Autor Tema: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska  (Posjeta: 161130 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #45 : Rujan 23, 2009, 12:06:08 prijepodne »


Šibenski list, br. 2381, 22.08.2009. /  prilog BORŠA

Riječ urednice

Litnji rodijaci


Piše: Nevena Banić
nevena.banic@sibenski-list.hr

Svima njima naglo je jako stalo do toga kako ste, kako zdravlje, ljubav, posal, šta ste ručali, samo što vas ne pitaju kako ste kakali, tvrdo il' meko i je l' to bilo 'kod Karla' il' u vašen veceu


Dragi čitatelji!

Primijetili ste da van s dolaskom vrućih, litnjih dana naglo raste broj - rodijaka. Telefon s pozivnim brojem kontinenta ili inozemstva van zvoni sve češće. Svima njima naglo je jako stalo do toga kako ste, kako zdravlje, ljubav, posal, šta ste ručali, samo što vas ne pitaju kako ste kakali, tvrdo il' meko i je l' to bilo 'kod Karla' il u vašen veceu. Šalu na stranu, ovo je jedan socio-familijarni fenomen, koji ne morete izbjeći, isto ki šta ne morete birati rođake. Morete se samo smijat. Bar ta tri miseca u godini. Drugih devet miseci ti će rodijaci iz metropole misliti da vi živite na grani. Kupovat će fensi-šmensi čizme, kapote, torbetine, slikavati se na špici za javno, red karpet, sve će znati bolje od vas i u sve će se razumiti. Žalit će vas jadne i kukavne da šta ste se rodili u Šibeniku, da ko bi tu normalan živija, da je nama i Bog davno leđa okrenija i onda se ne okrenu oni i eto in Uskrsa. To je prvi put da dođu na tri-četri dana. Dugi vikend, produženi, kaj ne. I prvi put pristanu mudrovati. U nas je već lipo vrime, riba s gradela miriše bolje od purice z mlincima, a vi ste in nekako prosvitlili, prolipšali se, smršavili… šta god triba. I onda - lito. Govore 'blago vama, kak je vama lepo tu dole, mi se kuhamo u metropoli, a vama je more tak blizu. Na Jarunu se jednostavno ne'mreš rashladit'. Nakon dva-tri dana van pukne film i rečete in da dođu. Ionako su i tili. E, sad ima dvi vrste rodijaka. Prva dođe, iđe svaki dan na more, ništa ne pita nit traži, milina, a druga, em vas pila jer je došla, em misli da ste vi jedva dočekali da oni dođu i da van godišnji traje tri miseca, em sve (jopet) zna bolje neg vi pa kaj ne biste ovak, kaj ne biste onak. Neman van šta reći osim poželit da imate onu prvu vrstu u krvnom srodstvu. Jer riješit ih se ne morete nikako.


Vaša Nevena

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pretplata na tjědnik "Šibenski list"
http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #46 : Rujan 23, 2009, 12:06:54 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 18.08.2009. / Kolumně, komentâri
 
S KAMIKA I MORA

Ukazanje na Maksimiru



Piše Kim CUCULIĆ
 
Teško se spametit kad su zadnji put tuliki stranci viđeni na zagrebačkin ulicami, a statistike govore da j' Zagreb va dva dana gostovanja U2 zaradil osan milijuni eurih! Hotelijeri su od zadovoljstva trljali ruki, a jedna recepcionerka rekla j' da bi U2 baren jedanput na šetemanu trebal gostovat va Zagrebu. Pohvale j' dobil i šjor Bandić, aš su tramvaji potle koncerta celu noć besplatno vozili na hiljade obožavatelji.

Pasala j' šetemana od ukazanja grupi U2 va Zagrebu. Ča se mene tiče to j' zaspraven bilo ukazanje, ravno onomu kad su se Bono i kunpanija 1997. pojavili va Sarajevu. O ten događaju Muharem Bazdulj napisal je celi libar pod naslovon »Koncert«. Va njemu se bavi kontekston i okolnostimi ke su pratile održavanje koncerta U2 va Bosne. Ne znan će i potle nastupa irskeh rokeri na maksimirskon stadionu neki napisat novi libar, ma ima neč va ten da su bosanski fani vrime počeli merit na ono prije i potle koncerta U2. Šetemanu kašnjeje spektakl va Maksimiru zgljeda mi nestvarno, kot i svemirska pozornica ku još čuvan va mobitelu. Za saki slučaj, aš ki zna kad će U2 sopet prit va našu miću i napaćenu zemju, jušto kot ča j' bila i Bosna. Ni mi bilo teško ni na trejset stupnji va hladu vozit se desetak stanic kot šipak krcatin tramvajen do stadiona, aš U2 naslišan već dvajsetak let pa treba podnest i ku žrtvu. Zlobnici pak tvrde da U2 ni trebal ni nastupit va Zagrebu, leh va Beču ma j' tamo navodno va to vrime bil kongres Jehovinih svjedoka. Nis provjerila, a ni me ni briga. Kot umjerenon fanu, mane j' najvažneje da san svoj omiljeni bend videla i čula va svojoj zemje. Ta dan Zagreb mi j' finalmente zgljedal kot prava metropola. Ironično bi se moglo dokončat da j' U2 spasil hrvatski turizam od totalne propasti. Teško se spametit kad su zadnji put tuliki stranci viđeni na zagrebačkin ulicami, a statistike govore da j' Zagreb va dva dana gostovanja U2 zaradil osan milijuni eurih! Hotelijeri su od zadovoljstva trljali ruki, a jedna recepcionerka rekla j' da bi U2 baren jedanput na šetemanu trebal gostovat va Zagrebu. Pohvale j' dobil i šjor Bandić, aš su tramvaji potle koncerta celu noć besplatno vozili na hiljade obožavatelji. Neki mediji dokončali su da j' pojava U2 va hrvackon glavnon gradu dokaz normalnosti ove zemje, ka j' ostalo vrime uglavnon nenormalna. Na koncertu ni bilo nikakoveh incidenti, za razliku od recimo pucnjave na Trsatu va vrime Vele Gospi.

    Leh ča j' to čudo od U2 trajalo komać dva dana. Svemirski brod, po uzoru na Bowiejev »Space Oddity«, kot ča se spustil, tako j' i napustil zagrebački stadion. Utješna j' jedino činjenica da smo ga videli prije Londona, kuliko god provincijalno to zvučalo. Ono ča j' još utješnije, j' to da va ovoj zemje ima više od sto hiljad judi ki naslišu U2, a ne Thompsona. Lepo j' bilo čut i Snow Patrol ki mi se dok ovo pišen vrti na CD-u. Treba se malo odmorit od Bona i ekipe, do neke nove prilike…


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28592860286328602863285A28582858286128632893289328632863285C285C2859285D285C286028632863286328592863V
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #47 : Rujan 23, 2009, 12:07:46 prijepodne »


Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri

21.08.2009.

Ćićo Senjanović

AJME MENI


Škare-Ožbolt izlazi na predsjedničke izbore.
     Izlazin i ja, ali još ne znan za koga ću glasat.

Drmić: »Rončević nije mogao sam uzeti novac.«
     Ostavite se čovika! Tek je preleža upalu pluća.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A2859286328602863285A28582858286128632893289328632863285C285C285A2859285E286028632863286328592863L
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #48 : Rujan 23, 2009, 12:08:33 prijepodne »


Glas Istre / Pula, 19.08.2009.

Šjora Špia

- Sam čiulaaa, sam vidilaaa...blue]


Guli, guli, guli meee,
ti to radiš najbolieee...


Špijin čitalaz Zdravko D. mi salje pismo i zahebava da Afezejke ne kužu šituaziu u politiki. Da ne kukumavčimo caco se u mraku bolie zivilo i da puštimo na miru politicare jer da odlično delaju za nas. U prvi moment sam pensala sta ga palamudi ovaj, ali ima pravo. Šjor Zdravko tumači da je šlična situazia bila i 1918. godine kada je stvorena prva, da mi uprostite, Juga. Vlast je zajno počela rasprodavati domaće banke, tvornizze i zemlju fureštima. To je duralo sve do 1945. kad su počeli crni dani za ondasnje tajkune i strance. Drugovi su njima sve ćornuli i dali sirotinji! Sada treba imati pazienze. Puštiti da političari samo taco nastavu pak će po sili prirode ostati bez svega i morati partiti od kuda su i dosli. Toliko su nas upropastili da bi im trebalo dignuti spomenik, altrocche pljuvati po njima! Liepa satira politica, ne? A do kada treba čekati?


Smo imali velika čašt neki dan! Je dosla premierka nas posietiti, ustvari ne nas, chi nas šiša, nego vižitati Ulianik. Colico se ona ražumi u brodogradnja ne žnam, ali ne se razumi njanke Polančez koi je doša sa ona. A di se on preženta, trava ne reste! Radi njih, šam čiulaa, da je u »Skojolivi« bilo opsadno stanje. Ni jedan radnik na vidiku. Sve su očistili i morali se maknuti da ne kvaru šliku. Fio mio, kad je Tito dolazia nije bilo taco. Colico se siećan, okolo njega su bili operai u terlišima i kazziga na glava. Najboli su mu pokaživali makinarije i novitete. Stari se ponosio, a radnizzi još vishe. Kossorizzi ne trebaju ni slemovi ni terliši. Okolo nje samo elita. Taco i taco su visoki gosti došli za privatizaciu objekta.

