Povijest Turopolja

[Bilaj]

Joj jedva sam našao ovo. Sva sreća da je google spremio u privremenu memoriju.

Stoga copy pastam što je go2sleep na forum.hr objavio. Budem kasnije ispravljao ove dijalektičke znakove.

Ime Turopolje prvi put se spominje 1334. u zborniku arhi?akona Ivana Gori?kog, u kome se, me?u ostalim crkvama zagreba?ke biskupije, navode: I lem ecclesiae de Campo Turouo. Ime dakle ne poti?e od Turaka. Do 16 vijeka zove se Turopolje Campus Zagrabiensis, Zagreba?ko Polje, a tek u tom vijeku po?inje se javljati ime Turopolje (Campus Thuropolya, districtus Thuropolia), i to prvi put 1.2. 1530, kada se tamo držao sabor plemi?a kraljevine Hrvatske. Dalje se to ime sve ?eš?e upotrebljava, dok nije tamo od 18 vijeka, sasvim istisnuo ime Campus Zagrabiensis.

Ime Turopolje izvodi se od imenice tur, kojom su stari Slaveni nazivali velikog preživa?a od roda bovida goveda. Njegovih se kostiju našlo u paleolitskoj naseobini krapinskog ?ovjeka. Negda je tur u stadima pasao i po Turopolju gdje su ga našli Hrvati, i po njemu prozvali polje imenom, koje su poznavali iz stare svoje domovine iza Karpata. Tur je bio kod starih Slavena, kao i kod Germana, sveta životinja. Praslovenska rije? tur zna?i bik oploditolj i bog sunca. Gotovo po svim slovenskim, pa germanskim i madžarskim zemljama, gdje su negda Slaveni obitavali, ima mjesta i voda, ?ija su imena izvedena ud rije?i tur.

Najraniji poznali stanovnici Turopolja bili su Iliri, pa od po?etka 3 vijeka prije I. su Kelti Skordisci, koji su kod sastava Kupe i Save sagradili grad Segestiku. Rimljani su u taj kraj provalili 119 prije Is., a stalno su njime zavladali u vrijeme Trumvira Oktavijana (cara Augusta), koji je osvojio Segestiku 35 prije Is. Za rimskoga carstva procvala je Segestika pod imenom Siscia (Sisak), kao glavni grad pokrajine Pannonia Savia. U sjevernom kraju Turopolja Rimljani su osnovali naseobinu Andautoniju (Š?itarjevo na Savi), koja je cvala u vrijeme cara Domicijana (86—96). Na samoj Turopoljskoj teritoriji, u Velikoj Gorici, prona?eno je 1908 staro groblje, s predmetima iz tri kulturne epohe: prehistori?ke halštatske, rane carskorimske i rane sredovje?ne.

Poslije diobe rimskog carstva (395) Turopolje je, kao dio Panonije, ostalo u zapadnom carstvu, a poslije pada toga carstva (476, 480) pripalo je Odoakrovoj državi (do 493), pa državi Ostrogota, a zatim je dijelilo sudbinu Posavine. U Posavini se, pošto je osnovana zagreba?ka biskupija (1094), sve više isticao grad Zagreb, po kome se i Turopolje zvalo Zagreba?kim Poljen.. Stanovnici toga polja, Turopoljci, bili su u 13 vijeku, kad ih historija po?inje spominjati, jobagioui, slobodni ljudi, vezani ipak nekim dužnostima prema gradu Zagrebu.


Podijeljena su mišljenja o postanju plemenite op?ine, Turopolje (Universitas nobilium Campi Zagrabiensis). Dok joj neki istraživa?i nalaze osnove u sistemu castrorum, kakav je u Madžarskoj provodio kralj Stjepan I., drugi, modu njima T. Smi?iklas i Aleksandar Bresztiyenszky, drže je ostatkom starohrvatske plemenske župe ,s istim osnovnim uredbama: krvna veza, pobratimstvo, pa, uz individualno vlasništvo, zajedni?ka plemenska imovina, naro?ito u šumama i pašnjacima. Utjecaj sistema castrorum, pošto su Hrvatskom zavladali Arpadovi?i, i kasnije pravnih uredaba, ne da se pore?i. Kao što su druge hrvatske plemenske župe birale župane, svaka svoga, koji je bio vojskovo?a, upravitelj i sudac svoje župe, tako je i Turopolje plemenska župa kroz vjekove birala svoga župana (comes, supanus).

Bresztyenszky je pobio mišljenje nekih madžarskih historika, da su Turopolje ostatak starog turskog plemena. Poticaj takvomu mišljenju nalazi Šiši? u politi?kom držanju Turopolja 1836 do 1848, kada su oni, u jeku hrvatskog ilirizma, gotovo listom bili u unio-nisti?kom taboru, u hrvatsko-madžarskoj stranci. Madžarofilstvo Turopolja tuma?i Deželi? drugim razlozima (ne madžarskim porijeklom), od kojih nije najmanji bio bojazan, da bi (pristavši s Ilirima) izgubili svoje stare pravice i konstituciju. Za dokaz hrvatstva Turopolje navodi Deželi?, pored njihovih imena, popove glagoljaše me?u njima, i upotrebu glagoljice. Turopolje isprave pisane su latinskim jezikom, ali na svojim spraviš?ima (skupštinama), što su ih držali u gradu Lukavcu Turopoljci su raspravljali hrvatski i zapisnike pisali hrvatski, tako u 18 vijeku, iz koga su se, me?u ostalim sa?uvale hrvatske zakletve Turopolje ?asnika, župana i zastavnika.


Sve do po?etka 13 vijeka vrlo su oskudne vijesti o Turopolju i njegovim stanovnicima. Prva bi vijest bila iz 1225, kad je kralj Bela IV. neke Turopoljce izuzeo ispod službe gradu Zagrebu i u?inio ih slobodnim plemi?ima. Tu ispravu je potvrdio kralj Matija Korvin 15/10 1466. Isprva od 1249 govori o jobagionima (slobodnim, ali još ne plemenitim ljudima) grada Zagreba, kojima je ban ?itave Slavonije (Hrvatske) Stjepan povratio šumu, njihovu staru plemenštinu. što ju je svojatao Ivan Jarosavljevi?. gospodar Oki?-grada, i 1255 joj to?nije ozna?io mede. Banovu restituciju šume jobagionima grada Zagreba potvrdio je 1255 kralj Bela. Na saboru u Zagrebu 26/5 1278 popisane su stare sloboštine turopoljskih jobagiona grada Zagreba, o ?emu im je izdao povelju ban Nikola, a kralj Vladislav je 1279 potvrdio. Turopoljci su uvijek nastojali, da njihove stare povlastice priznaju i potvrde novi kraljevi, vojvode i banovi.


