Gaspar Alapić
Gaspar AlapićGašpar Alapić - Zgromite ih!
Sigetska bitka i Seljačka buna
Znamenitom Seljačkom bunom 1573. zahvaćen je i svetonedeljski kraj, osobito područje Kerestinca i Stupnika (grof Franjo Tahi bio je vlastelin u susjednoj Susedgradsko-stubičkoj gospoštiji). Pod vodstvom plemića iz Draganića, oko Kerestinca se početkom 1573. skupilo mnogo ustanika, pa se može reći da je na tom području bila najjužnija jezgra bune. Pod vodstvom Ivana Pasanca 3. veljače 1573. u Kerestinec je stigao i brojan odred seljačke vojske, kojem su se masovno pridruživali seljaci. Uskoro je na poprište stigla i jaka plemićka vojska, koju je vodio Gašpar Alapić. Odlučan boj zbio se podno Kerestinca 6. veljače 1573., kada je uvježbana plemićka vojska porazila i rastjerala pobunjene ustanike. Kronika govori da je tada pogubljeno od 400 do 500 seljaka, a oštećen je i dvorac grofova Erdödy.
http://www.svetanedelja.hr/povijest-c56svibanj 24, 2006
Junak ili omražena ličnost?
U sigetu je bilo oko 2500 branitelja a sa sigurnošću se zna da je prezivjelo njih 4.Jedan od njih bio je i nećak Nikole Šubića Zrinskog, ime mu je bilo Gašpar Alapić.On je sa suborcima Črnkom, Gerecijem, Stjepanom Oršićom pronađen ranjen od strane turaka.Turci zadivljeni hrabrošću ovih hrvata i mađara poštediše im zivote te ih dali na otkup sinu Nikole Šubića , Jurju IV. Zrinskom.
Povratkom u Hrvatsku nemozete zamislit kakvi su ovi ljudi heroji bili za narod ,takve osobe zive vjecno i uvijek ih se pamti.Gašpar Alapić se prilikom juriša iz sigeta preobukao u obicnog vojnika da ga turci nebi pogubili zajedno sa Zrinskim.Po mojoj procjeni bolje mu je bilo da je poginuo u sigetu barem bio vjecno stajao uz rame sa ostalim palim junacima,njegova sudbina je bila drugacija.Bio je izabran da uguši seljacku bunu Matije Gupca.Kao vođa feudalne vojske bijaše posebno grub i nakon nekoliko pobjeda pobije na tisuce hrvata sto tokom bitke sto nakon.Gaspar Alapić nece biti poznat po herojstvu u sigetu nego po ubijanju svoga naroda 7 godina kasnije.
Komentari: 4
-DA NIJE BILO PODBANA GAŠPARA ALAPIĆA TURCI BI UZ POMOČ SELJAKA PRESJEKLI HRVATSKU PNA POLA I POBILI NA STOTINE TISUĆA HRVATA. SELJACI SU NA NEKIM POSJEDIMA DOISTA BILI U TEŠKOM POLOŽAJU JER SU OSIM UOBIČAJENIH TLAKA MORALI HRANITI VOJSKU U BANSKOJ KRAJINI (današnje Turopolje, Vukomeričke Gorice i Pokuplje) I HRVATSKOJ TE SLAVONSKOJ KRAJINI TAKO DA IM JE BILO TEŠKO NO MORALI SU BITI SVIJESNI DA IH NETKO MORA OBRANITI OD TURSKE UGROZE TO JEST DA MORAJU PODNJETI SVOJ TERET U OBRANI JER ZNANSTVENO JE DOKAZANO DA JE UPRAVO HRVATSKO PLEMSTVO SPASILO OSTATKE OSTATAKA HRVATSKOGA KRALJEVSTVA I U TIM KRVAVIM BORBAMA POSTALO GRUBO I BEZ MILOSTI ČEMU SE UOPĆE NETREBA ČUDITI KAD ZNAMO DA JE SA DRUGE STRANE NASUPROT MALE HRVATSKE STAJALA VRAŽJA SILA KOJA SE PROSTIRALA DO MAROKA, PERZIJE I ZANZIBARA!
http://horvatska.bloger.index.hr/post/junak-ili-omrazena-licnost/19703.aspxNakon Petrove smrti (1567) imanjem Okića upravljala je njegova žena Barbara, rođena Alapić, vjerojatno sestra Gapšara "Gaše" Alapića koga opisuje i August Šenoa u svojoj "Seljačkoj buni".Spisi iz toga vremena obilježavaju Barbaru kao vrlo nasilnu ženu poput njena suvremenika Franje Tahija. Kažu da je bila nesnosna kao tlačiteljica svojih brojnih kmetova, da je tražila velike i nemoguće daće. Njeni upravitelji gradova, kaštelani okićki i jaskanski, uradili su mnoga zla i nepravde svojim podanicima, kako neslobodnim kmetovima, tako i malim slobodnim plemićima, jednoselcima koje smo već nazvali šljivarima. Slično su prema potčinjenima postupali i njezini sinovi Petar III i Tomaš, pa stoga i nije čudo da su se i Okićanci pridružili odredima Matije Gupca, Ilije Gregorića, Mogaića i drugih vođa stubičanske "muške punte" koju obično nazivamo hrvatsko-slovenskom seljačkom bunom 1573. godine.
