišljajući da odem prvo do potočića. Vet je u međuvremenu otišao na potok, te se vratio s punom porcijom vode za mene. Prvo sam s malo vode isprao usta i oprao prašinu s usana, a zatim vrlo polako pio gutljaj po gutljaj dragocjene tekućine.



Ostatak nedjelje, 20. lipnja, u Samoboru su nas naši tamničari ostavili na miru, pa smo se odmarali i prospavali cijelu noć. Tijekom dana podijelili su nam neku vrst tople juhe. To je bila prva hrana koje smo dobili od kada smo krenuli na taj Križni put, u četvrtak 17. svibnja 1945. U početku je dioba juhe više nalikovala nekom kaosu, pa je svatko imalo razuman pričekao, dok se ne uvede kakav-takav red. Teško ga je bilo postići bez primjene sile nad tim previše žednim i pregladnjelim, premorenim i iznurenim tijelima. Konačno, stražari su primijenili brutalnu silu, te uveli neki red pri razdiobi. Tek tada sam i ja krenuo kotlovima gdje se dijelila neka mlaka tekućina, koju su nazivali juhom.

Nažalost, svaki duži “odmor” zarobljenika u oivičenom logorištu, pružao je mogućnost naoružanim posjetiocima obilaziti zarobljenike po miloj volji. Među zarobljenicima bi si onda izabrao neku žrtvu, kojoj je predložio “zamjenu” dobara po pravilu: ovaj predmet je za mene dobar, jer ga ti više nećeš trebati. Vlasnik predmeta “zamjene” nije imao nikakve mogućnosti usprotiviti se tom prijedlogu, te bi izručio predmet “zamjene” dragovoljno - u stvari pod prisilom oružja i okolnosti. Ja sam čuvao svoju vrećicu s preostalim vrijednostima na sigurnom mjestu koje do sada nitko nije pretraživao. Zaboravio bih često opipati je li još tamo što nije ni čudo, jer sam jedva trebao mokriti. Ako sam to morao činiti hodajući, onda mi je mokraća tekla niz butinu, ali nikada nije dospjela do gležnja, jer se osušila u prašinom pokrivenoj koži.

Nakon što sam polako posrkao tekućinu nazvanu “juha”, dozvolio sam si žvakati kožicu slanine na kojoj se nakupilo mrvica dvopeka. Kada sam žvakanjem odvojio mrvice, spremio sam kožicu natrag u krpu sa zdrobljenim dvopekom. Odmor sam koristio za pripremu novih zavoja za stopala, te tražio žicu kojom bih ih mogao bolje učvrstiti. Ogledavao sam se za bilo čime što bi ponio i kasnije mogao koristiti za omatanje stopala. Ostatak mojih odjevnih predmeta, osim onih koje sam imao na sebi, nisu bili od koristi, osim, možda, prljave debele košulje i jednog vunenog pulovera. Preostalo je nekoliko obojaka i omotača za nogavica, par kuhinjskih krpa i koja maramica - bili su mi s tim vrlo slabi izgledi.

Gunj je postao težak zbog nakupljene prašine u njemu, pa je njegova težina postala veliki teret za mene samoga. U dogovoru s Vetom razrezali smo gunj na dva dijela, pa će svaki nositi polovicu težine. Ta je odluka bila ispravna, jer je vjerojatnost bila manja da ćemo ga izgubiti, ili nam oduzeti oba dijela. U krajnjem slučaju bi se mogli pokriti obojica jednom polovicom, ako budem

170

morao drugu razrezati za omotače nogu. Gunj je Vetu mogao pružiti izvjesnu zaštitu kada bude morao trčati kroz tjesnac pod udarcima divljih krotitelja. Rezanje duplog i debelog vunenog gunja nije bio jednostavan zadatak, obzirom da smo imali vrlo jednostavna sredstva za to: mali džepni nožić i škarice za nokte. Osim toga, morali smo paziti da nas nitko ne promatra ili možda spriječi u našoj namjeri. Konačno smo uspjeli u našem pothvatu upotrijebivši žilet iz mog sklopivog brijaćeg pribora. Zašto se toga nisam odmah sjetio? Polijegali smo na svježa mahovinu, pa smo prospavali cijelu noć u relativnom miru grijući se uzajamno ležeći tijesno priljubljeni.

Jutro je osvanulo vedro, a izašlo sunce je obećavalo topao dan. Netko je pronašao izvor u logorištu, pa smo organizirali vodu za doručak. Ovdje sam naučio novo značenje riječi “organizirati”, a što znači, da se nešto može naći, nabaviti ili otuđiti već prema potrebi i situaciji. Problem je bio pronaći “izvor” gdje se može što organizirati, jer je informacija o putu k tom izvoru bila često nepotpuna ili neispravna. Podaci o izvoru prenosili su se od usta do usta i pri tome namjerno ili nenamjerno doživljavali promjene. Nitko nije mogao provjeriti ispravnost podataka bez vlastitog pokušaja. Svaki je izvor bio tajna svih zarobljenika koju se moralo čuvati da ih ne bi otkrili naši tamničari. Tajna o izvoru je na taj način postala veza između zarobljenika i poticala solidarnost u zajedničkim nevoljama.

Tijekom jutra obilazio sam logor u potrazi za nečim prigodnim za omatanje nogu, pa sam slučajno naišao na izvor gdje se dijelilo kukuruzno brašno. Mene je privukla vreća, ali sam se vratio od tamo organiziravši punu šaku brašna. Vratio sam se do Veta u namjeri da pokušamo skuhati žgance kolikogod je brašno bilo krupno mljeveno. No, do toga nije došlo, jer je uskoro stigla zapovijed da krećemo dalje - navodno za Zagreb.
Brašno sam usuo u duboki džep hlača pumperica koje su izgledale vrlo jadno i prljavo. Vet i ja ćemo moći žvakati brašno kada nas spopadne nesnosna glad. Pospremili smo stvari i svrstali se u četverorede, pa krenuli s osječkim V.O.-em među prvima iz logora kod Samobora.

Izašli smo na cestu u sunce koje je bilo visoko na nebu negdje je oko podneva. Postalo mi je vruće hodajući kroz Samobor sporim korakom, kad sam odjednom primijetio da nismo krenuli lijevo glavnom cestom za Zagreb nego nastavili ravno naprijed. Malo zatim je kolona usporila, pa sam mislio da je to zbog uspona ceste. Na brežuljku je bilo nekoliko kuća i crkva na samom vrhu. Selo se zvalo Sveta Nedjelja, a cesta prema njemu je postajala sve strmija s kolnikom od sitnog kamena.

Iznenada smo na usponu pred nama opazili tjesnac i kola s obje strane ceste. To je bio razlog zašto je kolona tako naglo usporila, jer su već prvi četveroredi bili stisnuti između kola i trkom nastojali protrčati dužinom tjesnaca. Taj se val usporenja postepeno prenosio prema natrag u koloni i mnogi su od nas već znali što nas čeka. Mi smo bili dosta blizu iza čela kolone, pa smo uskoro čuli

171

viku i psovke, zviždanje i po koji krik, a sve popraćeno muklim udarcima i pucketanjem bičeva u zraku. Prilazeći bliže vidio sam kako zarobljenici bezglavo bježe između kola s kojih su ih dočekivali vojnici udarcima i psovkama. Dužina tjesnaca nije bila velika, možda kojih stotinjak metara, ali je uzbrdica predstavljala posebnu opasnost. Nedaleko nakon tjesnaca cesta je skretala lijevo do pred crkvicu. Do tamo su već stigli prvi sretnici, koji su uspješno završili trku između života i smrti.

Čim sam vidio što nas čeka, pokazao sam Vetu kako da se zaštiti gunjem noseći ga preko ramena, dok sam ja naprtnjaču povukao na vrat, a gunj omotao oko pasa. Malo zatim je došao na nas red da utrčimo u tjesnac koji bio toliko širok, da su dvije osobe mogle trčati usporedo između postavljenih kola s obje strane ceste. Čudni su to bili vojnici kojekako obučeni, a meni se činilo da su ovamo došli negdje s juga Jugoslavije. Mislim da su bili Arbanasi ili Makedonci sudeći po njihovoj tamnijoj koži i nerazumljivim kletvama i psovkama. U svakom slučaju, uživali su u toj igri gdje su se mogli iživljavati nad ustašama koji su krivci za sve - kako im je to netko utuvio u njihove primitivne crnokose glave.

Uletio sam u tjesnac i nastojao trčati što dalje od kola izbjegavajući udarce raznih motki, štapova i bičeva. Trčao sam onako bosonog koliko sam to mogao. Usta su mi se osušila, a pluća gorila od napora kao da će puknuti. Znoj mi se cijedio iz svih pora, a po koja kapljica me je pekla u očima i otežala gledanje kuda stupam. Trčao sam pognut držeći naprtnjaču na tjemenu, a gunj je bio čvrsto omotan oko struka. Nisam se mnogo osvrtao gdje je Vet, jer sam morao paziti da se ne spotaknem preko ispruženih tijela na tlu ili onih koja su čučala pokušavajući se ustati pod nemilosrdnim udarcima onih na kolima, koji su ih pokušavali dohvatiti kundakom, štapom ili bičem. Po koji od tih jadnika pružao je ruku u vis i zapomagao da mu se pomogne da ustane. Nitko od nas u trku nije tu mogao pomoći, jer bi se brzo sručilo još žešće udaranje po tom jadniku kome nije bilo više spasa pred razularenom i podivljalom ruljom oslobodilačke vojske.

U tom bezglavom trku morao sam paziti da se ne sudarim s nekim preda mnom ili da se ne spotaknem o neko skrhano truplo na cesti. Trčao sam uzbrdo brzo koliko mi je to bilo moguće. Gledao sam pred sebe tražeći slobodan prostor za trčanje, da ne bih i sam postao nepomično truplo na cesti. Uspjelo mi je pretrčati tih stotinjak metara, a da me nije dohvatio niti jedan jači udarac, ali sam ih nekoliko osjetio po naprtnjači. Kada sam izašao iz tjesnaca, bio sam na slobodnom dijelu ceste koja je blago skretala lijevo do crkve Sveta Nedjelja, samo nekoliko stotina metara naprijed. Bio sam sretan što sam ovaj put “pobijedio” u trci između života i smrti, a da se nisam spotaknuo na tom usponu. Istodobno sam bio duboko ožalošćen što nisam nikome od posustalih ili spalih mogao pomoći da se izvuku iz tog tjesnaca. Instinkt je samoodržanja vrlo jak poriv u kritičnim situacijama, a postaje sve više dominantan stjecanjem iskustva u smrtnim opasnostima, a pogotovo pred neposrednom smrti.


