REPUBLIKA HRVATSKA
ZAGREBAČKA ŽUPANIJA
GRAD VELIKA GORICA
GRADSKO VIJEĆE
Velika Gorica, 21. rujna 2008.
GRAD VELIKA GORICA
GRADSKO VIJEĆE
n/p Predsjednika
PREDMET: Prijedlog Zaključka o davanju podrške zahtjevu ovlaštenika zemljišnih zajednica da Sabor Republike Hrvatske donese zakone o povratu imovine i ustanovljenju zemljišnih zajednica
PREDLAGATELJ : Klub vijećnika HNS-a
Gradskog vijeća Grada Velike Gorice
IZVJESTITELJ: Predsjednik kluba vijećnika HNS-a Zdravko Lučić
PRAVNI TEMELJ : Članak 31. Statuta Grada Velike Gorice (Službeni glasnik Grada
Velike Gorice br.10/09 i 11/09)
O b r a z l o ž e nj e
Početkom 20. stoljeća u svom Pučkom pravniku kaže to lijepo dr. Stjepan Posilović, predsjednik kraljevskog stola sedmorice: «Pod zemljišnom zajednicom se razumieva svaka skupina ili zajednica ovlaštenika, kojim… pripada skupno uživanje stanovitih zemljišta». Uz zajedničku imovinu – uglavnom pašnjaci i šume - ovlaštenici posjeduju i svoje individualno privatno zemljišno vlasništvo
Porijeklo im je u osnovi trojako. Plemićke zemljišne zajednice potječu od zajednica jednoselišnog plemstva uglavnom iz 13. stoljeća. Jednoselišni plemić je seljak-vojnik. Oslobođen je kmetskih podavanja a obvezan na vojnu službu. Po svom javnom statusu spada u politički narod – naciju. Kao i državne vojske čini on, iako ne politički odlučujuću, većinu nacije. Njihove su zajednice u kasnom feudalizma većinom podvrgnute feudalnom svjetovnom ili crkvenom vlastelinstvu i pokmećene. Slična su im zemljišne zajednice poveljenih trgovišta i gradova.
Urbarske zemljišne zajednice nastaju ukidanjem kmetstva, odvajanjem (segregacijom) od vlastelinstva onog zemljišta koje su kmetovi zajednički koristili i njihovim prenošenjem u vlasništvo bivših podložnika. Učinjeno je to prema patentima Franje Josipa iz 1853. i 1857. godine. Vlastelinstvima je dana državna odšteta a bivši podložnici su bili dužni plaćati otkupninu tako da je proces završen tek 1907. godine.
Na području 11 bivših pukovnija Vojne krajine osnovane su 1873. krajiške imovne općine kojima je dodijeljena polovica carskog državnog zemljišta u zajedničko vlasništvo. Njihovi su odnosi bili različiti od ostalih zemljišnih zajednica.
Radi jedinstvenog uzakonjenja vlasničkih, korisničkih i upravljačkih odnosa skoro 3 000 zemljišnih zajednica s oko 3 milijuna hektara zemljišta donesen je 1894. Zakon o zemljišnim zajednicama. Zbog njezine povijesne vojno-političke izuzetnosti i primjerice odredbe da je nepokretna imovina 22 sučije i Plemenite opčine turopoljske kao cjeline donesen je za nju 1895. poseban zakon.
Ovi su zakoni utemeljeni u Općem građanskom zakoniku koji je važio na području Hrvatske (i Slavonije) od 1853. do poslije drugog svjetskog rata. U sudovanju se supsidijarno primjenjivao i kasnije. Nekoliko njegovih klasičnih rečenica dovoljno pojašnjava pojam te vlasničke i upravljačke odnose. «Kad vlasnost iste stvari, ili jedno i isto pravo pristoji nekolicini osoba nerazdieljeno, postaje zajednica (Članak 825.). Svaki dionik jest potpuni vlastnik diela svojega. (829.) Posjed i upravljanje zajedničkom stvarju pripada dionikom skupa. U poslovih, tičućih se samo urednoga upravljanja i uživanja zajedničke glavnice, odsudjuje većina glasova, koji se nebroje polag osoba, nego po razmjerju dielova dionikovih»(833.)
Tijekom godina je znatan dio ovlaštenika prema veličini ovlašteničkog prava razdijelio i gruntovno ukljižio zajedničku imovinu. Prema statistici Banovine Hrvatske bilo je 1939. još 2 396 zemljišnih zajednica sa 1 181 000 jutara zemljišnog posjeda.
