...
Isti je sabor stvorio zaključak, da se odsada više ne smije trgovati u nedjelje i na blagdane. Tko donese robu na prodaju, neka mu se oduzme. Za obnovu Petrinje i tvrdjica na Kupi doznačio je sabor brojne radnike. Pošto se mnogi ljudi potužiše, da
Cigani, koje tada nazivahu Egipćanima, izvode mnoge kradje, zaključio je sabor: neka se objesi svaki Ciganin, koga zateknu u kradji. Pod jesen g. 1611. počelo se u Hrvatskoj govoriti, da će opet doći do rata s Turcima. O tomu i general Trautmansdorf piše zagr. biskupu Domitroviću 10. rujna 1611. iz Ivanića, gdje se tada nalazio. General moli biskupa, neka dozvoli, da njegovi kmetovi pomažu Krajini ponovno utvrditi selo Križ kod Ivanića, kako bi se to moglo dovršiti još iste jeseni. ...
Nikoga nijesu tada Hrvati mrzili više, nego li nadv. Ferdinanda. Njega nagovarahu štajerski baruni i plemići, neka ne popusti u pitanju Krajine. Oni su to činili iz koristoljublja, da sebi osiguraju unosne kapetanije i generalije. I zaista je Ferdinand odbijao sve predstavke sabora hrvatskog. On je odgovarao, da će svoje čete iz Krajine povući onda kada mu Hrvatska vrati sav novac, što su ga Štajerska, Kranjska i Koruška potrošile za gradnju tvrdjava. te za nabavu oružja u Krajini. Hrvati mu lijepo odgovarahu, da su ovim troškom Štajerska, Kranjska i Koruška zaštitile sebe od većih šteta i nesreća. Hrvati su spomenute zemlje neprekidnim prolijevanjem svoje krvi obranili od provale Turaka. Pošto je g. 1606. sklopljen mir s Turcima, nema nikakove potrebe, da njem. čete stoje u krajiškim tvrdjama. Nato je nadv. Ferdinand prkosno odgovorio, da će on odsada ove tvrdje držati kao vlasnik, a ne kao upravitelj. To je Hrvate tako raspalilo, da već pomišljahu i na rat s Ferdinandom. Od toga ih je odvraćao strah pred Turcima, koji bi u takvom slučaju sigurno provalili u Hrvatsku. Ferdinand se pak najviše pouzdavao u Vlahe, koji se doseliše, u Hrvatsku, gdje služe njegovoj namjeri, da Krajinu učini »carskom« zemljom.
...
U Zagrebu se 7. svibnja 1612. sastao hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:
1.Za obnovu tvrdja mora svaka porezna jedinica (»dimnjak«) dati po 2 težaka, koji će besplatno i o svojoj hrani raditi 10 dana. Kmetovi iz varaždinske županije gube 2 dana na putu do pograničnih tvrdja; zato će raditi samo 8 dana. Posjedi na desnoj obali Kupe nijesu razdijeljeni na »dimnjake«. Ondje će svakih 5 kuća dati po 1 težaka, odnosno svakih 10 kuća 1 kola s konjima. U Blatnici, Završju, Šišljaviću, Jamnici, Kupini i Vučilnici imaju tvrdjice obnoviti domaći kmetovi.
...
3.Plemić Gabrijel Bukovački izabire se za nadzornika haramija u pokupskoj Krajini s god. plaćom od 50 ug. for.
...
9.Gdjegod se u Hrvatskoj nadju vještice, vračarice i čarobnice, mogu ih stanovnici dotičnih mjesta uhvatiti i predati vlastelinu, koji ih smije po zasluzi kazniti, pa i objesiti.
Njemački izborni knezovi izabraše kralja Matiju 13. lipnja 1612. za cara njemačkoga. Time je Matija sebi naprtio samo novih briga i posala, kojima nije bio dorasao. Odsada se on još manje brine za Hrvatsku, koja je uzalud od njega očekivala pomoći protiv nadv. Ferdinanda i protiv njem. časnika na Krajini. Ovi su i nadalje u Hrvatsku naseljavali Vlahe, da sada Nijemcima služe u borbi protiv Hrvata, kako su prije služili Turcima.