Kralj Sigismund izdao je više povelja o pojedinim licima i posjedima u Turopolje, a dvije se povelje, od 9.2. 1436, odnose na op?inu Turopolje: jednom je potvrdio povelju kralja Bole IV. od 1225 za posjed Odre, a drugom povelju kralja Vladislava od 1279. Za vladanja kralja Sigismunda podigla se u Hrvatskoj do najve?e mo?i i ugleda porodica grofova Celjskih. Gotovo cijelo Hrvatsko Zagorje bilo je u njihovoj vlasti. Fridrik i Ulrik zavladali su i Medvedgradom (1436), ?ija su vlastela odavno prisvajali neko pravo na Turopolje, te su uticali na njegovo op?insko ure?enje. 7.9. 1437 došli su Turopolje izaslanici u Rakovec (kod Križevaca) pred kneza Ulrika, koji im je potvrdio povelju kralja Sigismunda o Turopolje statutu. Hrvatski ban knez Fridrik Celjski osnažio je Turopoljcima u Celju 27.8. 1447 povelju kralja Sigismunda o posjedu Odre, a kralj Vladislav Posmr?e uzeo ih je u zaštitu protiv Rascijana (Srba), koji su pobjegli ispred Turaka i našli zakloništa kod kralja i velikana, naro?ito kod knezova Celjskih. 22/11 1447 pisao je kralj iz Praga banu Ivanu Vitovcu, da štiti Turopolje u uživanju stare slobode, i Srbima je strogo zabranio, da ne uznemiruju Turopoljce. Od razmirice sa zagreba?kim kaptolom zbog desetine (1466/67) Turopoljci su dosta stradali, jer ih je crkvena vlast za neko vrijeme bila izop?ila.


Poslije pogibije posljednjeg Celjskoga grofa Ulrika u Beogradu, bili su na Medvedgradu razli?iti gospodari. Izme?u njih je za Turopoljci najkobniji bio Ivan Tuz od Laka, brat zagreba?kog biskupa Osvalda Tuza. Kad su Turopoljci podigli grad Lukavec, nije to?no poznato, ali valjda izme?u 1474 do 1479. Kako je prijetila opasnost od Turaka, pozvali su oni u pomo? me?ve?gra?skoga vlastelina Ivana Tuza. On je Turopoljci dao za odbranu grada 12 puškara, koje poslije nije više iz grada izveo, ve? su oni šta više otjerali iz grada Turopoljci, a grad je onda prisvojio Ivan Tuz. On je bio nasilnik i bezakonik. Znao je ipak predobiti kralja Matiju Korvina, koji mu je poveljom od 6/5 1481, primivši u ime zaloga 12000 forinata, predao gradove Medvedgrad, Rakovac i Lukavec. Uskoro zatim, optužen od ?itavog hrvatskog plemstva, pobjegao je u Veneciju, gdje je i umro.

Grad Lukavec darovao je onda kralj Matija svomu sinu, vojvodi Ivanu Korvinu. Kralj Matija je Turopoljcima 28/6 1847 izdao povelju, kojom je svim sabira?ima poreza u Hrvatskoj oštro zabranio uzimati od plemi?a Turopoljaca porez od 1 for. po ku?i, jer su oni od toga, kao plemi?i kraljevstva, bili oslobo?eni. Kralj je ujedno zabranio sve, što bi moglo vrije?ati njihove sloboštine i njihova prava. Poslije Ivana Korvina držala je grad Lukavec o njegova udovica Beatrica Frankopanka. Ona se preudala za brandenberškog markgrofa Jurja, koji je, poslije njene smrti, zavladao gradom Lukavcem i drugim pokojni?inim gradovima. Juraj Bran?enburški bio je pustolov, nasilnik i rasipnik. Njegovo su nasilje teško osje?ali i Turopoljci, pa su se, vide?i da njihovoj slobodi prijeti opasnost, tužili kralju Vladislavu II. i zamolili potvrdu svojih povelja. Kralj je njihove poslanike saslušao u Budimu i potvrdio im povelje 8/3 1514, a 16/11 naložio je banu Petru Berislavi?u, da ispita tužbe Turopoljaca, pa ako su opravdane, neka zaštiti Turopoljce na njihovim pravima. Ali naredbe kraljeve slabo su koristile. Vlast je kralja Vladislava bila uništena, a nije se podigla ni za njegova nasljednika Ljudevita II.

27/11 1524 markgrof Juraj prodao je svoje gradove Varaždin. ?akovec, Medvedgrad i Lukavec kraljici Mariji, ženi Ljudevita II. Protiv te prodaje protestirali su Turopoljci još istoga dana pred zagreba?kim kaptolom. Parnica se svršila kraljevskom presudom Budimu 4/12: Markgrof Juraj gubi svako pravo na Turopolje. Oni mu nisu dužni nikakve službe; Turopoljci su pravi plemi?i kraljevine, koji su dužni jedino banu hrvatskomu i županu zagreba?komu.

[Bilaj]

Turopolje (drugi dio)

Kao plemi?i bili su dužni jedino banu hrvatskom i županu zagreba?kom o Martinju svake godine pla?ati 18 pensa ili 3 forinte 60 dinara ugarske vrijednosti, a imaju namiriti zaostatak od 8 maraka ili 16 forinata; opel im se odre?uje stara dužnost, da ratuju za odbranu domovine, kao i svi plemi?i kraljevstva hrvatskoga, 5/12 kralj je naložio ?azmanskom u kaptolu, da Turopoljci opet podvrgne sudbenosti bana i banovca, i da ih pridruži gradu Zagrebu, od koga su silom bili otkinuti. 9/12 zabranio je kralj kapetanima medvedgra?skomu i potkapelanima medvedgradskom i lukave?kom da ne smiju uznemirivati Turopoljce 7 /4 1525 obnovio je tu zabranu, a 27/5 preporu?io je Turopoljce zaštiti bana Franja Bacana i banovaca. 10/10 ?azmanski je kaptol, bez i?ijeg prigovora, izvršio i objavio Turopoljski kraljev nalog.