Ja caco Polezanka ne mozen kuziti jedna štuar:
Damir Kajin je sto puta grmio u Saboru protiv prodaje Uljanika. Zadnji put kad šam ga čiulaaa je vikao da su mu sve žile na vratu škočile: »Ljudi, nemojte prodavati Uljanik! Nemojte nam to raditi!«. I bla, bla jer dobro posluje, zaposlava puno radnika i ne čučiva državne šolde. Premierka Jadranka je isto to vidila docle je kurio žala i pregledavala inventar. Nije čakolona, ali je recla:

»Uljanik je primjer kako treba raditi! On može biti uzor svima u Hrvatskoj.«. E tu sam je čekala! Ako je Kajin protiv da nam uzmu Škojolivi, a zastupa Istru, zasto naši šutu caco mone? Oni su se liepo skupa slikali, posle su sigurno isli na dobru manjadu, a mi štupidi i dalje ne kapimo ništa. Nissam čakolona, ali... ako mi nesto ide dobro i imam uspjeh, zašto bin to dala nekome drugome? Sada treba jedino verovati da će obećanje premierke biti istina, a to je da će ona i Vlada napraviti šve da privatizacija bude u korist zaposlenih, grada Pule, zupanije i Hrvacke. Hm, hm, ja se siećam kad su govorili protivnizzi privatizacije i šindikat Istre da će neki šjor Iks Ipsilon to kupiti, pak po zakonu nije njanche obavezan dalje delati brodove, nego forši napravi hotele ili ono sta mu nosi najvishe intereši. Glavno da se dočepa zlatnog terena u našem portu. Ecco, liepo molin, ako to vishe nije taco, ja se ižvinim svima!

Da su onaj dan kad su velike batizze dolazile prema Uljaniku morale čekati u kolonama do rive skupa sa turištima i živčanim građanima, Kossor bi sigurno rekla Ninu: »Gospodine župan, pošaljite mi plan prometa i ja ću skupiti štručnjake i napraviti šve da dam potporu za sređivanje ovog kolapsa u Puli! Vidim da i turisti pate, a to ne mogu dozvoliti. Turizam nam je sve.«. Ali to se neće nikad dessiti jer caco žive obični ljudi odavno su žaboravili. Oni napred! Ostali stoj!

Navečer smo ćapali još jedan šok. Benzin poša toliko gori da smo se svi sledili. To će nam još vishe stanjiti mršave takuine. Sve će opet poskupiti. A mi stoka od sitni žub smo već dali i previshe. Allora da rezimiran sta smo dali: opljačkane mirovine, porez na plaće i pemzije, veći PDV i skuplje gradške usluge. To nije dosta nego ćemo zbog nafte još trpiti nova guljenja kože.

Moja Barizza je rekla: »Jezušimarija! Bumo se morali uzdati u se i u svoje kljuse!«. Stambena: »Sestro slatka, to neće moći, bre!« »Za kaj?« »Naše kljuse je već odavno krepalo!«

Za kraj, Špijin čitalaz Zdravko D. mi salje pismo i zahebava da Afezejke ne kužu šituaziu u politiki. Da ne kukumavčimo caco se u mraku bolie zivilo i da puštimo na miru politicare jer da odlično delaju za nas. U prvi moment sam pensala sta ga palamudi ovaj, ali ima pravo. Šjor Zdravko tumači da je šlična situazia bila i 1918. godine kada je stvorena prva, da mi uprostite, Juga. Vlast je zajno počela rasprodavati domaće banke, tvornizze i zemlju fureštima. To je duralo sve do 1945. kad su počeli crni dani za ondasnje tajkune i strance. Drugovi su njima sve ćornuli i dali sirotinji! Sada treba imati pazienze. Puštiti da političari samo taco nastavu pak će po sili prirode ostati bez svega i morati partiti od kuda su i dosli. Toliko su nas upropastili da bi im trebalo dignuti spomenik, altrocche pljuvati po njima! Liepa satira politica, ne? A do kada treba čekati?

Treba čekati da stoki od sitni žub počne jako kruliti u trbuh od gladi. Sve se moze izdržati i trpiti dokle ne kaze zadnju rieč, sua maesta' ŽELUDAC!


Vasha Spia, spija@hi.t-com.hr


Glas Istre
http://files.glasistre.hr/GlasIstre.pdf
http://www.glasistre.hr/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #49 : Rujan 23, 2009, 12:09:40 prijepodne »


Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri / Pogled

KVADRATURA DRUGA

22.08.2009.

đermano ćićo senjanović

ispravak krivog navoda

Kerum triba postupit ka gradonačelnik, a ne ka zadnja sirovina. Moga mu je reć: »Na javni natječaj nisan iša, jer bi mi procedura izila cilu godinu. Posal san da prijatelju, jer u njega iman povjerenja da će se sve učinit u misec dan. Cijena posla će bit duplo manja nego da san iša na javni natječaj... Meni je najvažnije da vrtići budu gotovi i da održin obećanje, a za sve šta sud nađe da san činija mimo propisa, spreman san snosit konzekvence.« I ko bi mu ča reka?! Svi sritni! Osin pravne države

Slika:
http://novine.novilist.hr/images/clanci/2009/8/442289.jpg

 

slaka justa

Evo mu je niko pametan reka da stane na balun. I da na sva pitanja odgovara pismeno. Jer nije lipo kad gradonačelnik tira sve oko sebe u materinu, a kad nije zadovoljan s pitanjen novinara, onda dotičnome savjetuje da jede govna. Nije mi ni na kraj pameti branit sve novinare jer i među njima ima lipi broj onih koji su se onima poviše sebe debelo uvukli u guzicu, tako da in Kerumovi savjeti u vezi s jelovnikon, dođu ka prirodni slijed stvari.
    E, ali Kerum se obrušija na moga Damira Petranovića. Novinara koji se ne mora sramit nijednoga slova koje je napisa. On je od onih koji živu za novinarstvo, i koje se ne more ni kupit ni nagovorit da pišu mimo savjesti. Pa kad san vidija da je toga dobroga i poštenoga Petranovića Kerum onako žestoko izvriđa došlo mi je za plakat. A opet, uza cilo ovakvo Kerumovo ponašanje, sto puti mi je draže da je na misto gradonačelnika doša on nego oni uškopljeni političari koji sve radu u rukavice, ali nikad za nas nego samo za se i za svoju kliku. Slaka justa, šporko srce!
    A Kerum je mrvu nagal. I divlji. Ali nije šporkaćun. Oće učinit. Oće potegnit za grad. I da nije ovako partizanski krenija u izgradnju vrtića, ova bidna dičica čekala bi još jednu godinu. Je, zato mu kapa doli, ali je mora bit mrvu pristojniji. Pa kad ga je Petranović pita za cijenu toga posla, i za onoga kome je ti posal da, za troškovnik i javni natječaj, onda je Kerum triba postupit ka gradonačelnik, a ne ka zadnja sirovina.
    Moga mu je reć: »Na javni natječaj nisan iša, jer bi mi procedura izila cilu godinu. Posal san da prijatelju, jer u njega iman povjerenja da će se sve učinit u misec dan. Cijena posla će bit duplo manja nego da san iša na javni natječaj, jer će tu bit angažirano krcato mojih kooperanata. Meni je najvažnije da vrtići budu gotovi i da održin obećanje, a za sve šta sud nađe da san činija mimo propisa, spreman san snosit konzekvence.«
    I ko bi mu ča reka?! Svi sritni! Osin pravne države. Jer, ako postoju propisi, tribamo ih se svi držat. Prošlo je doba korisnih malverzacija. Nije nan ovo više oni gubavi socijalizam, kad su se sportske dvorane gradile tako da »Kolektivac« da kar i konja, »Jela« vapno i grede, a »Udarnik« matune i radnu snagu. I ajmo, na o-ruk! Izgradit dvoranu i zavrtit janjca.
    Kad smo već kod janjca, Kerum bi triba nazvat Petranovića, izvinit mu se i pozvat ga na istoga. A onda mu se pri obida triba poklonit i izvadit tabelu na koju piše: Ispravak krivog navoda.
    A onda reć: »Petranoviću, jedi janjca!«
   