U vrijeme Nezavisne države hrvatske suce i redovnu upravu zamijenili su državni povjerenici. No haraćenje – pogotovo šuma - bilo je u ratno doba posvemašnje.
Nakon rata su povraćene prijašnje uprave i izabirane su nove. No zavladala je boljševičkoprevratna svijest i primjereni joj utjecaj na upravljanje. Poreze su zemljišne zajednice i nadalje plaćale no volja se općinskih i kotarskih narodnooslobodilačkih odbora i bez posebne prijetnje morala zdušno provoditi. U govoru silnika svaka je molba zapovjed!
Komunitarni, samoupravni i narodnopovjesni karakter zemljišnih zajednica bio je prepreka uspostavi novog, unitarnog, politokratskog, boljševičkog komunizma.
U Saboru RH 11. travnja 1947. Marko Palović izvješćuje: «Vidimo da su zakoni i pravilnici zemljišnih zajednica za naše doba zastarjeli i da su postali kočnica današnjem našem razvitku u poljoprivredi i šumarstvu…(Njima) upravljaju NO, osobito mjesni, na svojim zborovima birača i tom imovinom dakle upravlja cijeli narod». Kada je ministar Stjepan Prvčić dometnuo da «petogodišnje planiranje poljoprivrede mora koračati uporedo s nacionaliziranom industrijom i elektrifikacijom…Treba koračati velikim korakom naprijed» bilo je sve jasno - Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica donesen je jednoglasno. Sva je imovina oduzeta «bez prava na ikakovu naknadu». Predstavke i protivljenja zamljišnih zajednica poslužila su za uveseljavanje moćnika i premlaćivanje «bunđija i narodnih neprijatelja».
TEMELJNI RAZLOZI ZA POVRAT
1.Ustavno-pravno gledano nema opravdanja da se izričito ideološko-politički i nasiljem oduzeta imovina ne vrati vlasnicima i nasljednicima, te da se ona drži u statusu državnog vlasništva. Taj čin nije bio u nacionalnom interesu i nije bio zakonit. Riječ je o povjesnoj nepravdi prema hrvatskom seljaštvu, narodu i državljanima Hrvatske.
2.Državno-politički je štetno da oduzeta imovina bude u proizvoljnom vlasništvu državnih tijela i birokracije ili da se za nju daje novčana i sl. naknada koju bi snosili građani Hrvatske, kad se zasigurno može u 90% slučajeva izvršiti povrat bez značajnih državnih troškova. Važan je pri tome i odnos građana prema državi kao promicatelju i zaštitniku ideje pravednosti, pravne dosljednosti i sustavnosti te jednakopravnosti građana u sustavu vlasništva.
3.Gospodarski gledano je najveći dio oduzete imovine mrtvi kapital. Država nije i ne može biti učinkovit gospodarski poduzetnik. Kad ona jest, ona je najlošiji. Kao gospodarski posrednik država je izvor privilegija. Nasuprot tome bi povratom imovine ona postala kapitalno aktivna u različitim vidovima korištenja i poduzetništva. I velik bi broj građana bio stavljen u poduzetnički status i priliku.
4.Demografska katastrofa Hrvatske može se i povratom imovine zaustavljati. Povrat potiče gospodarsku moć sela i životnu perspektivu na selu. Nezdrava i skupa urbanizacija kao posljedica forsirane industrijalizacije i proletarizacije uzrokovala je odumiranje sela i ukupnu demografsku stagnaciju. Nužno je započeti procese osnaženja sela u kojem je moguća raznolika povezanost poljoprivredne i sitnopoduzetničkih djelatnosti. Stanbeni i komunalni troškovi su na selu niži. Povećanjem sela moguća je i njegova urbanizacija, povećanje standarda. A to su preduvjeti demografske obnove.
5.Nacionalno i kulturalno gledajući nužno je zaustaviti procese kulturalnog obezličenja i narodnosne unifikacije koji zanemaruju ukupno duhovno nasljeđe, guše izvornu kulturnu raznovrsnost, stvarajući od narodne kulture tek muzealne i eventualno turističke vrijednosti i robu. Pri sadašnjoj neupitnosti nacionalno-političke opstojnosti kulturalno-narodnosna različitost je bogatstvo života. A njemu treba i gospodarska osnova. Povrat imovine bi tome znatno pridonio.
