Nâstavek z prethodnoga lista:
Još dvije hrvatske glazbene škole nose imena po njemačkim potomcima. Ona u Osijeku po Franji Ksaveru Kuhaču, odnosno Franzu Xaveru Kochu (1834–1911), etnomuzikologu i glazbenom pedagogu i povjesničaru, a škola u Splitu po Josipu Hatzeu (1879–1959), skladatelju, glazbenom pedagogu i zborovođi, inače potomku vipavskih Nijemaca. Ipak, sve spomenute nadilazi ličnost i djelo Franza von Suppéa (1819–1895), koji je velikan europskoga formata. Rođeni Splićanin, odrastao je u Zadru, a nakon studija u Italiji od 1835. živio je u Austriji, uglavnom u Beču. Smatra se kraljem operete, no, kako je u nas opereta destljećima podcijenjena tako se ni njegovo ime ne spominje, osim u prigodama kakva je bila 100. obljetnica njegove smrti, kada su pošte Austrije i Hrvatske paralelno izdale prigodnu poštansku marku.
Nastavimo li priču o muzikolozima i glazbenicima njemačkoga korijena, svakako treba spomenuti skladatelja, orguljaša i pijanista iz Varaždina Leopolda Ignaza Ebnera (1769–1830), njegovu kćer Mariju Ebner, koja je bila poznata pijanistica i operna pjevačica, dirigenta i znamenitog promicatelja opere Nikolu Fallera (1862–1938), još jednog slavnog Varaždinca Vjekoslava Ružića, tj. Rosenberga (1870–1954), skladatelja i dirigenta, potom Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), rođenog u Čakovcu. U mladosti je bio pekarski pomoćnik kojeg su bogatiji mještani primijetili i prepoznajući njegov glazbeni talent poslali na studij. Europsku i svjetsku afirmaciju postigao je 1924. u Njemačkoj, na međunarodnom festivalu Dani komorne glazbe u Donaueschingenu. Tada je ocjenjivački sud između 280 prijavljenih djela, od kojih je čak 91 bilo gudački kvartet, odabralo baš Štolcerovu kompoziciju Prvi gudački kvartet. Zagrepčanin Sigfried Kiefer (1919–1972), inače podrijetlom iz Zrenjanina, bio je poznati violončelist, Karla Radingera (1906–1972) znalci pamte kao jednog od utemeljitelja jazza kod nas, koji je svojevremeno žario i palio sa svojim orkestrom »Radinger Rhythm Boys«, a 1947. se posvetio kazališnoj režiji i dirigiranju. Od suvremenih glazbenika spomenimo Ivu Körblera (1926), skladatelja zabavne glazbe, Teodora Bocha (1925), jednog od utemeljitelja Festivala kajkavske popevke u Krapini, skladatelja Davorina Kempfa (1947), zagrebačkoga rokera Nenada Bacha, koji sad živi u SAD-u, frontmena grupe »Atomsko sklonište«Brunu Langera, slavne bubnjare Borisa Leinera i Dražena Šolca, te pjevačice Kseniju Erker, Ivanu Plechinger i Dunju Knebl.
Već smo naveli neke od poznatijih plemićkih obitelji njemačkih korijena koje su odigrale vrlo važnu ulogu u Hrvatskoj, posebice u privrednom razvitku svoga kraja. No, evo još nekih. Obitelj kranjskih grofova i kneževa Auersperg dala je nekoliko vojnih zapovjednika i zemljoposjednika, kao i Braunspergi. U Hrvatskoj su svoja imanja (pokraj Varaždina) imali čak i kneževi od Brandenburga, a tu su još i obitelji Haller (ugarski grofovi), Rauch, Schamburg-Lippe (virovitički), Eltz (vukovarski), Reisner (osječki), Prandau (valpovački), Hellenbach, Bombelles i drugi. Osobito valja izdvojiti obitelj Kulmer, Štajerce koji su stekli barunat Rosenpichela i Hochensteina još 1654, a grofovstvo 1860. godine. Kulmeri su bili gospodari Šestina, a posljednji muški potomak bio je akademski slikar Ferdinand Kulmer (1925–1999), jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara uopće.
