U obranu pjesnika
Što činiti s pjesnicima?
Šteta za njih,
tako su srceparajući u svom crnom ruhu,
plavoledeni od unutarnjih polarnih oluja.
Poezija je užasna kuga,
zaraženi hodaju unaokolo i kukaju,
njihovi vapaji zagađuju atmosferu kao ispuštanja
iz mentalne nuklearke. To je tako psihički.
Poezija je tiranin;
drži ljude budnima po svu noć i uništava brakove,
tjera ih usred zime u puste ljetnjikovce,
tu čame potišteni, sa štitnicima za uši i šalovima.
Odvratna tortura.
Poezija je napast,
gora od gonoreje - svirepa epidemija.
Ali pomisli na pjesnike, njima je teško,
imaj razumjevanja za njih!
Histerični su kao noseće žene s blizancima pred porođaj,
škripe zubima u snu, jedu zemlju
i travu. Stoje satima vani na vjetru
mučeni neshvatljivim metaforama.
Za njih je svaki dan blagdan.
Oh, smiluj se pjesnicima,
oni su gluhi i slijepi,
pomozi im u prometu, dok tumaraju okolo
sa svojim nevidljivim hendikepom: Oni se sjećaju
svega mogućeg. Katkad se neki od njih zaustavi
i osluškuje sirene hitne pomoći u daljini.
Imaj obzira.
Pjesnici su kao duševno bolesna djeca,
od cijele obitelji izgnana iz doma.
Moli za njih;
rođeni su nesretni -
njihove majke plakale su nad njima,
tražile pomoć liječnika i odvjetnika,
sve dok jednostavno nisu odustale,
kako bi spasile vlastiti razum.
Oh, plačite nad pjesnicima!
Za njih nema nikakvog spasa.
Obuzeti lirikom kao tajnom kugom
zatvoreni su u svoju vlastitu fantaziju –
u jezivi geto, pun demona
i zlih duhova.
Kad jednog jasnog, suncem obasjanog ljetnjeg dana
ugledaš jadnog pjesnika
kako tumarajući silazi sa stubišta, mrtvački blijed
i unakažen od silnog razmišljanja -
priđi i pomozi mu!
Zaveži mu vezice na cipelama, povedi ga
u obližnji park i smjesti ga na klupu
na suncu. Nešto mu otpevaj,
kupi mu sladoled i ispričaj neku bajku;
tako je tužan.
Njega je poezija potpuno uništila.
Niels Hav (prevela s danskog Milena Rudež)
