Grk borba(„To je nim naša (grk) borba dala...)
Grklanski (i tito)grđanski rat iliti voJNA (1944.) 1946. – 1949.
Poradi (i) titalitarne politike spram Grčke intenzivna grklanska građanska voJNA potrajala je se do razlaza Tituša i Stalina.
Procejnuje se da je (z razdoblu 1946.-1949.) v te građanske vojne („đaba, džaba“) fundano zmed 50 i 84 jezer komunističke gerilcov, dok je na strane vladine snag fundano oko 11 jezer vojakov i policajcov. Otprilike pol milijuna grčke građanov je bilo raseleno nuter zemle, a zemla je pretrpela žmeka razarajna. * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
GRČKA 1946.-1949. Sažetek
Od proljeća 1946. u sjevernim dijelovima zemlje, duž granice sa susjednim zemljama je postupno obnovljena gerilska aktivnost.
Komunisti su na sjeveru zemlje uspostavili i privremenu vladu koja nije uspjela polučiti međunarodno priznanje, no usprkos tome je preko Jugoslavije, Albanije i Bugarske primala pomoć iz Sovjetskog Saveza te posebno Jugoslavije.
U razdoblju nakon 1945. grčka Komunistička partija je raskoljena na dvije suprotstavljene frakcije; staljinističku koju je vodio glavni tajnik Zachariades te na pragmatično nacionalističko krilo koje je vodio Vafiadis. Zachariades je postupno uspio marginalizirati konkurentsku Vafiadisovu struju te su njegove kasnije pogrešne odluke imale velikog utjecaja na tijek rata. Najveće Zachariadesove pogreške su pokušaj transformacije gerilaca u konvencionalnu vojnu silu, zatim kampanja terora zbog koje su gerilci izgubili podršku civilnog stanovništva te pristajanje uz Staljina tijekom sukoba Jugoslavije sa Informbiroom, zbog čega je Jugoslavija uskratila pomoć grčkim komunistima.
Bez logističkog zaleđa u Jugoslaviji Demokratska armija Grčke nije dugoročno mogla voditi rat. Inicijativa je prešla na stranu vlade u Ateni koja je serijom vojnih operacija postupno stavila pod svoj nadzor teritorij koji su kontrolirali komunisti.
Procjenjuje se da je u ratu poginulo između 50 i 84 tisuće komunističkih gerilaca dok je na strani vladinih snaga poginulo oko 11 tisuća vojnika i policajaca. Otprilike pola milijuna grčkih građana je bilo raseljeno unutar zemlje, a zemlja je pretrpjela nova teška razaranja. DetalnešeRazdoblje jačanja komunista uslijed gospodarske depresije tridesetih godina je prekinuto u travnju 1936. godine imenovanjem generala Ioannisa Metaxasa za premijera. Metaxas je militarizirao Grčku, drastično ograničio građanska prava i suzbio politički utjecaj komunista i liberala. U listopadu 1940. je Grčku napala talijanska vojska, da bi je nakon uspješne grčke odbrane i Metaxasove smrti u travnju 1941. godine zaposjela njemačka vojska. Kralj Georgios II je pobjegao iz zemlje i uspostavio vladu u egzilu, dok su Nijemci u Ateni organizirali svoj marionetski režim.
Tijekom okupacije je nastalo nekoliko pokreta koji su se borili protiv njemačke vojne prisutnosti. Najznačajnije oružane skupine su bile lijevo orijentirani Nacionalno oslobodilački front (Ethniko Apeleftherotiko Metopo – EAM) sa vojnim krilom Grčkom narodnooslobodilačkom vojskom (Ethnikos Laikos Apeleftherotikos Stratos – ELAS) iza kojih je stajala Komunistička partija (Kommounistikon Komma Ellados – KKE) zajedno sa nekoliko manjih stranaka ljevice. Druga skupina po snazi je bio desničarski pokret Grčka nacionalna republikanska liga (Ellinikos Dimokratikos Ethnikos Syndesmos – EDES) koji je reprezentirao kraljevu vladu u egzilu. Najbrojniji EAM - ELAS je sa pet tisuća boraca u proljeće 1943. do listopada 1944. narastao na oko pedeset tisuća boraca sa najvećim utjecajem u Makedoniji, Tesaliji i Rumeliji; EDES je u jesen 1944. raspolagao sa 12 tisuća vojnika i uglavnom je imao u pokrajini Epir.
