Rat 1809. i jedan neobičan susret
Ali ni u tom sukobu, sada već dugotrajnom parnicom opterećeni, stari podmaršal nije imao sreće. Nakon neuspješne opsade Salzburga morao se, zbog povlačenja austrijskih armija u Njemačkoj i Italiji i sam povući. U povlačenju prema Grazu uspio je zaustaviti francuske snage koje su nadirale iz Njemačke, ali pozadinu mu je sve više počela ugrožavati nastupajuća francuska vojska Napoleonova posinka i talijanskog potkralja Eugena Beuharnaisa koja je iz sjeverne Italije nadirala u Tirol goneći armiju nadvojvode Johanna. Do sukoba s vojskom talijanskog potkralja došlo je kod mjesta Saint Michael nedaleko od Brücka na Muri. Jelačić je sa svojim slabim i iscrpljenim postrojbama pokušao zaustaviti nadiranje protivnika, ali je doživio neuspjeh. Najveći dio njegovih snaga bio je razbijen i zarobljen. Iako poražen od znatno nadmoćnijeg protivnika podmaršal Jelačić se s preostalim postrojbama uspio spojiti s nadvojvodom i povući u smjeru Ugarske. Ondje su se skupljale posljednje austrijske pričuve koje su se trebale pridružiti glavnini austrijske vojske koja se borila u velikim bitkama kod Asperna i Wagrama u blizini Beča.
Istodobno, u samome se Beču odigravao pomalo neobičan i zanimljiv susret. Još u svibnju Napoleon je sa svojom Velikom armijom zauzeo Beč, gdje je u isto vrijeme Jelačićev najstariji sin, osmogodišnji Pepi, kako su od milja zvali Josipa Jelačića, upravo krenuo na Theresianum, čuvenu plemićku školu što ju je osnovala carica Marija Terezija. Ondje je još i danas škola, a u njezinu dvorištu postavljena je spomen-ploča u čast hrvatskoga bana Josipa Jelačića.
Iako zvuči pomalo nemoguće ipak je došlo do susreta našeg budućeg slavnog bana te cara i vojskovođe Napoleona Bonapartea koji je tada bio na vrhuncu svoje moći i slave. Sam se ban Jelačić u jednom razgovoru s generalom Josipom Neustädterom, autorom Jelačićeve biografije, pred kraj života prisjetio tog susreta gledajući jednu Napoleonovu sliku:
"U Beču sam kupio tu sliku, jer mi je Napoleonova glava izgledala vrlo njemu nalik. Vidio sam Napoleona kad mi je bilo 8 godina, 1809. godine u Schönbrunnu, okružena maršalima, dok je obavljao smotru carske garde. General Marziani, koji se tamo našao kao zarobljenik, dobio je dopuštenje da me njemu povede. Francuski generali bijahu vrlo ljubazni, ime mog oca bijaše im dobro poznato, navlasito Masséni,..."
Mladi je Jelačić bio predstavljen i Napoleonu koji je malog Pepija najvjerojatnije pogladio po kosi i navodno, po svom običaju, lagano potegao za uho. Usud povijesti odveo je francuskog cara u zatočeništvo na otok Svetu Helenu, a Josipa Jelačića u sam vrh hrvatske i monarhijske politike revolucionarne i burne 1848. godine. Čudnom igrom povijesti hrvatski je ban, kao prvi vojskovođa poslije Napoleona, pobjednički na čelu vojske ušao u Beč u ratu koji je tada potresao Habsburšku Monarhiju!
U vrijeme susreta malog Pepija i francuskog cara podmaršal Franjo Jelačić je vodio posljednju ratnu bitku, ali i svoju osobnu. Kod Raaba u Mađarskoj Francuzi su porazili i posljednje austrijske pričuve sastavljene uglavnom od ugarske insurekcijske vojske. Jelačić je zapovijedao središtem austrijskog bojnog poretka, ali je kao i čitava vojska morao ustuknuti pred nadmoćnijim neprijateljem i povući se dublje u Mađarsku.
Nakon sklapanja mira u Schönbrunnu Jelačića je zapala teška zadaća. Morao je po carevoj zapovijedi iz austrijske službe otpustiti šest krajiških pukovnija koje su izgubljene kada je prostor preko rijeke Save mirovnim sporazumom pripao Francuzima.