Pobuna je od Stubice preko Susedgrada i Okića zahvatila sva kmetska sela do iza Jastrebarskog. Bunu je na ovom prostoru u krvi ugušio spomenuti Gašpar Alapić, podban hrvatski, s konjanicima kneza Nikole Zrinskog, a spisi spominju da je tu pobijeno oko 800 seljaka-kmetova. Narod je u svojoj predaji sačuvao spomen na taj poraz, na bunu, na dobrog seljačkog kralja Matijaša, koga su u priči povezivali s borbama za svoje "pravice" i vremenom kralja Matijaša, koga smo već prije spomenuli.
http://www.okic.aureldesign.com/erdody.htmDne sedmoga veljače 1573, kad je na tornju Svetoga Kralja odbilo podne, ulazile su silne konjaničke čete u mirni Zagreb, gdje je ionako vrvjela sila banskih pješaka. Pred konjaničkom četom jezdijaše na bijelcu gospodin Gašpar Alapić, od smrti Franje Slunjskoga namjesnik banski, pod tvrdim oklopom i gvozdenom kacigom nad kojom je igrala bijela i modra perjanica. Gašpar bijaše blijed, sustao, konj i oružje blatno, a i konjaničke čete umorne, konji izmučeni. U nerednim hrpama kasahu za namjesnikom modri slobodnjaci Barbare Erdödice, zeleni kopljanici pod zastavom zrinjskom, i turopoljski plemići, a zadnja četa tjerala je pred sobom hrpu bosih, blijedih i odrpanih seljaka, svezanih užetom. Konjaništvo dođe petrinjskom cestom do trga Harmice i tu se razvrsti u redove, a svezane seljake dočeka biskupska straža i povede ih u biskupski dvor. Upravo htjede Alapić prebrojiti četu kad od kaptolskih vrata doleti Ladislav Plovdin, kapetan banskih husara, te reče pozdraviv Alapića: ...
...U banovoj sobi zbaci Gašo oklop i oružje, sjede k peći i, dočim je Drašković po svom običaju šetao amo i tamo, prihvati mali Gašo prebaciv noge:
- Nema tu šale, reverendissime, po svim krajevima zakipila je mužadija kao vrela voda. Ide na nas. Da vam kažem ukratko. Okić, Samobor, Jastrebarsko, Kerestinec i draganićki kosturaši planuše na moju sestru u onaj hip kad Brdovčani provališe preko Sutle. Kao grom stignu mi taj glas. Sestra mirila je kmetove. Badava. Sestra je molila Turna nek joj pošalje Uskoka iz Žumberka, ali Turn reče da mu ih samomu treba, i da se i oni nekako bune. Psine kmetske zapališe joj Kerestinac. Dvije ih se tisuće skupiše da idu u Uskočke gore i dalje u Kranjsku. Tad pljunem ja u šake. Skuckam Turopoljaca, skupim sestrinih slobodnjaka, uzajmim si od gospodina Zrinjskog konjanika, pa put pod noge. Bilo je lakše negoli mišljah. Za prvo nijesu imale hulje dosta pušaka. Za drugo pomože mi varka. Neki Metljičanin Matija Doročić dođe k meni iz Kranjske i dojavi mi sve što se snuje. Imao je u seljačkoj vojsci kapetana Nikolu. Toga predobi moja kesa, a seljaci mišljahu da im je bog. Niko nagovori seljake da ne idu u goru, već preko Samobora ravnicom u Kranjsku. Ja rastrubih da idem u Jastrebarsko, a zaklonih vojsku u šumi kod Kerestinca. Jučer zorom prođe onud mužadija bezbrižno na hrpe kao što marva. Tad, reverendissime, provale moji konjanici kao vragovi, pa udri po stoki i sprijeda i straga, da ih je ležala puna ravnica. Tri sata mlatismo po njima, šest stotina posjekosmo, ali i nas je to koštalo pokoju glavu jer su kmetovi grižljivi kao psi. Potlje bijah u Mokricama; tu nađoh Turna i njegovu četu, koja prekjučer razbi buntovnike kod Krškog. Htjede nam doći na pomoć, ali nam ga nije trebalo.
http://hr.wikisource.org/wiki/Selja%C4%8Dka_buna/XXXIV