...
Kralj je Ugre i Hrvate 8. siječnja 1613. pozvao, neka 24. veljače 1613. dodju na zajednički sabor u Požun, kamo će i on osobno doći. Tim povodom sastade se 13. veljače u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije. Izabrani su: Baltazar Dvorničić, Grga Petev i Stjepan Patačić, kojima sabor dade ovaj naputak:
...
2.Nunciji neka izrade, da kralj — poput svojih predšasnika — uzdržaje bansku četu za čuvanje banske (pokupske) Krajine. Hrvatsku su naime dugotrajni turski ratovi iscrpli, pa ipak već od krunisanja kralja Matije neprekidno mora iznad svojih sila doprinositi za uzdržavanje haramija na banskoj Krajini, jer se boji, da onuda ne provale Turci, ako Krajina ostane bez posade.
...
1.Ako sabor u Požunu raspiše kakav porez, neka se nunciji pobrinu, da sav porez, ubran u Hrvatskoj, bude i odsada kao dosada namijenjen za uzdržavanje pokupske vojske.
2.Odsada više ne mogu Hrvati kralju odobriti nikakvu potporu za čuvanje krune.
...
4.Ozbiljno treba nastojati, da Vlasi u Hrvatskoj — prema zakonima prošlih godina — dodju pod vlast one gospode, na čije zemlje se doseliše iz Turske, pa da snose zem. terete, kako će im odrediti ban i vlastela.
5.Kralja treba zamoliti, da se još tečajem trajanja sabora u Požunu konačno s nadv. Ferdinandom sporazumi o Vlasima tako, da koli kralj toli nadvojvoda pošalju krajiškim generalima i kapetanima najstroži nalog, neka nad Vlasima izvan vojske ne vrše
jurisdikciju (sudbenost); isto tako da posebnim nalogom odrede Vlasima, da se pokore hrv. vlasteli.
Madžari su na saboru u Požunu poduprli želje hrv. nuncija. Tako je stvoren 38. članak, koji glasi: Neka kralj Tomu Erdeda uvede u bansku čast, kako se obvezao već prijašnjim zakonima, te kako je obećao u svojoj rezoluciji prije polaska na sabor njemački. Sve sudbene odluke, izdane pod pravim pečatom sadašnjega bana, te koje će se još izdati prije njegove instalacije, smatraju se zakonitima. U 39. članku potvrdjuju se prijašnji zakoni o Vlasima u Hrvatskoj. Vlasi moraju postati kmetovi one vlastele, na čijim se posjedima nalaze. Pošto poslanstva u Graz stajahu nekoliko tisuća forinti, a nijesu urodila nikakvim učinkom, moli sabor kralja, neka dobrostivo provede one zakone o Vlasima, koji već stekoše njegovu potvrdu, da »ne dodje do kakve pogibeljne smutnje izmedju državljana i Vlaha, ako se ovi ne bi pokorili vlasteli«.
...
Zato ban Erdedi sazove hrv. sabor za 13. svibnja 1613. u Zagreb. Pošto još nijesu stigli po kralju potpisani zakoni, izvijestiše nunciji usmeno o zakonima, koji su primljeni u Požunu. Iza toga stvorio je hrv. sabor ove zaključke:
1.Biraju se 4 »dikatora«, koji će posjede u Hrvatskoj popisati i razvrstati u porezne jedinice (»dimnjake«, »dimove« ili »vrata«), Izuzimaju se prekokupske zemlje, te vlastelinski namještenici i vojnici. Ovi de »dikatori« položiti prisegu i za svoj posao primiti po 25 ug. forinti nagrade.
