http://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Gustav_Mato%C5%A1Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.),
...U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije
...Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju
...Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb.
...Književni rad
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
- jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
- te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera. Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva.
...Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama.
...No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti.
-
http://hr.wikisource.org/wiki/Nekad_bilo_%E2%80%94_sad_se_spominjalo...Veče... Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića.
...Sve je tu staro, latinsko i katoličko, i čisto se prepadnem opazivši u kutu paklenu voltersku naslonjaču, na kojoj se izvalio onaj koji iščupa austrijskom orlu dvoglavcu među inim perjem i ponosni Hrastovac. Napoleon baca sa naslonjače, to jest sa broda, svojoj ljubi Francuskoj tužan pogled i poljupce. Sjetivši se na moju majku i gledajući kroz onaj prozor na bijeli Zagreb, na moju Francusku i moj Pariz, pritisnem mom prognaničkom sapatniku na prašno korzikansko lice svjež poljubac pa sjednem snujući, pored njega na stolicu... Što bi bilo, da je Hrastovac i danas biser na ilirskoj kruni kakog Napoleonovića?
...Zazvonilo na misu, a ja se vratim preko groblja i pročitam ovo na jedinom kamenitom krstu:
Muzsek dole skerlyak kayti nasz gespen
LUSTRISSIMUSZ SZTIEFF ZSUGECZ DE BATINABREG TUTU JEJE.
Oko crkve »cintor« sa niskim zidom, kao da su ga ovčas ostavili Avari ili Obri, a na cintoru mlade šljive i bijele guske. Crkva miri kao magazin starih kožuha — pusta sirotinjska vidi se da joj se kolator probećario. Na zelenoj, staroj propovjedaonici ima i bijelih jelovih dasaka, kao da su od vješte desnice našeg Šarla. Kako sv. Antuna Padovanskog obezglavljena baciše pod pijevnicu, ostade na nekom oltaru samo njegov simbol: neka glava koja bi htjela da bude svinjska. Crkva je napola okrečena, i mjesto nekog sveca vidi se samo parče čudnog mesa na mučeniku ražnju na koji škilji ispod vapna rutava njuška nekakvog biblijskog Čivutina. Od one poznate scene ostade u hrastovačkoj crkvi samo par golih nogu u vrsti zdjele — šta li! Za jednu se nogu zakačila neka debela, predebela ženska ruka, a druga ruka pritisnula na drugo koljeno kao pramove Magdalenine kose ili hrastovačke slame. Taj »srcedrapatelni« prizor gleda neka — bit će ženska — njuškica sa sentimentalnim prstićem u djevičanskim sanjarskim usnama.
...Kad puranbaron izjede svoje plave suze u jednom konvulzivnom gulašu — a jede ko da je na komisiji! — stane nam nizati u bučnom bečkom dijalektu:
— Uveče, prije nekih deset dana, dođe mi na poštu u Hudi Betek distingiran stranac i, pošto ostadosmo sami, skine ogrtač, i šta mislite, koga upoznah?...
...Da se nije mučenik utopio u Lomnici, da mu zli ljudi nažao ne učiniše!...
...U daljini Okić, Susjed, domovina Tahija i Petrice Kerempuha, medvedgradski zidovi kao žena koja vodi pred sobom okamenjeno dijete... Budne mi kao da će me ova luda vilinska sestrica, probudivši se, ponijeti preko Vukomeričkih niskih gorica i preko Kupe na Klek, na grob Kraljevića Marka gdje se roče bijele vile sa plahovitim Grabancijašem, crnim đakom.
...Pošto se hrastovački Drmačić gubljaše prašnom cestom prama razbacanim kućama seoskim, govoraše mi crkvenjak da je to Ciprijan pl. Golubić, bivši »crnoškolac«. I vraga bi na ledu potkovao, zna praviti tuču kao svaki pop. Župnik ga poštuje, premda nikada ne ide u crkvu.
...Poslije podne me sprema u vrtu kapelan za privatni ispit, čitam Smiljki u zapuštenom parku starog hrastovskog »grada« Freudenreichova Udmanića ili joj kupim školjke ili lopoč-cvijeće, veslajući po starom vlasteoskom ribnjaku, punom kornjača i šarana. Odlazim pokoji puta i brici i uvijek nađem dva-tri rezanca na jarećoj mu bradici. Pomažem i učitelju u školi. Obađoh s ujakom i kapelanom plemenito Turovo polje, sumorno Pokuplje, to sumorno srce sumorne Hrvatske, divljah se ruševinama Samobora, Okića, slavnog Ozalj-grada, bijah u divnim Mokricama i starom Slavetiću, gnijezdu starih Oršića. Brzo se priučih na staru luntu iz koje prvi put ubih mjesto vrabaca najbolje tele i koja imađaše tako jak udarac da mi prvi put malo te ne očepi rame.