Te pukovnije bile su okupljene u Mađarskoj. Jelačić je pokušao izbjeći tu vrlo neugodnu dužnost, pravdajući se pred carem:
"Molim Vaše Veličanstvo da me oslobodi toga mučnog zadatka, jer je oružje jedini znak časti tih siromašnih, ali časnih vojnika graničara, njima dugujem križ Marije Terezije koji nosim na prsima; oduzeti tim ljudima oružje, predstavlja obeščašćenje."
No, car je bio neumoljiv, posebno stoga jer su članovi prijašnjeg povjerenstva bili gotovo zatučeni. Podmaršal Franjo Jelačić je bio jedini koji je, zbog svojeg ugleda među krajišnicima, mogao to učiniti. Obavio je uspješno tu neugodnu zadaću, ali teška srca. Ubrzo nakon povratka u glavni stan razbolio se i nakon kratke bolesti ubrzo umro u veljači 1810. Pokopan je daleko od domovine, u kripti crkve nekadašnjeg benediktinskog samostana u Szála Apáthyu u Mađarskoj, gdje mu se još i danas nalazi grob.
Tijekom burnog razdoblja daljnjih protunapoleonskih ratova njegovo je ime ubrzo palo u zaborav, a kasnije ga je gotovo u potpunosti zasjenilo ime njegova sina, slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića. U daljnjem vihoru vremena slavni otac još slavnijeg sina, podmaršal Franjo Jelačić, gotovo je u potpunosti utonuo u duboki mrak hrvatske prošlosti.
Na forumu.hr napisao demosten
http://www.forum.hr/showthread.php?t=560&pp=40&page=94 kuntakinte:JELACIC, ANTUN (Kurilovec, 1807 - Graz, 22. XI. 1875), vojni casnik. Sin Franje, generala i majke Ane rod. Portner. Antun se posvetio vojnickom zvanju i stupio kao kadet u 62. pjesacku pukovniju. Odatle je premjesten u ratnu mornaricu. Nakon dvije i pol godisnje sluzbe premjesten je u konjanistvo, gdje je postigao cin bojnika. Sudjelovao je u austrijskim ratovima u Italiji i Ugarskoj to svuda pokazao visoku sposobnost i hrabrost. Za osobitu hrabrost i odlucnost odlikovan je redom zeljezne krune i vojnim krizem za zasluge, a posjedovao je i red sv. Ane to mnoga druga odlikovanja. Umirovljen je 1. listopada 1859. u cinu podmarsala, pa je od tada, veoma ci jenjen, zivio u Zagrebu. Na putu kroz Graz umro je 22. studenog 1875. Njegovi ostaci preneseni su i pokopani u Hrvatskoj. Na kolodvor u Zapresic njegov je lijes stigao 25. studenog 1875, pa je odatle krenuo sprovod u Nove Dvore. Sahranjen je u kripti grobnice kapele sv. Josipa, pored svog brata Josipa, bana hrvatskoga. Blagoslov mrtvog tijela obavio je zagrebacki kanonik Mikovic uz asistenciju brdoveckog zupnika Pavla Belasa to gospode profesora Josipa Torbara i Cvjetka Rubetica. S pokojnikom se oprostio lijepim govorom barun Emil Kavanagh, Antunov dobar prijatelj i negdanji vojni suborac. Sprovodu su prisustvovali grof Miroslav Kulmer sa suprugom, zatim grof Albert Nugent, barun Dumreicher, grofica Vojkffy, kraljevski komornik Julije pl. Jelacic i drugi. Aktivnih vojnih casnika nije bilo, a kasnije su javna glasila donijela "objasnjenje" prema kojemu "vojne vlasti o sprovodu Antuna grofa Jelacica nisu bile pravodobno obavijestene". Ostavio je udovu Mariju, rodenu groficu Bamberg, bez potomstva. (A. Sz.)
JELACIC, FRANJO (Petrinja, 1. V. 1746 - Szala-Apathy, 4.11.1810), general, posjednik imanja u Turopolju.