Poslije poraza krš?anske vojske kod Moha?a (1526), Turopoljci su u nastaloj borbi za ugarsko-hrvatski prijestol, pristajali uz Ivana Zapolju, ?ijoj je stranci u Hrvatskoj bio na ?elu Krsto Frankopan. 1/11 1530 držan je u Turopolju hrvatski sabor.
Oko 1547 Turopoljci su podigli parnicu protiv bana Nikole Zrinskoga zbog grada Lukavca (da ga on nezakonilo drži) i razli?nih šteta i nasilja, šio su ih njima nanijeli ljudi Zrinskoga. naro?ito lukave?ki kaštelan Gašpar Držani?. Parnica je došla i do samoga kralja Ferdinanda, a svršila se tek 26/10 1553 mirovnim sudom u Požunu. Ban Nikola Zrinski vratio je Turopoljcima grad Lukavec sa svim pripacima i zemljama, topovima, strjeljivom i oružjem, a Turopoljci su izjavili, da zaboravljaju sva nasilja i otima?ine, što su ih pretrpjeli od njega. Kasnije su Turopoljci imali parnice zbog grada Lukavca i s Nadaždima, ali su Turopoljci ostali vlasnici svoga gra?a. Poslije im ga je dosudio (1582) ban Krsto Ungnad.

Turopoljci su dobro znali, da su sloga i pravo bratstvo ?vrsti temelji i jaka obrana njihove plemenite op?ine. Zato su 15/2 1560 predstavnici plemi?skih porodica Turopolja došli pred zagreba?ki kaptol, gdje su se svi pobratili i obnovili staro bratstvo, obavezuju?i se na me?usobnu pomo? i zajedni?ko snošenje troškova u odbrani zajedni?kog dobra i dobra svakog pojedinog brata, ako bi mu tko posjed poricao ili htio oduzeti. Ure?ene su ustanove, op?inske uprave, suda i nasljedstva me?u bra?om tako, da posjed Turopoljski nije mogao do?i u tu?e ruke. Kralj je Ferdinand 29/4 i 11/5 1560 u Be?u izdao nove darovnice za Turopolje Da njihova prava i sloboda budu još bolje utvr?ene, potvrdio im je 17/6 1561 presudu kralja Ljudevita II. od 4/12 1524, kojom su priznati pravim plemi?ima, nezavisnim od Medvedgrada i od grada Lukavca. Novi statut T. op?ine, od 1560, potvrdio je kralj Rudolf 8/3 1582, i tako mu dao zakonsku snagu. U toj povelji istaknuto je, me?u ostalim, i pravo, da Turopoljci mogu, po svom starom obi?aju, birati izme?u svoje bra?e župana ili komeša (comes), koji ?e ih zastupati pred kraljem ili banom i suditi u njihovim raspravama. Od njegova suda slobodno im je prizivati na sud zagreba?kog župana ili bana i dalje na samoga kralja. U raspravama s drugim plemi?ima imaju tražiti pravdu u zagreba?kog župana. Ako se me?u Turopoljcima prolije krv, zemaljski župan (comes terrestris), za primjer i strah drugima, može prije svakog drugog suda od krivca odmah da ubere dvije forinte kao kaznu krvavicu. Župan ima u svom podru?ju vlast, da može prekršitelja reda i zakona uhvatiti, globiti i kazniti. I žena je imala dio u bratstvu, ali k?i ili sestra, ne?aka ili druga ro?aka plemi?a, koja bi bez njihova znanja i dopuštenja pošla za neplemi?a ili za kmeta, gubila bi pravo nasljedstva kao i pravo posjedovanja me?u njima.
Dok povelja kralja Bele IV. od 1225 navodi obdarene (njih 11) jedino njihovim li?nim imenom, povelja kralja Rudolfa II. od 1582 navodi 113 Turopoljskih plemi?a li?nim imenom, prezimenom i mjestom porijekla.


Osim turskih upada nema poslije sve do 17 vijeka znatnih doga?aja u historiji Turopolja. Tek 1602—1607 zabilježene su neke razmirice s ina?e vrijednim banom Ivanom Draškovi?em (?iju su obitelj T. pobratili još 1570). T. su imali tada okapanja i s dvorom, jer su se otimali od davanja ratnog poreza protiv Turaka. Tek poslije mira s Turcima na uš?u rijeke Žitve 1606, prestala je potreba toga poreza, pa je kralj Rudolf 16/1 1608 u Pragu potvrdio Turopoljcima negdašnju privilegiju kralja Matije Korvina o oprostu od ratnoga poreza plemi?a jednoselaca, što je obnovio u Be?u 16/5 kralj Ferdinand II., a 19/6 naložio je banu Nikoli Frankopanu, banovcu i sabira?ima poreza, da ne smiju od T. ubirati poreza.

Od 1615 pa do konca 17 vijeka T. eu mnogo ratovali s Turcima. Zato ih je kralj Ferdinand III. ponovno oslobodio od poreza (18/6 1649), a Velikoj Gorici podijelio je ve?a sajamska prava. 1650 bila je u T. nezapam?ena glad. T. su opet morali trpjeti nasilja od razli?nih ljudi, te ih je sam kralj Leopold morao uzeti u zaštitu (1659/60). Zimi 1696/97 pritisnula je T. njema?ka vojska, koja je tamo bila nastanjena. Radi vjerne službe i zasluga u ratu protiv Turaka, hrvatski je sabor u Varaždinu 1702 Turopoljce za uvijek oslobodio od svakog poreza. Taj je zaklju?ak sabora potvrdio kralj Leopold 11/12 1703, a 14/3 1708 Josip I. i zajedni?ki ugarsko-hrvatski sabor 1723, ?l. 92. Ipak je, kad su T. odbili da pla?aju neki nov raspisani namet, hrvatski sabor odredio 1743, da se silom ubere.

Zanimljivo je, da se u T. još 1733/34 vodio proces protiv vještica.
Kako su se pri obnavljanju Turopoljskog magistrata doga?ali razli?ni nemiri i zloupotrebe, izdao je 8/6 1736 ban Josip grof Esterhazi poseban statut, kojim se ure?uju izbor (restauracija) i spraviš?e Turopoljsko U nizu kraljevskih povelja 17 i 18 vijeka bez sumnje je najvažnija povelja kralja Karla III. od 7/1 1737, kojom je dao plemenitoj op?ini T. pe?at s grbom, dok su dotadašnje T. doma?e isprave pe?a?ene privatnim pe?atima župana. Tako je plemenita op?ina za svoje ?lanove dobila zna?aj vjerodostojnog mjesta (locus credibilis), te isprave, pe?a?ene njenim pe?atom nisu trebale daljeg ovjerovanja pred zagreba?kim kaptolom ili drugim kojim vjerodostojnim mjestom izvan Turopolja. Oko grba ima napis: Sigillum communitatis nobilium campi Turopolya, a u samoj povelji ta?no je grb opisan.