Poučan primjer obnove i djelatnosti zemljišne zajednice je i spomenuta Plemenita opčina turopoljska. Nakon obnove se uključila u ratne pripreme a odmah poslije priznanja hrvatske države kao udruga građana djeluje kulturalno, gospodarski, športski i opće javno na cjelokupnom području Turopolja. Osnivač je i organizator Turopoljske trke, Jurjeva i Turopoljskog banderija. Surađuje u različitim kulturnim i turističkim događajima.Posebni je njezin doprinos u očuvanju jedine hrvatske svjetski priznate pasmine turopoljskih svinja i Lukavec grada, njihovog vjekovnog sjedišta. Povrat imovine dao bi trajnu gospodarsku osnovu ovakvih aktivnosti Plemenite opčine turopoljske kao i mnogih zemljišnih zajednica diljem Hrvatske.
SADAŠNJI ZAKON O NAKNADI
Poznato je da su lošim Zakonom o naknadi 1996. samo neznatnim dijelom ispunjena politička obećanja praktički svih političkih stranaka o ispravljanju ekonomskih i socijalnih nepravdi prijašnjeg političkog sustava. Prije svega se to odnosi na idejni koncept, zakonodavni postupak i praktičko pretvaranje društvenog vlasništva u državno i privatno. Kao preduvjet tomu uspjelo se nametnuti javnosti pravno neosnovane a navodno samorazumljive propagandne tvrdnje da je društveno vlasništvo bilo pravno ničije i svačije a zapravo partijsko-državno. Zbog toga se mogao otkloniti koncept pretvaranja društvenog vlasništva u količinski individualizirano dioničarstvo odnosno promišljene vaučerske privatizacije.
Namjere zakonodavca prokazuje i Ustavni sud kada ne spori osnovanost tvrdnje «da se nelogičnim i nesvrsishodnim redoslijedom donošenja pojedinih zakona..(Zakona o privatizaciji…Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća…)…prije donošenja Zakona o naknadi, znatno smanjila mogućnost vraćanja oduzete imovine (u naravi) prijašnjim vlasnicima». Isto tako Ustavni sud ustvrđujući da je zakonodavac pošavši «od temeljne pretpostavke da se ispravljanjem starih nepravdi ne smiju činiti nove, teže nepravde» polučio da su «sve načelne odredbe Zakona rezultat su kompromisa». Zakonodavac (Sabor RH) postavljajući pretpostavku da su u sukobu prijašnji vlasnici s nositeljima prava koja su stečena na oduzetoj imovini izbjegava ispravan stav da su naime oštečenici potražitelji spram države glede ukupnog neraspodijeljenog – oduzetog i stečenog -društvenog vlasništva. Zakonodavac se opredijelio za to da ga podržavi (to je praktički svojevrsna privatizacija raspolaganja društvenim vlasništvom u korist izvršne državne vlasti!) a onda ga s pomoću zakona rasprodaje i dijeli kao privilegij po osnovu neke od bliskosti s njom.
Bitan je slijedeći stav Ustavnog suda: «- treba naglasiti da Ustav Republike Hrvatske nema odredaba o denacionalizaciji, odnosno o vraćanju ili odšteti za oduzetu imovinu.
Zbog toga nema neposredne ustavopravne obveze za pravno reguliranje naknađivanja za oduzetu imovinu, odnosno za njeno vraćanje. O procjeni i volji zakonodavca ovisi da li će o tome propisati određena pravila i u kojem će opsegu odrediti naknadu ili vraćanje imovine, pa ta pravila, u načelu, nisu podvrgnuta kontroli ustavnosti.
Nema ni odgovarajuće međunarodne pravne obveze države, niti međunarodno pravo propisuje vraćanje oduzete imovine, odnosno oblike, opseg i visinu naknade za imovinu.» To da Sabor nema neposredne ustavopravne obveze, dakako, znači da ima posredne. Naime, saborski zastupnici, dakako po savjesti, imaju zastupati interese, zajedničku dobrobit naroda. Stoga i jest temeljno pitanje kako državljani (iako su samo birači meritorno ovlašteni) mogu primjereno i vjerodostojno iskazati zadovoljstvo zastupničkim govorom i rukodizom. Potpisivanje zahtjeva je jedan od respektabilnih načina.
