Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima.
Najednom unuk upita djeda: - Djede, koliko ti imaš godina?
Djed odgovori:
- Da razmislim, rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu, fotokopirnoga aparata, kontaktnim lećama i kontracepcijskim tabletama.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni.
Vjenčao sam se s tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.
Riječ "gay" je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.
Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi.
Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, su djeca i mladi požurili ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica, su je dopratili do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti vozovnicu i donijeli joj.
Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvije primaknuli stolac kada bi sjedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili.
Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak.
Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtači.
U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo.
Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisače strojeve, računala, prenosna računala.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan.
Ništa nije bilo digitalno, ne satovi, kućanski aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio - budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo.
Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novac?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi imala dijete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
-E., djede.. Više od 200 godina!? Odgovori unuk. Ne, dragi moj, samo pedeset!