Pošto su se 1746 ponovili nemiri pri restauraciji Turopoljskog spraviš?a, proglasio je hrvatski sabor 1749 regulatorski statut za plemenitu op?inu Turopolje. Glavne su ustanove toga statuta: ?etiri dana prije sv. Lucije (13/12) ima župan ili njegov namjesnik pozvati pojedine su?ije (22), da pošalju na restauraciju svoga suca i još jednoga ?lana su?ije; koje imaju dva suca, neka pošalju obojicu, i ne biraju napose nikoga drugog. Ako je koje od 12 i asesorskih mjesta upražnjeno, ima se najprije izvršiti izbor asesora. Kad su sva asesorska mjesta popunjena, bira se najprije župan (špan), za koju ?ast kandidiraju tri najvrijednija asesora. Izabranomu ima se svatko pokoravati i štovanje mu ukazivati. Zakon priznaje županu naro?ito svu onu vlast i prava, koja su župani plemenite op?ine od starine uživali. Županu se bira zamjenik, substitutus comitis terrestris, u svim, naro?ito u sudskim poslovima. Zatim se bira bilježnik, pa posebni podžupan (vicarius) za vrhovlje, i to izme?u dva vrhovna asesora, po mogu?stvu pismen ?ovjek. Zatim se biraju po starom obi?aju kapetan i zastavnik Turopoljske plemi?ke vojne ?ete (u vrijeme mira 120, a u ratno doba 300 ljudi). Za sabiranje javnih dohodaka bira se unaprijed svake godine posebni prijamnik perceptor, komu zakon naro?ito nalaže, da se, dogovorno s fiskom, brine za pove?anje dohodaka i da nadgleda djelovanje lugara.

Gospodarenje glavnim dijelom zajedni?ke plemenske imovine Turopoljske, Velikim Lugom, izgleda, da nije bilo najpovoljnije. Zato se odre?uju ustanove daljega postupanja. Za ?uvanje grada Lukavca birali su kaštelana, zatim dva sudska svršitelja, jednoga za ravno Turopolje, a drugoga za vrhovlje. Govori se o slobodi izbora, kako se ima obezbijediti. Ostale ustanove zakona 1749 ti?u se sudstva. Ne ure?uju se nove, ve? se potpunjuju neke pre?ašnje ustanove i obi?aji. 0 tužbama, raspravama i osudama treba da se vode zapisnici, a stranke imaju pravo da traže prijepis

1780—1790 i Turopolje je pritješnjavao apsolutizam i centralizam cara Josipa II., koji je plemenitu op?inu sasvim podvrgao zagreba?koj županiji. On je dao popisati (1782) sve stanovnike Turopolja, te kako od kmeta tako i plemi?a izgoniti blago i žito. 1809—1813 pripadala je Hrvatska na jugu od Save Francuskoj. Sudbenost Turopolja bila je ukinuta, a upravu su vodili posebni francuski suci i bilježnici. Po odlasku Francuza obnovljena je 27/9 1813 stara uprava op?ine. Ipak se dio Hrvatske na jugu od Save s Turopoljem nije odmah vratio ostaloj Hrvatskoj, ve? je sjedinjen s austrijskom Ilirijom, kojoj je sjedište bilo u Ljubljani, a službeni je jezik bio njema?ki. Tek su 1822 i ovi krajevi vra?eni Hrvatskoj, i došli su pod upravu bana, a hrvatski je sabor 1832 potvrdio T. plemi?koj op?ini zamoljeno spraviš?e (skupštinu).

[Bilaj]

Turopolje (tre?i dio)


Protiv narodne ilirske stranke osnovana je 1841 hrvatsko-madžaronska stranka. Plemenita op?ina Turopoljska je u toj borbi bila glavna potpora madžarskoj stranci. Ve? za restauracije zagreba?ke županije 30/5 1842 bilo je oštrih sukoba izme?u obje stranke. Restauracija, od koje je zavisio dalji napredak narodnog (ilirskog) preporoda, svršila se pobjedom ilirske stranke. Zasluga za to najviše se ima pripisati, osim Gaja, velikomu županu Nikoli Zden?aju, starinom plemi?u T. U svojoj skupštini 7/6 u Velikoj Gorici protestirali su T. plemi?i protiv izvršene restauracije zagreba?ke županije i poslali reprezentaciju samomu kralju, u kojoj su zamolili, da im se vrati njihova okrnjena ustavna sloboda. Od tada T. pitanje nije silazilo s dnevnog redii punih 6 godina (1842—1848), ni u ugarskom ni u hrvatskom saboru, ni u raznim županijskim skupštinama, a T. župan A. Josipovi? bio je osoba važna u historiji ?itavog naroda. Ilire je najja?e žacnulo, što je Turopoljska op?ina pisala kralju i svim županijama madžarski. Turopoljsku reprezentaciju oduševljeno su pozdravile madžarske županije, i obe?ale su, da ?e je poduprijeti. Od hrvatskih županija križeva?ka i varaždinska su je odbile, a viroviti?ka ju je poduprla s rezervom. Turopoljska reprezentacija nije ostala bez uspjeha. Za kr. komesara, da iz-vidi i istraži nerede, koji su se zbili pri restauraciji zagreba?ke županije, odre?en je viroviti?ki veliki župan Josip Siškovi?.
1844 izašle su rasprave nekih madžarskih historika (Bothka, Horvath, Lutzenbachcr), koji su dokazivali, da su Turopoljci starinom Madžari. Sam se biskup Haulik na to pisanje osvrnuo, te je u ugarskom saboru primijetio, da u »madžarskom« Turopoljci ne mogu razlikovati madžarsku od kineske rije?i.

Posljedica Turopoljskih molbi bila je kona?no ta, da se na ugarskom saboru 1844 izradila zakonska osnova o Turopoljskom kotaru, po kojoj bi Turopolje bilo sasvim nezavisno ne samo od zagreba?ke županije, ve? i od ?itave hrvatske posebno tijelo ugarske krune, proglasilo bi se samostalnim municipijem i podvrglo neposredno kr. ugarskomu vije?u. Hrvatski ban ne bi tu imao druge vlasti nego da imenuje povjerenika za ure?enje granica izme?u Turopoljske i zagreba?ke županije, ako ga oba municipija ne bi sami izabrali. Ali ova osnova nije postala zakonom.