U slučaju zemljišnih zajednica zakonodavac (Sabor odnosno većina saborskih zastupnika) se opredijelio za krajnje radikalnu varijantu – nema ni vraćanja ni naknade! Valja imati u vidu izračune državnog Ureda za koordiniranje aktivnosti denacionalizacije sveukupne tržišne vrijednosti oduzete imovine prema kojima je 1996.
- vrijednost oduzetih poduzeća 1.617.500.000 DEM
- vrijednost oduzetih stambeno poslovnih zgrada 9.064.309.600 DEM
- vrijednost oduzetog zemljišta svih namjena 75.318.046.669 DEM
- vrijednost pokretne imovine 1.000.000.000 DEM
86.999.856.269 DEM
Ured je zaprimio 1658 prijava u ime zemljišnih zajednica i 49.317 pojedinačnih prijava za ukupno zemljište u površini od 3.765.902.333,48 m2. Budući javnosti nije obznanjena veličina posjeda prijavljenih zemljišnih zajednica te da su prijave dostavljene u ratno vrijeme možemo prema prosjecima procijeniti da se radi o preko 3.000.000.000 m2 njima oduzetog poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Budući se u izračunu Ureda radi o cijeni od 20 DEM po m2 vrijednost bi iznosila preko 60.000.000.000 DEM.
Budući toliku svotu nije moguće novčano nadoknaditi potražiteljima vraćanja Vlada se odlučila a Sabor upravo izglasao to nemoguće – načelnu primjenu koncepta naknade. Dakako, unatoč tog načela Zakona postoje unutar njega (zakonite) i iznimke za iznimne. Njima se vraća i s njima se Vlada pogađa. Ostalo joj je na raspolaganju. Pri tom Vlada najteži, najveći i skupi dio posla prebacuje na jedinice lokalne samouprave stvarajući javnu opsjenu kako je ona, eto, iako ne baš u duhu diobe ovlaštenja, posla i snašanja troškova, prepustila neposrednoj narodnoj vlasti. Da «oni dolje» za Vladu rade (koja ima zakonsku obvezu da zadnja i bespogovorno odluči!), narodski gledajuć, prljave poslove. Pri tom se, dakako, dopušta korumptivnost kako bi «oni dolje» - koji i jesu na svakodnevnom uvidu naroda - ispali gori od «onih gore».
Imovina zemljišnih zajednica je privatna, suvlasnički individualizirana (udjeli, matematički izražena količina ovlašteničkog prava, juša) te se njome s pravom upravnog nadzora upravljalo prema odredbama obvezatnog i upravno provjerenog pravilnika sve do 11. travnja 1947. godine. Tog dana donosi Sabor NRH Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom. Zemljište dolazi pod upravu mjesnih i kotarskih odbora te Vlade NRH. Šume su praktički podržavljene dok je poljoprivredno zemljište davano na korištenje zadrugama, kasnije i kombinatima, odnosno stavljano u fond agrarne reforme i kolonizacije. Kao društveno vlasništvo nije smjelo biti u statusu vlasništva bilo koje privatne ili fizičke osobe. Dakako, bilo je iznimaka i nezakonitosti i u tom pogledu.
Posebna je osobitost stavak 2 čl.7: «Bivši ovlaštenici odnosno pravoužitnici zemljišnih i njima sličnih zajednica nemaju pravo ni na kakvu naknadu za oduzeta im ovlaštenja odnosno prava.» Doista, legalizirano bezočno nasilje!
Valja imati na umu da su nekima od tih zajednica (jednoselske - seljačke - plemičke zajednice i poveljene gradske općine) vlasnička prava legitimno potvrđivana i međe ustanovljene još u 13. stoljeću. U Vojnoj krajini kasnije, a u urbarskim zemljišnim zajednica od ukinuća kmetstva i provođenja segregacije (praktički od 1857. - oddijeljenjem skupno uživanih pašnjaka i šuma od ukupne veleposjedničke - u pravilu velikaške i crkvene - imovine). Ne smije se zanemariti da su bivši kmetovi, a od tada urbarci, desetljećima poreznim opterećenjem otplaćivali državi dodijeljenu im imovinu. Država se i tada s veleposjednicima sama dogovorila o primjerenim im naknadama.
