Božić u našem kraju

[Mlačanin]

Koliko nam danas znači Božić, kako ga doživljavamo, na koji način mladima prenosimo ono što pamtimo iz svojeg djetinjstva ili kako danas mladi gledaju na dolazak Božića?

Hoće li naša djeca blagdan Božića pamtiti po kupovinama i posjetima raznim trgovinama , gdje će dobiti ono kaj si žele bez obzira na cijene. Sve to , u ime mira i one naše, a kaj ja tu morem, pa i druga djeca to imaju, nek onda i on ili ona to imaju.

Hoćemo li možda sa svojom djecom otići na barem jednu zornicu? Kaj im reći kad nas upitaju, a kaj je to zornica, zakaj se mora tak rano zdiči i iti k meše?

Koliko se još u našim krajevima održalo starih običaja, po kojima smo poznati kao narod koji je od davnina za to vrijeme imao i ima jedini najljepše božićne ukrase, pjesme kojima se dive gotovo svi naši susjedi ?

 Ili sve ipak završava u trgovini i na pucnjavi petardama?  


Ili će naša djeca ipak slušati .....kako je to nekad  ili možda i danas u našim domovima i obiteljima.......

[Mlačanin]

U vrijeme došašća ide se na zornice , koje su uvijek u ranu zoru i to se prihvaća kao dio žrtve da se tak rano jutro treba zdignuti i iti na mešu.Zornice traju od prve nedelje došašća , a nekak oko trejte nedelje počinje Velika spoved u našem kraju.
Gospoda župniki, lepo ide okolo po župama i spovedaju se kaj dojdeju na tu spoved. Idu oni okolo po sem Turopolju da saki, gdo hoće more na red dojti.
I ta spoved je jena vrsta priprave za sami Božić, da se si, kak jena obitelj moreju spovedati i potlem na mešami na pričest iti.
Ta spoved je isto kak i pospremanje po hiže ili po gruntu.
Se to kaj se ostavilo čez jesenske večerke i pred zimu, je treba malo pospraviti pod krov ili strehu, da baš po sem kiša i sneg ne curi.

Ono kaj ne vala,treba hitit ili pod peć pospraviti da se skuri, i da se po dvorišću ne pomeće.
Tak treba u dušu olefkotiti od sega kaj naj mući, kletve tera nam baš ne služi na čast i diku,ono kaj smu se z gazdaricum dobro posvadili i još ju sočno otpravili na jeno mesto,prede nek smo v pevnicu otišli na jenu blagoslovnu čašicu.

I ona svađa z mejošom nam baš ni trebala, ali kaj češ, čovek se rasrdiš pak sekaj lane, kaj je treba i kaj ni treba….. i tak kad se se to polefko posloži i nekaj kaj se sad ni moći setiti, mom je duši lefko.
Se to i ni baš tak prežmefko kak nam se čini, samo je treba volu imati. Em su tak i naš stari nevek delali i nas tomu vučili.

 A potle , kad Velika spoved prejde………….. e , otem malo posle.

[Mlačanin]

          Krštenje Gospodinovo
"Vrijeme brzo prolazi. Dani nestaju kao kapljice rose kada se sunce probudi. Mudri ljudi stoga kažu da treba koristiti svaki dan. Odmah ujutro treba napraviti ono što je u životu najvažnije, kako ne bi za to uvečer bilo već prekasno. Treba odmah ujutro načiniti neko dobro djela, sjesti pet minuta i razgovarati s Bogom, odmah ujutro trebalo bi nešto zapisati u svoj dnevnik, trebalo bi probuditi vedre, sigurne i uspješne misli u sebi, uspostaviti vezu s Bogom, zavoljeti ljude i oprostiti im, te tako slobodan, čist, nov i snažan ući u dan. Ujutro se odlučuje o čitavom danu i čitavom životu.


