JUGOSLAVENSKI INTEGRALISTI KORISTILI SU SE FAŠISTIČKIM METODAMA
Orjune nema, duh živi
Organizacija jugoslavenskih nacionalista odavno ne postoji, otišla je na smetište povijesnih zabluda i fanatiziranih ideologija, ali, začudo, njezine zasade, emocije, stavove i iracionalnosti osjećamo i danaspiše JOSIP JOVIĆ
Prije dvije godine Ivan J. Bošković, predavač na splitskom Filozofskom fakultetu, svojedobno redoviti književni kritičar Slobodne Dalmacije, objavio je u izdanju Sveučilišne naklade iz Zagreba knjigu intrigantnog naslova „Orjuna-ideologija i književnost“, koja je njegova doktorska disertacija.
Elementi fašizmaSvoje korijene Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) ima u “jugoslavenskoj naprednoj nacionalističkoj omladini” od prije Prvog svjetskog rata, koja se opirala austrougarskoj hegemoniji i koja je svoje nadahnuće našla u srpskim oslobodilačkim ratovima protiv Turaka.
No teško je razumjeti i samom autoru ove knjige kako se to jugoslavenstvo, koje su zagovarali manje-više svi pisci i intelektualci onoga vremena, izuzev Matoša, u Orjuninoj izvedbi pretvorilo u žestoko protuhrvatstvo.
Utjecaj okupatorskih ideologija i različiti etnički i kulturni supstrati u centrima Orjune, dio su objašnjenja, no veliki dio ostaje izvan dometa racionalnog.
Po mnogo čemu, od crnih odora, zagovaranja rasnog, integralnog jugoslavenstva, preko fizičkog i oružanog terora protiv neistomišljenika do traženja istrebljenja svih elemenata koji koče državno postojanje i narodno jedinstvo, Orjuna ima karakteristike fašističkog pokreta.
Izrazita je mržnja prema onima drugačijeg opredjeljenja, posebno prema kleru, frankovcima, separatistima, komunistima, Trumbiću i Radiću zbog njihova otpora velikosrpskoj dinastičkoj hegemoniji.
Karakteristično je veličanje srpstva u političkom i kulturnom smislu, odanost dinastiji i Kralju kojega se naziva velikim genijem, najsjajnijim simbolom, idealom vaskresenja, vladarom nedostižnih moralnih visina. Vrhunac svega je najuža suradnja s Udruženjem četnika uspostavljena 1923. godine.
Grad Zagreb, kao moguće središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, u odnosu na kojega se zagovara potpuna odvojenost Dalmacije, koju se ne smatra hrvatskom pokrajinom, predmet je snažne odioznosti orjunaških ideologa.
List Pobeda 1921. godine piše kako u Zagrebu, u kojemu nema ni jedne ulice s imenom Kralja Petra ujedinitelja i osloboditelja, vlada ropski austrijski duh i pljuvanje po svemu što je jugoslavensko, dok Vladimir Čerina u Vihoru 1914. godine piše kako bi u Zagrebu od osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih trebalo povesti na klaonice.
“Ovom gradu cinika”, kaže on, “treba silom dati dušu i mozak onog grada heroja što se zove Beograd.”
Istaknutiji su predstavnici Orjune u Splitu bili Ivo Tartaglia, Berislav i Grga Angelinović, Edo Bulat, Ljubo Leontić, Zvonko Jelaska, Ivo Petković, Vlado Matošić, Ivo Barbieri i drugi, kao i sedmorica književnika čiji književni rad Bošković nastoji objektivno valorizirati nezavisno od njihova ideološkog opredjeljenja, zbog kojega su poneki od njih i nepravedno izbrisani iz književne povijesti.
S druge strane, njihova je književnost duboko i neodvojivo impregnirana ideologijom koja samom književnom daru i dostignućima oduzima na vrijednosti.
Zanimljive sudbineZanimljive su sudbine tih pisaca, Niko Bartulović, čiji književni lik doživljava “mitski antejski susret s Beogradom” i koji Dražu Mihailovića opisuje kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943. godine.
Đuro Vilović je prošao put od pravaša i svećenika, koji će u polemici s Otokarom Lahmanom konstatirati kako “u Dalmaciji ima neka vrsta ljudi redovito neslavenskog podrijetla koja mrzi i prezire sve što je hrvatsko i vječno je u službi antihrvatskih tendencija”, do odlaska u štab četničkog vojvode i sudjelovanja na četničkom kongresu u selu Ba.
Mirko Korolija, intendant i direktor splitskog kazališta, izrazite srpske osjećajnosti, integrirat će splitsko kazalište sa sarajevskim radi kulturne unifikacije.