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: TRKA MED ŽIVOTOM I SMRTJUM (2) _____Hrvatski križni pûti
« Odgovori #20 : Svibanj 19, 2014, 10:20:34 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


172

Sada sam bio siguran da podivljali vojnici na kolima nisu Srbi već Makedonci ili Arbanasi, koji sigurno nisu znali tko su im žrtve. Ma kako bi oni mogli znati razlikovati ustaše i domobrane? Mora da im je netko rekao da je u koloni zarobljenika ustaška banda, koja nije zavrijedila živjeti među oslobođenim narodima Jugoslavije. Prestani sada razmišljati o tome, odakle su došli neznani mučitelji, već hodaj da se priključiš koloni čim prije. Sa klecanjem u koljenima i s osjećajem da će mi pluća prsnuti stigao sam do trga pred crkvom gdje su se okupljali zarobljenici. Posjedali su i polijegali na trgu čekajući svoje kolege koji još nisu stigli. Tek nakon kraćeg predaha sinulo mi je da Vet još nije stigao ovamo, iako smo skoro zajedno krenuli u trku. Pridružili su nam se polako zarobljenici kojima je uspjelo proći tjesnac, ali među njima nije bilo Veta. Na čas sam pomislio da ga vidim u grupi koja je prilazila trgu, pa sam ustao i pošao mu u susret. Veta nije bilo među njima!

Bio sam blizu suza kada je mnome ovladao osjećaj potpune osamljenosti. Uskoro je stigla naša pratnja koja nas je povela iz Samobora. Uz mnoge pogrde i viku natjerali su nas da se dignemo i krenemo u koloni. Ne vidjevši druge mogućnosti u koloni, koja se počela formirati, priključio sam se jednom četveroredu u kojemu se nitko nije poznavao. Niti tko reče riječ, a niti se tko brinuo tko mu je novi susjed. Kolona je uskoro krenula vrlo sporim korakom prolazeći kroz selo Sveta Nedjelja u rano poslije podne tog vedrog i toplog dana. Na svim su kućama prozori i vrata bili zatvoreni, a uz naš put nije bilo ni žive duše da nam pruži pomoć ili utjehu.

Nastavili smo marš u potpunoj tišini pokriveni sivilom prašine koju smo uzvitlali vukući preumorna tijela bez utjehe i vode. I opet sam izgubio osjećaj za vrijeme i mjesto hodajući kao automat. U napola suludom stanju postavljao sam si pitanja zašto se na meni iskaljuje tolika mržnja popraćena nečovječnim mučenjima. Rat je završio prije nepuna dva tjedna i ljudi bi morali biti presretni zbog toga i vraćati se svojim domovima i svakodnevnom normalnom životu. Vojnici bi se trebali što prije vratiti svojim obiteljima i kućama. Zašto moraju vojnici sjediti u kolima pored ceste, tući i udarati po nemoćnima, koji su u mnogo gorem položaju nego oni? Što smo mi učinili tim grubijanima s istoka Jugoslavije, da nas imaju pravo tući kao da smo najodurnije zvijeri? što je to što učini iz jednostavnih ljudi odjednom opake i okrutne, nemilosrdne i nečovječne nemani?

Umirao sam od žeđi. Kad bih mogao popiti malo vode, bar pola čašice! Sjetih se kukuruznog brašna u džepu, zagrabih malo prstima, pa ga stanem žvakati - i ponovno žvakati da traje dulje. Prije sat-dva, veseo da sam "organizirao" šaku brašna, hitao sam da je podijelim s kolegom u nevolji, a sada ga više nema i ja sam tako osamljen…

Približavali smo se Zagrebu s jugozapada. U poslijepodnevnoj maglici spazio sam u daljini dvostruke tornjeve zagrebačke katedrale. Mi idemo sigurno za

173

Zagreb i tamo ću naći nekoga koji će biti milosrdan, pa ću dobiti nešto da popijem. Možda nešto da pojesti? Zastajkivali smo  češće, mnogo češće nego ikada prije. Vjerojatno je to bilo zbog toga, što zarobljenici nisu stizali da bi se priključiti se koloni na začelju zbog onog batinanja u tjesnacu kod Svete Nedjelje. Razmišljao sam, prilično zabrinut, postoji lineka mogućnost da se neopaženo odvojim od kolone po danu pa poći do obale Save kojoj smo se približavali.

Bilo je znatno manje sprovodnika s obje strane kolone, a išli su u razmacima većim nego prije. Prisjetih se dvaju mostova preko Save, od kojih je onaj zapadniji bio cestovni most preko kojega ćemo vjerojatno ući u Zagreb s juga glavnom cestom od Karlovca. Jesu li oba mosta ostala čitava? Ako je ostao samo jedan - koji je od ta dva mosta? A što, ako niti jedan most nije prikladan za prijelaz? Kako ćemo doći u grad? Ta su me razmišljanja toliko okupirala da nisam primijetio da je čelo kolone stalo nakon što je kolona stigla na glavnu cestu od Karlovca. Posjedali smo na cestu kod Stupnika, pa sam s malo nade pogledao natrag u masu zarobljenika koja se spuštala na tlo sve dalje kao pred nekim valjkom.

Sreća mi je bila sklona, pa sam primijetio Veta samo desetak metara dalje u koloni, te sam ga dozvao da dođe naprijed k meni. Vet me je odmah primijetio, pa je prišao žustrim hodom i očito neozlijeđen, ali vrlo tužan zbog gubitka svog dijela gunja. On ga nije izgubio, objašnjavao je tužnim glasom, nego mu ga je netko strgnuo s ramena. Pokušavao se svim silama držati grčevito za gunj što ga je zaustavilo u trku, pa me je izgubio iz vida. Konačno je morao pustiti gunj i potrčao je olakšan da me stigne, ali mu to nije uspjelo zbog gužve u tjesnacu. Vet je stigao na trg pred crkvom možda nekoliko minuta nakon što sam ja krenuo na čelu kolone. Tražio me je naprijed u koloni kod svake stanke prestižući red po red u koloni sve dok ga nisam sada primijetio.

Obuzeo me je osjećaj sreće i olakšanja, kao da mi je netko darovao poklon za kojim sam mnogo čeznuo. Presretan što sam preživio tih zadnjih desetak kilometara unatoč očaju i osamljenosti, a još više jer sam uspio spasiti bar jednu polovicu gunja, koja će biti dovoljno velika za obojicu. Rekao sam svom prijatelju da bih ga od sreće najradije izgrlio i izljubio zato što se vratio u naš sudbinom vezani par. U koloni se je širilo neko čudesno iščekivanje i nada da će se dolaskom u Zagreb riješiti naše nevolje i muke.

Približavajući se mostu, rastao je broj neprijateljski raspoloženih vojnika koji su stajali pored ceste. Dočekivali su nas vičući pogrde i psovke, psujući nam oca i majku, pljujući po nama, a katkada bi doletio i po koji kamen u kolonu. Srećom nisu stvorili tjesnac, pa se kolona polako, ali neumoljivo, približavala Zagrebu. Napetost i iščekivanje zarobljenika je raslo, sve dok nas nije pogodio užasnom žestinom malj neopisivog nasilja. Kod zagrebačke mitnice, pred samim mostom, cestom su se prepričavali vojnici držeći puške s nataknutim bajonetima uperenim u svakoga tko bi im se približio. Bio je to očit

174

znak da ovuda nema prolaza. Zarobljenici ne smiju prijeći most i ući u grad. Bilo je to vrlo jasno upozorenje i opomena svima nama. Nas je to pogodilo kao grom iz vedra neba, a pogotovo one, čiji je dom bio u Zagrebu. Ne mogu opisati sav taj užas neispunjenih očekivanja i nadanja!

Slika:
Pogled na hrvatske ratne zarobljenike u logoru Prečko kod Zagreba.


Nalazio sam se na lijevoj strani kolone, pa sam na tren zastao zapanjen tom neviđenom surovošću vojnika prema zarobljenicima, od kojih su se neki slijepo uputili prema puškama s nataknutim bajunetama. Na tren sam izgubio vezu s kolonom koja je već skrenula desno, pa me je odjednom neki vojnik pokušao privući k sebi da bise vjerojatno domogao moga gunja. Tad me netko snažno zgrabi za desnu ruku, te me povuče natrag u kolonu. Odmah zatim osjetih kako mi gunj lagano izmiče ispod naprtnjače. Ne mari zbog gunja, pomislih, glavno je da me nisu odvojili iz kolone. Tek sada primijetih da je popustio čvrst zahvat oko desne ruke, pa sam okrenuo glavu k njemu da mu se zahvalim za povratak u kolonu. Vet je iskesio zube u zluradi, ali zadovoljni smiješak jer je iščupao gunj iz ruku neuspjelog otimača, pa ga je sebi na brzinu omotao oko pasa za svaku sigurnost. Od sada će gunj nositi onaj, od nas dvojice, koji hoda srednjim redom. Tako gunj više neće izazivati pohlepu tih nezasitnih oslobodilaca.

Ponovni osjećaj sreće nije dugo trajao, jer smo osjećali da je nada u spas izgubljena i bar svako olakšanje. Naš je poraz bio potpun. Iza nas su ostale pogrde i povici, mukli udarci i povremeno jauci ili samrtni krik. Nismo se usudili razgovarati, a pogotovo ne osvrnuti se ili čak zaustaviti. Svaki je od nas predobro znao što se dogodilo onima koje su pojedinačno izdvojili ili su se sami odvojili, pa tako izgubili vezu s kolonom. Ni kasnije nitko se nije usudio progovoriti o tome što se dogodilo 21. svibnja popodne pred zagrebačkom mitnicom, a pogotovo koliko je tamo poginulo zarobljenika. Bilo je potpuno nemoguće vršiti neko prebrojavanje, a popisati zarobljenike nije nitko niti pokušao do sada. Pratioci su nas promatrali kao kopci, pa se nismo usudili razgovarati o tome kako i kada bismo mogli pokušati nestati iz kolone i kuda

175

bismo bježali da spasimo život. Stražari su očito bili uvjereni da smo zaslužili to što nas je snašlo.