Pri restauraciji zagreba?ke županije 29/7 1845 hrvatsko-madžarska stranka odnijela je pobjedu nad narodnom (ilirskom) strankom sa 315 glasova ve?ine, 1.289 (me?u njima samih T. 579) prema 974 glasa. Tada su na Markovu trgu pale srpanjske žrtve. Hrvatsko-madžarska stranka htjela je što više iskoristiti situaciju. Pošto Iliri nisu dalje uticali na izbor, restauracija je izabrala za županijske ?asnike same madžarone, a za poslanike u sabor svoje pouzdani-nike s naro?itim uputstvom, da zahtijevaju, da svi Turopoljski plemi?i imaju pravo glasa u hrvatskom saboru, ?ime bi dakako zavladali njime. O tome pravu Turopoljskih plemi?a, u ?emu se sastoji zapravo ?itavo Turopoljsko pitanje, živo se raspravljalo u saboru 24/9, dok nije ustao ban Haller, te predao protonotaru kraljevski reskript od 14/9, da ga pro?ita saboru. Kraljevska je odluka glasila, da pravo glasa u saboru imaju jedino oni, koji su pozvani banskim pismom ili su poslanici municipija. Saborska je sjednica odmah zatim završena. Nastalo je gromovito klicanje Ilira, dok su protivnici ostali zapanjeni. Žaljenje njihovo u sjednici od 26/9 na kraljevski reskript, da je nezakonit i neustavan, ništa nije koristilo. Debatu je zaklju?io ban: Pošto je ve?ina zadovoljna s kraljevskim reskriptom, on ne prima nikakve protivne reprezentacije. 9/10 zaklju?io je sabor, prema kraljevskom reskriptu, da Turopoljsko plemstvo u kongregacijama i restauracijama zagreba?ke županije ima samo jedan glas. Uskoro zatim zahvalio se Haller na ?asti hrvatskog bana i zagreba?kog velikog župana. Namjesnik banske ?asti opet je postao biskup Haulik. Takav tok doga?aja u Hrvatskoj zabrinuo je Madžare. Dalje njegovo napredovanje mogli bi da zaprije?e jedino Turopoljski plemi?i, kad bi svi u saboru imali pravo glasa. Zato je Kossut predložio, da zastupnici peštanske županije na budu?em ugarskom saboru proglase hrvatske poslanike nezakonitima, jer su izabrani od nezakonitog sabora bez plemi?a Turopoljskih, zatim, da se kralju pošalje posebna deputacija s molbom, da zaklju?ke hrvatskog sabora ne potvrdi, nego da sazove drugi zakoniti sabor, t. j. s Turopoljskim plemi?ima. Peštanska je županija primila Kossutov prijedlog, ali kralj deputaciju nije primio, šta više, peštanska je županija ukorena, što se miješa u stvari, koje se nje ne ti?u. I druge su županije, koje su se slagale s peštanskom, bile ukorene.

U zagreba?koj županiji pro?itan je 1/12 kraljevski dekret, da se obustavi Turopoljska restauracija, dok ne stigne kraljevski komesar, koji je imao da ispita tužbe. 25/7 bila je skupština T. op?ine, na koju je došao kr. komesar Kukovi?. Ne dobivši zatražene zapisnike, koji su se vodili od kako je Antun Josipovi? izabran za župana, Kukovi? je 28/7 ostavio T. s izjavom, da ?e o tome izvijestiti kralja, ti sjednici zagreba?ke županije 5/12 pro?itana je dvorska odluka, kojom je T. župan Josipovi?, radi nepokornosti, svrgnut s ?asti, županija je najoštrije ukorena, što je županovu smjelost potpomagala, a kr. komesaru je dopušteno, da se, ako ustreba, posluži vojni?kom silom. Za privremenog T. župana izabran je 15/4 1847 Albert Modi?. Turopoljci su u svojoj skupštini 26/4 izabrali Josipovi?a za svoga poslanika na zajedni?ki sabor s uputstvom, da na saboru nastoji dobiti lijek ranama, što su ih u posljednje vrijeme zadobile Turopoljske pravice. Zaklju?ak hrvatskog sabora od 23/10 1847, da se hrvatski jezik uvede u sve škole mjesto latinskog, a protiv madžarskoga jezika, koji su htjeli da nametnu Madžari, bio je trijumf narodne ideje u Hrvatskoj. Josipovi? je sa svojim pristalicama bio preneražen, ali je odmah pozvao Turopoljce, da do?u u Zagreb, ne bi li omeli narodnu slavu. No on se prevario: došlo je svega 38 Turopoljaca. Josipovi? je još ustajao u zajedni?kom saboru, kroz koji se provla?ilo Turopoljsko pitanje, protiv Ilira i nuncija hrvatskoga sabora Bunjika, Bužana i Ožegovi?a, koji su ?vrsto, iako teško, stajali na braniku hrvatskih prava.

Po?etkom 1848 dolazile su banu Jela?i?u prijave, da Kossutovi emisari idu po narodu i da ga bune. Zato je ban 19/4 naložio zagreba?kom podžupanu, da odmah pozove sve suce plemenite op?ine Turopoljske i vo?e posavskih i pokupskih plemi?a i slobodnjaka, a ujedno je proglasio prijeki sud u ?itavoj Hrvatskoj i Slavoniji. Naro?ito u Turopolju imali su suci plemenite op?ine svaki sa dva svjedoka, sakupljenomu narodu objaviti da je proglašen prijeki sud. Vo?eni svojim podžupanom Modi?em Turopoljski su suci 4/5 došli pred bana. Jela?i? ih je opomenuo, da ne dopuste, da ih ban mora oružanom silom podsjetiti na dužnost, spomenuo je, da je zlobna laž, ?ime ih neki bune, da su Iliri krivi, što ?e Turopoljci morati pla?ati porez. 15/5 došlo je u Zagreb više od 1.500 Turopoljskih plemi?a, da se poklone banu. Ban im je rekao, da je tvrdo odlu?io boriti se za kralja i domovinu, ali narod treba da bude složan i da sluša bana, koji sam ne može ništa. 24/5 skupština zagreba?ke županije zaklju?ila je, da se ku?i pozovu sve izbjeglice (me?u 27 imenovanih i A. Josipovi?), da se pokore i pokaju i sve ?e im biti oprošteno, ako se vrate u domovinu do po?etka sabora (5/6). Ako se ne vrate, pokazat ?e jasno, da su neprijatelji i izdajice naroda. Velikogori?ki župnik Jakov Kos, koji je u crkvi sakrio neke od Josipovi?a pohranjene stvari, bio je zatvoren.