Sin Antuna, satnika u Petrinji i majke Bare, pl. Grosic. Nakon svrsene visoke vojne skole najprije sluzio u I. banskoj pukovniji (1763) to postao satnik (1771), a nakon junastva u turskom ratu (1789) postize cin pukovnika (1794). Posto se istakao u borbama s Francuzima u Italiji (1794-1797), unaprijeden je u cast generala (1797) to odlikovan redom Marije Terezije (1799) i naslovom barunstva. Godine 1800. imenovan podmarsalom pa je zapovijedao krajiskom divizijom, najprije u Petrovaradinu, zatim u Karlovcu. U Petrovaradinu, u braku s groficom Anom, rod. Portner, rodio mu se sin Josip, kasnije hrvatski ban. U ratu Napoleona 1805. morao je kapitulirati (14. XI. u Dombirnu) s preko 400 Ijudi, zbogcega je neopravdano optuzen i umirovljen. Za vrijeme istrage povukao se na svoje imanje Kurilovec, ali je istraga ustanovila njegovu neduznost, pa je Jelacic opet reaktiviran (1808). Zapovijedao je vojnim zborom u Zagrebu, a u novom ratu protiv Napoleona ratovao je u Salzburgu i Stajerskoj (1809), nakon cega je slijedio mirovni ugovor u Schonbrunnu (14. X. 1809). Vec iduce godine umro je kao zapovjednik pricuvnog zbora (4. II. 1810) u mjestu Szala-Apathy u Ugarskoj. (A. Sz.)
JELACIC, DURO (Zagreb, 21. V. 1805 - Zagreb, 20. VII. 1901), grof, podmarsal. Sin generala Franje, posjednika u Kurilovcu i majke Ane, rod. barunice Portner. Skolovanje je zavrsio u beckom Theresianumu to zapoceo vojnicku sluzbu (1824). Vecinom je sluzio u hrvatskoj Krajini, ali je sudjelovao u ratnoj ekspediciji nadvojvode Fridriha u Siriji(1838-1839) to na talijanskom ratistu (1848-1849). Tada je postigao cin generala (1849), a nakon sudjelovanja u krimskom ratu (1854-1855) uzdignut je na cast podmarsala (1856).
Sudjelovao je i u francusko-austrijsko-sardinskom ratu u bici kod Magente (1859), gdje Austrija dozivljava poraz koji utjece na slom apsolutizma u Monarhiji. Novi hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban J. Sokcevic
imenovao je fl. Jelacica potkapetanom KraIjevine (1861) to ga pozvao da dode u Zagreb i polozi propisanu zakletvu. U poznatom govoru sto ga je Duro Jelacic izrekao u Saboru tom prilikom izjavio je, uz ostalo, da bi "volio vidjeti narod nas pod tudim jarmom skucen, nego pod iskljucivim uplivom, drugih nasih izobrazenih susjedah" (tj. Austrije i Nijemaca), koji za razliku od Turaka "osim imutka i tijela, istu jos i dusu, tj. narodnost". Duro je zbog tog govora odmah umirovljen i interniran u Celovcu to primoran poloziti podmarsalsku cast. Na uporne intervencije Hrvatskog sabora bio je osloboden, ali se povukao na svoje imanje Nove Dvore kraj Zapresica i posvetio gospodarstvu. Takoder je mecenatski pomagao hrvatske nacionalne ustanove u Zagrebu to humanitarna drustva. Zasluzan je za odrzavanje velikih gospodarskih izlozbi u Zagrebu koje su imale i medunarodno znacenje (1864, 1891) to za red Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drustva u Zagrebu, kojemu je dugo godina bio predsjednik (od 1872. pa do smrti, 1901).
U braku s Herminom, rod. groficom Cristalnigg, imao je Duro Jelacic petero djece: sinove Marka i Juricu, koji su umrli prije oca, i tri kceri. Bile su to Jela, udata Schaffgotsch,umrla u Novim Dvorima (11. V 1926) te Veru (umrla 14. IV. 1918. u Novim Dvorima) i Anku, umrla takoder u Novim Dvorima (20. XI. 1934). Vera i Anka nastavile su voditi gospodarstvo svoga oca Dure to su ustanovile Zakladu bana Jelacica za opce narodne svrhe". (A. Sz.)
JELACIC, IVAN (Kurilovec, 1742 - Zagreb, 29. IV 1813). Podrijetlom iz kurilovecke grane Jelacica Buzimskih. Njegovi preci doselili su u Turopolje nakon sto su Turci zauzeli posjede Jelacica Buzimskih na podrucju izmedu rijeka Une i Kupe. Ivanov je otac bio Vuk, vojni podzapovjednik u Glini, a majka Ruzica pl. Paraminski. Ivan se takoder posvetio vojnickom zvanju. God. 1762. pristupio je kao kadet Batthyanovim dragunima (konjanici). Brzo napreduje u vojnim sluzbama. God. 1763. postaje natporucnik kod 17. granicarske pukovnije, zatim natporucnik u 2. banijskoj pukovniji, te natpukovnik 1772, a malo zatim i pukovnik. Odlikovao se hrabroscu i neustrasivoscu, posebno pri oslobadanju Dubice (1787). Zato je promaknut u cast generala. Godine 1790. odlikovao se u borbama kod Prijedora i Knezopolja to postao vlasnikom 53. pukovnije. Godine 1801. postao je podmarsalom i divizionarom u Zagrebu, a malo zatim je i umirovljen. (A. Sz.)