2.Popisat će se takodjer posjedi, ikoji pripadaju tvrdji u Koprivnici. Pošto tamošnji kapetani tečajem mnogo godina ne dozvoljavahu, da se kmetovima na spomenutim posjedima propisuje bilo kakav porez, zatražit će »dikatori« privolu generala Trautmansdorfa. Ako on uskrati privolu, onda Hrvatska ne će kralju Matiji poslati nikakav dar. (Postojao je naime običaj, da zajednički ug.-hrv. sabori povodom radosnih dogadjaja u kraljevskoj obitelji odrede ikakav dar. Pošto je kralj: Matija 24. veljače 1613. došao na sabor u Požun prviput iza svoga vjenčanja, zaključio je sabor, da se ima sabirati novac kao »vjenčani dar« kralju).
3.Za potrebe kraljevine Hrvatske u g. 1613. doprinijet će svaki »dimnjak« 7 ug. forinti. Prva polovica ima se platiti 15. kolovoza, a druga 25. studenoga.
4.Kmetovi županije varaždinske dat će po 2 težaka od svakoga »dimnjaka«, da 12 dana čiste zamuljene grabe oko tvrdje ikopriv-ničke. Kmetovi zagrebačke i križevačke županije imaju obnoviti tvrdje u Petrinji i u Gjelekovcu. Nadzor nad ovim radnjama obavit će 5 plemića,, koji dobivaju po 1 ug. forint dnevnice.
5.Jednoglasno se zaključuje, da treba provesti članke prošlih sabora o zabrani protestanske vjere.
6.Grad Varaždin treba pismeno u ime kraljevine pozvati, neka skine sadašnje svoje poglavarstvo, koje čine protestanti. Ovi ne mogu dobiti nikakve službe tako dugo, dok ostanu protestanti.
Njem. generali i kapetani u Krajini upotrijebiše sva sredstva, da se ne provede 39. članak požunskoga sabora o Vlasima. Trautmansdorf je 15. ožujka 1613. pismeno iz Varaždina zamolio nadv. Ferdinanda, neka sklone kralja Matiju, da Vlahe ne preda biskupu Domitroviću i hrv. vlasteli. Istodobno (25. ožujka) Vlasi oko Ivanića biskupu na njegovo pismo odgovoriše, da se ne opiru dobrovoljno, nego od straha pred nadv. Ferdinandom i pred štajerskom gospodom. Vlasi se naime boje zamjeriti njima,, koji im dadoše plaćene službe na Krajini. Car i kralj Matija pozvao je 30. svibnja 1613. zagr. biskupa Domitrovića, da ga prati na njemački državni sabor, koji se u Regensburgu otvorio 13. kolovoza 1613. Boraveći u blizini njegovoj, sklonuo je biskup kralja Matiju, da 10. listopada 1613. pozove nadv. Ferdinanda, neka Vlahe, koji se nastaniše na biskupovim posjedima, podvrgne vlasti biskupovoj. Ipak nije provedena niti ova kr. odredba, premda se biskup 3 puta pismeno obratio na nadv. Ferdinanda. Pobijedio je general Trautmansdorf, koji je 13. kolovoza 1613. nadv. Ferdinanda odvraćao od toga, dokazujući mu, da se Vlasi naseliše na posjede, koji bijahu 70 do 80 godina pusti. Radi popisa zbog oporezovanja pobuniše se kmetovi u Kupčini, Rečici, Završju, Lutki, Blatnici tu Šišljaviću. Kad su onamo došli dikatori (poreznici) Gabrijel Bulkovački i Grgur Jagatić, navališe na njih oboružani kmetovi, te im onemogućiše provesti razdiobu na porezne jedinice, zvane »dim«. O tome je 14. stud. 1613. u Zagrebu raspravljao hrv. sabor, koji je zaključio, da će spomenutim kmetovima kaznu izreći pod-banov sud u Zagrebu.