Na novoj restauraciji izabran je za župana Stjepan Josipovi?, ?iji je otac imao velikih zasluga za Turopolje Po privremenom ure?enju hrvatskoga sabora Turopoljski župan dobio je u njemu mjesto i pravo glasa. 3/6 došli su, pod vodstvom novoga župana, Turopoljci u Zagreb, da budu pri instalaciji bana Jela?i?a.

[Bilaj]

Turopolje (kraj)

Od tada su se odnosi s Madžarima brzo zaoštrili, dok nije buknuo rat. Na ?elu od 50.000 ljudi prešao je ban Jela?i? 11/9 Dravu kod Varaždina. Banovu je vojsku uznemirivao Antun Josipovi? s dosta jakom ?etom. 12/9 došao je jedan dio Turopoljske ?ete sa zastavom u Zagreb, da po?e vojsci preko Drave. Turopoljska glazba svirala je narodne komade, a zagreba?ko gra?anstvo je klicalo Turopoljcima. U velikoj skupštini zagreba?ke županije 15/9, stavljen je, na zahtjev turopoljskog župana S. Josipovi?a, sav pokretni i nepokretni imetak A. D. Josipovi?a pod sekvestar. 12/10 izdao je podban Lentulaj oštre naredbe protiv buntovnika, izbjeglica u Ugarskoj, i sumnjivaca


Zakonima ugarskog sabora od 1847 do 1848 izjedna?eni su neplemi?i s plemi?ima: dobili su izborno pravo za sabor, oslobo?eni su od gospoštinske vlasti i od tlake, plemi?i i neplemi?i dužni su pla?ati porez, jednaka je sudbenost. Tim je zakonima znatno promijenjen sav red u državi, pa se i turopoljska op?ina, kakva je do tada bila, nije mogla dalje držati. Poslije rata (1849) u ?itavoj monarhiji uvedeni austrijski apsolutizam potpuno je potla?io doma?i ustav. Svi su slobodni municipiji prestali. Tako je zamrla i plemenita op?ina Turopolje

6/8 1851 sud u Pešti osudio je 38 poslanika negdašnjeg revolucionarnog madžarskog sabora, me?u njima i A. Josipovi?a. On je isprva uz druge bio osu?en zbog državne izdaje i nevjere na smrt na vješalima i na gubitak svega imetka, ali miloš?u kraljevom smrtna mu je kazna smanjena na deset godina tamnice.

Carskim patentom od 2/3 1853 ukinuta je vrsta urbarskih posjeda, što su do 1848 spadali u vlasništvo plemi?a Turopolja, a obra?ivali su ih kmetovi. Po tome patentu postali su oni vlasništvo bivših kmetova s pravom služnosti u Turopoljskim šumama.
Naputkom dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju od 16/1 1861 O privremenom ure?enju municipija u ovim kraljevinama povra?ena je turopoljskim plemi?ima donekle sudska vlast: župan je imao u op?ini Turopolje jedino onu sudbenost, koju je, po tadašnjim zakonima, izvršivao gradski delegirani sud. Naputak naro?ito isti?e, da se slobodni kotar Turopolje povra?a u svoje negdašnje razdijeljenje od 1848, ali mu pripadaju i oni stanovnici, koji prije nisu uživali politi?ka prava.

Po § 5 i 10 zakonskog ?lanka II. od 1870 o ure?enju sabora kraljevine Hrvatske i Slavonije i Dalmacije župan plemenite op?ine Turopolje imao je kao virilist mjesto i glas u saboru. On je morao imati i stalešku kvalifikaciju, morao je biti plemi?, a osim toga, da je ro?en ili zavi?ajan u Hrvatskoj i Slavoniji, da je punoljetan i neporo?an. 20/2 1874 kralj je potvrdio zakonski ?lanak, da u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji sve suce imenuje kralj doživotno. Kotar turopoljskih plemi?a podvrgnut je sudbenosti velikogori?kog kotara. 15/3 1895 raspravljao je hrvatski sabor Osnovu zakona o ure?enju plemenite op?ine Turopolje, u kojoj se gledalo, da (za razliku od zemljišnih zajednica, ure?enih zakonom od 5/4 1894) do?u do izražaja posebni stari pravni obi?aji. Ure?en je sastav zastupništva, izbor župana i njegovo podru?je. Župan treba da ima svojstva propisana §§ 5 i 10 zakonskog ?lanka II. od 1870 i da se bira na deset godina. On je sve do kraja hrvatskoga sabora (1918) bio njegov ?lan virilist. Zakonska je osnova, uz neke promjene, primljena još u istoj sjednici, a kralj ju je potvrdio 1/5 1895.




Plemi?i Turopolja mnogo su cijenili i budno pazili na svoje plemstvo. Zato su vrlo rijetki slu?ajevi, da se plemi? vjen?ao s neplemkinjom ili plemkinja s neplemi?em. Ako bi turopoljska plemkinja pošla za neplemi?a bsz dopuštanja svojih roditelja, bra?e i ro?aka, gubila bi pravo na svoj dio zemljišnog posjeda. Turopoljci su bili plemi?i na osnovu svog slobodnog plemenskog posjeda (plemenš?ine) i na osnovu kraljevskih darovnica, ?esto potvr?ivanih razli?nim kraljevskim, herceškim, banskim i drugim poveljama. Po ugarsko-hrvatskom javnom pravu Turopoljci spadaju u darovno plemstvo, koje je starije i odli?nije od listovnog plemstva, koje je davano plemi?skim ili grbovnim listom. Turopoljske porodice, kao stari plemi?i, nisu dugo vremena tražili, da dobiju posebne plemi?ske listove i grbovnice, ali u drugoj polovini 16 vijeka, po?ela se javljati želja za plemi?skim listovima. U 17 vijeku brojili su T. me?u plemi?e jednoselce, koji su u Hrvatskoj uživali razli?ne olakšice. Kao plemi?i kraljevine bili su Turopoljci pod osobitom zaštitom kraljeva i banova. Plemstvo je proglašavano na hrvatskim saborima, a svjedodžbe o plemstvu izdavala je turopoljska op?ina pod svojim pe?atom, dok nije otpisom kraljev, namjesni?kog vije?a 17/12 1804 to
pravo preneseno na zagreba?ku županiju. Da se ima pregled turopoljskog plemstva, sastavljeni su od vremena na vrijeme spiskovi, konumeracije plemi?skih ku?a i katalozi plemi?a T. (tako 1600 i 1782).