JELACIC, JOSIP grof, hrvatsko-slavonskodalmatinski ban, posjednik imanja u Kurilovcu (Petrovaradin, 16. X. 1801 - Zagreb, 20. V 1859). Sin generala Franje i majke Ane, barunice Portner, podrijetlom iz hrvatske porodice Knezevica. God. 1809, dakle u osmoj godini zivota, roditelji su ga poslali u Theresianum akademiju u Becu u kojoj su se skolovali sinovi plemica i velikasa za upravna i vojna zvanja. Za vrijeme skolovanja, koje je potrajalo u Becu deset godina, zanimao se, osim za vojne vjestine, takoder i za zemljopis, povijest, govornistvo i strane jezike. Po uspjehu u ucenju bio je medu najboljim studentima Theresianuma. Zavrsivsi akademiju s velikom pohvalom Jelacic je imenovan porucnikom u trecoj konjanickoj pukovniji u Galiciji (1819), kojom je zapovijedao barun Vinko Knezevic, ujak njegove majke Ane. Kao casnik brzo je napredovao, a uz to je bio usluzan i pravedan, to vesele naravi. God. 1822. obolio je od bolesti grla, pa je morao kuci na oporavak, koji je potrajao pune tri godine, a proven ga je u Zagrebu i na roditeljskom posjedu u Kurilovcu. Za vrijeme bolovanja sastavio je Jelacic jednu zbirku pjesama, koja je tiskana na njemackom jeziku 1825. godine u Zagrebu pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (Trenutak uspomene). I nakon povratka u Galiciju spjevao je takoder nekoliko pjesama, koje su nakon njegove smrti pjevane u habsburskoj vojsci kao koracnice. Jelacic je zatim bio na vise ratista, posebno u Italiji, zatim je boravio u Ogulinu (1835-1837) i tada je vec uspostavio suradnju s hrvatskim preporoditeljima u Zagrebu. Zatim je bio pune cetiri godine (1837-1841) adutant grofa Vettera von Lilienberga u Zadru, tada i guvernera u Dalmaciji. Godine 1841. Jelacic je imenovan potpukovnikom banske pukovnije u Glini, i to je uz casno obavljanje svojih vojnickih duznosti, obnovio suradnju s vodama hrvatskog preporoda u Zagrebu. Stovise, god. 1843. osnovao je u Glini prvu podruznicu Hrvatsko-slavonskoga drustva iz Zagreba, a drzao je i govore protiv madarske hegemonisticke politike prema Hrvatskoj, dao pjevati hrvatske preporodne budnice, pa je time utjecao na produbljivanje domoljubne svijesti kod pucanstva. No zbog toga je bio ukoren od predsjednika dvorskog ratnogvijeca u Becu. 'S Jelacicem su tada u Glini boravili J. Runjanin, skladatelj Lijepe nase, to poznati pjesnici Ivan Trnski i Petar Preradovic. Jelacic je zajedno s njima i dalje nastavio preporodnu djelatnost, a prijateljevao je izmedu ostalih i s Josipom Maricem, zupnikom u Maji i Pavlom Stoosom, zupnikom u Pokupskom. Uoci burnih dogadaja 1848. kralj Ferdinand V. imenovao je Josipa Jelacica banom, a takoder ga unaprijedio u cin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija - glinske i petrinjske (23. ozujka 1848). Ne znajuci još zato imenovanje Jelacic je nocu 24/25. ozujka krenuo u Zagreb da tamo prisustvuje Narodnoj skupstini koju su zakazali vode hrvatskog preporoda, ali mu je u Lekeniku, gdje je htio promijeniti konje za kociju, tamosnji postar Josip pl. Klempaj urucio dekret o imenovanju hrvatskim banom. Novine su to vijest objavile istom 27. ozujka, sto je dakako hrvatska javnost primila s odusevljenjem. Naime, i Narodna skupstina u Zagrebu poslala je u Bec zahtjev da se Jelacica imenuje banom, jer nije još znala za ova Jelacicevo imenovanje. Pocetkom travnja 1848. imenovan je Jelacic podmarsalom, a ujedno mu je predano i zapovjednistvo nad citavom vojskom u Hrvatskoj.
