Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri / Pogled
KVADRATURA DRUGA08.08.2009.
đermano ćićo senjanovićne damo te, zvizdo našaDrugovi iz Novog Plamena su mudro postupili. Nikad svu vlast jednome čoviku. I odma su se očitovali. I osin šta su od Krleže posudili rečenicu, nastavili su s njegovin Plamenon. A ovo Novi su dodali samo zato da na slovo »i« moredu umisto tačke stavit malu crvenu zvizdu petokraku. Simbol pravde, zajedništva, mira i socijalizma. Nećemo sad o devijacijama ča su se pod njenim znakom događale Slika (Krleža):
http://novine.novilist.hr/images/clanci/2009/8/439644.jpg šibenski teštamenatPisa je Ivo Jakovljević i prije libre o Šibeniku, iz kojih su se cidili vonj, okus, boje i slike Mediterana. Ali mu vrag nije da mira i sve je te svoje zapise, uspomene, ricete i pisme odlučija izvadit iz devet škatuli od postoli i složit u jedan libar kojemu je da ime Šibenski teštamenat. Svaka misal, svaka rečenica, svaka stranica i fotografija, sve me to vezalo za ovu knjigu ka najžešće lipilo.
Piše o Šibeniku, a ja gledan moj Split. Sve je to isto. Težaci, konobe, pisma, trud, polje i spiza. I brižne matere koje savjetuju: »Sinko, nikad ne daji svoju glavu za tuđu guzicu«. I očevi koji će prigovorit sinu da je viđen u konobu s kvarat vina, a u sebi će bit ponosni da in je mali piva s klapon i drža baritona.
A ima i povijesti. Uvik su dolazili divlji i tirali pitome. I uvik se govorilo o pravdi i borilo za nju. I uvik su pobjednici pisali povijest i rušili spomenike onima pri sebe. A narod je živija kako je moga. Radili su judi ka beštije, ali su znali i sebi ugodit. Pa se učinila cila študija od kužinavanja, od vina i od slakoga poza obida. A di je još voće, u svaki štađun svoje. Bili su veliki bonkulovići. Govorili su: »Za guzicu, i na Forticu.« A imalo se ča do gori odit.
I dok čovik čita ovu knjigu, sve mu se otvara. Ka da rastvara svoj život i gleda film u kojemu je on sam glavni junak. Svi su tu. Mater i otac, dida koji se usteže pomilovat unuka i baba koja ti daje prst vina za kripost, a kad oćeš uzest drugi, odma dobiješ škopulu.
Otvarajuć ovih devet škatuli od postoli, ostaneš zavrteć, cili greš u meko i misliš se koliko je jubavi, znanja, volje i upornosti tribalo za napisat ovi libar.
Kad ga čitaš, baš ti lize. I budeš ponosan ča si Šibeniku tako blizu. I onda mi dođu govorit o rivalitetu Šibenika i Splita. Ma koji rivalitet, ma koje pizdarije?! Split, Zadar, Šibenik... sve je to isti mentalitet, sve je to naša Dalmacija. Samo, tribalo je to znat napisat. Jer, kad pišeš – ili jesi ili nisi. A moj Ivo Jakovljević sigurno je. I zato mu se klanjan. Njemu i cilome Šibeniku!