kulturna nepravda

Ne može se teorija gradit na samo dva slučaja. Jer to ne bi bila teorija, nego slučajnost. Zato mi je najboje izmislit trećega. Recimo, vratara Zvezde Srđana Mrkušića. Ol ćete vi poć provjeravat. I reć za njega da je bija veliki kolekcionar slika. A ko zna, more bit da je i bija. Pa onda njega povezat s Dinamovin vrataron Butinon i našin vrataron Babon Mrduljašen. Pa napisat kako je naučno dokazano da su nogometni vratari infišani u slikare i kolekcionarstvo.
    Mora san ovako počet, jer jebi ti članak bez naučne podloge. Sad kad iman podlogu, lako mi je razvijat priču. Nikidan san trefija velikoga vratara Babu Mrduljaša. Ja krenija s pričon kako ga se sićan iz Zagreba, kako je u moju zgradu sta njegov brat, kako san ga gleda kad je branija za Trešnjevku na onu utakmicu kontra Splita kojega je trenira Frane Matošić, kad je Trešnjevka dobila 3:0 i kad se Babo bija povrijedija, a on sve vrti očima. Vidin da je skroz u drugome filmu. Ja zamuka, a on krenija:
    – Nisan ti zadovoljan. Evo san kolekcionar već 40 godin...
    – Majko moja! Ma odakle ta ljubav za slike?
    – E, ja san ka momčić volija crtat i lipo san crta, tija san poć na Umjetničku akademiju, ali me mater zaustavila. U našu ulicu je sta slikar Milan Tolić...
    – U koju ulicu?
    – Pod Italijon se zvala Via Duci Di Osta, pod Kraljevinon se zvala Kraljice Jelene, pod Titon Maksima Gorkoga, a danas ti je Matoševa.
    – A na koji broj ste stali?
    – Šta je to važno? To ti se minjalo. E, i govori meni mater: »Sinko moj, di ćeš u slikare?! Vidi bidnoga Tolića. Pogledaj mu onu rupu na žep od kapota, ka da su je miši izgrizli.« A to je bilo takvo doba kad su slikari davali slike za kil brašna oli cukra. To san ti tija reć. Nisan zadovoljan...
    – A di ste sve branili?
    – A di nisan. Bija san u Splita, Hajduka, Trešnjevke, Osijeka, branija san i u Njemačku, a na kraj i u Houston, u njihovu Prvu ligu. Bija san ti i rukometni vratar. U Splita. Odlično san branija tako da me savezni kapetan Snoj tija povuć u reprezentaciju, ali je Beara iša u Zvizde, pa me Hajduk zva da dođen.
    – I jeste išli?
    – Poletija san prsimice.
    – I kako se niste zadržali?
    – Zajebali su me kuferi. Bija san s Hajdukon na turneju u Italiju s prvon momčadi. Igrali smo protiv Bologne i Fiorentine, a Fiorentina je tad davala devet reprezentativaca, čuda san činija, tako da je Zvone Mornar stavija naslov: »Nada među stativama«. E, ali kuferi su krivi za sve.
    – Kako?
    – Bilo mi je 18 godin, Meštanek i ja smo bili najmlađi, Frane nas je ostavija da čuvamo kufere, a oni su išli dimit. Mene je povuka Brkljača, pa san iša i ja, a ima bit da se i Meštanek maka. Kuferi su ostali u vagun, a feratijeri su izmišali vagune, pa kad smo se vratili jedva smo našli vagun i kufere. Frane je popizdija. Kad smo se vratili u Split, imali smo sastanak, Frane je seja iza mene i pošapja mi: »Babo, potraži novi klub.« Bilo mi je – zemjo, otvori se! Eto, to je prošlo, ali ja ti nisan danas zadovoljan...
    – A ča vas muči?
    – Slobodna! Evo već 15 godin iman ovu Galeriju Kula i tu su imali izložbe svi najveći umjetnici: Murtić, Vaništa, Parać, a evo mi sad izlaže Slovenac Joža Cijuha. Evropska klasa, a Slobodna ni beside. Zato nađu kojega slikara padavičara i dadu mu cilu stranicu.
    – More bit da je to neotkriveni talent. Eno i Van Gogh nije uspija za života prodat sliku...
    – Je, u pravu si, ali zašto gradska rubrika nabraja sva izložbena mista, a moju Kulu nikad ne spomene?
    – Bit će in Frane Matošić naredija da Vas priskoču.
    – Ma, jesi ti lud?! Frane ti je umra.
    – Je, ali Hajduk živi vječno.
   
brodska veza

Majka mi je bila jedno petnajst dan na Šoltu. Išla je pobić od grada, asfalta, vrućine i šušura. Ne more se nafalit kako joj je bilo. Ali, iscrpljene su rezerve i vajalo se vratit. Zove me da dolazi popodne katamaranon. Ja na Rivu, katamaran akoštaje, krcato svita. Za izać i za uć. Majka stoji po krmi. Kufer i velika borša do nje. Ona se uzvrtila, a ja joj vičen: »Majko, miruj! Kad svi izađu doć ću po tebe i bagaje.« Onda joj prilazi jedan čovik, vazimje bagaje i donosi mi ih doli. Incuka san se i zafalija. Kad se majka spustila, pitan je:
    – Majko, koji je ono čovik?
    – Ne znan. Pita me da jesan li ja tvoja mama. Kad san rekla da jesan, reka mi je: I moja je majka bila partizanka.
   
leteći čovik

Prošli put san napisa da je Usain Bolt novi Jordan. Najboji sportaš na svitu! Ne znan jesan li pretjera. Priznajen, fascinira me, ali je li ta njegova brzina dovoljna da bude ka i Jordan? Jordan je triba trčat, skakat, pogađat koš, vodit balun, tačno dodavat, a Bolt ima samo trčat. Pucanj na startu i ajde moj. Ima pazit samo da ne ugazi na crtu. Baš me zanima koliko je ovi njegov rekord rezultat prirodnih predispozicija, a koliko treninga.
    Jer, ako je stvar same prirode, ča se ima s tin puvat? A opet, i lipa ženska nije stvar treninga nego prirode pa se isto ona drži ka da je oslobodila Split. Ma, to ja ovako malo na glas razmišljan, a u stvari san uživa u onoj ludoj trci. I uživa san u onom Boltovom držanju. Nevjerojatna sigurnost u sebe. Ili je to samo vanjska manifestacija. Puno me likon i držanjen podsjetija na Adriana Celentana. To su tipovi koji pucaju od samopouzdanja. Sitin se, tako, nekih splitskih faca iz moje mladosti, koji su šetali gradon ka Gary Cooper i John Wayne skupa. I sve se mislin jesu li oni ikad u životu imali kakvih dilema? Jesu li ikad išta krivo napravili? Jesu li ih razdirale kakve sumnje? Jesu li patili u jubavi? Jesu li se ikad raspali od osjećaja?
    Ili su stalno trčali svjetski rekord?
   
bravo, marine

Evo su moje molbe uslišane. Fala van, prijatelji moji! Eto vidite da se more živit u slozi i ljubavi. Ne znan ko je za to najzaslužniji, ali, onako, po zapovjednoj odgovornosti, sve pohvale idu nadbiskupu Marinu Barišiću.
    A ča se dogodilo?! Već godinama za Velu Gospu gre procesija od Rive do crkve na Pojišan. I prolazi kroz moju ulicu. Onda razapnu žicu i stavu zvučnike. Pa cilo procesijsko pivanje, a onda i cila misa isprid Gospe od Pojišana, ide priko zvučnika. Pa mi cilu glavu napunu. Ja san se snalazija, zatvara ponistre, pušta televiziju na najglasnije, stavja kušin na glavu, ali se od njihovoga zuluma nisan moga obranit. Pisa san u novine, kaživa moje muke, molija ih i kumija, ali su oni ostali srca kruta.
    A ovu godinu su mi se smilovali. Nisu stavili zvučnike. Iz daljine se čulo »Rajska djevo, kraljice Hrvata«, a ja san sta na ponistru i lagano pjevušija skupa s njima.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285A286328602863285A285828582861286328982897288F286328782877286F2863285C285C285A285A2860286128632863286328592863L
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #50 : Rujan 23, 2009, 12:10:20 prijepodne »


Glas Istre, 22.08.2009.

Savičenta in the morning

Moje ferije


I eko ti ga na, finile su moje ferije za vo lito. Kako ča svaka stvar ima svoju preciju, tako imaju i moje ferije, aš dva dana prvo nego ča san poša na koncert Ju tu i dva pokle, Filice ni z nami usta dopra. Ma bin reka da se splatilo ta četiri dana neverbalno za almeno par miseci pozitive ča su mi je dali ti sakramenski Irci.

Piše: Darko PEKICA


Ferije i ja se još ud kad san finija militar i počeja služiti svoj dinar nismo rivali stati fejs tu fejs, ma va dva eli tri izleta ke san si prikura ću prežentati kako da su mi to bile prave ferije - ferije jenega seljaka na brdoviten Balkanu. Sve se to kapitalo rame zuz rame z feragoston pak kadi god da san doša na ferije, Talijani su bili parat mene. Vrag lik mi ni bilo ža aš san se vero lipo čuja š njima.

Još prija tri eli četiri miseca smo kupili harte za poj na koncert Ju tu. Moja parona he štima forši i već nego ča meritaju, ma bi reči pok san bija viti to njihovo čine me par da ni šuperala z tin koliko he fali. Ona je njihov uni veramente pravi fan ki he sluša priko dvajset lit i zna njin sve beside u kantah, pak je bila malo dišperana kako svi ti ki su bili na maksimirsken stadionu nisu kantali koliko bi se bilo stilo š njima. Jenu kaplju san bija skeptičan da je to vero tako štabeja bend, ma su me zajno kad su počeli sviriti raspensali ki san se čuja prilipo. Toliko pozitivne arije nis ud zdavna vidija okoli sebe.