Preuzevsi bansku duznost (19. IV. 1848) izdao je na sve oblasti u Hrvatskoj cirkular (okruznicu), kojim je naredio da svako poglavarstvo i opcina ima djelovati pod osobnom odgovornoscu u svom djelokrugu, i da nema ni od koga - mislio je pri tome na ugarsku vladu - primati nikakvih sluzbenih naredenja, vec se mogu obracati samo na bana, kao vrhovnog zemaljskog glavara. Tako je Hrvatska prekinula sve vjekovne veze s Ugarskom. Zatim je poradio na sazivu prvog zastupnickog Sabora i proglasio ukidanje kmetstva (feudalnih odnosa) "za uvijek". Uz nezadovoljstvo ugarske vlade banovim reformama protivio se i turopoljski zupan A. D. Josipovic. On je otkazao poslusnost banu, a za "uzvrat" madarsko ministarstvo ga je imenovalo velikim zupanom zagrebac.kim. Buduci da se radilo o nezakonitom cinu, Josipovic je pobjegao u Madarsku, a banova vojska zavela je red u Turopolju, pa su Turopoljci, nakon sto su izabrali novog zupana Stjepana pl. Josipovica, takoder odusevljeno klicali banu, i u jesen 1848. posli s njime u rat protiv ugarske hegemonije prema Hrvatskoj. Rat s madarskom vladom Jelacic je objavio nakon dugih i neuspjelih pregovora 7. rujna 1848. godine. Vec 11. rujna presao je Dravu i vratio Hrvatskoj Medimurje. Poslije toga krenuo je prema Budimu, a u njegovoj pozadini operirao je protiv bana s madarskim dobrovoljcima, sada vec bivsi turopoljski župan A. D. Josipovic. Medutim, nakon neodlucne bitke s ugarskom vojskom izmedu Pakosda i Velence (30. IX. 1848) ban je morao krenuti prema Becu, da pomogne spasiti Bec od revolucije koja je tamo izbila. Premda je ban s hrvatskom vojskom u bitci kod Schwechata potpuno porazio madarskog generala Mogu (30. X), i tako doslovno spasio Bec, slamanje madarske revolucije nastavljeno je još slijedece godine na ugarskom tlu. Jelacic je i ovdje postigao nekoliko velikih pobjeda (Mason, Gyor, Moor, Teteny). Mađarska revolucija slomljena je tek u jesen 1849, i to uz pomoc ruske vojske, koju je zatrazio sam kralj Franjo Josip I. Nakon god. 1849. uslijedilo je desetljece apsolutizma, koje su zajedno s cijelom Hrvatskom morali podnositi i Turopoljci. Dakako, ban Jelacic cinio je i u ovoj situaciji sto je mogao. Mora se reci da je apsolutizam provodio potrebne modernizacijske reforme koje su isle za uklanjanjem feudalizma i svih njegovih ostataka, ali su to reforme primane u Hrvatskoj s ogorcenjem jer su bile donesene bez sudjelovanja Sabora, dakle carskim naredbama. Govorilo se tada da su Hrvati dobili apsolutizam za nagradu, a Madari za kaznu. Za to vrijeme ban Jelacic pomagao je razvoj nacionalnih ustanova, a njegovim je nastojanjem i zagrebacka biskupija uzdignuta na cast nadbiskupije (1852). Umro je ban Jelacic 20. svibnja 1859. godine "na veliku zalost cijelog hrvatskog naroda". Prema ocjeni relevantne hrvatske historiografije Jelacic je bio jedna od najizrazitijih licnosti hrvatske povijesti, posebno 19. stoIjeca. Nakon niza stoljeca nasao se u njemu opet ban "za kojim je stajalo citavo hrvatstvo od Drave do Boke Kotorske i od usca Save u Dunav do mora. Stovise i turska Bosna spominjala je s odusevljenjem njegovo ime". A u znak zahvalnosti hrvatski narod podigao mu je na sredisnjem trgu u glavnom gradu Zagrebu reprezentativni spomenik (1866), koji je god. 1947. nasilno odstranjen, a nakon demokratskih promjena 1990. opet stoji ponosno na glavnom gradskom trgu, koji ponovno nosi i banovo ime. (A. Sz.)
Agneza Szabo,Turopoljski vjekopisi