zvizdani koncertNisan od velikih koncerti. Ali Goranu Karanu san iša. Ka ča bi od gušta iša i Đorđu Peruzoviću i Tediju Spalatu. A o Runjiću ne triba ni govorit. Ne znan ko se sitija stavit pozornicu na Sustipan, ali svaka mu čast. To je neponovljivo misto. Noćne ure, borovi, cvrčci, more na deset metri, i onda ti usrid pisme kroz pozornicu prolazi veliki, osvitljeni brod. I odma se sitiš Arsena i one njegove »Doplovit će Rex...«
A Karanov koncert je bija za smrznit se. Kad pusti oni glas, najpri se naježiš, a onda ti poletu suze. I s ove dvi beside čovik je o Karanu i njegovon pivanju sve reka. Ocjena koncerta pet plus. A sve ovo ča ću dalje reć – a moran, jer bi puka da ne rečen – ni najmanje ne umanjuje Karanov nastup i ukupni dojam koncerta. Ne znan ča mu je tribala ona mješovita klapa od HEP-a ili Elektrodalmacije, ne znan kako se zovu. Svaka in čast, ali priživili bismo mi i bez njihove dvi pismice. I bez njih i bez kvinteta koji je otvorija koncert svirajući mandoline, gitare i bas. A posebna je priča Mirela Mejić. Ne znan ča joj Karan duguje, ali mogla mu se ona zafalit i ne blamirat se pivajući ka maškica onu jednu jedinu pismu. Na francuski. I još je išla plesat s njin. Cili san se zacrvenija i bilo mi je neugodno gledat tu pretencioznost bez pokrića. A još kad je gospodin koji u pratećen orkestru svira udaraljke, izaša prid mikrofon i rastumačija da na njegov znak publika mora vikat: »Ćiribimbaš!« i počeja recitirat niku, ka lascivnu, pismicu, s pripadajućin ćiribimbašen, parilo mi se da san u zadružni dom u pripizdinu donju.
Ali, svo zlo u tome. Rekla bi mi ženina baba: »Nije se svaka spletena udala.«
novi plamenEvo su me se drugovi sitili. Poslali su mi Novi Plamen. List za slobodu, mir i socijalnu pravdu. List izlazi kvartalno, a gori u zaglavlju mu stoji Krležina rečenica: »Treba vjerovati u mozak čovjeka, treba hodati, kretati se, misliti, boriti se, to je jedini ljudski način, a sve ostalo je dim.« Možete li vi zamislit da list izlazi već tri godine, a ja još nisan čuja za njega?! A kad ja, ka jedan žestoki komunista, nisan zna za njega, pitan se za koga ti list izlazi? Ča je, drugovi, ol smo se pripali? Ol smo išli u duboku ilegalu? A opet, sva su imena tu. Tu su tri glavna urednika: Filip Erceg, Mladen Jakopović i Goran Marković. Zašto tri? Zato da se jedan ne osili i ne preuzme svu vlast. A to bi bilo pogubno za našu stvar. Da pojedinac zavlada pokreton. Znan, imali bismo kongres, ali pripremu kongresa bi vodija Centralni komitet. A Centralnin komiteton bi upravljalo Predsjedništvo. A Predsjedništvon bi upravlja predsjednik. I eto ti vraga. Sve bi to bilo ka jedna velika pirja, kad se cila volja kongresa prilije u ruke predsjednika partije. A more se gledat i ka izvrnuta pirja. Kad predsjednik svoju volju ulije u bazu. Ko je suzdržan? Niko! Ko je protiv? Niko! Živija naš veliki vođa!
Dakle, drugovi iz Novog Plamena su mudro postupili. Nikad svu vlast jednome čoviku. I odma su se očitovali. I osin šta su od Krleže posudili njegovu rečenicu, nastavili su s njegovin Plamenon. A ovo Novi su dodali samo zato da na slovo »i« moredu umisto tačke stavit malu crvenu zvizdu petokraku. Ajme ča figura! Simbol pravde, zajedništva, mira i socijalizma. Nećemo sad o devijacijama ča su se pod njenim znakom događale. I pod križen je inkvizicija divljala, pa se niko križa ne odriče. Tako i mi ne damo našu malu, smišnu zvizdu petokraku!