Osječka i zagrebačka škola crtanja
Kad smo već kod slikarstva, sjetimo se još nekih njemačkih sinova i unuka koji su na ovom planu dali vrijedan doprinos. Od mnoštva srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih majstora, koji su oslikali i uresili mnoge crkve u Hrvatskoj, spomenut ćemo tek napoznatijega među njima, tirolskoga Nijemca i pavlina Ivana Krstitelja Rangera (1700–1753) koji pripada u red najvažnijih slikara sjeverozapadne Hrvatske, a njegova remek-djela u Lepoglavi, Štrigovi i Varaždinu smatraju se dijelom najvrednije barokne baštine u nas. Od starijih majstora spomenimo Adalberta Schauffa (1781–1821), slikara i jednog od prvih učitelja Zagrebačke risarske škole. Postojala je i Osječka škola crtanja koja je s radom počela 1800. s 36 učenika, a njezinim najistaknutijim pripadnicima smatraju se Antun Müntzberger (osnivač), Franz (?-1841) i Hugo (1807–1869) Conrad von Hötzendorf i najpoznatiji Adolf Ignjo Waldinger (1843–1904). Osobitu pažnju među likovnim umjetnicima zaslužuje Antun Dominik Fernkorn (1813–1878) koji je Zagrebu ostavio spomenik banu Jelačiću, kip sv. Jurja koji ubija zmaja (pred Muzejom za umjetnost i obrt), reljef boga Merkura na fasadi hotela »Dubrovnik« te Madonu s četiri anđela ispred katedrale. Slikar i grafičar Milan Steiner (1894–1918) umro je mlad, ali je za sobom ostavio opus iznimne slikarske senzibilnosti. Zagrepčanin Robert Auer (1873–1952), inače profesor na Likovnoj akademiji, sa suprugom Leopoldine Auer-Schmidt svojedobno je vodio najpoznatiju privatnu slikarsku školu. U Hrvatskoj, točnije u Splitu, punih je dvadeset godina, od 1938. do 1958. godine, živio i djelovao kao slikar i kazališni scenograf rođeni Berlinčanin Rudolf Bunk (1908–1974). Od suvremenih majstora, osim Ferdinanda Kulmera, spomenimo Alberta Kinerta (1919–1987), Josipa Happa (1935), Ivana Obsiegera (1939), Nikolu Reisera (1918) i Vesnu Kiefer-Zadravec.
Tu su i dva slavna galerista. Prvi je Zagrepčanin Antun Ullrich (1878–1927), čija je galerija u Ilici 54 postala i dugo bila stjecište umjetničke kreme grada. Drugi je neumorni muzeolog Antun Bauer (1911–1999), koji je bio pasionirani sakupljač likovnih djela pa se mnoge hrvatske galerije mogu pohvaliti njegovim donacijama.
Ovdje trebaju biti spomenuta i dva fotografa. Prvi zagrebački fotograf bio je Ivan Standl (1832–1897), a čini se posljednji od formata bio je Gjuro Griesbach (1911–1999).
Najbrojniju skupinu s pravom čine graditelji i arhitekti. Kada se vidi koliko ih je njemačko-austrijskoga podrijetla, čini se da imaju primat. Nemoguće ih je sve nabrojiti, ali pokušajmo tek najpoznatije. Počasno mjesto zauzima naturalizirani Zagrepčanin Herman Bollé (1845–1926), koji je glavnome gradu ostavio velik broj sagrađenih i obnovljenih javnih i sakralnih objekata. Najpoznatije je svakako groblje Mirogoj, a tu su još i obnovljena katedrala te Evangelička crkva. Tu su još Bartol Felbinger (1785–1871) s mnoštvom zgrada u Zagrebu i palačom Drašković, Riječanin Ignazio Hencke (1740–1798), koji je ostavio baroknu pravoslavnu crkvu, Alois Vjekoslav Bastl (1872–1947), autor Etnografskoga muzeja, zgrade PMF-a i tržnice Dolac u Zagrebu, Ferdinand Fellner (1847–1916) i Herman Helmer (1849–1919), koji su u historicističkom stilu sagradili kazališne zgrade u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu, Umjetnički paviljon u Zagrebu i cijeli niz reprezentativnih zgrada, Bruno Bauer (1884–1955), autor Novinarskog doma i samostana sv. Ksavera u Zagrebu, Viktor Aksmann ili Vladoje Aksmanović (1878–1946), poznati osječki arhitekt, Vjekoslav Heinzel (1871–1934), autor brojnih zgrada, a dok je bio zagrebački gradonačelnik (1920–1928) zaslužan je za plansko uređenje grada, zatim Hinko Bauer (1908–1986), koji nam je ostavio zgradu Zagrebačkog zbora i bolnice na Jordanovcu, Juraj Denzler (1896-1981), koautor Higijenskog zavoda i zgrade Elektre, Drago Ibler (1894–1964), graditelj brojnih stambenih zgrada i slavnog drvenog nebodera na Iblerovu trgu u Zagrebu, Pavao Deutsch (1897–1948), koji je radio uglavnom s Alexanderom Freudenreichom (1897–1974), ostavivši za sobom brojna ostvarenja, kao što su zgrade hrvatskih kulturnih domova u nizu gradova, školu u Varošu (Split), Maticu hrvatskih obrtnika u Zagrebu itd. Tu su još i Herman Haller, koji je 1905. izveo slavno varaždinsko groblje, Zlatko Neumann (1900–1969), Hugo Ehrlich (1879–1936), koji je radio s Viktorom Kovačićem, Anton Ulrich (1902–1998), koji je sagradio KBC Rebro, zgradu Vjesnika u Zagrebu te Vojnu bolnicu u Splitu, Franjo Neidhardt, koautor Doma sportova i Dinamova stadiona te Juraj Neidhardt (1901–1979), najpoznatiji predstavnik hrvatske moderne arhitekture i autor Nadbiskupskog duhovnog sjemeništa na Šalati. Još su dvojica koje ćemo ovdje svakako spomenuti. To su suvremeni ali već slavni arhitekti Vjenceslav Richter (1917), koji upravo predlaže nove modele spuštanja Zagreba prema Savi i Velimir Neidhardt, najmlađi akademik i koautor zgrade NSB-a te autor Inine zgrade na Velesajmu.
Pioniri hrvatske medicine i budući hrvatski nobelovac?
Njemački potomci su dali velik doprinos i razvoju hrvatske medicine, odigravši u mnogo slučajeva pionirsku ulogu. Evo tek nekih od njih. Austrijski je liječnik Theodor Billroth (1829–1894), oduševljen njezinim mogućnostima, Opatiju 1889. proglasio lječilišnim mjestom te time dao doprinos i razvoju turizma u tom kraju. Prvi zagrebački zubar bio je Josef Hafner, koji je ordinaciju otvorio 1866. Josipa Fona (1846–1899) mnogi smatraju začetnikom moderne kirurgije u nas, kirurg vAntun Gottlieb (1880-?) izvršio je 1913. prvu resekciju želuca, a 1918. prvu operaciju grkljana i prvu torakoplastiku. Branko Oberhofer (1913–1985) izveo je prvu operaciju tzv. šetajućeg živca i smatra se začetnikom kardiokirurgije u nas, jer je prvi operirao na otvorenom srcu. Ernest Mayerhofer (1877–1957) je 1922. osnovao i prvi vodio Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu, a Aleksandar Tiefenbach (1922–1992) je na toj klinici osnovao Hematološki odjel. Živko Bolf (1894–1982) osnovao je Stomatološki fakultet u Zagrebu i bio njegov prvi dekan, a Antun Šercer (1896–1968) je u Bolnici sestara milosrdnica razvio Odjel ORL te osnovao Thalasoterapijski institut u Crikvenici. Psihijatar Josip Glaser (1897–1963) osnovao je 1939. i vodio Neuropsihijatrijski odjel u Bolnici sestara milosrdnica. Antun Schwarz (1832–1880) je 1877. osnovao prvu primaljsku školu, a 1879. prvu duševnu bolnicu u Stenjevcu. S Ivanom Dežmanom je prikupljao i stvarao hrvatsku liječničku terminologiju. Začetnik medicinske historiografije u nas je Ludwig Lujo Thaller (1891–1949), koji je u Zagrebu osnovao i prvu katedru za povijest medicine na Balkanu. Tu je i predsjednik Hrvatske medicinske akademije Mladen Štulhofer, inače dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva.