U nastavku polaganog marša, kolona je prošla kroz Remetinec. Kao i prije tako i u ovom selu, nitko nije izašao pred zarobljeničku kolonu vidjeti je li u njoj rođak ili prijatelj kojemu je potrebna pomoć. Nezanimanje za naše sudbine sigurno nas je tištalo, dok smo potpunu izolaciju osjećali kao da smo isključeni iz svakog oblika normalnog života. Činilo mi se da smo postali izopćenici, bez prava na bilo kakvu pomoć pa netreba imati nikakve samilosti prema nama.

Nalazimo se sada u Hrvatskoj, pa sam se pitao gdje je hrvatski narod, za koji su se borili domobrani. Hodali smo i hodali ne osvrćući se jesu li stražari blizu nas ili su se udaljili od kolone. Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu. Tijekom dana sam prstima zagrabio malo brašna i žvakao tako dugo dok nisam sve progutao. Pred kraj je među prstima bilo više praha nego brašna, ali se i to pomiješalo s malo sline, pa sam opet imao što žvakati. Tako sam izdržao skoro cijelim putem dovde. Gledajući druge kako izgledaju mogao sam si dobro predočiti svoj izgled i bez ogledala. Oči crvene s kapcima pokrivenim i nateklim od prašine koja se skrutila na trepavicama i obrvama, kosa kruta i prljava od znoja i prašine, ruke sive i prljave, a koža posvuda pokrivena okorjelom prašinom, pa smrdim sam sebi, zapravo zaudaram životinjski. Hodaš pustinjom, sinko! Zar si to zaboravio?

Za vrijeme stanke sjedio sam na rubu jarka kod prvih kuća u Velikoj Gorici. Nedaleko iza mene bio je plot od krutih pritki kroz koje se naziralo neko zelenilo. Blizina vrta me je mamila tim više što se kroz dovoljno široke otvore u plotu moglo provući cijelu ruku do ramena. Pomicao sam se polako sjedeći leđima prema plotu kao da ću se na njega nasloniti. Gurnuo sam ruku iza sebe kroz otvor i dograbio najbliže zeleno lišće i povukao. U ruci sam držao bijeli korijen sličan veoma dugom mladom luku i s dugim, čvrstim zelenim listovima. Nisam mario koje je to povrće nego sam posegnuo za slijedećim listovima i izvukao ih s korijenom. Odmah zatim još jedan, zadnji koji sam još mogao dokučiti. Strpao sam dva u vanjski džep naprtnjače, a s trećega rukom prvo očistio zemlju i zatim zagrizao pohlepno bijeli korijen. To nije luk pomislih iako ima sličan okus, jer je to u stvari bio poriluk. Okus je bio malo oštar, ali je zato svježina i vlažnost biljke bila osvježavajuća. Nakon što sam proždrljivo pojeo prvi poriluk, nisam se mogao suzdržati, pa sam pojeo drugi i treći mladi poriluk. Kad sam završio i htio se pomaknuti do slijedećeg otvora, stanka je prošla, pa sam ustao i priključio se koloni. Ta tri poriluka su me zbilja osvježila i dala malo snage za nastavak marša!

176

Ne znam da li je Vet primijetio da moj zadah “miriši” drugačije dok smo prolazili kroz Veliku Goricu. Kao ni drugim naseljima, niti ovdje uz cestu nije bilo nikoga da nas dočeka. Nikoga nije bilo na vratima ili prozorima, da vidi tko to prolazi kroz mjesto u predvečerje. Kasnije smo doznali, da su sprovodnici slali prethodnice u naselja kroz koja ćemo proći. Ti vojnici su prijetili žiteljima, da će ubiti svakoga tko bude izašao ili se zadržavao uz cestu kojom će proći zarobljenici. Ljudi su se stvarno dali zastrašiti tom divljom odlučnošću oslobodilačkih vojnika. To je bila vrlo okrutna zapovijed za obični puk, jer ih je sprječavala tražiti rođake i susjede među zarobljenicima. Zastrašeni se mještani nisu usudili gledati ni kroz prozore bojeći se da će ih primijeti koji provodilac. Možda je netko gledao kroz ključanicu ili pukotinu, ali što je mogao vidjeti kroz mali otvor i još k tome u sumraku. Zar su tjesnaci s trkama između života i smrti jedino što nas dočekuje u Hrvatskoj? Očajavali smo zbog te neopravdane mržnje i neutažive osvete koju je činio pobjednik u ratu nad nemoćnim gubitnicima i pučanstvu.

Nastavili smo hodati polako glavnom cestom u sve dublji mrak noći. Pod tabanima sam osjećao zrnca pijeska i prašinu na cesti koja mi se zavlačila među prste. Bio je već pao mrak, pa bih malo što mogao učiniti da umotam nečim stopala kod slijedeće stanke. Ostalo mi je još nekoliko uvijača i obojaka ili krpa da njima omotam stopala pa moram tražiti neku tkaninu ili slično prije nego li počnem rezati trake iz ostatka našeg zajedničkog gunja. U mraku ću teško naći nešto upotrebljivo, pogotovo jer se ne mogu udaljiti iz kolone. Pored mene je hodao pomalo drijemajući stražar, no njega sigurno ne bih pitao da mi traži nešto da omotam noge. Koncentrirao sam se da opreznije hodam i pripazim na Veta koji je zadrijemao hodajući, sudeći po oslabljenom
stisku oko moje ruke.

Bože moj, što sam žedan! Žedan, beskrajno žedan, kad bismo bar stali negdje gdje bih mogao organizirati vodu. Gle, mjesec izlazi što će pomoći da mogu tražiti nešto za moja jadna stopala - možda komad gume od kotača ili kakovu vreću .. bilo što. U tom nijemom razgovoru sa samim sobom sinu mi odjednom spoznaja da je opet stanka, hvala Bogu! Okrenuo sam se kolegi i drmajući ga rekoh: “Vet, probudi se! Probudi se i lezi - stali smo da se odmorimo!” Opet smo zaspali na sred ceste tko zna gdje i spavali ne znam kako dugo. Opipao sam da li je moj sat još na sigurnom mjestu između nogu ali ga nisam navijao već više dana, pa ne bi imalo smisla pogledati koliko je sati. U stvari ja sam prestao misliti o vremenu jer u stvari to nije bilo potrebno. Netko je prije spomenuo da smo prošli kroz Vukovinu i prešli Odru, desnu pritoku Save, te stigli u Turopolje.

Kad smo krenuli dalje prošli smo opet kroz neko selo - tiho kao izumrlo i bez pomoći nama. Mjesečina je bila prekrasna, obasjavajući svojim srebrnim sjajem cijeli okoliš, pa tako i prljavo sivu kolonu zarobljenika, koja je polako klizala kao neka čudna zmija po bijeloj cesti. Ja sam se nalazio u unutrašnjem redu, a Vet me je vodio, pa se nisam morao brinuti za bilo što. Pod stopalima

177

sam osjećao sloj fine prašine na cesti, pa je bilo skoro ugodno hodati kao po mekom sagu. Gle, kako je mekana postala cesta!

Nakon što smo prošli kroz, kao izumrli, Buševac sprovodnici su skrenuli kolonu s ceste u neko polje pored kojeg je tekao potočić. Rekoše nam da ćemo ovdje stati, pa sam onako preumoran razmotao gunj ne razmišljajući da odem prvo do potočića. Vet je u međuvremenu otišao na potok, te se vratio s punom porcijom vode za mene. Prvo sam s malo vode isprao usta i oprao prašinu s usana, a zatim vrlo polako pio gutljaj po gutljaj dragocjene tekućine. Zatim smo nas dvojica legli stisnuvši tijela skupa kao par zaljubljenih, umotali se u gunj, pa se u umorna tijela skoro vratila toplina. Vrlo brzo, kao svi drugi oko nas, pali smo u duboki san i spavali mirno i duboko unatoč svim našim nevoljama i neudobnosti. Spavati! Spavanje, što se smatra nečim posve običnim u normalnom životu, postalo je za nas predmetom neograničene želje i raskoši.

* * * * * *


http://croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060407_Trka_Zivota_Pic.pdf
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Ja sam na slici, s dekom preko ramena - BLEIBURG / Hrvacki križni pûti
« Odgovori #21 : Svibanj 23, 2015, 10:17:52 poslijepodne »
BLEIBURG – KRIŽNI PUT – SVJEDOČANSTVA 

Ja sam na slici, s dekom preko ramena

Kasnije sam saznao da je partizanska posada Celja bila preslaba pred našim snagama pa su naši i njihovi zapovjednici sklopili sporazum o nenapadanju i prolazu kroz Celje, što nije bilo korektno od našeg zapovjedništva“, ogorčeno govori Mikašek...


Objava: 19.5.2015 | 15:48




Partizansko ubojstvo moga oca Tome 4. rujna 1944. i partizanski napad na Našice od 16. do 24. studenoga 1944. godine presudni su događaji koji su me s nepunih 16 godina odveli u rat kojem se bližio kraj, a što ja nisam ni vidio ni razumio“, započeo je svoju priču 85-godišnji Đuro Mikašek, možda najmlađi sudionik Križnog puta.

„Nakon spomenutog napada zajedno s godinu dana starijim Tunom Kvastekom i bratom Ivana Katića, časnika u UNS-u, krenuli smo u Zagreb nadajući se naći našu braću. Kvastek je tražio brata Franju, a ja brata Ivana, obojicu na služenju u PTS-u“, prisjeća se Mikašek. „Pokušavao sam uspostaviti kontakt s bratom u Grenadirskoj satniji PTS-a, stacioniranoj u Zelini, no budući da nisam u tome uspijevao, pokušao sam se pridružiti Kvasteku u Veterinarskoj satniji stacioniranoj u Maksimiru. Prijavio sam se zapovjedniku, poručniku veterinaru Ivici Mihaljeviću, koji je ostao zaprepašten što ga dijete od 15,5 godina moli da ga primi u vojsku“, govori Mikašek, napominjući kako unatoč njegovim molbama zapovjednik Mihaljević nije htio popustiti.

