UDBA - Norval

[kuntakinte]

Science Fiction Republic of Jugloslavia
...Već je ovaj stvav prilično problematičan: u pogledu prikrivanja udbaških i komunističkih zločina, stvar ipak stoji drukčije: te zločine i zločince nije prikrivala ova ili ona vlast, nego je njihovo zataškavanje fundamentalna pretpostavka postojanja današnje Hrvatske: tek na dogovoru crvenih i crnih, Udbe i Norvala, da kažem metonimijski, nastaje ova Hrvatska. Svaka analiza koja stalno nema na umu silno delikatnu okolnost tog prazajedništva promašuje bit i vječno iznova pada u dijalektiku fatalnog crvenocrnog hrvatskog ruleta, u kojem kuglica vječno padne na nulu, tj. proleti kroz glavu, pri čemu krausovski uđe na jedno uho unutra a na drugo izađe van: ništa se ovdje iz takve analize ne nauči, pa ni ta osnovna lekcija da te zločine skrivaju i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi tek provizorij kulisne hrvatske demokracije.
...Ovaj je scenarij danas SF, ali 1985. nikako nije bio: bio je najizglednija varijanta razvoja događaja. Službe su imale podatke, znalo se što se sprema, epohalna demontaža Istočnoga bloka je uzela maha, paralelan proces disolucije sovjetskog imperija istovremeno je omogući emancipaciju brojnih nacionalnih država – u nas je to dobro vidio pametni Šuvar, pa je o tome ponešto i kazao i zapisao – i ukratko: oni koji su znali da će biti egzistencijalno ugroženi u neminovnim tranzicijskih vremenima stavili su se na čelo tih promijena. U Hrvatskoj je priprema trajala dugo: osamdesetih intenzivno, ali je započela već u drugoj polovici sedamdesetih, Tuđmanovim putovanjima u inozemstvo, o kojima se šuti jer bi razogovor o njima stubokom promijenio hrvatsku recentnu povijest u jednom danu.
 Ta priprema značila je dogovor onih koji bi u zemlji bili ugroženi nekakvim proustaškim divljanjem, dakle komunista i djelatnika SDS-a i inih službi, te emigracije, koja je ionako bila premrežena radom raznih službi, jugoslavenskih i stranih: ruske, američke, njemačke… Taj dogovor metonimijski nazivamo dogovorom Udbe i Norvala: u njemu nije sudjelovao samo Tuđman, kako preživjeli žele kazati, i opet u strahu od istine i propitivanja svoje odgovornosti za događaje koje slijede, ukratko: rat i pljačku, nego su tu sudjelovali bezostatno svi akteri chorus-linea hrvatske državne politike s početka devedesetih. Recimo, Joža Manolić putovao je u Norval baš kao i Franjo Tuđman. Evo, živ je Jožica, živ je Ljubo Krasić, živi su i drugi svjedoci, pa neka netko na HRT-u o tome napravi dokumentarni film.
 Što je dakle pripremljeno? Pripremljena je primopredaja vlasti. Još je Hegel upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi; ni manje ni više. U nas je Krajačićev intelektualni kružok u dogovoru sa Špiljkom pa onda i inima, među ostalima i Perkovićem, ali i Beogradom, jer disolucija je Jugoslavije strogo kontroliran proces, našao modus vivendi: sve svađe, a sukobi započinju brzo, svađe su samo frakcija, kako je pametno objasnio još početkom devedesetih Manolić, i u tisku, i na televiziji. Recimo, njegova svađa s Vicom Vukojevićem: sve su to frakcijske borbe, baš kao i nevoljkost Perkovića da se ikada podredi Manoliću. Paradigmatski su takvi sukobi Tuđman – Mesić, ili Mesić – Manolić: sve je to ipak bio sukob ukućana, dok onaj s navodnim crvenima nikada u biti nije ni postojao: ta, HDZ-u je devedesetih bio opasniji HSLS i Budiša, prijeteći da demokratski preuzmu vlast, zbog čega je djelomično farsa s HND-om uzela maha kroz onaj dugomjesečni filibastering, no Račan i SDP, koji su ionako bili na koljenima, oporavaljajući se u sjeni događaja koji nisu bili njihov cup of tea: rat i pljačka, ta, što su pošteni i dobri Račan i drugovi s time imali? Konačno, kako bi jedan znameniti akter tih događaja kazao, Račan je stvar ionako konfirmirao ne trudeći se previše oko prvovjere vjerodostojnosti rezultata prvih demokratskih izbora, grublje rečeno: predajući prvi puta vlast onima koji sada moraju obaviti posao koji jedino oni mogu obaviti, što je ostalo pravilo do danas: HDZ isporučuju generali, ne Račan i Mesić, božićnice ukidaju socijaldemokrati, ne HDZ kao stranka kapitala; u Hrvatskoj svako radi svoj posao, kao što mladi premijer Milanović, dobropoučen od Stipe Mesića, i opet predlaže: neka Karamarko pokupi svoje, hadezeovsko smeće, pri čemu je sasvim nejasno kako će Karamarko kao predsjednik saborskoga povjerenstva nepristrano propitivati vlastitu ulogu u prikrivanju i zataškavanju komunističkih zločina od strane HDZ-ovih vlada u kojima je i sam participirao?
Milanović je opet ironičan, pače sarkastičan.
 Ali, prošla su vremena pošalica, jer nema više vremena ni za što, nakmoli za šalu: HDZ u ovom slučaju nije opozicija, HDZ je u ovom sulučaju – sudionik, štoviše protagonist događaja o kojima bi morao sada u Saboru podnijeti računa!
...Točno: sudi li ga se u Njemačkoj, to je izvan vaše kontrole. Izvan kontrole SDP-a i HDZ-a. Milanovića i Karamarka, kojega Milanović sada predlaže za kontrolora, recimo metaforički, sebe sama! Ide on i dalje: To je izvan njihove kontrole onda, i tada će svakako puška opaliti – doduše, veli se u trećem činu, Zoki, trećem, ne drugom – i tko zna tko će time biti pogođen.
 Možda poneko ne samo od naručitelja i izvršitelja udbaških ubojstava, nego poneki krivac na puno teži i krvaviji delikt: dogovorni rat koji je u krvoproliće gurnuo u nas Hrvate i Srbe, a da bi u međuvremenu akteri dogovora opljačkali zemlju.
 Ta, za vatrometa ionako nitko ne gleda zvijezde.
 Hrvatska je u puno ozbiljnijoj situaciji no što mislite: ljudi koji su jednom ovdje zavadili narode, mirno gledajući užas rata i stradanja nedužnih, i opet izazivaju sukob Srba i Hrvata kako bi odvratili pažnju od svojih zločinačkih uloga. Te ljude u Hrvatskoj, ili EU, ili bilo kako, ali već jednom nekako valja privesti pred lice pravde.
 Oni su nam razorili živote, potrošili naše životno vrijeme, ukrali životni rad i trudi, osakatili i poubijali nebrojene, i red je da odgovaraju.
04.09.2013.
AUTOR: ROMANO BOLKOVIĆ