Od starijih pisaca i književnika na prvom mjestu treba spomenuti oca hrvatskog romana Augusta Šenou (1838–1881), inače češko-njemačkog podrijetla. Također treba spomenuti Roda Rodu (1872–1945), koji je dio života proveo u Osijeku, a Austrijanci ga smatraju svojim književnim velikanom. Slične je sudbine bio i Osječanin Victor von Reisner (1860–1919), koji se odselio u Njemačku. Zatim valja spomenuti gorljivog varaždinskog Austrijanca židovskih korijena Eduarda Breiera (1811–1886), te Adolfa Webera Tkalčevića (1825–1889). Tu je i slavni požeški kroničar Julije Kempf (1864–1934), a slijede ih Franz Spitzer alias Ervin Šinko (1898–1967), pisac njemačko-židovsko-mađarskih korijena, glasoviti austrijski pisac Ödön von Horvath (1901–1938), Riječanin rođenjem a njemačko-mađarsko-češko-hrvatskih korijena i Ferdo Živko Miler (1853–1917). Slijede Ljubo Wiesner-Livadić (1885–1951), koji je umro u emigraciji, potom jedan od pokretača hrvatske moderne Branimir Wiesner-Livadić (1871–1949), Karlovčanin Oto Šolc (1913–1995), Vjekoslav Majer (1900–1975), još jedan emigrantski pisac Ernest Bauer (1910) i Miroslav Feldman (1899–1976). Među značajnije pisce pripada i Mladen Kerstner (1928), tvorac čuvenih »Gruntovčana«, a tu su još i Ernest Fišer (1943), Vladimir (1927) i Goran Rem (1958), te Ludwig (Ljudevit) Bauer (1943), kojemu u kratko vrijeme u Hrvatskoj izlazi čak pet knjiga i za kojega neki književni kritičari kažu da ima spisateljsku snagu koja bi ga mogla odvesti i do Nobelove nagrade za književnost.
Općenito uzevši u kulturi ima mnogo onih koji su njemačko-austrijskih korijena. Među glumcima starije generacije mnoga su sjajna imena poput Ljerke Šram (1874–1913), Armanda Alligera (1904–1990), talijanske zvijezde Alide Valli (rođene 1921. u Puli kao Adelaida Maria Altenburger), te nekoliko članova slavne umjetničke obitelji Freudenreich, a među novijima spominjemo se Vanje Dracha, Stjepana Baherta, Sande Langerholz, Ingeborg Appelt i Vilija Matule. Od redatelja u toj galeriji likova posebno mjesto zauzimaju Tomislav Tanhofer (1878–1871) i Ivan Hetrich (1921–1999), Nikola Tanhofer (1926–1998), Branko Bauer (1911–2002) i Branko Schmidt. U tiskarstvu i knjižarstvu Hrvatske mnogi su Nijemci ostavili važan trag, u mnogim slučajevima (u Zagrebu i Osijeku) u tim su djelatnostima dugi niz godina bili dominantni. S tiskarstvom je u vezi i novinstvo a povijest njemačkog novinstva u Hrvatskoj je doista bogata. Naraštaji novinara pamte svoje kolege njemačkih korijena a i među novijima ih je dosta. Najpoznatija je svakako Neda Ritz, rođenjem Birt, tu je legenda sportskog novinarstva Fredi Kramer, njegova nešto mlađa kolegica Romana Eibl, a znamo i Vukovarca Josipa Esterajhera, Vinkovčanku Blaženku Leib, Osječane Mirka Sajlera, Dragu Hedla, Gordana Flaudera, Sinišu Kramla, Krunoslava Weinperta, Draška Celinga, Renatu Trišler, Ervina Heinea i Darka Oesterreichera. Sjećamo se i nekih kojih više nema, poput Ive Lajtmana iz »Večernjeg lista«. Ima i onih koji su Nijemci, odnosno Austrijanci po majci, kao što su to Helga Vlahović-Brnobić, Sead Saračević, Zija Sulejmanpašić i Saša Kopljar, čija je majka Margita Šerman-Kopljar poznata osječka operna pjevačica.
Od onih koji su ostavili značajniji trag u znanosti spomenimo slavnog prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera (1856–1936), koji je otkrio krapinskoga pračovjeka, Franju Hanamana (1878–1941), koji je s A. Justom izumio i patentirao prvu upotrebljivu električnu žarulju s metalnom niti, slavnog tiflopedagoga Vinka Beka (1862–1935), kulturologa, muzealca i filologa Kostu Hörmanna (1850–1921), Bjelovarčanina koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturologiji Bosne i Hercegovine, povjesničara Miroslava Brandta (1914–2002), kemičarku Zlatu Bartl (inače rođenu 1920. u Sarajevu od roditelja Austrijanaca koji su doselili iz Dalmacije), koja je izumila Vegetu, fizičara Vladimira Paara s Instituta Ruđer Bošković, demografkinju Alicu Weltheimer-Baletić, rođenu u Vukovaru, te biologa Oskara Springera, šefa Odjela za biologiju zagrebačkog PMF-a. Ne treba zaboraviti ni braću Rudija (1913–1993), sociologa i Ivana Supeka (1915), fizičara i pisca, koji su po majci Nijemci iz Đakovštine. Tu je i austrijski filozof i mistik Rudolf Steiner (1861–1925), jedna od najzanimljivijih ličnosti u toj galeriji, za koju se malo zna da je rođenjem iz Hrvatske. Riječ je o osnivaču antropozofije, spiritualističko-mističke doktrine iz koje je izašla i waldorfska pedagogija, jedna od najpopularnijih suvremenih pedagoških metoda u svijetu.