Deboto kako da san veri krstijan ki se pokle maše napuni pozitivnon energijon i gre laglje naprid. U par besid, ti končerto ud Ju tu je bija - kako bi oni rekli u svojoj jenoj kanti - magnjifisent. Šeždeset miljari ljudi, nanki jena pizdarija. Svitski spetakolo su činili z tin čudon ud pauka ki je dava ugođaj kako da si na niken drugen svitu kadi ni ladri, političari, bagre, ni mafije. Jena lipota duha ka će mi ustati u lipin rikordi jako dugo. Ud unih ki smo se levali z Pule u ženskoj kumpaniji su bile Sunce z Pule, Dada z Bibići, njeja preteljica z etnografskega, moja parona i Sofa Puležanka ka žive u Taliji i je potegla valje z Beluna da vidi to čudo (magari je lako ki je na feragostu). San bija jedini peteh mriž njima, ma ni mi falija drugo nidan.

Par dan pokle Magnjifisenta, Mario Ferlin me zove da ko gremo u Galižanu na feštu ud čoke. Z prvić mu nis jako da bado, ma kako su parona i dica bili na moru, nis ima jako se ča nećkati, a žabu u vodu neš teško natirati. Sipić, Keber, Folo i nas dva smo u sedan i po već bili u Galižani kadi se već ud po tih puži razdililo. Rivali smo i mi bekati svoj racion, ma nikakor da dobijemo vino kako tuka. Zato se vajk najde niki kega poznaš pak ti on pomore, tako da smo upregli diretura Turističke zajednice Vodnjana da ne savičentinska delegacija zustane žedna. Jena intimna i dosti zaprta fešta: za ne verovati mi je bilo da današnji dan ljudi složno služe nas prez da njin to niki plati. Ma koliko san kapija, to je zato ki su oni talijanska zajednica, pak kako nan je špjega Forlani, da funkcioniraju odlično. Složni su i svi za akciju.

Osan dan pokle našega izleta u Zagreb, parona mi je dala ultimatum: ne'š na more, homo na brege. I via mi na Platak. Bartol, Frane, šantula Dada, parona i ja u po ure za podne smo partili, ko bi si dica prikinula dvi ure puta. Bartol je, ma Frane ki pomalo diventiva velik i ne mu se speva u podne ni riva, aš ga brije ti bladi tunel skroz Učku. To mu je valja špetakolo kako i meni koncert Ju tu. I tamo smo sretili Talijane ki ne vole more kako ni ja pak se pomalo šeću z falšima piki po lipoj ariji. I je veramente arija zasvin drugajča, ma stešo pokle po kilometra ča san najprvo nosija Bartola na vratu, pak pokle Franu, mi je došla biti ista kako da baliran u srid podne na Milijovoj njivi. Nismo jako čud rivali klatiti po tin vrhi, aš z dicon tako malon to ni za delati. Fala bogu da žičare ne delaju, pak ko si kako i mi, ne rivaš pokusiti kakova je arija na miljar i tristo ku ne fumaš samo na miljar i sto. A jušto san si bija vrga u glavu kako bi bilo lipo zafumati na miljar i tristo metri arije!

I eko ti ga na, finile su moje ferije za vo lito. Kako ča svaka stvar ima svoju preciju, tako imaju i moje ferije, aš dva dana prvo nego ča san poša na koncert Ju tu i dva pokle, Filice ni z nami usta dopra. Ma bin reka da se splatilo ta četiri dana neverbalno za almeno par miseci pozitive ča su mi je dali ti sakramenski Irci.


http://www.glasistre.hr/kolumna/n/99144


Glas Istre
http://files.glasistre.hr/GlasIstre.pdf
http://www.glasistre.hr/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #51 : Rujan 23, 2009, 12:11:16 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
 
Beseda

7 člankov na čakavskomu:

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


1. članek


obašli smo

Crtal san, risal, pitural i prvo leh ča san se bakra ćapal
 
Anton Hriberšek, ta slikar i čovik je kod mladić v ruke zel komad bakrenoga pleha i počel kovat. Ure su tekle, ni abadal i ča mu se j' najveć zapijažalo, se bi bil pozabil, niš ga ni pritiskalo, znutri pojidalo

Piše i slika Marina TIJAN HAJDINIĆ
 
Slika:
Anton Hriberšek i njegove sliki
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434979',400,345,'');



Ni jednu ribu nisan zmislel, ni metuljića, galeba, služibogu... Si su oni tu, okol nas, va moru, ariji, va prirodi živi, samo ih rabi zagljedat, abadat, na časić se stavit va njihovu kožu, misal njin ukrast, na kup pospravit i se ča j' na meni za napravit, je val dodat, da složno plavaju i lete.« Divan je to jednoga osebujnoga, jednostavnoga, duševnoga, temeljita čovika ki za se reče da j' Kukuljančan. Da j' tomu skoro tako svedok je regal. V rukah ga ni mogal brankanat, v srcu ga ćuti i za jednu pasanu Frančiškovu svoje mesto j' š njin darival. Saki će mu se putnik obrnut, kraj njega će stat, će ga ogljedat, pa će pitat: »Ča j' ovo, ki znamen ima?« Ljudi te mu odgovorit: -To su Van dvi hruste, kamika dva, kamičine, ovdi, na ovoj zrasle zemlji. Na jednoj, z bande od kud smo došli, od kud je počel početak naš, ukljesano j' prvo slovo najdraže »ča« besede, kako su stari pisali, na glagoljici. Na drugoj Zvezda Danica sviti, sinjal življenja, duše i duha našega, besede domaće, besede zamiruće, vapijuće. Svitlo j' ona va škurini, jutarnji dan na nebu znak, na koga, kad god mlada lipa hiti hlad. Se j' to Anton Hriberšek, naš slikar i čovik ki j' va bakru, va kamiku slike koval napravil, tu stavil, klal, posadil, svomu mestu dal, da se va svitu našemu zna ki smo i od kud dohajamo.

   
Osebujni val

Ta slikar i čovik je kod mladić v ruke zel komad bakrenoga pleha i počel kovat. Ure su tekle, ni abadal i ča mu se j' najveć zapijažalo, se bi bil pozabil, niš ga ni pritiskalo, znutri pojidalo. Brige bi nestale, a va njemu i oko njega mir bi nastal, duh bi svoj oslobajal. Po umu njegovin, najveć po srcu i duši rajale su se slike primorske, krovi, skodi, kamik, ribari, mornari, more, brodi va slogi zauzlani, čvrsto zavezani. Skoval je i mnogi grb frankopanski, zrinski, bakarski, rički, hrvacki. Poradi jedne koze zel je v ruke pinel, risal na drvu i platnu se ča j' vezano za naš kraj, za more i ono va njin. Najveć se j' riban dal. Zač? Valjad zato aš su one kod i ljudi. Saka j' svoja, drugačja po zgljedu, po telu, debljini, koloru, žveku, oku... Z jednih zvire mir, teplina z drugih nemir ditetji, inatljiv, nepromišljen, znatiželjan, mlad, umišljen, ma i un iskusan ki razumi, ki se bori, tješi i muči. Saka ima svoj put, svoj žitak. Vrše one, plavaju, lete naprvo i nazad, jedna do druge, jedna zgor druge. Po moru paljuzgaju, zgor njega višinke, one najveselije skaču, nasmijane, slobodne va Hriberšekovu osebujnomu valu.
 
 
Prezime se neće zatrt

»Crtal san, risal, pitural i prvo leh ča san se bakra ćapal, ma san to bil bandunal. Učinilo mi se j' da smo skoro si jednaki, da slikamo slično, skoro isto i da med simi nami vlada jedno sivilo. Stvarat va bakru je jako delikato, štentljivo i išće čuda vrimena, pa san jednu dobu delal suvenire, primorske i čuda njih za jamu va Postojni. A onda san se opet pinelu i ulju vrnul i tu našal sebe.«
    Od malih nog Antonova kumpanija su očeve i bratove slike. Za njih drži da su bolje od njega na platno prenašali dušu svoju. Usčuvano j' nikuliko njihovih slik kih rad va današnjici pogljeda. Po ocu j' Slovenac. Lovrenc je z Jesenic va paklu od rata bižal k moru. Dospel je va Lič, upoznal mater Anastaziju Radošević, ka j' bila šilica va Elvirinomu šnajderaju. Oženili su se i va Novi, va Križ uputili. Malo su se tamo zafermali, aš ih je rat na Škrljevo poslal. Tu su našli prostoriju va koj su za aventore šili. Brzo ih je niko pokralo, mašine šivaće uništilo, onesposobilo, pa j' mat šla va oštariju na štacionu služit, a otac je delo v Riki našal. Roda ima va Sloveniji, ma i va Austriji. Va Klagenfurtu po njegovomu barbi jedna ulica nosi ime: Hriberšekova ulica. Ono ča j' va soj to j' štoriji danas posebno je to da na tomu silnomu prostranstvu si imaju ženske potomke sen Antona ki ima dva sina, na kih je jako dičan, pa se, nade je, prezime neće zatrt.
    Izlagal je sakud. Zad njega j' Slovenija, cela Istra, Gorski kotar, Hrvacko zagorje, Lika, Kvarnerski otoki...nagrade i priznanja. Z litratun dokumentiral je skoro se stare motive ki nestaju ma i se ono ča se j' dogodili kako va njegovin mestu, tako i va Škrljevu, Plosni, Ponikvan... Kad je va Velin Taboru izlagal povjesne grbe kovane va bakru, uvaženi profesor Joža Štimac je zapisal, simi rekal da se na starih, kamenih zidi nikad do sad ni jedna izložba »nije tako dobro uklopila i prožela s ambijentoma ko Antonove slike. Kao da su tu još od davnih vremena, pomirena sa iskustvom godina i postojanošću metala.«
   

