Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sjećanja iz Zagreba (1)Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine veći broj interesantnih crtica i sjećanja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sjeća, a koji sada više ne nalazi ... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtica:Moj Zagreb i ja, sami u Zagrebu...
Proklete noge, toliko su slabe da se jedva gibam po ovoj nizbrdici. Pa ne ću se valjda tu usred grada morati “spuštati” po nekim na trotoaru zamišljenim serpentinama!? Polako i oprezno se spuštam Radićevom od Kamenitih vrata prema Trgaču. Samo polako - nema više žurbe i jurnjave kao prilikom prijašnjih dolazaka. Prošle su već dvije godine otkada sam zaradio GBS i završio u bolnici pod aparatima za infuziju i disanje. Izvukli su me. Ruke su mi sada okay i snažne kao i prije iako stalno imam trnce u prstima, ali noge su mi ostale teške i nesigurne. Nekaj ne štima sa signalizacijom od kukova na dole, a i nervne ćelije u stopalima su dobro dobile po piksi! Zato mi je prednji dio stopala još uvijek drven, brzo se umaram i hodam kao Pinochio. Ima i drugih “efekata”, ali to je priča za sebe.
Pomišljam kako bih se nekad nasmijao onome koji bi mi rekao da ću jednoga dana imati problema pri spuštanju Radićevom. Dobro pazim da ne naletim na neki kamičak koji će me izbaciti iz ravnoteže ili čak i prevrnuti. Ovdje na sunčanoj strani, trotoar je nekada znao biti pun napuhanih kvrga asfalta, ali njih na sreću više nema. Prolazim pored dućana gdje su nekada bile najbolje špagerice u gradu, spuštam se prema dućanu gdje je Dobrenić početkom šezdesetih lansirao prve “isprobaj pa nosi” hlače sa štange i pored prolaza prema Gornjem gradu i VI. gimnaziji stižem na Trgač.
Umoran nakon tih pišljivih par-sto metara prevaljenih od Kamenitih vrata, sjedam ispod suncobrana za stol kafića odmah do Harmice. Srce mi je nekako “na mjestu”, iako je ovo jedan od novijih kafića u kojem još nisam bio. Zove se “Ban Caffe” - kaj god, zbiljam ljudi pretjeruju! Normalno bi bilo “Banov Caffe”, a ovako samo zbunjujemo strance koji će pomisliti da je gazda neki polupismeni željezničar.
Pokušavam se prisjetiti svih dućana između Harmice i Bakačeve, koji su nekad bili na mjestima gdje su sada kafići. Točno po redu, od izloga i izložene robe, natpisa, ulaza, vrata, do toga kako je unutra izgledalo. Da, baš tu gdje sada prolazi kelnerica noseći tacu s kavama, kao da vidim dio izloga u kojem stoji nekakva kutija s beštekom i oko nje noževi, kutljače, lonci i rajngle. Koncentriram se, želio bih povećati detalje kao da se radi o staroj razglednici, ali mi to ne uspijeva. Slike se pojavljuju u bljeskovima, nekako automatski i proizvoljnim redom: segment izloga, mesingana štanga na vratima, pultovi i stalaže u dućanu, tu je čak i oznojena prodavačica u plavoj kuti s otvorenim gornjim gumbima, smeđe kose, ali bez lica i s goblenom iznad džepa na kojem je crvenim koncem ispisano nešto čega se ne mogu sjetiti, a slova vidim samo kao nejasnu konturu. Zbunjen prodavačicom koja je neočekivano i incognito iskrsnula u mojim sjećanjima, zaključujem da bi mi valjda samo Freud mogao objasniti zašto mi je baš taj detalj sada pao na pamet i da je po ovako lijepom vremenu ionako pametnije gledati oko sebe, nego kopati po davno prošlim vremenima.
Lijepo je ovdje! Zagreb je moji rodni grad. U prošlih dvadesetak godina često sam dolazio, ali tek sada me na dobro poznatoj kulisi po prvi puta privlače detalji na koje prije nisam obraćao pažnju. Pomišljam kako sam eto silom prilika pretvoren u “turistu”-promatrača i kako prije nisam imao vremena za takav luksuz. Promatram i čini mi se da sam jedini “promatrač”.