„Vrati se ti sine doma, premlad si za vojsku i imat ću te na duši cijeli život ako pogineš, govorio mi je zapovjednik Mihaljević. Međutim, spletom okolnosti pojavio se zastavnik kojemu sam se smilio i on reče da me prihvaća za svog časničkog momka (poslužnika). Od tada postade moj zaštitnik, prozvavši me Đukica zbog mog uzrasta i godina. Bio je to veterinar Dragutin Slunjski iz Zagorskih Podruta. Odjenuo me u prekrojenu ustašku odoru, naoružao me malom talijanskom puškom, bombom i svime što je trebalo da bih izgledao kao pravi vojnik. Bilo je predbožićno vrijeme 1944. kada me pronašao brat Ivan došavši iz Svetog Ivana Zeline u Maksimir. Vidjevši me vojnikom bio je strašno zabrinut i žalostan govoreći da sve propada, kako sam pogriješio, kako Hrvatska gubi rat i kako nikada kući nećemo doći. Za sebe je imao pravo, ja u svom mladenačkom žaru nisam to vjerovao ni prihvaćao. On je otišao nazad tužan, a ja ostadoh u Maksimiru služeći mome zastavniku, Poglavniku i Hrvatskoj.

Koje li dječačke naivnosti!“ govorio je Mikašek kao da priča o nečem što se dogodilo jučer, a ne prije 69 godina. „Nedugo nakon Božića veterinarska satnija PTS-a premještena je u Varaždin. Bili smo smješteni u konjičkoj vojarni na kraju grada prema Sloveniji, a zatim u Topničkoj vojarni Petra Svačića u središtu grada. Upravo tu sam primio brzojav da je moj mlađi brat Franjo (rođen 1934.) poginuo od mine u Našicama 21. ožujka 1945. godine. Bila je to već treća pogibija u obitelji u samo nekoliko mjeseci. Otac Tomo ubijen je od partizana kod Male Londžice, djed Matija pogođen je 22. studenoga 1944. pokraj kipa Bogorodice na našičkom glavnom trgu, a brat je poginuo od mine pokraj poluizgrađene Vile Adamović s južne strane pruge Našice – Pleternica. Ni ja iz Varaždina ni brat Ivan iz Zeline nismo mogli putovati nikamo. Tugovali smo za bratom svaki na svoj način, u svojoj nutrini“, tužnim i drhtavim glasom govorio je Mikašek o pogibiji u obitelji te mijenjajući raspoloženje obraćao se konobaru u kafiću naručivši pivo koje će, kako je rekao, popiti u čast svome bratu.

„Rat se bližio kraju, putovati se više nikuda nije moglo. Početkom granatiranja Varaždina u travnju 1945., koje su preko Drave iz već zauzetog Međimurja vršili Bugari u sastavu Crvene armije, naša satnija bijaše premještena u Hrašćinu, selo u blizini Novog Marofa. Tu smo bili kao posada sela sve do početka povlačenja prema Sloveniji. Stražarili smo, a osim prelijetanja zrakoplova, nasreću, borbi nije bilo te smo mogli malo odahnuti“, istaknuo je Mikašek. Unatoč opasnosti i stalnom bombardiranju, Mikašek je pod svaku cijenu želio vidjeti svoga brata Ivana jer borba je postajala sve žešća i pitanje je hoće li ostati živi i ponovno se susresti. „Svjestan opasnosti na putu čvrsto sam odlučio stići do Svetog Ivana Zeline i posjetiti brata Ivana, koliko se sjećam bilo je to krajem travnja 1945. godine. Našli smo se i zajedno tugovali za našim mrtvima, ali i nad Hrvatskom koja očigledno propada. Brat Ivan bio je neizreciv zaljubljenik u Hrvatsku.

Nažalost, bio je to moj zadnji susret s bratom Ivanom. Tražio sam ga poslije pri povlačenju, ali ga nisam našao. Bili su to teški trenuci bolnog rastanka punog gorčine, srca su pucala, a izlaza nije bilo. Nikada se više nismo vidjeli. Ostao je negdje u grabama Slovenije sa svojim prijateljem Ferikom i tisućama drugih. Srca punog tuge vratio sam se u svoju veterinarsku postrojbu u Hrašćini“, vidno ganut i kroz suze govorio je Mikašek i kaže kako nikada dok je živ neće preboljeti svog brata. „Borbe su postajale sve jače, a partizani su osvajali sve više teritorija. Nama ništa nije preostalo nego povlačenje. Pokret povlačenja prema Sloveniji dogodio se ujutro 6. svibnja 1945. godine. Krenuli smo iz Hrašćine preko Podruta prema Krapini i Rogaškoj Slatini. Još boraveći u Varaždinu primili smo nove odore svijetloplave boje, navodno finske proizvodnje. Bluze su se navlačile preko glave, a jahaće hlače (budući da smo se bavili konjima) bile su između stegna obložene svijetloplavom kožom. Naravno, tu su bile i čizme pa uz novo naoružanje uopće nismo djelovali gubitnički, nego obrnuto. No, to je bio samo vanjski sjaj. Nakon kratke stanke nastavili smo put“, prisjeća se Mikašek. „Nakon Podruta i Krapine uz ‘pratnju’ lakih zrakoplova idemo prema Rogaškoj Slatini. Tu smo noćili u parku pod drvećem. Bila je to noć od 7. na 8. svibnja 1945. godine. Ujutro 8. svibnja postrojili smo se po zapovijedi našeg zapovjednika Mihaljevića koji nas je obavijestio da je Njemačka potpisala kapitulaciju, što je totalno ubilo naš moral, te nam kazao kako svatko tko je blizu doma može otići, a koji žele ili su izdaleka neka produže prema Celju i zapadu ne bi li se nekako predali zapadnim vojskama, da ne padnemo u ruke partizanima“, istaknuo je Mikašek, napominjući kako mu još uvijek odzvanjaju riječi zapovjednika Mihaljevića koji je tada rekao da njegova tuga i gorčina nisu uperene prema kapitulaciji Njemačke, već zbog propasti NDH.

„Naglasio je kako hrvatski narod čekaju teški dani ponovnog porobljavanja, sada od komunista i Srba, što će biti strašnije od života u staroj Jugoslaviji, prozvanoj tamnicom naroda. Nažalost, njegove su se riječi obistinile. Budući da nisam imao priliku ići kući zbog udaljenosti, ali i straha da se vratim i predam partizanima, nastavio sam dalje putovati s postrojbama koje su bar izgledale cjelovite, prema Celju i zapadu. Konjske zaprege moje satnije više se nisu mogle probijati kroz to mnoštvo ljudstva i vozila pa sam zajedno s drugima produžio pješice prema Celju. Sjećam se da je na prilazima Celju bio miniran vlak, okolo je bilo dosta uginulih konja i poubijanih ljudi, a dio naših vojnika upuštao se u potragu za hranom koje je navodno bilo u vlaku.  Prizor je bio strašan. I danas kad se prisjetim tog kobnog dana, uhvati me jeza. Ja se zbog leševa životinja i ljudi nisam usudio odvajati od kolone i tako sam se držao većine, gdje mi se činilo najsigurnije. Prolazeći kroz grad Celje, na moje zaprepaštenje, vidim na kućama partizanske zastave, a naoružani partizani oduzimaju oružje od njemačkih vojnika, dok mi, ustaše i domobrani te drugi hrvatski vojnici, prolazimo naoružani pokraj partizana.

Bio je to čudan splet okolnosti, krvni neprijatelji jedni pored drugih, naoružani ‘do zuba’ i nitko nikoga ne napada. Kasnije sam saznao da je partizanska posada Celja bila preslaba pred našim snagama pa su naši i njihovi zapovjednici sklopili sporazum o nenapadanju i prolazu kroz Celje, što nije bilo korektno od našeg zapovjedništva“, ogorčeno govori Mikašek...


http://vojnapovijest.vecernji.hr/ja-sam-na-slici-s-dekom-preko-ramena-1006319


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili! - BLEIBURG / Hrvacki križni pûti
« Odgovori #22 : Svibanj 23, 2015, 10:21:18 poslijepodne »
Nastavek (z) prethodnoga lista


BLEIBURG - 2. DIO 

"Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili!"

Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?


Objava: 20.5.2015 | 11:48




„Primirje je prekinuto odmah po izlasku iz Celja. Nakon prelaska Celja u kanjonu rječice Nežice više nije bilo mirno. Svaki čas bili smo napadani s okolnih brda i teško onima koji su bili ranjeni. Ne sjećam se više noći ni dana, spavalo se hodajući ili u žbunju pod vedrim nebom. Jelo se tko je što imao u torbici, a tko nije imao, dijelio je komadiće s drugima ili je gladovao. Neprekidno napadani s okolnih brda, dio te goleme kolone u kojoj sam bio, došao je nadomak Dravograda. Najednom je uslijedio žestok napad uz saznanje da se preko Dravograda više ne može, osim ako se tko želi predati partizanima ili Bugarima. Tada se dio kolone odvaja od ceste i iz tog kanjona, slijedeći poziv časnika da krenu za njima oni koji se ne žele predati. Ja sam krenuo za njima. Na čelu su bili jedan visoki časnik prezimenom Sudar i jedan njemački časnik koji je imao specijalne vojne karte za to područje. Skupina je bila sve veća, a pucanje je polako prestajalo dok smo se udaljavali u suprotnom smjeru od ceste prema Dravogradu.

Ulazimo duboko u šumu, hodamo za vođama, ne znamo koliko je nas ispred, a koliko iza. Potpuno je prestalo pucanje, a ja sa svojih 16 godina zbunjen sam i zastrašen. Ali i odlučan da se ne predajem partizanima. Borit ću se s drugima do smrti. Hodali smo šumom i planinom četiri-pet dana i noći, pregazili smo jednu prilično veliku rijeku i u noći stigli do mjesta gdje je sve zaustavljeno. Ložili smo vatru i čekali jutro. Mrtav umoran i promrzao ležim na mokroj travi umotan u svoju vojničku deku. Oko mene mnoštvo vojnika, ali i civila. Leži se i grije uz mnogobrojne vatre. Mukla je tišina i čuje se tek pokoja riječ, svatko je suočen s vlastitim mislima, dok se iz daljine čuje žamor onih koji dolaze na ovo mjesto. Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?