Vrijeme djetinjstva brzo prođe. Vrijeme Božića tako brzo ode, prestanu božićne pjesme, odnesen je bor iz sobe, stol postane siromašniji i svagdašnjica se uvuče u naše dane. Važno je da život tako ne bude siv i bez nade. Jer svaki dan je uspon prema nečem novom i velikom. Isus je trideset godina živio u Nazaretu a da nitko nije na njemu primjećivao ništa neobično. Radio je sasvim obične, svagdašnje poslove, znojio se, pokazivao žuljave ruke svojoj majci Mariji i Josipu, drugovao je s prijateljima i susjedima, pjevao pjesme u društvu mladića i djevojaka, išao u sinagogu, u školu, radio u Josipovoj radionici, jeo, pio, spavao, tugovao i radovao se, ustajao, molio i tako se pripravljao na ono što će odlučiti o njegovoj sudbini i sudbini čitavog svijeta.

Vrhunac njegovog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Tad je završio njegov život u Nazaretu, a započeo javni život. Taj rez njegova života bio je dolazak Duha Svetoga, koji ga je ispunio takvom snagom da je evanđelist Luka napisao da je iz njega izlazila sila koja je liječila sve. Sv. Luka kaže da je Isus u sili Duha išao od sela do sela, od grada do grada, liječio sve bolesti, navješćivao Kraljevstvo i oslobađao ljude od zlih duhova.

Jednom u životu treba naići trenutak u kojem prestaje vrijeme djetinjstva a počinje zrelo doba. I vjera tako ima prestanak djetinjstva a početak zrelog doba. To je trenutak obraćenja, to su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga, kritički proučavajući svoju djetinju vjeru i vjeru svojih pradjedova, istražujući Crkvu i religije, te se onda u datom trenutku na temelju svojih razmišljanja i rezultata obratili živom Bogu i započeli zreli hod u vjeri. To se u katoličkoj teologiji i duhovnosti naziva fundamentalna opcija, to je temeljni izbor za život u prijateljstvu s Bogom. Ako se taj rez ne dogodi, ako se ta odluka u životu jednom ne ispuni, tada čovjek ostaje stalno u nekoj vrsti djetinjstva, poput djeteta u utrobi majke koje ne može dalje rasti u vjeri. Takav čovjek ni sam ne razumije zašto je postao vjernikom.

Nije dosta samo krstiti se, nego se treba i roditi iz tog krštenja, kaže nam Isus.
 

Tek kad se odluči za Boga, tada i on, poput Isusa, bude ispunjen Duhom Svetim, tada počinju nutarnje, duhovne, velike spoznaje i nutarnje sazrijevanje koje čovjeka čini sposobnim da vjeru svjedoči riječima, još više životom. Tada vjera postaje sam život, tada čovjek uspješnije radi u svom poslu, jer ga vodi intuicija, ljubav i snaga koju dobiva od Duha Svetoga. Kada čovjek u svome obraćenju doživi takvo iskustvo vjere, tada je siguran da Bog postoji, jer tada nije na djelu samo razum koji mu svjedoči da bi on morao postojati, nego je to iskustvo susreta s Bogom, koje čovjek više nikada ne može zaboraviti i zbog kojega mu više nitko ne može govoriti da Boga nema.

Nije dosta samo krstiti se, nego se treba i roditi iz tog krštenja, kaže nam Isus. Krštenje nas već čini djecom Božjom, krštenje već donosi spas, ali naša odluka za to krštenje, prihvaćanje riječi Isusa Krista i njegove osobe, odlučujuća je kako bismo izrasli iz utrobe krštenja i poput djeteta rasli, odgajali se i sazreli za vjeru u kojoj se mogu drugi rađati i od nas živjeti. To je ono što kršćanima tako očito manjka i to je ono zbog čega Crkva najviše trpi. Ona kao da stalno nosi u svojoj utrobi ljude koji su kršteni, a nisu se rodili iz tog krštenja. Poput majke koja nosi u utrobi dijete koje nikako da se rodi. Jednom treba izići iz svoga roda, doma, iz svoga zavičaja, jednom treba izići iz svoga djetinjeg gledanja Boga i ući u događanje vjere. Jednom treba samostalno Bogu reći odlučujući »da«. Tada počinje novi život, tada i ti bivaš ispunjen Duhom Svetim i tada ljudi zapažaju da si drugačiji, da si uspješniji, sretniji, i da si u duši i tijelu postao zdrav.

Do takvog se puta dolazi razmišljanjem, ali još više molitvom. Ali, ne recitiranjem molitava, nego srcem koje traži Boga, koje s njime razgovara i koje ga čuje".

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaza života"


http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=1763