-

udba norval

Istina ili ..?

[kuntakinte]

Romano Bolković
January 8 near Zagreb.
JAVNA TAJNA
...
Šesto, o samom nastanku današnje Hrvatske javnost gotovo da ništa ne zna, kad je riječ o predradnjama obnove državnosti. Nedavno sam u emisiji s Josipom Manolićem plasirao dvije informacije koje ilustriraju ovu tvrdnju: Manolić mi je potvrdio ono o čemu sam i pismeno raspravljao s Brankom Salajem, Tuđmanova putovanja Europom kasnih sedamdesetih naime, a sramežljivo je potvrdio i svoj put u Norval koncem osamdesetih. O famoznom kružoku Steve Krajačića također je bilo riječi. I, uzmimo sada samo te tri informacije: Franjo Tuđman, nakon izlaska iz zatvora, putuje u Švedsku gdje ga u Parlamentu prima Carl Bildt, a samo desetljeće kasnije ta imena postaju protagonisti događaja na tlu bivše SFRJ. Naravno, egzotično je shvatiti da se Tuđman kreće Europom dok drugi proljećari robijaju, očito s placetom Udbe, no, ta činjenica, kao i visoka razina adrese na kojoj je primljen, jasno daju do znanja da je disolucija Jugoslavije planirana već sedamdesetih. Postojanje Krajačićevog kružoka, u koji Manolić ubraja i Mesića, pokazuje da se tih sedamdesetih stvorio i nukleus one vlasti koja hrvatskom vlada od obnove njene državnosti: Tuđman, Mesić i Manolić ne samo da su odredili devedesete, nego se utjecaj Mesića i Manolića jasno očituje u svemu što se i danas u Hrvatskoj zbiva. Manolićev put u Norval, koji je premijerno posvjedočio prije tri tjedna, otkriva pak nešto više o famoznom pomirenju partizana i ustaša: očito, nije tu riječ samo o tradiciji Luburić-Bušić-Tuđman, nego o široj političkoj platformi; uostalom, kao što će jednom pokazati povijesna istraživanja, pitanje je tko se tu kome pridružio, Manolić Tuđmanu ili Tuđman Manoliću.