Saka izložba je posebna

Ne piše si kad je kadi bil, kad je, va komu vrimenu i kadi j' slika nastala. Govori da to ni potribno aš da mu j' saka izložba posebna, na neki mod nova, bilo po prostoru, po ljudi ki izložbu vidit dojdu ali pak po koj novoj sliki. Jušto tako j' bilo i ov put. Utaknula san ga va Dragi, »U susret ljetu« va novomu prostoru Župnoga dvora, Pod Ohrušvun na njegovoj izložbi ulja na platnu. Š njin su te večeri bile nove slike, ribe šare, jata njih, more puno vali, črljenih, žutih, boje naranče, belih, blu i drage Bakarke ke već nikuliko let delaju va udrugi Dodir i izlažu, svitu kažu svoju prelipu keramiku. Bil je tu i Alen Polić z pivanjun, Bakračanka Ružica Tralić Divković z pušćenin versun. Došal je i profesor Theodor de Canziani Jakšić ki j' o Hriberšeku napisal i rekal: – Bez pretenzija praćenja trendovskog, autor desetljećima ostaje vjeran sebi i onome što ga preokupira, varirajući sličnim, no u sazrijevanju slikarske tehnologije uvijek različitim.
    Po moju bi se reklo da ostaje svoj, osebujan, duševan, jednostavan, temeljit, da j' Kukuljanovo, od kud mu j' žena, za svoje mesto zel, da mu se sako delo bašta, najveć ovo komu let dušu dava, sebe otkriva, drugin dariva. Srce mu tuče za familju, prave pajdaše, prijatelje. Ni nigdanje svoje nikad ne zablja, pa j' crikvici Majke Božje Snježne v Liču, daroval bakrenu sliku na spomen materi i ocu, mestu i simi ljudi ki hodočaste ovo sveto mesto, na komu j', po letu, na 5. kolovoza davnoga 1733. leta znenada zasnižilo, snigun i ledun se pokrilo, okovalo, Majku Božju va pomoć prizvalo.
    Čovik je to ki štima svoj dragi primorski kraj, mala mesta i gradiće, kamik njegov, more sinje i ljude, takove, dobre, sakakove. Poželimo mu da još dugo, dugo let kaže bogatiju svoga zreloga uma, va tomu uživa, slikarske tajne duše svoje sin nan dariva.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C2861285F286128632863286328592863T
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #52 : Rujan 23, 2009, 12:12:12 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
Beseda
7 člankov na čakavskomu:
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


2. članek


 razgovor: ZLATICA BALAS , GRIŠKA KATICA ZA SE KA DELA NA SI BOKI

Kuliko odricanja, dela, ljubavi, štrumenti...

Naše mesto bogato je povjesnin spomenici ali i kulturno-glazbenin tradicijun. Evdi je već početkon prošlog vika djelovalo Tamburaško društvo »Juraj Klović«, a Bribirac Ivica Kaliman piše da se na von području, početkon 16. vika, soplo va tamburu z dve žice, soplo se i va dangubicu, a današnja tambura prnešena je nigdi va prvoj polovici pretprošlog vika kad su naši muži počeli hodit za delon po svitu.

Divanel i slikal Stipica JURIČIĆ


Slika
Grižane su rasadnik tamburaša -Zlatica BALAS
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434980',373,520,'');



Pod ruki mi ovih dan prišal zapisnik z sastanka Mjesne zajednice Grižane-Belgrad održan 12. lipnja 1979. leta f kom je zapisano:« Zadužuje se Zlatica Balas za formiranje kulturno-umjetničkog društva uz punu podršku i pomoć Savjeta Mjesne zajednice…«.
    Zbrojilo se to trejset let. Trejset led KUD-ovci ne popušćaju. Poslušali smo more njihovih koncerti, uživali va majstoriji, skoro vavik dvih tamburaških orkestri, dičili se z recitatori i isto tako hodeć na se kulike likovne, etnografske i druge izložbi. Na prsti bi mogal pobrojit ki se ni prošal kroz KUD i ki ni naučil sost tamburu. Ovo leto za tu velu 30-u obletnicu siguran san da će nas jopet razveselit i suze na oče natirat, i se reć o tin pasanin letih i delu. Vrzu mi se po glavi te sedandesete leta, sad mi zgljeda ko da su bile nikako druhčije, veselije, a va Griškon kraju delalo se na si boki.
    Primerice, Kosteljani sami narisali, zračunali i spetunirali Pelićev most, lofci dokončali i uzidali svoj dom na Kalcu, Kamensko se proširilo da more delat 140 žen, nadozidan i oprt Dom kulture i samoposluga, po sih selih širilo se i asfaltiralo puti, prvi metri vodovoda početi su kopat, griška mlajarija pripravila i prvu Grišku noć, ženi pokrenule velu akciju urejenja dela parka kadi je postavljen spomenik ženi z brentun, održan je veli skup za 400 let rojenja Juri Klovića i postavljen mu spomenik, a ko kruna sega toga osnovan je Kulturno umjetničko društvo »dr. Antun Barac«. Ma i va obe škole, Blaškovićevoj i Griškoj dica su učili. Grihota bi bila ne spomenut Mihu Mavrića, Ivu Malinarića, Zlatana Malinarića, Slavka Crnića, Ivu Baretića-Ljubina, Ivu Maručića-Tomina, Dušana Citkovića, Nikolu Crnića, Martina Baretića, Juru Barca, Ivicu Lušičića, Ivicu Marušića, Desa Saftića, Ivu Jakominića, Milana i Zlaticu Balas, Ljuba Barca i Anđelku Golac ki su bili tad va Savjetu Mjesne zajednice, priko čijih pleć se puno toga odvrtelo jer su skoro se pokrećali, ako ne, pomagali i podržavali. Pravo za reć, už njih ni drugi nisu sideli skršćenih ruk.
   

Kafe i rakija z šmrikuljami

Misleć o ton, napošno, valje vjutro šal san do Zlatice, i onako po našu, uz kafu i nje rakiju z šmrikuljami podivanit se i pregljedat harti i slike z tih dani.
    Ča je navelo Savjet MZ da baš Vas zaduži okol osnivanja KUD-a?
    – Ko član Savjeta MZ-e bila san puno let i član SIZ-a za kulturu i član Savjeta muzejske zbirke ondašnje Općine Crkvenica. Uz dr. Vinka Antića, Mihovila Muretu, Teu Jerić, Ivanku Pavlić i drugih bila san na puno sastanki. Kako je f to vrime bila velika infrastrukturna izgradnja kultura je dosti šepala i teško se dalo navuć ki dinar. Crkvenica je tad imela KUD »Vatroslav Lisinski«, Selce »Neven«, Bribir je imel KUD pa su si soldi šli formiranin društvon. Ja se ako san navijala za Grižane nikako prit na red. Mi smo još 1976. osnovali KUD na nivou Mjesne zajednice komu je bil precjednik Iva Malinarić, tajnik Iva Baretić-Ljubin i blagajnik Mladen Barac uz stručnu pomoć Žarka Tomića, nastavnika z Triblja. Kako društvo ni bilo registrirano nismo imeli pravo na soldi. To leto Grižane su dobile ot Općine četiri milijuni dinari. Dva za potribe Mjesne zajednice, a dva za Dom kulture, dok su drugi dobili puno više, ko recimo Tribalj 17 milijuni jerbo su imeli oformljen KUD. Tad mi je rečeno kad mi oformimo i registriramo KUD da ćemo i mi isto moć računat na više. Se ako san na to više put navajala naših va MZ-i ta put, pametin 12. lipanj je bil 1979. kad su se konačno složili. Dali su mi ultimatun da se ja oko toga zavrtin.
    I tako je počelo?
    – I fakat zibrali smo inicijativni odbor va kon su bili Zvonko Barac, Kazimir Lučić, Nikola Crnić, Miha Mavrić, Stipa Miroš, Stipica Juričić, Drago Barac, Vlado Pergjun, Slavko Crnić, Luka Lukić, Iva Malinarić, Mica Baretić, Anđelka Golac i ja ko precjednik. Održano je nikuliko sastankih, a na jednon je dokončano da će se društvo zvat imenon našeg domaćeg sina dr. Antuna Barca z Kamenjaka, poznatog povjesničara književnosti. Dobila san zadaću da pripravin referat i da ga pročitan na Skupštini. 23. 11. 1979. održana je Osnivačka skupština. Za precjednika je zibran Iva Marušić-Tomin, Stipica Juričić za tajnika, Vesna Petrović za blagajnicu dok su člani Izvršnog odbora bili Slavko Crnić, Željko Citković, Drago Golac, Miha Mavrić i ja, a va Umjetnički odbor Vlado Pergjun, Luka Lukić, Nada Crnić, Zvonko Barac i Franjo Papić.
   