Dogovorom britanskog premijera Churchilla i sovjetskog lidera Staljina iz svibnja 1944. koji je potvrđen na moskovskoj konferenciji održanoj u listopadu 1944. godine Grčka je bila potvrđena kao britanska zona interesa, što je ostalo nepoznato protagonistima rata u Grčkoj. London je tijekom rata slao pomoć u ratnom materijalu svim gerilskim skupinama, međutim zbog mogućnosti poslijeratne komunističke prevlasti u Grčkoj britanska pomoć je kasnije bila preusmjerena prema EDES-u.
U libanonskom gradu Beirutu je u svibnju 1944. godine uz britansko sponzorstvo i prisutnost veleposlanika Leepera održana konferencija na kojoj su okupljeni predstavnici izbjegličke vlade, kralja i gerilskih skupina u zemlji. Na konferenciji je formirana vlada nacionalnog jedinstva na čelu sa Georgiosom Papandreouom koja je trebala preuzeti vlast nakon njemačkog povlačenja. Iako su komunisti isprva odbili sudjelovanje, na nalog Sovjetskog Saveza pristaju ući u zajedničku vladu.
Nakon njemačkog povlačenja, sredinom listopada 1944. na grčko kopno iskrcao britanski ekspedicijski korpus jačine dvadeset šest tisuća vojnika kojim je zapovijedao general Roland Scobie, a zajedno sa britanskim trupama u Atenu se vratila i Papandreuova vlada. Iako su u vrijeme njemačkog povlačenja postrojbe komunističkog ELAS-a kontrolirale dvije trećine grčkog teritorija, zbog instrukcija dobivenih iz Moskve, temeljenih na dogovoru Staljin-Churchill, komunisti nisu preuzeli vlast u zemlji. Kao najveća oružana formacija u zemlji, ELAS je predstavljao i prijetnju nestabilnoj Papandreuovoj vladi. Nastojeći stabilizirati kaotično stanje u zemlji britanski general Scobie je naredio razoružavanje svih gerilskih skupina, no ELAS je odbio predati oružje, opravdavajući se vladinim nepoduzimanjem potrebnih mjera protiv kolaboracionista. Početkom prosinca u Ateni su komunisti organizirali masovne demonstracije protiv britanske vojne prisutnosti, na koje su policijske snage otvorile vatru i ubile dvadesetak demonstranata. Nakon tih događaja ELAS napada policijske postaje što je dovelo i do izbijanja oružanih sukoba između ELAS-a i britanske vojske.
Nakon što je zaprijetila mogućnost da ELAS preuzme nadzor nad gradovima, britansko zapovjedništvo je sredinom prosinca pojačalo vojni kontingent dopremajući dodatnu diviziju s talijanskog bojišta. Na Churchillov nagovor premijer Papandreou je podnio ostavku a na čelo nove liberalne vlade sastavljene bez komunista dolazi desničar general Plastiras. Borbe su nastavljene tijekom idućih tjedana te su u njima jedinice ELAS-a potisnute dublje u unutrašnjost. Naposljetku je sredinom siječnja 1945. dogovoren prekid vatre te ELAS pristaje povući postrojbe dalje od Atene i Soluna i otpočeti pregovore.
U veljači 1945. je uz britansko posredovanje u gradu Varkizi na jugu Grčke potpisan sporazum između zaraćenih strana, kojim je okončana prva faza rata.