Iako mi je bilo teško tako razmišljati, nakon toliko viđenih smrti zadnjih dana upitna je i izreka 'nada umire zadnja'. Prebirem u mislima kako sam uopće dospio u vojsku, u ovaj nemilosrdni rat, povlačenje u nepoznato kojemu sada ne vidim smisla. Sviće prekrasan sunčan dan, kažu da je 16. svibnja. Ja više nisam znao ni dane u mjesecu ni sate u danu. Budući da sam bio u podbrežju, pogled puca daleko, pružajući veličanstvenu i ujedno stravičnu sliku. Svuda okolo po bregovima i dolini, dokle mi pogled seže, desetine tisuća, ne znam točno koliko, nepregledno mnoštvo naoružanih vojnika, ali i civila, žena i djece. Svi su oni krenuli nekamo naprijed, a sada, kao nekom višom silom zaustavljeni, ne kreću se više nikamo. U daljini, posred poljane vidim red bodljikave žice, iza nje stoje nečiji tenkovi uperenih cijevi prema nama“, prisjeća se Mikašek koji je tada shvatio da je „vrag odnio šalu“ i da jedino što je preostalo jest borba za goli život. „Postrojbe PTS-a koje su još vojnički zajedno, postavile su nekoliko lakših topova i strojnica prema njima. Čujemo razgovore o tome kako su nas zaustavili Britanci kojima smo došli predati se da ne dospijemo u ruke partizanima. Vojničko mnoštvo koje vidim oko sebe šarenilo je svih mogućih vojski toga doba i prostora. Ima tu ustaša, domobrana, njemačkih vojnika, četnika, kozaka i tko zna koga još. Svi očekuju zarobljavanje od Britanaca, strahujući od partizana. Svi su naoružani osim Nijemaca koji su bili razoružani u Celju i propušteni prema Austriji.

Četnici koji imaju dvoglede izvješćuju da iza Britanaca po brdima vide raspoređene partizane. Smračilo mi se u glavi od te spoznaje i pokušavam shvatiti što to za nas znači. Ako partizanima dođemo u ruke, teško nama! Borbe koje smo vodili i žrtve koje smo podnijeli prije dolaska na ovu poljanu sada izgledaju besmisleno. Koliki su na tom krvavom putu od Celja do ovdje ostali ležati zauvijek“, razočarano govori Mikašek unatoč tome što je već prošlo 69 godina od Križnog puta. „Moje razmišljanje često je bilo prekidano zvukom lovačkih zrakoplova u brišućem letu iznad nas. Nisu pucali po nama, ali očito je da su nas željeli zaplašiti. Negdje u daljini čuju se strojnice, što znači da nije sve dovršeno. Sve se više šapuće da smo, osim Britanaca koji nam priječe put, opkoljeni i partizanima. Ustaše Crne legije spremaju se na odlazak iz ovog grotla, oni se ne predaju ako i bude predaje. U daljini se vidi jedan dvorac u kojem navodno visoki časnici pregovaraju o predaji. Izmoreni i gladni, boraveći na istom mjestu, čekamo sudbinu. Proširuje se vijest, a uskoro i zapovijed da treba podići bijele zastave ili bilo što slično u znak predaje. Prema šumi odlaze neki ustaški časnici, čuju se pojedinačni pucnji. Oni bliže šumi govore da ima samoubojstava. Trenutak je težak, stravičan. Ljudi navikli na najveće teškoće plaču, ne od straha, nego od nemoći. Svatko je sam sa sobom, svojom sudbinom, a tako i ja u sebi razmišljam. To je znači kraj. Kraj rata, kraj države Hrvatske, a možda i kraj mog života“, kroz  suze govori Mikašek.

 „Pomičemo se u velikim skupinama gdje se predaje oružje. Mnogi onesposobljavaju oružje kao da to oružje neprijatelju sada treba. Sve ide sporo i već se smračilo. Kada sam došao do već goleme hrpe oružja, vidim da tu stoje partizani, a ne Britanci. Znači to je to. Upali smo u klopku. Kada sam predao svoju pušku, zapravo je bacio na veliku hrpu, pritegnuo sam svoju ‘prijateljicu’ deku preko ramena nadajući se da će poslužiti idućih dana i noći i ne znajući što me čeka. Ustaše bacaju svoje ustaške oznake, rijetko tko ih ostavlja. Ja sam u sebi našao neki bedasti prkos ili hrabrost, pa na upozorenje starijih da s kape skinem ‘U’ ili da bacim sve zajedno, ja neću i gotovo. Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili. Nedugo zatim prkos je zamijenjen tjeskobom i strahom, ali tako sam s ustaškim znakom išao sve do Maribora. Po odlaganju oružja svrstavaju nas u velike kolone. Stojim uz neki putokaz, čitam i pamtim ‘Volkermarkt’. Pamtim taj putokaz misleći da će mi biti nekakav orijentir ako ostanem živ. Mrači se, svrstavaju nas u kolone, kasnije prozvane četveroredom. Kolona se u sumrak popunjava i polako kreće nazad prema Dravogradu, udaljenom 25 – 30 kilometara. Naravno, sada uz jaku pratnju partizana. Pala je noć, sporo se krećemo, stražari – pratitelji pored kolone sve su stroži. Izvlače pojedince iz kolone, posebno ako zapaze časnika, a nakon izvlačenja čovjeka ubrzo se čuju pucnji. Znamo što se događa.

Izvučeni iz kolone više se ne vraćaju, što je bio zastrašujući znak za sve nas. Moj ‘U’ na kapi još nisam skinuo, iako me stariji stalno upozoravaju kako će me ubiti. Potpuni je mrak, stražari povremeno osvjetljavaju po koloni, nekoga ili nešto traže. Pri jednom takvom osvjetljavanju jedan stražar vikne: ‘Hej ti mali ustaša, izlazi iz kolone!’, sledio sam se i pomislio, gotovo je. Izašao sam iz kolone očekujući da me odvedu u mrak, u nepovrat. No, on reče: ‘Skidaj te lijepe jahaće hlače, to tebi više ne treba!’, još uvijek prestravljen, skinuo sam hlače, bluzu i čizme. On je meni dao čitave engleske hlače, a čizme nije mogao obuti pa su mi ostale. Nakon toga vratio sam se u kolonu, još uvijek prestrašen, ali sretan što sam živ. Uz hlače uskoro osjetih da sam primio i žive stanovnike, uši koje su brzo proradile i bile trajan i strašno neugodan suputnik, hraneći se mojom krvlju uz užasan svrbež. Hodali smo tu noć 25 – 30 kilometara do mjesta Unterdrauburg. Drugo jutro smo u samom Dravogradu, upravo nadomak željezničke pruge. Ponovno me izvukoše iz kolone u jedno dvorište, ali sada su bile povod čizme, uz naredbu: ‘Izuvaj se!’ i odoše moje lijepe čizme. Nisam poslušao savjet starijih da ih razrežem pa bi mi ostale. I tako ostadoh potpuno bos i od Dravograda do Apatina i od Apatina nazad do Osijeka nisam više imao nikakve obuće“, govori Mikašek pogledavajući u svoje noge, ni sam sebi ne vjerujući kako je izdržao toliki put bos.

„Bio je svibanj, noći hladne, a cesta živi kamen – makadam. Naše kretanje bilo je posred ceste da bi olakšalo nadzor stražara, kako bi svaki izlazak iz kolone značio smrt. Moja je sreća bila što sam zbog siromaštva djetinjstvo proveo bos, pa mi je koža na tabanima bila čvrsta. To me spasilo teških muka, a možda i smrti. Stariji ljudi, a osobito oni koji su cijelog života proveli obuveni, kada su ostali bez obuće, ubrzo bi na tabanima dobili žive rane. Zamatalo se noge kojekakvim krpama, no to je slabo pomagalo. Takvi najčešće nisu dugo hodali, zaostali bi za kolonom i bili ubijeni kao i svi koji su zbog iznemoglosti pali na cestu. Nakon dva dana stigosmo pred Maribor. Put je bio izuzetno težak i naporan, a broj ljudi u koloni drastično se smanjio. Cijelo vrijeme puta nismo dobili ništa za jesti. Vodu smo pili iz kanala pored ceste, a ta bi voda često bila okrvavljena, jer bi stražari – krvnici ponekad poželjeli gađati one koji se saginju nad kanalom pijući smrdljivu zagađenu vodu. Priznajem da nikada nisam vjerovao da ljudski život može biti tako jeftin kao što je bio u koloni hrvatskih zarobljenika od Bleiburga prema Hrvatskoj“, istaknuo je Mikašek.

„Nekoliko kilometara prije Maribora, onako umorni, gladni i iscrpljeni, doživjeli smo još jedan od najtežih zarobljeničkih trenutaka. Odjednom su nas počeli tjerati da trčimo. Trka je trajala nekoliko kilometara, ali bilo je dovoljno dugo i strašno da odbacimo sve što smo nosili: deke, naprtnjače, torbice, šinjele, doslovce sve, samo da bi se izdržalo. Tko nije izdržao, zna se, bio je ubijen kao pas pokraj puta. Ja sam također odbacio svoju vjernu deku koja me je spašavala od hladnoće jer s njom ne bih izdržao trk. Razlog trke bio je da odbacimo sve naše stvari, ali i da što više ljudi ostane uz cestu. Ušavši u Maribor prolazili smo kroz uske ulice što mi je omogućilo da ‘šmugnem’ u jednu kuću i zamolim vode. Umirao sam od žeđi zbog trke, a nisam se usudio ući u kanal, vidjevši što se događa. Dobio sam vode i komad kruha i vratio se u kolonu. Kolona je usporila kretanje jer se ulazilo u neki ograđeni prostor u središtu mjesta, a zgrada bijaše nalik na dvorac ili vojarnu“, prisjeća se Mikašek. „Na ulazu u taj prostor vršila se potpuna selekcija svih nas koji smo ulazili. Razdvajali smo se po rodovima vojske na ustaše, domobrane i druge, svaki posebno. Zatim po godištima dolaska u vojsku. Nakon selekcije primili smo prvi obrok. Bile su to kuhane bundeve, kuhane kao za svinje, a jelo je već bilo i pokvareno i ukiseljeno, tako da unatoč gladi mnogi nisu mogli niti jesti. Nakon nekoliko dana u tom sabiralištu, iz kojeg su svaku noć odvodili u nepoznato veću ili manju skupinu zarobljenika, postrojiše nas u jednu ogromnu kolonu i krenusmo, kako se govorilo prema Hrvatskoj.