U mnoštvu ljudi tražim barem neko znano lice – bezuspješno, ostajem sam. Sâm, usred šarenog jata kojemu više ne pripadam! Znam da su stotine nekadanjih svakodnevnih susreta na svakom metru i ćošku nešto što još postoji samo u mojim sjećanjima; znam da ću nakon toliko proteklih godina teško sresti nekoga iz starih vremena; znam da za slučajni susret imam iste šanse kao i skitnica u očekivanju fićuka vlaka na pruzi čiji su pragovi odavno prekriveni travom, ali ipak me smeta spoznaja da su se i glasovi i govor toliko promijenili da mi zvuče strano. Ne usudim se reći: “čak i fizionomije su se promijenile” - pa nisam valjda neki rasistički nastrojeni dojdek koji je opsjednut bijelim čarapama, jerbo ne zna da su purgeri bili prvi koji su nosili bijele čarape iz Padove - ali ipak, čak mi i peseki izgledaju nekako kockasto-šaroliki i drugačiji.
Sâm usred Zagreba! Osjećam to gotovo fizički, prvo kao osjećaj nelagode, a nakon toga kao jasnu spoznaju. Sve je drugačije, to su neke druge face, to više nisu moji dečki - čak su i psi mutirali!
Slično bi se osjećao šaran-ljuskaš kojeg bi netko, u dubokom uvjerenju da čini dobro djelo, vratio u jednu od starih šljunčara u Rakitju. Tamo je divlji šaran nekad bio autohtona riba, ali danas on tamo nema što više tražiti, jerbo je neka budala u međuvremenu forsirano nasadila babuške - babuške koje sve žderu, koje su promijenile floru i zauzele šaranov životni prostor. Prisjećam se, da sam sličan osjećaj imao početkom šezdesetih prilikom prve posjete Budimpešti - tada mi se je činilo kao da su neki drugi ljudi zamijenili one koji su izgradili taj predivan grad. Ekskluzivna svjetska roba po izlozima i na svakom koraku brdo šminke - samo za neupućene, jerbo oni “prijašnji” u dućanima po sporednim ulicama još uvijek kupuju albus-sapun na vagu: “Malo manje odrežite!” – “Hvala, ovo će mi biti sasvim dosta!”. Ostavili su za sobom industriju i kazališta, da bi sada hodali u lošim cipelama, pokupili na placu s poda po koji list salate te si eventualno priuštili šalicu kave u nekom pajzlu ukradene metropole. List salate i kavica koju rado plaćaju - jerbo tako dugo dok plaćaš račune, zna se da si još uvijek živ! Da, Budimpešta je bila pokradena metropola puna šminke koja prikriva male istine svakodnevnog života!
Zbunjen tom asocijacijom - jer ako ništa drugo, u Zagrebu se bar ne govori mađarski i posvuda se čuje samo hrvatski u svojoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogaćenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika - zaključujem da mi u ovom slučaju ne treba Sigmund Freud kako bih shvatio zašto se u rodnom gradu osjećam kao stranac! Jednostavno zato, jer mi je rodna gruda u Zagrebu, a ne u Grudi!
S druge strane, biti stranac u rodnom gradu je sasvim prirodno - nema tu nikakvog logičkog konflikta! Pred starom, dobro poznatom kulisom, sada je samo nova scena u kojoj mi je dodijeljena nezahvalna uloga scenskog mrtvaca koji je, slučajno provirivši iza kulisa, uletio u remake vlastitog filma s novim protagonistima. Starih protagonista više nema - lica su im ostala zagubljena u prošlosti, kao i lice prodavačice u plavoj kuti, a miješanje u remake s novim protagonistima ne može dobro završiti - kao niti u slučaju šarana koji se je vratio u jezero puno babuški! I da slučajno ne bi bilo zabune tko su tu “the good ones” i tko je na pravoj strani - babuške, naravno! Jatu babuški se čak ne može zamjeriti ako tog nepoželjnog dotepenca otjera na suho, jerbo mlađe generacije babuški nisu nikada niti vidjele šarana-ljuskaša. Šaranu još možeš samo držati fige, jer netko je nekad točno rekao “Cuius regio, ilius religio!” - “čija je vlast, njegova je i religija”!
U takvoj situaciji najbolje je prihvatiti ulogu promatrača. Kao promatrač bez štamtiša, bar ću se moći sjesti gdje hoću i nesmetano promatrati bez nekad uobičajenih pozdrava i priča - kao putnik koji se je zaustavio u gradu za koji samo on zna da mu je to rodni grad! Kao stranac!
Naviru sjećanja i krećem stopama mladosti. Moj Zagreb i ja, sami u Zagrebu...
----------------------------------------------
Ostatak zanimljivog teksta o tome kakav je negda bil život vu Agramu ,prelistajte na stranici :http://www.croatia.ch/zanimljivosti/130105.php