Na temelju sporazuma izvršena je demobilizacija oružanih skupina u zemlji i formirana nova nacionalna vojska, koja se međutim kadrovski uglavnom oslanjala na pristaše monarhije i časnike iz vremena vojnog režima. Izvršena je opća amnestija a Komunistička partija je nastavila funkcionirati kao legalna politička stranka. Usprkos razoružavanju mnoge desničarske skupine su nastavile svoje aktivnosti, a predaju oružja nije do kraja poštovao ni ELAS, čijih je nekoliko tisuća boraca prebjeglo u Jugoslaviju. ELAS je izveo brojne likvidacije političkih protivnika i pretpostavljenih kolaboracionista, u kojima je ubijeno oko pet tisuća ljudi. Brojna neselektivna ubojstva, kao i uzimanje taoca prilikom povlačenja iz Atene je drastično umanjilo podršku ELAS
U ožujku 1946. godine su održani prvi poslijeratni izbori na kojima je, uz bojkot lijevih stranaka i nastavak nesigurnosti u ruralnim područjima, pobjedu sa 55 % glasova odnijela koalicija desnice. Grčka je svršetkom drugog svjetskog rata imala veliki strateški značaj za zapadne saveznike, budući da je ostala jedinom državom na Balkanu izvan sovjetskog utjecaja, stoga je i zaoštravanje odnosa između Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika i početak Hladnog rata imalo odjeka na zbivanja u Grčkoj.
Od proljeća 1946. u sjevernim dijelovima zemlje, duž granice sa susjednim zemljama je postupno obnovljena gerilska aktivnost. Tijekom održavanja parlamentarnih izbora u ožujku iste godine je napadnuta je policijska stanica u mjestu Litohoron u središnjoj Grčkoj u kojoj je ubijeno trinaest žandarma. U listopadu je objavljeno formiranje slijednice ELAS-a Demokratske armije Grčke (Dimokratikos Stratos Elladas - DSE), koja je imala desetak tisuća ljudi pod oružjem i uporišta na planinama Grammos i Vitsi te u Jugoslaviji i Albaniji. Partizanskom vojskom je zapovijedao veteran ELAS-a Marcos Vafiadis, poznat pod pseudonimom Komandant Marcos.
Komunisti su na sjeveru zemlje uspostavili i privremenu vladu koja nije uspjela polučiti međunarodno priznanje, no usprkos tome je preko Jugoslavije, Albanije i Bugarske primala pomoć iz Sovjetskog Saveza te posebno Jugoslavije. Naime Jugoslavija je nakon sastanka u bugarskom gradu Petriču u prosincu 1945. uspostavila vojnu misiju pri glavnom stožeru grčkih partizana i počela slati pomoć komunistima u ratnom materijalu te čak i u ljudstvu. Međutim
u razdoblju nakon 1945. grčka Komunistička partija je raskoljena na dvije suprotstavljene frakcije; staljinističku koju je vodio glavni tajnik Zachariades te na pragmatično nacionalističko krilo koje je vodio Vafiadis. Zachariades je postupno uspio marginalizirati konkurentsku Vafiadisovu struju te su njegove kasnije pogrešne odluke imale velikog utjecaja na tijek rata. Najveće Zachariadesove pogreške su pokušaj transformacije gerilaca u konvencionalnu vojnu silu, zatim kampanja terora zbog koje su gerilci izgubili podršku civilnog stanovništva
te pristajanje uz Staljina tijekom sukoba Jugoslavije sa Informbiroom, zbog čega je Jugoslavija uskratila pomoć grčkim komunistima.
U veljači 1947. godine je Velika Britanija od Sjedinjenih Država službeno zatražila preuzimanje obveze podrške grčkom režimu (iako je mali britanski vojni kontingent ostao stacioniran u Grčkoj do kraja rata). U tom smislu važan moment za tijek grčkog građanskog rata predstavlja proglašenje tzv. Trumanove doktrine američke vanjske politike u ožujku 1947. godine, koja je označila početak američke vojne pomoći vladi u Ateni i stvaranje zajedničkog vojnog zapovjedništva. Već početkom 1948. godine su američki ratni materijal i vojni savjetnici poslani Ateni postali vidljivi na terenu, a vladine snage su narasle na oko 260 tisuća vojnika. Američka pomoć je značajno podigla borbeni moral i transformirala vladine snage u učinkovitu oružanu silu.