Kao plemi?i imali su T. i dužnost prema domovini. U starije su vrijeme vojevali pod banovom zastavom o svom trošku; osim toga, davali su za hrvatsku vojsku izvjestan novac, vojš?inu (40 forinti o ?ur?evu). Plemi? je mogao mjesto sebe poslali drugoga na vojnu.
Turopoljci su imali da se bore naro?ito s Turcima. Prvi put provalili su Turci u Turopolje 1421, te poharali posjede pavlinskog samostana u Remetama, Petruševec, Grdovš?ak i Rakitovec tako, da je narod bio tamo gotovo izginuo, a ostatak osiromašio. Na tužbu remetskih Pavlina kralj Sigismund izdao je 2/5 1422 povelju, kojom je spomenute posjede oslobodio od poreza i kunovine. Po padu Bosne 1463 otvoren je bio Turcima put i u Hrvatsku. Zato je kralj Matija 1483 oslobodio plemi?e jednoselce od pla?anja poreza polovine zlatnika. U to vrijeme pada druga provala Turaka u Turopolje, iz koga su odveli mnogo naroda. Tada su Turopoljci sagradili grad Lukavec. 1524 opet su Turci s jakom vojskom provalili u Turopolje, te ga opustošili i mnogo naroda porobili. U boju kod Moha?a 29/8 1526 palo je, me?u ostalima, i 19 turopoljskih plemi?a. Oko Bartolova (24/8) 1556 Turci su opet poharali Turopolje Tada je propala množina turopoljskih spisa, a u narodu je nastala velika bijeda i glad. Zagreba?ki gra?ani pomagali su u toj nevolji Turopolju
Hrvatski sabor mnogo se tada brinuo, da osigura zemlju od Turaka. Naro?ito se pazilo na prijelaze preko Kupe, gdje su bile mnoge stanice za paljenje vatri. 1562 sabor je odredio, da dan i no? budu stražari kod mužara i da pucanjem objave svaku opasnost. Takva je stražara bila i u Turopolju, kod Sv. Katarine u Dubraneu. Poslije pada Sigeta, 8/9 1566, nastala je o?ajna borba s Turcima. Na poziv banova (1567), biskupa ?ure Draškovi?a i kneza Krsta Frankopana, krenuli su i Turopoljci u boj. Neki su, oglušivši se pozivu, osu?eni na globu od dva talira. 1574 T. su bili u banovu taboru kod Siska.


Najve?a opasnost zaprijetila je T. pod konac 16 vijeka. Strah i trepet krš?ana bio je Hasan-paša bosanski. 1591 on je pustošio svu okolinu Petrinje, Siska i Turopolja Turci su poplijenili i poharali Turopolje sve do pod Oki?-grad. Na po?etku 1593 Turci su dvaput upali u Turopolje do kaštela Vukovine. U junu 1593 Hasan-paša je po tre?i put opsio Sisak, ali je 21/6 njegova vojska tu pobije?ena. Sisa?ka bitka ?ini preokret u ratovima s Turcima: iz ofenzive Turci prelaze u defenzivu. T. su doduše još u 17 vijeku polazili na stražu pokupske linije, ali je Turci nisu više prelazili. Razbjegli se narod stao vra?ati na svoja opustošena ku?išta. Ipak su neka Turopoljska sela za turskih upada propala, i kasnije nisu obnovljena.

Turopoljci su vojevali i izvan svoga zavi?aja u svim znatnijim ratovima, što ih je habsburška monarhija imala s doma?im i vanjskim neprijateljima. 1809—1813 Turopolje je pripadalo Francuskoj, a 1813—1822 austrijskoj pokrajini Iliriji. Tek je 1822 opet sjedinjeno s Hrvatskom pod banskom vlasti.

Literatura:

E. Laszowski: Povjesni spomenici plemenite op?ine Turopolja neko? Zagreba?ko polje zvane (I. 1225—1466, 1904; II. 1467 do 1526, 1905; III. 1527—1560, 1906; IV. 1569 do 1895, 1908);

E. Laszowski (uz saradništvo Velimira Deželi?a i Milana Šenoe): Plemenita op?ina Turopolje (1910);

J. Barle: Povijest turopoljskih župa;

Š. Bresztyenszky: Pravno povjestni podaci o Turopolju (1892);

Predlog i govor Š. Bresztyenszkoga o plemenitoj op?ini Turopolje, držan u Hrvatskom Saboru 25/1 1899;

V. Deželi?: Turopolje i njegovi spomenici (Prosvjeta, 1905, 666—L74);

E. Lasznwski: Turopoljski arkivi (Vjesnik Kr. Hrvatsko - Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga Arhiva 1908, 145—160);

M. Roje: Nešto o zakonodavstvu i životu plemenite samoupravne op?ine Turopolje u 18 stolje?u (Hrvat, 1928);

D. Ton?i?: Plemi?ke zadruge (Mjese?nik Pravni?koga Društva, XIX., 26—32, 49—70).

[Bilaj]

Evo još jedan tekst koji sam našao o turopoljskoj šumi...

Nadmorska visina istrazivanog podrucja se krece u granicama od 96 do 101 m. n. v. Prema tome, visinska razlika iznosi svega 5 m, no bitno je naglasiti da karakteristike mikroreljefa imaju veliku ulogu u bitnim uvjetima stanista, koje je stojbina cak tri razlicite sumske zajednce.