Veseli i štimani

Ča reć bili smo i veseli i štimani. Već na prvon sastanku KUD-a »dr. Antun Barac«, Željko Malinar – Čutura zadužen je da osmisli i napravi grb, a Slavko Crnić da napiše cirkularno pismo, skupi atrese i pošalje za kih misli da bi mogli pomoć okol novoosnovanog KUD-a.
    I tako je počelo.
    Po starih materijali vidi se da je tambura dugo evdi?
    – Naše mesto bogato je povjesnin spomenici ali i kulturno-glazbenin tradicijun. Evdi je već početkon prošlog vika djelovalo Tamburaško društvo »Juraj Klović«, a Bribirac Ivica Kaliman piše da se na von području, početkon 16. vika, soplo va tamburu z dve žice, soplo se i va dangubicu, a današnja tambura prnešena je nigdi va prvoj polovici pretprošlog vika kad su naši muži počeli hodit za delon po svitu. Tamo su se naučili sost, a kad su se vrnjevali doma sobun su donesli i tamburu. Tako je Iva Tićac z Antova, okol 1890. leta delal ko zidar va Češkoj i ot tamo prnesal polku. Bil je dobar sopac na mihu i fidulicah. Isto tako va Kamenjačkon selu Rupe osnovano je još 1915. leta tamburaško društvo »Rupe-Kamenjak«. Grgo Malinarić rojen 1887. ki je ko mlad dečko delal va Zagrebu naučil je, ko talentiran, sost va si štrumenti. Svoje je znanje prenesal na svojih vršnjaki ki su potla sopli. Iza njih nastavili su Kosteljani, med kimi su poznati bili Pelići, za njimi Antovari i tako redon, Barci, Miroši, Mavrići i drugi. Veli trag va muziciranju uz učitelje Šepića i Fressla ostavil je i učitelj Vladimir Blašković.
    Osnivanje KUD-a »Dr.Anun Barac« Grižane su postale prepoznatljive na dugo i široko?
    – Se ako su va Grižah va tambure sopli, kako smo jih zvali, stari tamburaši; Zvonko Mužević, Ivan Pavlić, Ivan Malinarić, Ivan Balas, Zvonko Barac, Stjepan Miroš, Stjepan Knez, Šima Marušić, Blaž Barac, Vlada Malinar, Mata Škiljan, Drago Matić, Franjo Papić i dr., v to vrime ko da bi anđel z neba prišal je griški zet Vlado Pergjun. Vlado se zdušno ulovil dela vodit tamburaški orkestar, osnovala se i recitatorska sekcija ku je vodila Nada Crnić, a likovnu Stipica Juričić. Kupile su se i tambure. Tamburaški orkestar nakon ča se osnovalo društvo ni prestal. Kroz njega su prošli gotovo si mladi Grižanci pa i šire, Triblja, Drvenika, Crkvenice. Kuliko odricanja, dela, ljubavi. Počeli su va Grižah s prvin nastupon va Pazinu, susret KUD-ova Krasica, veze z KUD-om »Martin Matetić« Jadranovo, 1982. na festivalu mladih va Pazinu osvojili su prvo mesto. Si Grižanci su se veselili.
   

CD za dvajset let postojanja

To isto leto dobili su i nove odore na ogled narodne nošnje. Ot tad pa naprvo razbuktavala se aktivnost društva ko je z leta va leto zafaljujuć Vladi Pergjunu i njegovin bliskin suradnikon nastupali na se strani Lipe naše pa i van nje granice. Za dvajset let postojanja snimili su i svoj CD. Tu je glazba raznolika stila i sadržaja, ot kocertnih tamburaških skladbi, primjereno obdelanih del sveckih klasik i filmske glazbe do narodnih motivi i brojnih evergrini čije je aranžmane udelal umjetnički voditelj orkestra Vlado Pergjun. Veza z Tamburaškin orkestron HRT-e i Sinišun Leopoldon ko i drugin poznatin orkestrimi govori kuliko visoko kotira grižanski KUD i kuliko smo si srićni da je tuliko let opstalo bez trunka zastoja. V njen uz Vlada ne popušćaju dvi sestre, Jasmina i Sanja Barac, sestre Željka Crnić i Vlatka Lukić, tu je i Davorka Badurina uz brojne podmlatkare i aktive tamburaše. Danas su naši tamburaši nezaobilazni učesnici turističke ponude na našoj obali, a Grižane ko rasadnik tamburaša, sako tuliko va svoj Dom kulture, ko da bi va njedra, prihvati na stotine prijatelji tambure, ki ume razveselit i dat novi poticaj zafalnoj Griškoj publiki uz vikovitu primedbu kako je saki put Griški dom pretesan da moru si stat i poslušat sako leto se boljih naših tamburaši.


Ženska klapa »Kirice«
   
    – Uz tamburaški orkestar pri KUD-u rojena je i ženska klapa »Kirice« ke zdušno vodi profesor muzike Pavao Kombol. Ni njihova kvaliteta ni ostala nezapažena. Zato prateć sih njih se leta, koristin priliku zreć jin ko da bi blagoslov, čestitku od srca, kako njin tako i sin onin ki jih potpiru materijalno i moralno sih ovih pasanih trejset let.



http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285828632863286328592863G
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #53 : Rujan 23, 2009, 12:13:00 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
Beseda
7 člankov na čakavskomu:
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


3. članek


 da se ne pozabi

Revija starog oblačila i pastirskog ruha

Kroz vrime razvoja ruha va vih kraji peljala jih je autorica programa i precjednica Udruge Gromišćina zemja Biserka Fućak, ča je semu tomu dalo pravu sliku autohtone kulturne tradicije i naglasak da se to nikad ne smi zaboravit

Piše i slika Zlatica BALAS


Slika:
Sako oblačilo bilo je unikatno
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434983',400,409,'');



Zadulo se nebo. Daž je padal ko z kabla, pa ipak to ni bil razlog da se zaustave si oni ki su oteli sebi dat oduška i poć vidit nič ča bi se moglo nazvat « staro po novom«.
    Svitla va staron gradu Grobniku svitele su jače nego ikada i prosto mamile i fakat ki je šal prema njin ni se prevaril.
    Članice Udruge Gromišćina zemja– školarke z Osnovne škole Čavle i „Tancurice» ke pohajaju tancarsku radionicu Terezije Dubrović pri spomenutoj Udrugi dali su truda za nesakidanju predstavu. Bila je to revija starog oblačila i promocija pastirskog ruha. Te drage divojčice uprizorile su kako se oblačilo, friziralo, tancalo, igralo i kako pivalo kroz pasana dva vika, na vih prostori. Uživancija za pogljedat tu mladost ali i spoznat del povjesti slikovitog grobničkog kraja, onoga istoga kadi se vavik moralo borit i branit, ali i opstat svoj na svojen.
    Kroz vrime razvoja ruha va vih kraji peljala jih je autorica programa i precjednica Udruge Gromišćina zemja Biserka Fućak, ča je semu tomu dalo pravu sliku autohtone kulturne tradicije i naglasak da se to nikad ne smi zaboravit. Uz to naglasila je kako se uz Grobinšćinu va sih primorskih mesti nosila slična , skoro ista roba, ali s tun razlikun ka je zihajala z staleške pripadnosti, imovinskog stanja i umićnosti sake pojedine ženi, jer je gotovo saka žena na Grobinšćini zdelivala od vunene preji ili vunenog sukna se oblačila potribne familiji.

   
Roba blagdanja i sagdanja

Ovdi se moglo vidit četrnajst raznih dolnjih oblačil od najprvobitnije halje ili košulje na opleći, bez opleća, jednodelnog frisa, brehana dolnjih gać razne duljine, kotule i dvodelni frisi sašiti ko kas gori uz život, kasetin do pasa i kotula dugačka obdelana na cvetići.
    Pokazana je i serija košuljic ili ženskih bluz ke su se nosile tokon 20 vika, one na faldice z početka vika, pa štikane na rožice i one ulipšane z žabicami. Haklane mrižice na doljnjih stomanjah poželila bi i danas saka ženska.
    Prikazane su još i dičje haljice ke su prikazale lipušne školarke OŠ Čavle pivajuć starinske pismice ča su do dna srca taknule sih ki su jih gljedali i slušali, a tekar kad su zatancale tancurice i oplele valcer ona pravi Mocartov pljesak se ni mogal zaustavit.
    Ozvanjali su oni debeli gradski zidi, a suzi radosnice puno njih ni umelo zaustavit.
    Nakon dolnje predstavljena je i gornja roba, blagdanja i sagdanja, a onda je krenula promocija oblačila kojstoga je od početka do kraja po staroj umići delalo deset žen.
    Zafalit je rabilo kako su rekli najprije Franu Mohoriću ki je preklani ostrigal svoje ofce i vunu daroval Udrugi, a od nje su osmislili ovo ča se sad trefilo. Uz pranji, sušenji, češranji, predenje moralo se tkat na krosnah.
    Sukno su protkivali pamukom kako se nebi frkalo. Delali su se kroji prema narisanin slikah, krojilo sukno, šilo, ukrašavalo i obšivalo. Ženske su plele maje, poluveri, lajbaki, jaketice, tkanice, pulsi, kopice, kape, papuče, a bome udelale su i puci.
    Toga ne baš lahkog nit sakidašnjeg dela ulovile su se Anka Hlača, Ruža Dujmić, Bosila Žagar, Biserka Fućak, Antonija Stipić, Antonija Reljac, Loreta Begonija, Diana Obrč, Zrinka Franović, Borjana Hlača, Diana Sabljak i Gloria Toth. Se je napravljeno po nigdanju samo nisu imele stupe da ostupaju sukno zdelano od preje da bude gušće i mekše. Za se to projekant je odlično zišal pa su se zbog toga srićne da je to skupno delo dokrajčeno, a ostat će ko zlatna dota za mlaje generacije. Ni to bilo malo delo ako se zna da je ženski konplet sačinjen od stomanje bez opleća, gać, frisa, gornjega krila, tarveza, tkanice, prsluka bez rukavi, jaketice za zimu, pleta, pamučenoga rubca i pletenoga rubca za glavu, vunene kopice i papuče pa i ono ča se danaska označava z nazivon krilo a i oprte (plašćenice) ka je bila obligatni del dote.