Valja naglasiti da su dobro upravljane zemljišne zajednice iz vlastitih prihoda dokupljale zemljište, održavale puteve i gradile mostove, brinule o školi, osnivale vatrogasna društva, osnivale knjižnice i kulturno-umjetnička društva, provodile elektrifikaciju. Bile su kulturna i samoupravna os ukupnog narodnog života. I zato su bile smetnja jednostranačkoj boljševičkoj diktatorskoj vladavini. I zato ih je trebalo zatrti tako da ih se jedva i pomalo s podsmjehom sjećamo. Zato i danas nekima smeta podsjećanje na njih!
Valja podsjetiti da se u prvim (HDZ-ovskim) zakonskim predlozima previđalo vraćanje imovine zemljišnim zajednicama. Bilo je i oporbenih zakonskih prijedloga kao i amandmana (Jozo Radoš u ime HSLS-a) na postojeći Zakon o naknadi. No sve je arogantno odbijano.
«Početkom srpnja 2002. je Sabor dijelom udovoljio zahtjevima Ustavnog suda, no oglušio se hitnoći zakonodavnih potreba. Niti po pravdi postupio niti obećanja ispunio!
No Sabor je pod predsjedanjem mr. sc. Mate Arlovića zaključio: «Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da u roku od 6 mjeseci podnese Hrvatskom saboru izvješće o provedbi zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u kojem će se ukazati na pitanja koja otežavaju njegovu provedbu.»
Na prijedlog zastupnika HSS-a navedeni je zaključak dopunjen slijedećim: «Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da u roku od 6 mjeseci Hrvatskom saboru dostavi prijedlog cjelovitog zakona kojim će se temeljem do sada provedenih rasprava predložiti rješenje povrata i obeštećenje bivših vlasnika za oduzetu imovinu».
Pet je zastupnika bilo suzdržanih dok je njih 85 glasalo za navedeni zaključak.
Što sad misliti, vjerovati, nadati se…?!
Mi u ime 85 zastupnika javno prosvjedujemo protiv toga što se Vlada oglušila na obvezu da izvršava zaključke Sabora! Neka javno i Saboru kaže da ne može izvršiti… U svakom je slučaju otužno kad se nitko javno ne očituje.» (iz Uvodnika 3. broja Zajedničara)
Valja imati u vidu i to da su ovlaštenici zemljišnih zajednica na razne načine pokušali «istjerati pravdu» i političare «uhvatiti» za riječ. Mnoge od ovih ova tema ne zanima niti o njoj išta cjelovitije znaju. Sudovi pak ovlaštenicima nisu priznavali status pravovaljanog podnositelja zahtjeva. Općinari i gradski čelnici počesto su trljali ruke jer, eto, oni sad pod krinkom legaliteta raspolažu s tuđom djedovinom. Gruntovne su odbijale izdati povijesne gruntovne izvatke. Mnogi su uspjeli skupiti solidnu arhivu. Mnogi od entuzijasta su i pomrli u sramu zbog razočaravajuće indolencije toliko željene samostalne demokratske hrvatske države.
Ovlaštenici su se i udruživali obnavljajući ponajprije svoje zemljišne zajednice sukladno Zakonu o zemljišnim zajednicama i Zakonu o udrugama. Povezali su se i u okviru pojedinih područja i županija. Oformili su i svoje vodstvo. Tiskana je knjiga Obnova hrvatskih zemljišnih zajednica te tri broja biltena i tri broja glasila Zajedničar. Uspjeli su okupiti grupu uglednih povjesnika, pravnika, ekonomista i agronoma. Organizirali su simpozij i sudjelovali u zajedničkoj raspravi saborskih odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav, za zakonodavstvo i za pravosuđe. Skupljeno je nekoliko tisuća potpisa na Zahtjev za povrat imovine zemljišnih zajednica. Javna i organizirana aktivnost zastala je u ožujku 2003. iako su se mnogi aktivisti uporno pitali za to što, kako i s kim dalje.
Aktivnost je ponovno obnovljena 2007. obnovom zemljišnih urbarskih općina Turopolja i njihovim udruživanjem
Ovim zaključkom Gradsko vijeće Grada Velike Gorice u ime građana Grada iskazuje svoju javnu političku i moralnu podršku načelima i aktivnostima ovlaštenika i udrugama ovlaštenika zemljišnih zajednica u svrhu konačnog pravednog povrata njihove oduzete imovine.
Slijedom svega naprijed navedenog, predlaže se Gradskom vijeću donošenje predloženog zaključka.
PREDSJEDNIK
KLUBA VIJEĆNIKA HNS-a
Zdravko Lučić