Isti je sabor odredio, da svi plemići jednoselci moraju 15. siječnja 1614. doći u Zagreb, Varaždin ili u Gornju Rijeku, te ondje povjerenstvu pokazati svoje isprave o plemstvu i uplatiti 1 for. pristojbe za potrebe Hrvatske. Tko ne dodje i ne plati, ne će se više smatrati plemićem. Medjutim je biskup Domitrović zamolio nadv. Maksimilijana Ernesta, neka svoga brata Ferdinanda sklone, da provede zakon o Vlasima. Zato je Ferdinand osjetio potrebu, da 10. siječnja 1614. nadv. Maksimilijanu Ernestu obrazloži, zašto ne može Vlahe podrediti zagr. biskupu. Rado bih — piše Ferdinand — zadovoljio biskupa. Ali onda će odmah s tim zahtjevom doći drugi hrv. plemići, na čije se posjede doseliše Vlasi. U tome će slučaju Vlasi dići ustanak i uskočiti u Tursku, kako to otvoreno govore. Pošto pak dobro poznavaju sve staze i putove, mogu Vlasi opet iz Turske četovati u Krajini i u zaledju, gdje će učiniti goleme štete
...
Isti je sabor odlučio, da imaju do kralja kao poslanici poći biskup Domitrović i
Nikola pl. Malenić, koji će ga u ime kraljevine Hrvatsike još jednom zamoliti, neka dade Tomu Erdeda uvesti u bansku čast. Još je sabor stvorio ove zaključke:
1.Za daljnje utvrdjivanje Petrinje doznačuju se po 2 težaka od svakoga »dima« u zagrebačkoj i ikri-ževačkoj županiji. Za čišćenje grabe oko bedema tvrdje u Koprivnici od-redjeni su kmetovi čitave županije varaždinske. Svi ovi težaci moraju na posao doći 21. travnja 1614., te će neprekidno raditi 10 dana pod nadzorom svojih podžupana i plemićkih sudaca.
2.Za uzdržavanje haramija na Kupi i za druge potrebe kraljevine doprinijet će g. 1614. svaki »dim« 7 ug. for. Prva polovica mora se uplatiti 8. rujna, a druga polovica 25. stud.
3.Zagr. biskup neka crkvenim kaznama postupa protiv krivovjeraca (protestanata) u Varaždinu i drugdje.
...
Medjutim je Matija otklonio molbu hrv. poslanika Domitrovića i Malenića glede instalacije bana Erdeda. Pošto je kraij doznao, da će se Tomo Erdedi zbog toga odreći banske časti, počeo je tražiti zgodnoga mu nasljednika. U tu svrhu bude i vesprimski biskup Franjo Er-geljski zapitan za mnijenje. On je 16. kol. 1614. palatinu Thurzou pisao, da bi za bansku čast bili sposobni: Ivan i Juraj Keglević, Benko Turoc i Petar Drašković. Potonja trojica sigurno bi otklonila bansku čast, jer Turoc nema dosta imetka, Drašković je prestar, a Juraj Keglević ima unosniju službu kao kapetan tvrdje u Vesprimu. Prema tomu bit će najpodesniji Ivan Keglević, koji je vrlo bogat i čelična zdravlja, a ima dovoljno iskustva i znanja.
Na hrv. saboru, koji se 27. stud. 1614. sastao u Zagrebu, javno se na banskoj časti zahvalio Tomo Erdedi. Sabor mu zapisnički daje »besmrtnu hvalu za preslavna i domovini korisna djela, kojima nema premca«. Staleži zamoliše Erdeda, da bansku službu i nadalje u punoj mjeri vrši, dok ne bude novi ban imenovan i sa banderijem uveden u bansku službu. Da mu pak pokažu svoju ljubav, podijeliše mu »službu kapetana zem. pješaka«. Ovu službu može vršiti doklegod hoće sam ili po svojim sinovima. Ipak se na saboru našao plemić, koji je mrzio Tomu Erdeda, pa ga je tom prigodom i uvrijedio. To bijaše Juraj Mikulić, koga je radi toga sabor kaznio globom od 100 ug. forinti. Isti je sabor zaključio, da kmetovi na crkvenim dobrima odsada svojim župnim crkvama daju onakve radnje, kakve podavaju vlastelinu kmetovi dotičnoga mjesta.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_banovanje_Tome_Erdeda