Sume Turopoljskog luga u svojim njedrima skrivaju pravu mrezu vodotoka i depresija sa stagnirajucom vodom. Uz rijeku Odru, te kanal Sava - Odra, glavni vodohranioci suma ovog podrucja su potok Buna s lijevim pritokom - potok Koravec. Osim njih treba spomenuti i potok Pescenku, potocic Crna mlaka, potok Strug te Lekenicki potok s bezimenim lijevim pritokom. Uz citav niz lokvi i bara u sumi, znacajna je velika mocvara na Vratovu. Jugoistocni dio Turopoljskog luga (predio Jasenje, Velika globuka i Krc) je zamocvaren i tesko prohodan. Uz svaku sumsku cestu s obje ili samo s jedne strane iskopani su odvodni kanali. Pojedini dijelovi luga su plavljeni nekoliko puta godisnje. Poplavama kojima se Odra prosjecoo razlijeva na pola do jednog metra iznad svog korita, biva poplavljen dio Prekobunja do raskrsca na Vratovu te gotovo citav dio juzno od Vratova. Podzemne vode su vrlo blizu povrsini, ljeti na dubini od metra do dva metra, a zimi ili u kisnim razdobljima znaju cak i poplaviti pojedine depresije. Nakon izgradnje kanala Sava - Odra 1965. godine i drugih retencionih kanala razina podzemnih voda je postala osjetno niza, pala je za 60 do 90 cm. To dakako ima odraz i na sumsku vegetaciju.

Sumsku cjelinu Turopoljskog luga tvore sume Kozjak, Medubunje, Topolovec, Rastine, Prekobunje s predjelom Jalseva greda, Kolniki, Klenovo, Ostrovska greda, Strug i Ostrovje, Jasenje s predjelom Velika globuka i Krc (Turopoljski krc).

Tri su osnovne sumske zajednice, suma hrasta luznjaka s grabom, hrasta luznjaka sa zutilovkom i suma poljskog jasena s kasnim drijemovcem. Sve do 1892. godine na citavom podrucju Turopoljskog luga bili su sacuvani prastari osamljeni hrastovi zirovnjaci, jer je tada glavni sumski prihod bio zirenje. U to vrijeme pocinje intenzivna sjeca luznjaka, cak se za tu svrhu, po sjecanju ljudi iz Pescenice, podizu nove pilane (vlastelinstvo Thurn i Taxis). Danas su hrastovi poput onih na Vratovu u odjelu 98 c prava rijetkost.

Na najvisim dijelovima (gredama) na nadmorskoj visini od 99 do 101 m nalazi se suma hrasta luznjaka s obicnim grabom (Carpino betuli - Quercetum roboris). Ona na jos visim pozicijama (Gornjak i Crevaca) tvori posebnu subasocijaciju s bukvom, koja se ovdje zadrzala iz subboreala. Luznjakove sume s grabom tvore tri otoka koja su za poplava izvan vode. To su kompleksi oko predjela Gornjak i Crevaca, Jalseva greda, te Ostrovska greda.
Na nizim dijelovima (nizama) na nadmorskoj visini od oko 97 do 99 m raste poznata slavonska suma hrasta luznjaka s velikom zutilovkom (Genisto elatae - Quercetum roboris), sa njene dvije subasocijacije, onu s drhtavim sasem (subas. caricetosum brizoides) i onu vlazniju s rastavljenim sasem (subas. caricetosum remotae). Na odjelu 95 b i 67 b, te u predjelima Strug, Jasenje i Velika globuka hrast luznjak je bio saden na podrucju koje njemu ne odgovara, a to je zamocvareni dzombasti teren. Tu su sada luznjakove sume s ritskim sasem (Carex riparia), gdje takoder dolazi do susenja hrastova.

Na najnizim dijelovima, u depresijama s dugo lezecom vodom raste suma poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio - Fraxinetum angustiofoliae). Najveci danasnji kompleks jasenovih suma nalazi se u predjelu Krc, no to su po starosti mlade sastojine.
Veca susenja suma zabiljezena su 1967 - 1969., te od 1984. do danas.

Mocvarne i vlazne livade Turopoljskog luga koje su nastale na lokalitetima Strug i Vratovo krcenjem suma i odvodnjom pocetkom stoljeca sacuvale su se do sedamdesetih osamdesetih godina, kada ih se pokusalo ponovo posumiti. Na Vratovu se do danas zadrzala mocvara s mocvarnom vegetacijom (trstika).

Citav sumski kompleks Turopoljskog luga okruzen je mocvarnim livadama i pasnjacima te obradenim poljima.

Danas u podrucju luga nema stambenih objekata (kuca i sl.). Iznimka su lugarnica Cardak u sumi Kozjak kod KPD - a, te napustena lugarnica na Vratovu, lovacka kuca kod mosta na Selcu i drvena kucica na kraju ceste kod Lekenickog potoka.

Svinjarske kuce - stanci, bile su jos 1975. na lokalitetima Vratovo, Stanci i Klenovo. Nakon sto je zabranjeno zirenje, danas su tamo samo cistine. Na glavnoj cesti duz Turopoljskog luga postoji pet mostova: preko Vranic potoka, preko Bune, preko Pescenke, preko Crne mlake i preko pritoke Lekenickog potoka nakon slavoluka poznatog pod nazivom Krcka vrata. Jedini most preko Odre je kod Selca.

[Bilaj]

Ovo je ljudevit kaj postao

Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko Polje zvane (1910)
- v. 1. Zemljopis, narodopis i povjesni prijegled.
- v. 2. Općinske uredbe, povijest crkvi i odnosi nekih crkvenih redova prema Općini Turopoljskoj
http://www.archive.org/stream/povijestplemopin01laszuoft

Author: Laszowski, Emilije, 1868-
Volume: 1-2
Publisher: U Zagrebu 1911., Tiskom Antuna Scholza
Possible copyright status: NOT_IN_COPYRIGHT
Language: cro
Call number: AEU-1220
Digitizing sponsor: University of Toronto
Book contributor: Robarts - University of Toronto
Collection: toronto
Scanfactors: 12

Napomena, prve 5 strânic jě prâzno

Flip Book (32 MB)
http://www.archive.org/stream/povijestplemopin01laszuoft

Flip Book (beta) (402 MB)
http://www.us.archive.org/GnuBook/?id=povijestplemopin01laszuoft

Samo tekst (editerajuci oblik), (1.73 MB)
http://www.archive.org/stream/povijestplemopin01laszuoft/povijestplemopin01laszuoft_djvu.txt

.pdf (56 MB)
http://ia310835.us.archive.org/3/items/povijestplemopin01laszuoft/povijestplemopin01laszuoft.pdf

.pdf crno-bélo (50 MB)
http://www.archive.org/download/povijestplemopin01laszuoft/povijestplemopin01laszuoft_bw.pdf

DjVu (31 MB)
http://www.archive.org/stream/povijestplemopin01laszuoft/povijestplemopin01laszuoft.djvu

[Tur]

Kronološki pregled povijesti Mraclina: http://hr.wikipedia.org/wiki/Mraclin