Putovali smo pješice uz pratnju stražara od kojih je većina bila na konjima, a tek pokoji hodao je pješice uz nas. Od Maribora stigosmo do Varaždina, Virovitice, do Slatine. Ne znam koliko smo dana hodali, no znam da ni jednom nismo noćili pod krovom. Jeli smo ili ništa ili travu do koje bismo došli kada bi nas stjerali s ceste na kakvu livadu ili noćenje. Vodu smo pili iz kanala, ako je bilo, a rjeđe su samo neki sretnici pili iz kanta koje su stanovnici ostavljali uz kuće jer nisu smjeli biti na ulicama za vrijeme našeg prolaska. Za tren bi se oko kanti nakupila hrpa žednih nad kojima bi se stražari iživljavali udarajući ih kundacima. Bilo je i pucanja pa i mrtvih. Mnogi oslabljeni su padali, ostajali kraj ceste i na kraju bili ustrijeljeni. Kada bi nastupila večer, stjerali bi nas kao stoku na livadu pokraj ceste, gdje bismo padali od umora i lijegali na zemlju, bilo suhu, bilo blatnu. Glave smo naslanjali jedan na drugoga. Ako je trava bila mokra, neki su pokušavali naložiti vatru da bi skuhali malo trave, a oni najžedniji kopali bi žlicama ‘bunare’ u livadi da dođu do makar malo vode ili vlažnog blata“, govorio je Mikašek, naručivši još jedno pivo te kazavši uz smijeh kako više nikada ne želi biti žedan te nastavlja: „Kada bi prolazili nekim selima naseljenim Srbima u Podravini, čekali bi nas i mlatili batinama koga i kuda su stigli. Najgore su prošli oni na čelu kolone. U tim selima nisu stanovnike tjerali u kuće jer su znali kakav nam doček spremaju. Stigli smo tako i do Podravske Slatine i bili stjerani u neko sajmište. Nakon zadržavanja u Slatini ukrcali su nas na vagone uskotračne željeznice Slatina – Miholjac – Osijek. To je bila jedina vožnja na cijelom putu od Bleiburga do Apatina. Stigavši do Osijeka bili smo ulogoreni na nekom žičanom prostoru na Zelenom polju. Izmučeni od hodanja, žeđi i gladi iskoristili smo priliku da pokušamo doći do nekakve hrpe šećerne repe zaostale od šećerne kompanije koja se nalazila uz rub žičane ograde. Nakon što smo svi nasrnuli da pokušamo doći do barem malo hrane, stražari su zapucali tako da je mnogo njih ostalo pokraj hrpe šećerne repe, a da je nisu stigli niti okusiti. Sjećam se da su među nama stalno hodali partizani i partizanke gledajući ima li tko od zarobljenika još nešto što bi se moglo uzeti. Tako su jednoj partizanki za oko zapale moje hlače. Rekla je da ćemo se mijenjati, da ja njoj dam hlače, a ona će meni donijeti svoje. Znajući da poslije vjerojatno neću više vidjeti ni nju ni hlače, što se na kraju i dogodilo, skinuo sam svoje hlače i ostao samo u dugim gaćama i tako sve do mog puštanja.

Nakon par dana sa Zelenog polja krenuli smo dalje. Prešli smo Baranju i došli do sela Bezdan kod Batine Skele na obali Dunava. Tu su nam dopustili da se operemo, okupamo i napijemo vode, a zatim smo opet krenuli dalje. Prešli smo Dunav preko pontonskog mosta i ušli u Vojvodinu prema Somboru te konačno stigli do Apatina. U Apatinu su nas rasporedili u skupine do 30 ljudi te nas smjestili u prazne kuće. Bile su to kuće otjeranih folksdojčera od kojih načiniše logor za zarobljenike. Konačno smo imali krov nad glavom i samo nam je to bilo važno tako da nismo ni primjećivali gužvu u kući. Nakon nekoliko dana odmora počeli smo ići na rad. Jedni su išli u Bezdan na izgradnju spomenika, a drugi na kopanje kukuruza. Ostali smo u logoru negdje do sredine srpnja 1945. kada su nas mlađe, rođene 1928. i 1929., po amnestiji pustili kućama. Kući sam došao sa svojih 30 kilograma koji su govorili što sam sve proživio za vrijeme puta. Vrativši se kući, našao sam majku i sestre koje nisu ni znale jesam li živ. Mojoj agoniji nije bilo kraja i nakon povratka kući. Kako nisam mogao dobiti posao u struci, zbog toga što sam bio ‘pripadnik neprijateljske vojske’, prihvaćen sam u našičkom samostanu kao sluga za sve potrebe, od kočijaša do čišćenja i to je trajalo sve do 1947. godine. Nakon toga ponovno sam  bio bez posla i zaposlio se 1949., oženio se i otišao u vojsku“. Tako je završio svoju nevjerojatnu i tužnu priču o Križnom putu Đuro Mikašek, koji sam kaže kako je unatoč agoniji on ipak rođen pod sretnom zvijezdom jer ostao je živ. Partizani su nemilosrdno ubijali ljude na svakom koraku.

„Kad god poželim nakratko zaboraviti agoniju Križnog puta, naiđem na neki prilog o Bleiburgu te vidim fotografiju s putokazom ‘Volkermarkt’, koji sam pamtio, i ugledam na fotografiji sebe s dekom preko ramena, ustaškom kapom i slovom U na njoj. Upravo nevjerojatno, a ipak istinito!“

http://vojnapovijest.vecernji.hr/ostajem-sto-jesam-pa-makar-me-odmah-ubili-1006470

* * * * * * * * * *

Križni put - zločin bez kazne, 57:35

"Križni put - zločin bez kazne" cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u novijoj povijesti.

Pred kraj 2. svjetskog rata i netom nakon njegova završetka komunistički režim proveo je surovu odmazdu. Prema dosad prikupljenim podacima, pobijeno je oko 190.000 pripadnika neprijateljskih vojski, ideoloških neprijatelja i civila. Scenarij filma temeljen je na strašnim sudbinama trojice preživjelih svjedoka, Njihove sudbine prati odličan arhivski video, ali i filmski materijal. O tim događajima u filmu govore i pripadnici partizanske vojske, OZNA-e, povjesničari, pravnici i durgi ugledni stručnjaci.

Križni put - zločin bez kazne
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: U NESVIJESTI-Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN(18/1)/Hrvacki križni pûti
« Odgovori #23 : Svibanj 23, 2015, 10:33:43 poslijepodne »
Citat:
Prethodni nastavek:

17. (OD 27)
TRKA IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
Ponedjeljak, 21. svibnja 1945.


Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu.

http://www.forumgorica.com/povijest/hrvacki-krizni-puti/msg54562/#msg54562

Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

str. 178

18. (od 27)
U NESVIJESTI!


Utorak, 22. svibnja 1945.


Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak.  U tom gradu je živio većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda.

Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili upetljao svatko nesmotren.
Mještani ili pridošlice … čekali su dok bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i golim rukama.

Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE!
Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa!



Sunce je svojim zracima budilo stotine opruženih tijela na livadi obećavajući im topao dan. Nakon zasluženog odmora tijela su se počela micati i stala zirkati unaokolo u nastojanju da shvate gdje se nalaze. Slično je bilo i sa mnom primijetivši kako se te sive spodobe polako dižu i sve kreću u jednom smjeru, prema potoku, sprati sa sebe prašinu i popiti vodu kao za doručak. Vet je ustao i natjerao me učiniti isto, pa smo zajedno krenuli do potočića.

Unatoč više stotina osoba livadom je vladala jutarnja tišina koju su povremeno prekidali po koji potiho pozdrav ili jadanje među zarobljenicima. Ljudi su se ogledavali jesu li negdje straže, ali se nisu čule njihove pogrde ili glasne zapovijedi, pa bi se moglo zaključiti da su na nas zaboravili. Prišli smo oprezno potočiću i počeli prati ruke i umivati lice. Bilo je veliko olakšanje riješiti se dnevne kore od znoja i prašine! Kakav je to ugodni osjećaj kada čista i bistra voda klizi niz kožu vlažeći je presušenu. Ipak, nitko se nije skidao da bi se okupao u potoku, jer je svaki znao da će nam kora prašine pružiti izvjesnu zaštitu ako budemo morali nastaviti ovaj marš bez kraja. Sjeo sam pored potoka i pregledavao svoja stopala s kojih nisam htio sprati sloj blata od prašine i vlage od hodanja livadom do potoka. Bio sam sretan što na stopalima nije bilo niti žuljeva, a niti rana. Odlučio sam da neću stopala oprati nego ih ovako prljave omotati još čime prikladnim iz naprtnjače.

Kada smo se vratili do našeg noćnog ležišta već su se stale formirati grupe među zarobljenicima očito prema V.O.-ima, te oko nekih od nas koji su vjerojatno bili bivši časnici. Nešto se pričalo o tome da su već neki zarobljenici napustili ovu livadu sami, jer su u blizini bila njihova sela odnosno veća naselja. Za nas ostale iz hrvatskih istočnijih V.O.-a bila bi to za svakog užasna glupost, jer bi to značilo izložiti se životnim opasnostima na putu bez potrebnih papira ili dozvola. Ostati zajedno u grupi bila je jedina razumna odluka koja je pružala izvjesnu sigurnost svakome u njoj. Ja sâm sigurno se ne bih u to upustio, jer su preostala moja sredstva za takav put bila više nego nedostatna. Počeo sam tražiti po livadi u što bih mogao umotati stopala, pa sam pronašao nekoliko otpadaka tkanine i nešto žice kojom sam uspio napraviti nove omotače stopala. Kako li će dugo trajati - tko bi to znao?
Negdje poslije 8 sati stali su stizati vojnici iz smjera kojim smo sinoć stigli. U to vrijeme su se već stvorile grupe zarobljenika, pa smo nas dvojica našli dosta okupljenih Osječana u našem V.O.-u, a među njima i nekoliko poznatih lica od prije. Ja sam ovdje našao Dr. Franju Pašera, ali tu nije bilo nikoga od mojih školskih ili kolega iz bitnice. Ubrzo je zatim počelo vikanje i psovanje stražara.