   
Fris, krilo, bluza i šurka

Muški su nosili stomanju na opleći i dolnje gaće od lana pa suknene kalceti obdelane črnun vunun okol pasa črljenu tkanicu, lajbak i priko sega vuneni ogrtač. Na glavi kapa kosmatulja, na rukah pulsi i na nogah kopice i papuče.
    Po zimi su nosili čočmani, višeslojnu obuću i va bliže vrime gamoše i galoše. Videlo se tu i alata ko ča je kosir, kosirić, sikirica, buturica za vodu bez ke se ni šlo v planinu. Uz njih lipo je bilo za vidit šest težakinj obučene po sagdanju va fris, krilo, bluzu i šurku.
    Na kraju ko da bi labudice va soj belini zabljiskale su divojki obučene po blagdanju s kapami na repi. Sako oblačilo bilo je unikatno ča je davalo posebnu draž i lipotu. Da budu opletene po starinski na rodul, čuf ili vinčić zaslužna je gromiška frizerka Danica Čargonja.
    Puno njih čudon se čudilo kako su njihove pramatere i none zgljedale, a oni današnji ničega toga ne pamete. Vrime ko gre munjevito naprvo puno toga briše, ali samo zato ča ima još uvik ljudi ko ča je Biserka Fućak i nje istomišljeniki neće se, nit se smi zbrisat, a zasigurno tako lahko nit zaboravit, ki smo, čiji smo i od kud smo.
    Prenašat vridi na mlajih ki te umit čuvat se ono po čen se razlikujemo od drugih. Udruga „Gromišćina zemja» za ova veliki kulturni zalogaj zaslužuje uz fala čestitke i poručak da se pridu pokazat i svojin susedon.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285B28632863286328592863K
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #54 : Rujan 23, 2009, 12:13:49 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
Beseda
7 člankov na čakavskomu:
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


4. članek


 ča je ča: SLIKOVNI RJEČNIK

Sohi

Piše i slika Branko Jani KUKURIN


Slika:
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434981',400,404,'');



 Lepo j' pokla čuda vremena trefit starega prijatela, za videt ni baš velik ni štanj, ma kada progovori, ale kada pošne pisat, pak još na domaćen, još pet dan ozvanjaju njigove besedi, saki put je baš začudit kako ume tako lepo složit te besedi ke si znamo. Pak mi tako va svojen Omišje Nikola Kraljić neš poveda i ki zna od kuda zivuče, magari za nas Kastafci, staru besedu, ka pul nas nima baš neke lepe primisli. „Ma ni ti to to!» mi govori, „Sohi su ti ono ča se reče tunera, ale tunjera, kakove su još ostale va Bakarce.» No, pak sada?! Ni se Mikula ni domislet kuliko mi samo z jenun svojun besedun dal mislet, besedun ka ni samo kastafska, leh je i bodulska, a kako va knjigah piše, sakudar je je, kad god se na Balkane govore slavenski zajiki, a nahaja se i va još drugeh nekeh zajikeh. Samo ča sagdere sohi neš drugo označuju. Ne samo va domaćen, leh i va hrvasken zajike.
   

Jeno račvasto drevo

Tumačenje za sohi va hrvasken je da je to jeno račvasto drevo s ken se je užavel i voz potpuntevat, kada ga se je krcalo, pak su sohi i veli debeli kolci, kot da bi gredi na keh se na vode kuće delaju, a soha se reče i va nekadajnoj kuće za kolac ki po srede krov drži. Va jenoj staroj istarskoj narodnoj pjesme pitaju divojku ako bi se za Lindarca oženila, ma da ne bi, aš da su Lindarci sohari – ale onisti ken je bilo delo judi obešat. To je najbrše čuda let nazada bilo, Lindarci su šesni judi danaska. Va vrbničken zajike, ale vrbensken kako oni reku, sohi su ona račva va koj veslo leži. Još bi se tega fanj nabrojilo, ma ne verujen da bin mogal se nabrojit.
    Kad san bil mići, nona naša, mi je uževala povedat neke strašne priči, pa kako su jenega tata ćapali i na sohi ga obesili. A to bi po današnju bila vješala. I to mi je prva i najgrjo značenje za sohi.
    Pak neka neki reče da pjesniki nisu korisni! Ja znan da su oni, kako je napisal A. B. Šimić z Hercegovini „čuđenje u svijetu», ma su i za korist! Da ni bilo Nikoli Kraljića z Omišja, dobrega mi prijatela i još bojega pjesnika, još vaveki bin se bal te besedi. Ipak je lepče znat da se za tuneru još reče i sohi, lego mislet samo na najhuje kada tati obešaju. A kako Mikula poveda bile su i va Omišje dve sohi i škoda ča jih ni već.

   
Kraljić me razveselil

Ni ne zna Kraljić kuliko me je razveselil kada san ga videl i kada mi je, kot pravi umjetnik od besed, rekal tu besedu, ku san zajeno skoristil za našu Besedu. Ću valda i z ovistun ča tokat, aš san se i ja prinavadil z mojen šefon, još jenen velen Bodulon, akademikon Strčićen, ki vaveki reče da se trebe malo i mislet bodulsko židovsko škotski – a ča bi reć samo na soldi i korist. Ma nisu ni jedan ni drugi baš takovi!
    Znan da je teško poverovat, ni me Omišajac Mikula obdaril samo z lepemi besedami, lego je mane i još dven lepen malican ke su smanun bile i kafe platil! Zaspraven su pjesniki „čuđenje u svijetu».
    Rad ću finit ovu besedu z Mikulinemi besedami ke nan je govoril: „Je ovo vrime kamo nas puti vode…»
    Je!
    Pravo vrime za poć va Omišaj po lepe starinske naše domaće besedi!


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285928632863286328592863J
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #55 : Rujan 23, 2009, 12:14:35 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
 Beseda
 7 člankov na čakavskomu:
 * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


5. članek


 zapisano va srcu

Pešćaci i stara konpanija

Piše Silvana MILOTIĆ, Slika Marika POŠĆIĆ


Slika:
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434982',400,411,'');


 
Sunce se je dignulo nad Mošćenice, špija skroz ladonju na koj gardelci kantaju.
    Pod ladonjun kvadratni kjesani kamik, puli kega je nasajen vajer, pal za bandjeru. Okole kamika sedi vavek ista konpanija, igra na pešćaci. Tu smo: dvojčice Nada i Šilvana, Marica, Boža, Lucijana i ja druga Šilvana. Kamečići se veselo takaju, lete vajer pa padaju zdolun. Saka od nas bi otela dobit a pešćaci su deštardi i nekako ne poslušlušaju kako bimo otele.. Saka broji svoji punti – 30 – 60 – 110. Mi se pra da ka doda ki punat, bi malo prevarila, pa se i poprehtamo. Čujen mater, zove me da priden doma a ja ne moren prestat igrat, samo još malo pa ću ih dobit. Zijan na vas glas: »Vaje ću prit kada kurijera pasa va Brseč«. Gore, dole, semo tamo skaču i vajaju se pešćaci, morda ću ja dobit. Smeh i veselje dečini širi se po celoj place. Kurijera je prišla i šla. Ja igran, veselin se i konbinan kako bit prva. Opeda mat zove, ma je štufna, sada neću abadat kako da nisan čula. Sigurno neč dela pa će neko vreme pozabit da nisan prišla. Sunce se pomalo spušća. Morala bin poć doma.
   
Va teploj posteje, a šibi ni

Čujen kozu kako bleje, lašna je. ne moren igrat i kozu mantinjat. Još ću samo malo.. malo.. igrat. Kurijera je bila Bršeče i vrnula se je a spod voltun vidin mater gre po me, vlasi njoj stoje vajer a znan da se ni naricala, jednu ruku skriva odzada, sigurno nosi šibu. Skočila san na nogi, treba brzo pobeć.
    Oprla san oče, srce prestrašeno tuče ja va teploj posteje a šibi ni. Stala san se i otprla prušijani, sunce me zove pridi pridi, pa san šla…
    Šla san va Dragu. Na peske se sunčaju judi, more se miče, semo, tamo, semo, tamo, živo je, diše. Tamo va portiće plavaju patkice, to je neč novega, tega nekada ni bilo. Nogi mi propadaju va pesak, pod nogami kamečići: veći, manji, okrugli pjoškasti, tu se ni niš promenilo. Evo ga, okrugli, prave formi, moran nać pet jednakeh pa ću se vrnut tamo… Tu su su jednaki, va peste se rivaju, tuču jedan va drugega, sopu pjesmu, pjesmu pešćaci, pjesmu mojga detinstva.
   