Sedmo, ni današnji se odnosi moći ne razabiru ni u najmutnijim predstavama: tko je ta politička kabala koja zapravo upravlja Hrvatskom? Recimo, kad pogledamo današnju antikorupcijsku borbu: tko je tu nastradao a tko je ostao nedirnut? Iako izgleda paradoksalno, no zapravo je intaktna ostala sama srž HDZ-a – njegov klijentelizam. Jer, ideološki amalgam nacionalnog pokreta izražen formulom: Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + Hebrangov antifašizam, odavno je u ropotarnici postkomunističkih ideologema; HDZ je klijentelistička interesna zajednica čiji članovi imaju samo jedan program: oni hoće vlast. No, tko je zapravo napravio taj raspored moći, u kojoj nije puno sudjelovao, ali ju je omogućio? S vremena na vrijeme, na fotografijama vrha pokreta, ta se figura ukaže u punini svoje očinske blagosti: lik je to Franje Gregurića. Zanimljivo, no nitko iz plejade hrvatskih predsjednika vlade devedesetih u ovim događajima nije ni spomenut, pa ni nomenklatura koja je za vlasti Šarinića, Valentića, Mateše i Gregurića u Hrvatskoj etablirana: recimo, Luković drži Todorića, Todorić ministre i Rohatinskog, a najsimpatičniji državni dužnosnik drži ključeve odluke hoće li u ime te oligarhijske strukture pokušati na izborima učiniti sve što je u njihovoj moći da bi se distribucija moći i dalje kontrolirala.

Osmo, da nekako zaključim, tu su i famozni „pritisci izvana“. Već je spomenuto da je Hrvatska ponajprije uvjetovana utjecajem visokih međunarodnih adresa: kad dođu na vlast, i HDZ i SDP slijede istu agendu, pa HDZ izručuje vlastite generale, a SDP ukida božićnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama lišenim bilo kakve političke supstance. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska aranžmanima s MMF-om i svjetskim financijskim institucijama; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU... uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpuno nesuverena zemlja. No, da ne dokazujem očito, u Hrvatskoj se ni bjelodano ne priznaje: sjetite se samo koliko puta je hrvatska stana priznavala pa poricala ulogu SAD u pripremi Oluje, bez obzira je li bilo riječi o političkom imprimaturu ili vojnoj pomoći?

 Očito, o koječemu se u Hrvatskoj ne može govoriti, pa o tome valja šutjeti. Jer se bogec človek ne bi štel zamerit, a ne valja ni s nikiem iskreno. No, da nekim slučajem imate tu životnu sreću ne roditi se kao Hrvat, recite, iskreno, samome sebi, da se nekom ne zamerite: biste li voljeli živjeti u takvoj državi?

 Ne? Onda, ako ste konzekventni, imate izbora: ili emigrirajte ili progovorite.
https://www.facebook.com/romano.bolkovic?fref=ts

Romano Bolković Zvonimire, ovo je tekst napisan 2011. godine!
Nažalost, prijatelju, ja sam sve već odavno napisao, ali, iako sam ovaj tekst objavio u OBJEKTIVU, pa potom ovdje par puta, kao i na svome blogu Vaseljena, vidim da se to ne čita, ili se, ako se i čita, prešućuje. Ne mislim tu na tebe, naravno da ti je mogao promaknuti, bože moj, zašto bi itko bio obvezan na sve moje radove, nego govorim o pravilu: sve što se zbiva ja sam već istumačio godinama prije! Ne šalim se, ne hvastam, čak ne rezigniram: naprosto konstatiram, i, za svaku tvrdnju imam dokaz: emisiju ili publiciran tekst.
Što se može, tak ti je to.

+
http://www.forumgorica.com/politika/tudman-nema-nista-s-pljackom-hrvatske/msg53770/#msg53770