179

da se svrstamo na cesti, pa je osječka grupa došla na čelo kolone. Krenuli smo dosta ubrzanim hodom uz stalne pogrde i psovke sprovodnika, koji su se očito htjeli riješiti što prije svoje “odgovorne” dužnosti. Jasno, oni su se bolje odmorili nego mi na vlažnoj livadi, ali su se sigurno i dobro najeli prije nego li su krenuli s kolonom.

Dan je postajao sve topliji, a sprovodnici sve goropadniji, pa su nas bez milosti tjerali hodati brže, stalno vičući i psujući. Katkada bi najbližeg zarobljenika udario kundakom ili štapom da bi nas požurivao ili naprosto iz dokone zlobe. Ovi vojnici nisu bili iz Hrvatske, a mi smo svi bili preumorni I nezainteresirani da se raspitujemo odakle su odnosno kojoj jedinici JA pripadaju. Stanke su bile kratke i nisu nam dopustili sići s ceste kako bi mogli piti iz bara ili potočića uz put. Nastavljali smo marš pod nama već poznatim uvjetima uz zvukove zloslutnih udaraca, krikova straha, po koji pucanj nakon kojega je slijedila tišina. Vrebajući je smrt bila blizu i svuda oko nas pa bi nas, pucanj podsjetio na smrtonosni zamah "kosca". Brz, smrtonosni zamah kosca mogao je dostići svakoga među nama iznenada svakog trena.

Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak. U tom gradu je živio većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda. Ustaški režim je ugnjetavao i progonio srpski živalj pa su mnogi zbog toga odavde otišli u partizane. Nakon beskrajno dugog marša od oko 8 sati i prevalivši nekih 30 kilometara, stigli smo u predgrađe Siska kasno poslije podne. S obje strane dobro održavane ceste s kolnikom od kamenog makadama bili su duboki I široki jarci za odvodnjavanje. Ovo područje je često poplavljivano u doba proljetnih kiša kada se obližnje rijeke preliju preko niskih obala,pa poplave velika područja turopoljskih polja i livada. Stambene su zgrade, ušorenih naselja, bile uvijek podalje od jaraka.

Kuće su svojom užom stranom bile okrenute prema cesti, dok je trijem dužom stranom bio prema dvorištu. U nešto povišeni se trijem ulazilo kroz vrata u zidanoj ogradi od oko 2 m visine s nekoliko stepenica od nogostupa. Nešto podalje od tih su bila široka ulazna vrata u samo dvorište s gospodarskim zgradama. Jarak je tu bio premošten drvenim gredama i daskama ili nasipom nad betonskom cijevi. Širok nogostup od pečene opeke protezao se ispred zgrada, a do njega je bio travnjak s redom stabala bliže jarku. Na travnjaku je bilo nekoliko klupa u sjeni stabala, gdje bi se susjedi okupljali i raspredali dnevne događaje u pred večernjim satima.

Ušli smo u grad Sisak sjevernom glavnom cestom, pa sam se ponadao da će kolnik biti popločen. Odjednom je čelo kolone skrenulo na desnu stranu preko mostića nad jarkom. Tu je kolona bila stisnuta između kuća i travnjaka, jer smo morali hodati nogostupom, pa su se četveroredi stali osipati. Uslijed toga

180

se hod usporio, pa sam bio sretan što se nalazim blizu čela kolone zbog tog tjesnaca i stao se pripremati za “trku”. S čela kolone se iznenada začuo prodoran krik kojega su slijedili povici i opća galama. Krikovi i jauci su postajali sve češći, pa sam odmah postao svjestan da se približavamo opasnostima.

Instinktivno i veoma oprezno sam promatrao što se događa ispred mene, pa sam ubrzo primijetio kako pojedini zarobljenici posrću i padaju, dok drugi nastoje izbjeći neku zapreku. Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili upetljao svatko nesmotren. Zamka je bila izvrsno odabrana za nas nepripravne i neoprezne zbog velikog umora od dugog hodanja. Katkada je netko stojeći u dovratku napinjao uže ili žicu tek naknadno ako prolaznik ne bi digao nogu dovoljno visoko da pregazi zamku. Namjerno bi podigli uže još više i tako bi se prolaznik zapleo u zamku u trenu raskoraka. Mnogi su se zarobljenici spotaknuli o žice ili zapleli u uže, pa samo posrnuli, ali je bilo mnogo gore onima koji su pali na tom mjestu.

Mještani ili pridošlice su stajale u dovracima, a i na suprotnoj strani, na travnjaku uz stabla ili kolce, pripremajući nam taj vražji doček. Čekali su dok bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i golim rukama. Nitko od naših mučitelja nije bio u uniformi - svi su bili normalno odjeveni mještani. Okupili su se uz nogostup da bi sudjelovali u izvanrednoj zabavi i sjajnoj prilici da uživaju u osveti. Zbog čega se treba osvetiti? Komu se treba osvetiti?

Svaki je zarobljenik nastojao proći što brže opasnom dužinom nogostupa. I ja sam trčao posrćući, brzo sam se uspravio pri čemu mi je katkada smetao kolega preda mnom ili sam bio guran od drugoga iza sebe. Cijelo to vrijemesam pazio da stanem na razapetu žicu ili da je prekoračim. Stalno se čulaneljudska galama, povici i psovke, koje je pratilo nemilice udaranje i šibanje po zarobljenicima. Učinilo nam se da ta paklena mora traje beskonačno, dok smo bezglavo trčali kao prestrašene životinje na kratkoj stazi od kamiona do klaonice.

Nikada neću zaboraviti zlobno ljudsko smijanje i podlo hihotanje nad nama. To je bio tako prostački i nečovječni način davanja oduška zbog patnji i stradanja nemoćnih i jadnih ljudskih bića. Tako je moralo biti za vrijeme Francuske Revolucije o čemu sam slučajno razmišljao dok sam trčao što bliže uz kuće ili visoku ogradu. Odatle je manje prijetila opasnost da me netko dohvati batinom ili čim drugim. Moji su se zavoji na nogama olabavili što mi je otežavalo i bila dodatna opasnost pri toj smrtonosnoj utrci. Imao sam sreću što sam protrčao pored više kuća gdje žice još nisu bile nategnute, nego su ležale preko nogostupa. Bili su nečim zabavljeni na drugoj strani, pa još nisu


Nastavek na sledečomu listu
« Zadnja izmjena: Svibanj 23, 2015, 10:49:19 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: U NESVIJESTI-Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN(18/2)/Hrvacki križni pûti
« Odgovori #24 : Svibanj 23, 2015, 10:35:31 poslijepodne »
Nastavek (z) prethodnoga lista

181

stigli napeti ili podignuti uže. Mora da su bili zauzeti batinanjem, da zatim dotuku netom posrnulog jadnika.

Mnogo je žena i djece stajalo u dovracima pa gledali što se događa ispred njih na nogostupu. Pri tome su se bezobrazno cerekali i glasno hihotali gledajući taj tužni prizor. Pri tome su svaki puta urlali od smijeha, kad bi se zarobljenik spotakao ili posrnuo da bi preskočio žicu kao ranjeni zec ili ako bi vrludao amo-tamo da bi izbjegao udarcima. Što je ušlo u te žene, čiji su muževi i sinovi možda poginuli ili nestali u tijeku rata ili su se čak nalazili među zarobljenicima u koloni? Kako mogu te žene tako besramno cerekati se nad tim nesretnim zarobljenicima, koji su bili hrvatski vojnici te su se borili za domovinu koja je bila i njihova?

Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE!
Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa!

Odnekuda iz velike daljine čujem kako netko viče: “HODAJ! HODAAAJ! Hodaj dalje! Za Boga, ZVONKO hodaj! HODAAAJ!” Glas je postajo sve jači i viče mi u samo uho - očito sam polako dolazio k sebi. Ništa nisam vidio od suza u očima, te prašine u njima. Govoriti nisam mogao jer mi se jezik ukočio. Svijest mi se polako vraćala, pa tako i spoznaja gdje se stvarno nalazim. Osjetio sam snažnu ruku što me drži ispod pazuha kako me malo vuče, a onda pak gura naprijed. Činilo mi se da moje mlitave noge jedva slijede tijelo, te se vuku dalje iza njega. Tako mi se bar činilo tijekom nekog ne predvidivog vremena.

Pored sebe sam čuo samo ohrabrujuće riječi, ali te nisam bio u stanju potvrditi kako bi znali da ih čujem. Ne znam koliko je dugo trajalo kad sam stvarno primijetio da hodam, te da se krećem naprijed udaljujući se tako od zmijske jame napetih žica. Kao daljnji stupanj u nizu spoznaja, osjetio sam da me zapravo vode dvije osobe držeći me ispod pazuha. Dvojica su povremeno izmjenjivala po koju riječ ili kratko upozorenje, te sigurno nastavljali hodati sa mnom u sredini. Pokušao sam otvoriti oči, ali sam vidio samo mrak. S užasom pomislih da sam izgubio vid. Oko mene je svuda bio mrak, jer koliko god se trudio, nisam mogao vidjeti danje svijetlo. Trajalo je to tako dulje vrijeme, dok mi nije odjednom sinulo da se već spustio mrak, pa da sada hodamo cestom, a ne više nogostupom.

“Moj Bože, što mi se to dogodilo?” - uspjelo mi je pokrenuti jezik i okrenuti  glavu na desnu stranu da vidim tko me tako čvrsto drži pod pazuhom. - “Sve

182

je u redu, sinko! Nastavi hodati, hodaj! Nemoj stati! Nas ćemo te dvojica držati toliko dugo dok ne budeš mogao sam hodatibez potpore. Ti si bio hrabar i izdržao strašnu bol. Sada si već van opasnosti i na sigurnom. Hodaj dalje!” - Bio je to umirujući glas Dr. Franje Pašera.