Još jedna osebujna ličnost hrvatske povjestice svakako je Franjo Trenk, odnosno Franz von der Trenck (1711–1749), austrijski pukovnik i barun rođen u Italiji a skončao u tamnici pokraj Brna. To je legendarni junak priča hrvatske, mađarske i austrijske popularne književnosti. Podrijetlom je bio iz pruske časničke obitelji, a majka mu je bila iz slavne obitelji Kettler von Hergvatten iz koje je bio i muž ruske carice Ane Ivanovne. Nekoliko naraštaja obitelj Trenck služilo je Austriji, a otac mu Hans/Ivan kupio je posjede Pakrac i Pleternicu u Slavoniji, kojima je Franjo pridodao i one u Velikoj i Nuštru. Franjo, koji je u Hrvatskoj živio ukupno 11 godina, prvo je bio u ruskoj vojnoj službi, u ratu protiv Turaka, potom se vraća u Slavoniju gdje progoni hajduke, ponekad odlazi i u Bosnu. Nakon jedne takve provale, turske su vlasti protestirale pa je austrijska vojna vlast morala protiv njega povesti postupak. Pobjegao je u Beč gdje ga je pomilovala carica Marija Terezija i dodijelila mu čin potpukovnika. Franjo se vratio u Slavoniju gdje je unovačio pukovniju egzotično odjevenih pandura (s crvenim mundirima i karakterističnim kalpacima) te krenuo u rat u službi habsburške krune. Trenk se sa svojim pandurima pročuo odvažnošću i okrutnošću, a njegovi vojni uspjesi prepričavali su se kako u tadašnjim europskim salonima tako i u novinama koje su izlazile od Madrida do Berlina. Svojom goropadnom ćudi stekao je i brojne neprijatelje koji su ga optužili za poraz austrijske vojske protiv Prusa kod Zarova 30. rujna 1745. Osuđen je na smrt, ali ga je zauzimanjem nadvojvode Franza Lotarinškog carica Marija Terezija pomilovala preinakom kazne u doživotni zatvor. Caričina naklonost i milost bila je povod kasnijim fantastičnim pričama o njihovoj ljubavnoj vezi koja nije nikada dokazana.
Još u vrijeme njegova tamnovanja diljem Europe se proširio mit nerijetko pun fantazija i literarnih proizvoljnosti. Nastalo je bezbroj priča o barunu Trenku i njegovim pandurima, tiskale su se pripovijesti i romani o njegovim pothvatima, a objavljeno je i nekoliko njegovih romansiranih biografija. Osobito je popularan bio u zemljama habsburške krune, a u hrvatskoj književnosti je o Trenku i njegovim pandurima napisana cijela knjižnica povijesnih romana, pjesama, pripovijesti i drama.
Ovaj pregled završavamo istaknutijim duhovnicima njemačkih korijena. Najviše ih je, dakako, bilo na katedri zagrebačkih biskupa, od Gotsalda u 11, Gotharda u 12, Eberharda i Ivana Albena te Osvalda Thuza u 15. stoljeću do Mathiasa Brumanna u 16. stoljeću. Kad spominjemo Thuza valja reći da je to jedini zagrebački biskup koji je krunio nekoga kralja (Ladislava II. 1490), te da je zahvaljujući njemu u Zagrebu kao prva tiskana knjiga izdan tzv. Zagrebački brevijar. Hrvatski blaženik Alojzije Stepinac bio je postavljen za koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru (1856–1937), a u prošlom stoljeću bilježimo i dva pomoćna biskupa u Zagrebu s istim prezimenom: Josipa i Miju Lacha. Ipak, najmarkantnija osoba na katedri zagrebačkih nadbiskupa bio je Stepinčev sljednik i kasniji kardinal Franjo Šeper (1905–1981), Osječanin rođenjem, koji se uspeo u vatikanskoj hijerarhiji na visoku čast predstojnika Kongregacije za nauk vjere (prija Sveta inkvizicija). Njegov brat Mirko Šeper (1912–1970) bio je istaknuti hrvatski arheolog i leksikograf.
Uz već spomenutoga Strossmayera, na đakovačkoj biskupskoj katedri je sjedio i Stjepan Bäuerlein (1905–1973) iz Babine Grede, a Slavonac (iz Broda) bio je i prvi sarajevski nadbiskup Josip Stadler (1843–1918).
Nâstavek na sledečomu listu.