Interesantno je da najgori čin u tom zakonovanju nije bilo donošenje – nego ukidanje jednog zakona. Na prvom zasjedanju višestranačkog sabora
1990. godine ukinut je Zakon o porijeklu imovine iz 1984. godine – isključivo i jedino zato da udbaška klika iz Manolićeve barake može pokrasti Hrvatsku. Nitko ih više nije imao pravo upitati što su i gdje su krali i pljačkali. Više od riječi govore nam glamurozni dvorci hrvatskih tajkuna koji do 1990. nisu imali ništa i namrštena lica obespravljenog i osiromašenog ostatka Hrvatske.
NAJSRAMOTNIJI ZAKONI
Dva najsramotnija hrvatska zakona od stoljeća sedmog, suprotna elementarnoj pravdi, doneseni su u dvadesetom stoljeću. Prvi je rasni zakon, donesen u lipnju 1941. godine, s punim tekstom "Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", a drugi, pedeset godina kasnije.
U proljeće 1991. godine donesen je zločinački Zakon o pretvorbi. Ovaj zakon imao je niz izmjena i dopuna, koje su objavljivane od 1991. sve do 2003. godine, u cilju lakše prilagodbe pri bogaćenju elite. Po normama nekih religija podignute ruke zastupnika u odobravanju ovih zakona – trebalo je odsjeći!
Slijede manje nehumani zakoni, ali još uvijek je dobar dio tih pravnih uradaka u domeni kriminalnog i zločinačkog. Bilo bi predugo nabrajati, pa možemo izdvojiti Sanaderov
Zakon o golfu, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, te novi, antinarodni
Zakon o strateškim investicijskim projektima RH – alat za preuzimanje ovlasti za potpuno razvlašćivanje naroda od zemlje koju baštinimo.
http://tjedno.hr/index.php/categoryblog/2230-hrvatska-ima-7334-nova-zakona-
...A evo i zašto: udružena oligarhija, ne žaleći čak ni svoga vlastitog obraza, korak po korak Hrvatsku je uvlačila u novu federativnu diktaturu Europsku uniju, promijenila Ustav koji je dotad bio jedini instrument koji je takvo zločinstvo priječio, a potom još i odlučila da će hrvatske građane na referendumu pitati žele li uopće takvo što tek nakon što oni potpišu pristupni ugovor s Unijom! Kako nazvati taj čin hrvatske političke “elite”?
„Ugrožavanje državne sigurnosti“
Svakako da to ima veze s klasičnom veleizdajom, dovođenjem zemlje pod vlast druge države (u ovom slučaju europske federacije), podrivanjem ekonomske i vojne moći zemlje po nalogu i za račun te druge države, praćeno – u većem broju slučajeva – zamašnim protuzakonitim bogaćenjem.
Slijedom toga, pod pojmom veleizdajnika bi se razumijevalo osobu koja je, na naprijed opisani način, počinila ili čini izdaju upravo u trenutku kada ima obvezu biti odana svojoj državi. Na taj način veleizdajnik svoju domovinu i njene građane mimo njihove volje predaje na milost i nemilost vladavini tzv. Novoga svjetskog poretka (u ovom slučaju predstavljenog Europskom unijom) koji ga na to u svakom smislu potiče i za njegov rad nagrađuje.
Ipak, preciznosti radi, treba istaknuti da se takva definicija ne poklapa s pravnim pandanom
veleizdaje iz čl. 135. hrvatskoga Kaznenog zakona. Naime, u našem Kaznenom zakonu veleizdaja je označena kao temeljno kazneno djelo protiv države i za njega je propisana kazna zatvora najmanje pet godina. Veleizdaju se, u kaznenopravnom smislu, definira kao nasilnu promjenu ustavnog ustrojstva ili državnog područja Republike Hrvatske. Navedene promjene moraju uvijek biti počinjene uporabom sile (traži se u pravilu sila koja se sastoji u uporabi oružja, pri čemu je dovoljna i prijetnja uporabe sile), a ako su provedene bez nasilja, takvu se djelatnost smatra „dopuštenim načinom političke borbe u demokratskoj državi“ [Novoselec (ur.): Posebni dio kaznenog prava, Zagreb 2007, str. 78].
Stoga hrvatska politička elita i nije mogla počiniti kazneno djelo veleizdaje, u onom obliku u kojem ga definira Kazneni zakon. No, jesu li postupci hrvatske političke elite baš sasvim u granicama „dopuštenog načina političke borbe u demokratskoj državi?“ E, to je već teže pitanje.
Kada znamo da je Europska unija u svakom smislu federativna država koja ima teritorij, vlast, vladu, parlament, zakone koji su iznad nacionalnih zakona i druge elemente i kada znamo da hrvatska politička vrhuška pokušava dovesti Republiku Hrvatsku u položaj podređenosti, odnosno ovisnosti o toj federaciji (bez da ih pretjerano zanima žele li to i hrvatski građani), a napose kada uzmemo u obzir da se u pogledu Europske unije zapravo radi o diktaturi, onda svakako ima mjesta raspravi o tome je li na taj način ta politička elita ugrozila neovisnost Hrvatske i namjerno izvršila poseban oblik izdaje domovine.
Na taj način ima mjesta zaključivanju da postoje osnove sumnje da bi počinili
kazneno djelo ugrožavanja državne sigurnosti iz čl. 137. Kaznenog zakona. No, dokazivati postojanje kaznenih djela nije predmet našeg prikaza. To je posao pravosuđa. Ili bi to bar trebao biti. Stoga i nećemo raspravljati i teoretizirati o kaznenim djelima, već o suštini onoga što je vrhuška doista učinila.
Kako god nazvali njihovo djelovanje, jedno je sigurno: domaća je oligarhija potplaćena i podmićena (u najmanju ruku obećanjem o budućim lukrativnim europskim sinekurama) od strane okupatorske sile, diktatorske europske federacije, s ciljem da donosi političke i ekonomske odluke koje nanose materijalnu, moralnu i povijesnu štetu vlastitoj zemlji, njenim građanima i privrednim subjektima.
U svakom slučaju, mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi nema namjeru baviti se eventualnom kaznenom odgovornošću spomenutih dužnosnika, niti kome suditi bez suđenja, ili ga označavati kao počinitelja nekoga kaznenog djela, jer o tome nema pravomoćne presude, koja bi mogla biti jedini pravno valjani temelj za takvo označavanje.
http://www.skriveno.com/index.php/2011/07/izbori-i-referendum-sto-uciniti-kako-bi-izdajnici-konacno-propali/