Na drugoj je strani bio Vet što sam osjetio kako me vodi za ruku, pa sam se okrenuo k njemu. Vet je bio vrlo mrk, te stalno gledao pred sebe, pa je progovorio tek tren kasnije: ”Netko te je udario u prepone dok si prolazio pored jednog dovratka. Te proklete podivljale ženetine! One su gore od onih okrutnih muškaraca kod Svete Nedjelje.” - Drmao sam glavom da bih se razbistrio, ali i zbog toga što nisam mogao shvatiti što se to meni dogodilo.
“Zašto su te žene tako okrutne? Možda su među nama njihovi muževi ili sinovi. Ja to ne mogu razumjeti!”

“One su mislile da smo mi ustaše. Možda su im rekli da međunama ima ustaša. Zar ih nisi čuo kako viču: Krvoloci! Ustaše - koljači! - Ustaška svinjo, eto ti, to će te naučiti pameti!. Zar ih nisi čuo kako su urlali dok smo prolazili?” - Ne, ja nisam razumio što viču u galami, a morao sam paziti kako trčim kroz tu zbrku žica i bjesomučnih ljudi. Zar je zbilja pučanstvo, koje nas je dočekalo u Sisku, vjerovalo u to da su zarobljenici u koloni bili njihovi tlačitelji iz vremena rata? Sigurno im je netko rekao da su zarobljenici domobrani, a ne ustaše - ili možda ne, tko će to znati. Pa ni naši stražari nisu znali činjenice I koga zapravo sprovode u koloni. Rat je završio prije dva tjedna, ali mržnja i želja za osvetom se dalje širi ostavljajući krvave tragove na cestama.

Vet mi je kasnije ispričao što se dogodilo kada smo ušli u Sisak, a straža nas stjerala s ceste na nogostup pored kuća. Kada je čelo kolone primijetilo zamku, u koju su utjerani, pokušali su se kod slijedećeg mosta vratiti na cestu. Odatle ih je straža potjerala natrag, pa je nastao strašan kaos u kojem je se svatko nastojao probiti po nogostupu kako je tko znao i mogao. Dr. Franjo i Vet su očito primijetili nakon koje sekunde da me nema uz njih, pa su se vratili do mene, podigli me i stali vući među sobom. Ja sam hodao ukliješten među njima u dubokoj nesvjestici za vrijeme tih vrlo dramatičnih minuta na nogostupu za mene. Vjerojatno me je nastala gužva tijela održala manje-više uspravnim pa nisam pao, jer bi po meni drugi gazili ili bih dospio pred one s batinama da me dotuku. Osjećao sam se slabo, amlitave su mi se ruke tresle kad bih samo pokušao obrisati prašinu s usana ili iz očiju. Ostao sam na životu! Živ sam unatoč okrutnosti i strahotama dočeka u Sisku.

Bio je potpuni mrak kada smo skrenuli s ceste u neki ograđeni prostor koji je mirisao po glini. Vlažnost zraka je bila ugodna, pa sam se ponadao da je u blizini rijeka. Uskoro smo saznali da se nalazimo na prostoru stare ciglane u čijoj neposrednoj blizini teče Sava. Vlažnost svuda oko nas je bila ugodna promjena nakon silne prašine i vrućinekoja nas je pratila od jutra za vrijeme cijelog marša. Trebalo je pronaći neko suho mjesto gdje bismo se smjestili i pripremili naš zajednički ležaj za ovu noć. Bili smo zakasnili, pa nismo našli suho mjesto u zgradama bliže samom ulazu. Spustio sam se na vlažno tlo

183

samo da se mogu konačno odmoriti. Vet se vratio s dobrom viješću da je pronašao natkriveno spremište gdje su slagali svježe opeke da se suše. Pomogao mi je ustati, a onda obuhvativši me oko pasa, malo gurajući, a više podržavajući, dovukao do sušare. Još sam uvijek bio vrlo slab da bih mogao stajati sam na nogama, ali sam s olakšanjem osjetio kako bol u preponama popušta. S velikim sam olakšanjem osjetio vrećicu na svom mjestu kako mi tare butine. Na svu sreću, nisam je izgubio pri udarcu.

Spustio sam se na utabani suhi pod i osjetio da je na njemu priličan sloj prašine. Na butinama sam osjetio kako me tkanina vlažna od mokraće tare po koži. Htio bih se bar malo oprati, ali sam bio preslab da odem u potragu za vodom. Umjesto da ostvarim tu svoje usrdnu želje za pranjem legao sam na gunj tamo gdje ga je Vet prostro, pa se presretan prepustio ljekovitom snu. Probudio sam se negdje oko ponoći jer me na to natjerala potreba da se olakšam. Svuda oko mene vladala je tišina isprekidana samo hrkanjem zaspalih supatnika. Polako sam se uspravio, te pužući na koljenima i rukama prišao do drveta blizu sušare. Naslonio sam glavu na drvo i klečeći pokušao mokriti. To je bio jako bolan pokušaj, pa sam se prestrašio da je to zbog krvi u mokraći. A što ako je to krv koje mokrim? Ništa se ne može učiniti! Kada je prestalo mokrenje okrenuo sam se na koljenima, obišao oko stabla i sjeo na neki korijen.

Pogledao sam gore u tamno nebo s kojega su blistale tisuće zvijezda i zvjezdica neometane ni od koga, te jednako za svakog promatrača. Mora da sam zaspao i dugo spavao sjedeći oslonjen na stablo, jer sam se probudio od cvokotanja zubi zbog hladnoće. Vrlo polako otpuzao sam natrag u sušaru i spustio se pored toplog tijela moga kolege. Danas su mi Vet i Dr. Franjo spasili život. Spavao sam ostatak noći na suhom i toplom ležaju na mekom slojem pijeska.

Jutarnje je svjetlo obasjalo stotine i stotine zarobljenika raštrkanih na područje stare ciglane. Sretniji su našli mjesta u zgradama ili pod krovovima dok su ostali legli gdje god su si našli mjesto. Ah, kako je to bio tužan i žalostan prizor! Izmučena lica u raspadajućim dronjcima na tijelima. Nigdje za vidjeti komad čitave odjeće. Obuća jedva da je nalikovala čizmi ili cipeli izvornog oblika. Kroz mnoge rupe na istrošenoj obući prečesto se vidjela gola koža, ako netko nije bio bosonog kao ja. Ljudi su puzali ili hodali unaokolo prašinom pokrivenih lica i kose okorjele znojem, a katkada i krvlju. Oni su, u svojoj stvarnosti, predstavljali sva haranja i pustošenja izazvana ratom. Ljudska rasa na najnižem stupnju opstanka.

Ja nisam trebao ogledala da se vidim kako izgledam, u stvari bio sam potpuno sličan ovim ljudskim ruševinama oko mene. Osjećao sam neopisivi umor u kostima i mišićima kao da sam životinja iznurena gonjenjem. Razbudivši se malo više, primijetih da imam gunj samo za sebe. Nisam se mnogo brinuo kamo bi Vet mogao nestati, pa sam ponovno zadrijemao. Grubo sam bio probuđen kada mi je lice zapljusnula voda. Naglo sam sjeo, pa

184

me je bol u preponi brzo potpuno razbudila. Bol je ubrzo prestala, a ja sam pred sobom ugledao Vetovo nasmiješeno lice s porcijom punom vode u ruci. Popivši gutljaj-dva, ustao sam i, za čudo, mogao hodati bez poteškoća.

Zajedno smo krenuli ka grupi Osječana koji su s nama spavali pod istim krovom nekadašnje sušare za opeke. Krov je bio pun rupa i pukotina na toj staroj i neodržavanoj zgradi. Pod je bio od tvrdo nabijene gline na kojoj se stvorio sloj fine prašine. Glinena prašina je bila žućkaste boje, pa smo svi izgledali kao da smo radili u mlinu u kojem se mljelo brašno. Žuta se prašina miješala s vlažnošću zraka i znojem, pa se lijepila po ljudima u prnjama. Oni su tako više naličili nekim nestvarnim i sablasnim spodobama u pokretu ili u čučnju svuda u nekom nezbiljskom žutom prostoru kudgod gledao.

Dan je prolazio bez nekih naročitih događaja osim kad bi neki manji broj zarobljenika zaostao tko zna gdje. Prije podne se logorištem proširila vijest da je stigla hrana i da je počela podjela. Naša je grupa bila daleko od ulaza, pa smo poslali izviđače da prvo provjere vijest. Brzo su se vratili s viješću da je mala količina juhe i nešto kruha već podijeljeno onima koji su bili prvi u redu.  Dopremljena količina hrane nije ni izdaleka bila dovoljna da bar malo utaži glad stotine iscrpljenih i pregladnjelih zarobljenika. Odlučio sam zbog toga piti vodu koju mi je donio Vet i žvakati kožicu bivše slanine na kojoj su se opet nakupile mrvice dvopeka. Kad sam slinom skinuo sve mrvice zamotao sam kožicu u krpu za slijedeći obrok. Kuhinjska krpa je bila tako prljava da bi je mama sigurno već davno bacila u smeće. Utaživši tako “prvu” glad i žeđ, bilo je najbolje za mene pronaći udobno mjesto za odmaranje i drijemanje.

Ostatak je dana prošao mirno, a do večeri nije došla zapovijed da bismo morali skoro krenuti dalje. Zajedno smo skupili prašinu u deblji sloj na koji smo položili gunj, pa se taj novi ležaj učinio mnogo mekšim nego onaj prošle noći na tvrdom podu. Netom što smo legli i zaspali probudila nas je prigušena buka novo pridošlih zarobljenika na područje stare ciglane u Sisku. Znači li to da ovdje u ciglani skupljaju zarobljenike? Što nam donosi sutrašnji dan - četvrtak 24. svibnja 1945.


18.U nesvijesti!
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060410_U_Nesvijesti_Pic.pdf
18.Fainted Away
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060410_Fainted_Pics.pdf
« Zadnja izmjena: Svibanj 23, 2015, 10:40:17 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549