Najučestaliji gerilski napadi DSE su zabilježeni na području Epira, Tesalije i Makedonije, nakon čega je uslijedilo povlačenje gerilaca u planinske baze ili na teritorij Jugoslavije. Iako je takva strategija polučila određen uspjeh, nije dovela do zauzimanja niti jednog urbanog središta. Sredinom 1947. vodstvo komunista je usprkos Vafiadisovom protivljenju odlučilo promijeniti strategiju te DSE počinje prihvaćati konvencionalne bitke. Uslijed takvog načina ratovanja jedinice DSE su u prosincu iste godine od vladinih snaga pretrpjele težak poraz u bitci kod Konitse blizu albanske granice, u kojoj su imale više od tisuću poginulih.
Grčki gerilci su pretrpjeli i težak udarac nakon što je ideološki raskol Jugoslavije i Sovjetskog Saveza u ožujku 1948. godine prisilio vodstvo grčkih komunista na izbor između dviju strana. Prevagnula je odanost Staljinu, usprkos činjenici da se Jugoslavija pokazala dosljednim saveznikom grčkih komunista. Zbog njegovih simpatija prema Titu, Zachariadis je u kolovozu 1948. smijenio Vafiadisa a čistke su prorijedile i zapovjedni kadar gerilskih jedinica. Kao odgovor na takvu politiku grčkih komunista, Jugoslavija je u ljeto 1949. zatvorila gerilske baze na svom teritoriju, nakon čega su DSE ostala samo uporišta u Albaniji.
Bez logističkog zaleđa u Jugoslaviji Demokratska armija Grčke nije dugoročno mogla voditi rat. Inicijativa je prešla na stranu vlade u Ateni koja je serijom vojnih operacija postupno stavila pod svoj nadzor teritorij koji su kontrolirali komunisti. U ljeto 1949. godine su vladine snage pod zapovijedanjem generala Papagosa u velikoj ofenzivi nazvanoj Baklja zauzele važne gerilske baze na planini Grammos, čime je slomljena kralježnica gerilcima. Suočeno s potpunim porazom, zapovjedništvo DSE je 16. listopada 1949. godine preko svoje radio postaje objavilo kraj ratnih operacija, čime je nakon tri godine neprijateljstava okončan grčki građanski rat.
Procjenjuje se da je u ratu poginulo između 50 i 84 tisuće komunističkih gerilaca dok je na strani vladinih snaga poginulo oko 11 tisuća vojnika i policajaca. Otprilike pola milijuna grčkih građana je bilo raseljeno unutar zemlje, a zemlja je pretrpjela nova teška razaranja. Političke podjele su nastavljene sljedećih nekoliko desetljeća te su bile glavni izvor destabilizacije grčkog društva. Porazom komunističkih snaga Grčka je ostala u taboru zapadnih demokracija, a uz američku pomoć su konzervativne vlade Alexandera Papagosa i Konstantina Karamanlisa politički stabilizirale zemlju te je razmjeno brzo i ekonomski obnovljena. Grčka se 1952. priključila NATO savezu te je desetljećima figurirala kao pouzdan zapadni saveznik. Desničarske vojne hunte su u nekoliko navrata rušile civilnu vlast u Ateni, dok se i terorizam ekstremne ljevice može smatrati ideološkom zaostavštinom građanskog rata.
Hrvoje Barberić
http://www.spectatormundi.org/gr269ka-1946-1949.html* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Anica Zubovic - Pjesma iz filma Grk Zorba.wmv, 03:21
Anica Zubovic - Pjesma iz filma Grk Zorba.wmv