Od stalnih gosti dolažaše nam vlastelin, grof ...ić, na glasu kao najćutljiviji član ne samo hrvatskog već jamačno svih svjetskih parlamenata. Premda se našao kod nas svaki dan točno u deset, po žezi i po gromu, pijuckajući natenane slavnu ujakovu komovicu, čvareći se do podne — često sam samcat, ne sjećam se da sam mu čuo glasa. Ono malo običavaše šaputati kao da je grlobolan. Ne mogah vjerovati da taj mutavac sa licem nepromjenljivo rumenim — kao da je namazano spolja crvenom bojom poput uskrsnog jaja — sa brkovima i kosom kao od žutih kučina, sa vječnim cilindrom i vječno bijelom svilenom maramom okovratnicom, da se taj mogaše brojiti prije desetak još godina među najopasnije austrougarske mejdandžije, lovce na žene i na lisice, i među prve kockare. Jedan jedini put htjede reći nešto glasno: kada se govoraše o bogatoj, staroj baronici Bonati koja kupi imanje u Slavoniji svom ljubavniku, mladom i krasnom plemiću Željeskoviću. Naš grof skoči, mahne rukom kao sabljom, razvali usta i — klone strven na svoje običajno mjesto — na »grofovu stolicu« — šapnuvši:
— Aaa... štrici!
...— Rado, sin gospođe Piljevićke, koja zna za svaku zagrebačku »finiju« gospođu u koliko sati po podne pije kafu sa mlijekom, taj Radovan izgubi funkciju berača zagrebačke »placovine« i ode iz Hrastovca kao špan nekog Medekovića koji kupi budzašto lijepo plemićko dobro u J.
...... Preksutra ću čitati u novinama da su ranjeni Aufzac i Hegedušević, a ostali uapšeni pod razbijenim prozorima nekog hrvatskog zastupnika.
...Vraćajući se iz Velike Gorice gdje za okladu uđe u lavlji kavez, čuje uveče iz bračne sobe sumnjivo ćaskanje. Donja polovina prozora zastrta, a on se pope na šljivu.
...Osmi dan iza Zefirova veselog boravka vrate se krave kući bez Andraša. Nađosmo ga tek oko ponoći na sjenokoši Mačjem Jarku. Ležaše na trbuhu, na rubu drvenog zdenca i šaputaše kao u zanosu nesuvisle pobožne riječi. Katkada vikne, i ne znamo plače li, smije li se. Oko njega seoske babe pa u ekstazi poju pjesme u slavu Majke božje. Sutradan se skrcalo na Mačjem Jarku svijeta kao na proštenju — cijela plovanija, pjevajući psalme. Došlo i okolnog svećenstva. Ne bijaše čovjeka koji u zdencu lijepo ne vidje Bogorodice.
O čudu progovoriše i novine. Ujak ode dvared u Zagreb duhovnim vlastima. Onih noći rodi nekoliko žena, a iz cijele Hrvatske stane grnuti narod na sveto mjesto Majki božjoj od Pomoći. Hrastovac ne bijaše one dvije nedjelje gora župa od Marije Bistrice u ljetnoj dobroj sezoni.
... Mačka se vazdan prala, ujaka pekao barometar na desnom nožnom palcu, a uveče za tople kišice dojezdi otmjen gost koji se prikaže dr Hagen, kršćanski arheolog iz Njemačke. Zamoli da mu ujak još večeras pokaže, ako ima, stare crkvene stvari koje će on zamijeniti novima, a ako je baš do toga, i novcem nadoplatiti. Napabirčio se crkvene starine po vascijeloj kajkavskoj kraljevini.
...... Selo odmirisalo po konoplji, lišće pada, a grožđe se zarudjelo i pocrnjelo kada Zefir svrši dekoracije u kapelici Majke božje kod Zdenca. Inteligencija cijelog kraja kao na jajima, sve bi htjelo vidjeti djelo mladog umjetnika. Da bude iznenađenje veće, pokrije Zefir slike hasurama i nosi ključ kod sebe. I dođe žuđeni dan. Crkvica i Mačji Jarak, sve puno naroda kao smokva zrnja.
-
Hrašče?Harastya, Hrascha, Hrasthya, Hrastya, Hrasschan, Hrasstya, Hrasche.
...I kaptol zagrebački držao je na početku XIV. vijeka neke posjede u Hrašču,
...Jedan dio hraščanskih zemalja spadao je i pod stari grad Želin, koji je tada bio u kraljevskom posjedu.
...Godine 1387., darovao je kralj Sigismund posjede želinske u Hrašču i Petrovini općini zagrebačkoj.
Povijest POT