Ali, drugovi iz uredništva su učinili jedan strašni propust. Priskočili su me. Nisu me stavili u Savjet Novog Plamena. Ima tu pustih profešuri iz inozemstva ka ča su Noam Chomsky, Bogdan Demitch, pa iz Slovenije Sonja Lokar i Slavoj Žižek, iz BiH Marko Oršolić i Josip Pejaković, iz Crne Gore je samo jedan junak, i to Filip Kovačević, iz Srbije Dušan Vukadinović, Biljana Kovačević-Vučo... Ko će ih sve nabrojit. Mene muču ovi iz Hrvatske. Ima ih jušto petnajst. Neću van svih nabrajat. Uzmimo samo ovu dvojicu: Inoslav Bešker i Predrag Matvejević. I ajmo sad usporedit njih i mene. Dok san se ja ovde borija za našu stvar, dok san se u Ferala priko Dore, Paška i križaljke tuka protiv domaćih izdajnika i proziva stoku krupnog zuba, njih dvojica su se po inozemstvima bacivali na gušte. Pili likere, išli na izlete, vozili se brodićima i ko zna kome su sve pjevušili na uvo. I sad će se njihovo pjevušenje izjednačit s mojin revolucionarnin radom koji san samo u ritkin trenucima prekida balunon, piciginon, tenison i ponekon šetnjon s kojon drugaricon… Ali, to su uvik bile konstruktivne šetnje. Razgovori o bitku i osnovama marksizma. Očekujen, dakle, da drugovi ispravu ovi propust, a ja san se već pobrinija za skupljanje crvene pomoći. Teo Jurić, Marin Marić, Stanko Uzelac i Špiro Kuzmanić obećali su dat novčani prilog, a Jovan Kosijer govori da za crvenu pomoć more dat jedino dva kila lipih crvenih pomidori. Ajde, pa ćemo učinit šalšu i toćat friškoga kruva.
I zapivat onu našu: »Život, mladost ne žalimo mi...«
stresna selidbaIskupa san se, tušira, iden do zidića za uzest robu i onako mokar produžit doma, jer nema većega gušta nego krenit mokar i posli 200 metri doć suv u portun. Kad, evo ti jednoga, tuče me po ramenu, pita me di prišin, govori da sednen na zidić da mi ima ništo ispričat. Ja seja, a on počeja:
»Znaš li ti da je posli gubitka bračnog druga, gubitka posla i imanja ljubavnice, najveći stres kad se seliš iz stana u stan? Vidiš, meni je žena, bogu fala, još živa, ljubavnice, nažalost, neman, a gubitku posla san se već dvi godine nada, tako da mi to i nije bija neki stres. E, ali mi se toka selit. Proda san stan u Split da mogu priživit, i selin se na Brač u vikendicu koju mi je još pri 30 godin izgradija otac. Nit je kreja, nit je vara, a isto je moga vikendicu izgradit. U onome gubavome socijalizmu. A ja isto nisan kreja, pa me tokalo izgubit posal i prodat stan. I nek sad oni pizdu o prednostima kapitalizma. Evo san se ugriza za jezik. Ne vaja generalizirat. Znaš li ti kako su u Ameriku riješili te selidbe? Govori mi prijatelj da tamo stresa nema. Za onoga ko more izbrojit koju par iljad dolari. Dođu ti iz agencije za selidbu i snimu ti cili stan. S kameron. Onda sve stavu u škatule, a pri toga popišu. Danas ti sve odnesu, a sutra popodne ulaziš u novi stan i čeka te sve na svoje misto. Slike na zidu, četkica za zube u banj, a veštiti, košuje, stivano onako kako si ih drža u bivšemu stanu. Zašto tega nema u nas? Nego se žena i ja po cili dan karamo. Oćemo li ovo bacit u škovace, oćemo li ono odnit u njezine sestre ili moga oca? Oćemo li platit kamion i u jedan put nosit, ili pomalo pribacivat našin auton? Od karanja, beštimji i nervoze više se ne da izdržat. Zato, blažena Amerika! Je da i tamo dobiješ otkaz priko noći, ali te priselu dok si reka keks. I ostavu te ispod mosta tako da imaš osjećaj ka da si u vlastitome domu.«
Opet san se iša okupat, opet san se istušira i cili mokar uputija se put kuće. Na glavu san pribacija gaće, jer ko bi izdrža koju novu torturu.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2860286328602863285A285828582861286328982897288F28632863285C285B2861285E285C285C28632863286328592863A