Odgovor na sva ta pitanja leže u sistemu i zakonskim regulativama koje to dozvoljavaju, bilo implicite bilo propuštanjem dužnih radnji i propisanih nadzora.
Meni je također žalosno da se za sve probleme u državi, za sve potrebite, stalno organiziraju nekakve humanitarne akcije... gdje je država, gdje su nadležni, koji quaaa rade??
ZBog čega jedan takav sustav, težak stotine milijuna kuna, ne može kupiti dva pišljiva aparata za djecu sa cističnom fibrozom, koja mnogima od njih mogu spasiti život i omogućiti prepoznavanje bolesti u najranijoj fazi? Zbog čega jedan takav sustav ne može kupiti 30-ak umjetnih pužnica i djeci omogućiti normalniji razvoj i kvalitetu života gotovo jednakoj ostaloj normalnoj djeci? Zbog čega su potreebne humanitarne akcije da s enekom dječjem domu kupe posebne pelene, didaktičke igračke, ili da se domovima za djecu sa posebnim potrebama kupi par stručanjača na kojima će se ta djeca igrati, da nisu na golom podu??
Osobno smatram da bi to sve trebalo biti najnormalniji trošak zdravstvene zaštite, jer zdravstvo ionako uzima i bere ogroman novac za istu stvar na više mjesta istodobno, nešto kao i plaćanje cestarine kod automobila..