Fešta za dušu

Pal za bandjeru je tu a pod njin kamik na ken se pešćaca. Rit mi je fanj narasla, ne moren sest, ni dosta mesta. San kjeknula zatakala pešćaci i počela igrat. Nisan va mote ne gre mi kako bi trebalo a i nohti mi pače. Ča više igran boje će mi poć. Gjedan skriši judi ki pasuju, obrću glavu, čine se kako da me ne vide.Vrnu se nazda va konpanije i šapiću…šapiću… Ki zna ča? Morda da san šla na detečju ale pak da san zrela za manikomij. Morda njin je žal, ale se pak vesele, ča je brižna Šilvana Kožulova ponemela pod stari dani.
    Igrala san pol uri, karabulanca ni prišla po me pa san šla doma zadovojna aš znan da va mane none još čuči jedan mići veseli otrok. Bože dragi ma će se povedat, ma će me kritikat. Moran bit šegava jednu šitimanu ću čekat. Ako me niki niš ne pita i niki ne povede kako me kritikaju ću kega pitat ča se poveda, pa ćemo se smet mojoj bedastoće.
    Ala stara konpanija, smo va penzije, lazno je, moremo storit jedan turnir od pešćaci.
    To bi bila prava fešta za dušu!


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285A28632863286328592863H
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #56 : Rujan 23, 2009, 12:15:17 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
 Beseda
 7 člankov na čakavskomu:
 * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


6. članek


kantunić od otročić

Slika:
javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=434984',400,405,'');



Moj lipi kraj
   
Primorski kraj
je lipi znaj.
Stare gromače, težak rad
va novih kućah lakše j' sad.
Ribi se love kad jih ima, ribari se muče
kad je zima.
Lipo mi j' more, palade i mulići
lipe su mi ciste, putić i klančići
je, lip je moj, primorski kraj
moje Selce, moj mali raj.
   

Dora Lončarić, III. rezred OŠ »Zvonko Car« Crikvenica, PŠ Selce, voditeljica: Lukrecija Stilin

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Kajić

    Moj otac svakoga dneva kad dažji gre osekat kajić. Jednoga dneva su ga stisnule križa pa je mene zel sobu. Bil san kuntenat ča je mene zel. Prišli smo na rivu i prvo šli va mali kajić na vesla pa smo pomalo prišli na veli. Dok još moj otac ni stal va veli brod, skoro san pal va more. Prvo ča smo učineli smo pustili vodu zi broda da teče. Tako smo mogli brže finit. POmalo smo partili delat ručno. Ja san kladal vodu va terinu, a moj otac ju je hital va more. Tako smo dugo delali pa stali na provu da voda pride bliže. Nikoga ni bilo, samo jedan čovik koga moj otac zna. Malo sangledal mirno bistro more, a malo i pomagal. Gledal san kako se moje otac muči i videl da je lahko bi dite. Za jednu uru tornali smo se va kajić i šli nazad. Trefili smo moga deda ki je počel govorit zi mojin ocen. Pozdravili smo se i šli domaka. Tek san ondat videl kako je bilo momu ocu, dedu i pradedu ki su tako puno delali na brodih. Opet san pomislel kako je lahko bit dite.


Mateo ŽORIĆ, VII. razred PŠ Punat, Voditeljice Miranda Derenčinović i Nada Kirinčić


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285C28632863286328592863N
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #57 : Rujan 23, 2009, 12:16:00 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 16.07.2009. / Kolumně
 Beseda
 7 člankov na čakavskomu:
 * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


7. članek


Proslava maturi

Nona kima pred televizijun.
    – Bog nona, ja gren.
    – Hodi mala k vragun, si me prestrašila... Kamo greš da si se teko zrihtala?
    – Gren na proslavu trejset let maturi.
    – Trejset let? Hodi, hodi i lipo se zabavi.
    – Hvala. Ste i vi nekad slavili te obljetnice?
    – Znaš da naša generacija je, a šla bin i sad, da iman sken.
    – Ča već nikoga ni?
    – Nažalost ne, žive smo samo razrednica i ja.
    – Pa koliko ima pak ona let?
    – Samo malo... Ja san pasala devedesetu, a ona devedeset i osmu...

D. ŠIROLA


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285E2863285F2863285A2858285828612863288A288D28632863285C285B285C28612860285D28632863286328592863Q   
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #58 : Rujan 24, 2009, 08:13:57 prijepodne »


Réčki „Nôvi list“, 24.08.2009. / Kolumně, komentâri
 
S KAMIKA I MORA

Čovik je čoviku vuk



Piše Slavica MRKIĆ MODRIĆ
 
Ma leh to da j na nekakovomu forumu objavljena tiralica za braćun (Anasom i Ahmadom), pravi j dokaz da smo namesto tolerantno Hrvacko primorje postali huji leh je bil Divlji zapad. Ma na Divljen zapadu j pisalo »išće se živ ale mrtav« va 18. i 19. stoljeću, a pu nas va 21., i to j šegavomu dosti. Da su šli igrat va kakov Arsenal, Inter ale Barcelonu, nikomu niš, ma va Hajduk, e, to j za one ki namesto mozga imeju leh jednu žičicu ka njin drži uši da ne padu, bilo sasma dosti pa su jih kod pravi tati ulovili va škuromu i to s hrbata.


Lipi moji, niš lipoga na oven svitu. Ni pu nas, ni va susedstvu, ni va celoj ovoj jadnoj doline suz. Najprvo me j rastužilo, a onput i jako razjadilo to ča se j dogodilo starijemu Šarbiniju. I jušto j imel pravo on ki j rekal da j čovik čoviku vuk. Smiron mislin ča timi istimi ki su napali brati Anasa i Ahmada namesto mozga klonca va glavine. Aš da ga imaju leh jedan sled ne bi to načinili. Ča su ti jadni Gromičani krivi ča Rika nima ni za papar, a oni moraju jist i ni bilo druge leh trbuhon za kruhon. Va njihovomu slučaju z kopačkun va Split. Da smo na čisto, ja ne volin nogomet i nisan kuntenta kad jedan nogometaš dobije za jednu utaknicu već solad leh znanstvenik za celo leto. Ma ne krivin za to nogometaši. Nisu si oni sami dali plaću, takovu situaciju načinili smo mi sami. Uostalon odvavek je bilo oneh ki su svoje znanje umeli prodat i oneh ki nisu, a se j odlučivala potražnja tržišta. Tr neće nacija sedet pred televizijun i pljeskat znanstveniku Đikiću ale Radmanu aš su našli medicinu za ovu ale onu bol, sedet će i nemit, i spred televizije, i na igrališću kad ti isti brati i slični njimi daju gol. I tu se već ni ča za reć. Tako je, kako je, ma ča god ja mislela o nogometu, vela j sramota to ča se j neku večer dogodilo va Opatije.

    Ma leh to da j na nekakovomu forumu objavljena tiralica za braćun, pravi j dokaz da smo namesto tolerantno Hrvacko primorje postali huji leh je bil Divlji zapad. Ma na Divljen zapadu j pisalo »išće se živ ale mrtav« va 18. i 19. stoljeću, a pu nas va 21., i to j šegavomu dosti. Da su šli igrat va kakov Arsenal, Inter ale Barcelonu, nikomu niš, ma va Hajduk, e, to j za one ki namesto mozga imeju leh jednu žičicu ka njin drži uši da ne padu, bilo sasma dosti pa su jih kod pravi tati ulovili va škuromu i to s hrbata. Od takoveh ni bilo ni za očekivat da malo razmisle i dokončaju kako bi i ti brati rado šli va neki strani klub, ma morali su poć tamo kamo su ih prodali aš delaju to ča najbolje znaju i od toga žive. To j za napadači već prevela filozofija. I tako j to danaska – doklen nisu prošli – naši dva najdraža Gromičana, a od kada su prošli – najhuju neprijateli. A ča se j ljudi moji promenilo va šetemanu dan pu teh brati? Niš. Ostali su ča su i bili, dva simpatična i talentirana brata z Potkilavca, dva šesna mladića ki dočin progovore znaš skuda dohajaju, još vavek njin je jedan i jedini dom Gromik, tamo su njin i otac, i mat i sestra i se ono ča vole. Ne moren znat, aš mi se na sriću nikad tako neš ni dogodilo, ma moren mislet ki j to šok bil za njih. Leh neka ne pomisle da smo si isti, aš nismo.

    Puno već je oneh Primorci ki njin žele su sriću va životu i lipu karijeru od oneh ki se po škuren i po skrivećki delaju herojon, a prebedasti su da dokončaju kako zaspraven od sebe delaju nesnagi, a da su jedini heroju va ovoj štorije dva gromiška brata.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285C286328602863285A28582858286128632893289328632863285C285C285A285F285B286028632863286328592863N
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) - Lipa naša čakavska
« Odgovori #59 : Rujan 24, 2009, 08:14:45 prijepodne »


Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri

24.08.2009.

Ćićo Senjanović

AJME MENI


Oporba: Da javne tvrtke ne kradu imali bi tri milijarde više.
     I sve bismo to mogli podilit političkim strankama.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285C286328602863285A28582858286128632893289328632863285C285C285A285E285C286128632863286328592863U
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549