Tu je i Ćiro Čičin Šain, ideolog i urednik Pobede, integralni Jugoslaven i unitarist koji je do 1958. bio kustos Muzeja Split i redaktor u Slobodnoj Dalmaciji.
Njegov scenski recital Kralj i otadžbina izveden je 7. prosinca 1935., uoči otvaranja spomen-svjetionika Kralju Ujedinitelju dan poslije na Gatu majora Stojana.
Zaneseni skerlićevac i jugoslavenski diplomat Sibe Miličić pisao je ekavicom i ćirilicom, dobitnik je posebne nagrade Srpske kraljevske akademije 1926. za knjigu priča.
U ratu je pristupio partizanima, pa ga nalazimo među sudionicima Konferencije kulturnih radnika Dalmacije održane u Hvarskom kazalištu, u društvu Marina Franičevića, Vjekoslava Kaleba, Živka Jeličića, Jure Kaštelana, Šime Vučetića i Josipa Kirigina. Vratio se hrvatskom jeziku, veličao u pjesmama domovinu, ali joj ne spominjući ime.
Ivo Lahman i Branko Stanojević, koje Ivan Bošković drži također zanimljivim piscima, spadaju u snažne simpatizere jugoslavenske ideje i jugoslavenskog jedinstva, te Srbije u kojoj vide mesijansku ulogu.
No, obojica su rano umrla, prvi u dvadeset osmoj, a drugi u dvadeset četvrtoj godini života, ne dočekavši Drugi svjetski rat.
Čudna žilavostOrjune kao organizacije odavno nema, otišla je na smetište povijesnih zabluda i fanatiziranih ideologija, izbrisana je valovima šestojanuarske diktature, radićevštine, endehazije i federalnog jugoslavenstva.
Ali, začudo, njezine zasade, emocije, stavove i iracionalnosti kao da osjećamo do današnjih dana kroz djelovanje nekih, uglavnom sada već propalih, strančica i listova, formalnih udruga i neformalnih druženja i kroz pisanje dobro plasiranih pojedinih književnika i kolumnista.
I kao da su posebno isprovocirani uspostavom samostalne hrvatske države. Može se primijetiti isti onaj animozitet prema crkvi, naciji, prema pravašima i HDZ-u, prema Zagrebu i još prema Vlajima i Hercegovcima, prema Tuđmanu, kao nekad prema Radiću, Starčeviću i Trumbiću, kao simbolu jedne ideje i pokreta, prema ratu i ratnicima za nacionalnu slobodu i nezavisnost, prema onima koji misle drugačije.
Čudna je ta žilavost i otpornost po kojoj perzistiraju određene političke ideje. Vjerojatno je u međuvremenu postalo bespredmetno oduševljenje Jugoslavijom. No ljubav je prolazna, a mržnja, izgleda, vječna.
Neoorjunaši će prihvatiti svaku ideju koja negira hrvatsku državnu ideologiju, od Bajamontija, venecijanstva i dalmatinstva do euroatlantskih i balkanskih integracija. Oduševljava ih Dučić kao nekoć Skerlić. Svako malo hrle u Beograd i pišu o superiornoj srpskoj kulturi.
Opet kao da je aktualna deviza: Slaveni možda, Hrvati nikada. Vjetar u leđa pronositeljima ovakvog svjetonazora su određena politička strujanja u svjetskom okruženju, službena politika nekoliko vlada i jednog predsjednika, kao i struktura vlasništva i orijentacija većine medija.
Njima se Bošković u svojoj knjizi ne bavi, ostavljajući to nekim budućim analitičarima i piscima naše književne i političke povijesti.
Sjajna Boškovićeva knjiga prešućena
U stručnim krugovima knjiga dr. sc. Ivana J. Boškovića Orjuna - ideologija i književnost, primljena je s visokim ocjenama, redovito su recenzije bile pohvalne, dobila je Rektorovu nagradu, nagradu Hrvatskog društva književnika Judita, ušla u najuži izbor za najbolje publicističko djelo u izboru Jutarnjeg lista. Ipak, o njoj se nije puno čulo u široj javnosti.
Riječ je, kako sam naslov knjige upućuje, o analizi jednog političkog pokreta i organizacije iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, koja je imala snažno uporište naročito u Dalmaciji, i to poglavito u Splitu, te skupine književnika koji su pripadali toj ideologiji i organizaciji.
Ivan J. Bošković je, pišući knjigu Orjuna - ideologija i književnost, istražio sve što je o Orjuni prije njega uopće napisano. http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/16247/Default.aspx