Nastavek prethodnoga listaJutro je već poodmaklo, pa sam primijetio da su sada drugi sprovodioci, dok su oni bezobzirni mladići od jučer nestali bez traga i glasa. Dok smo bili u pokretu nije bilo "džoranja", ali su nas zato za vrijeme stanki vojnici pobjedničke vojske "oslobađali" svega što im se dopalo ili im se činilo zamamnim. Kao prvo su nam oduzeli vrijednosne predmete kao što su satovi, lančići, prsteni, narukvice - drugim riječima sve stoje blistalo. Kada tih vrijednosnih predmeta više nije bilo ili ih nisu zapazili na zarobljeniku, nastavili su oduzimati od zarobljenika sve što im se činilo bolje kvalitete od onoga što su imali na sebi ili nosili sa sobom. Otimačina je nastavljena oduzimanjem raznih predmeta odjeće uključivši remene, pa razne pokrivače i obuću svake vrste. Činilo se kao da su zarobljenici postali neka vrsta "hodajuće" tržnice na kojoj su slavljeni oslobodioci mogli birati po volji i uzimati sve slobodno - pod prijetnjom oružja koje su često koristili primjera radi.
Hodanje u koloni je također krilo mnoge opasnosti ponajviše onda kada su četveroredi morali prolaziti kroz uske koridore napravljene na cesti transportnim sredstvima pobjedničke vojske. Transportna su sredstva bila uglavnom seljačka kola na kojima su sjedili vojnici oboružani raznolikim kolcima i bičevima, pa bi njima tukli po stisnutoj koloni zarobljenika u bezglavom trku. Poslije svakog takvog tjesnaca, u kojem se odvijala stravična "trka za život", broj je zarobljenika bivao sve manji. Stari su se četveroredi raspali, a novi bi se stvarali već kako je tko stigao do začelja odmakle kolone. Često su stradali oni koji su već protrčali tjesnacem, ali su ih onda snage izdale, pa su se srušili na cesti ili pored nje. Ti jadnici nisu mogli više stići do spasonosnih daleko odmaklih četveroreda.
Premoreni, ožednjeli i sve slabiji hodali smo sat vremena od jedne stanke do druge. Instinktivno sam nastojao biti u sredini četveroreda, jer je par u sredini bio sigurniji od svih neugodnosti kojima su oni u vanjskim redovima bili često izloženi. Ipak, iz poštenja prema supatniku i kolegi u nevolji nastojali smo si naći par, te bismo se izmjenjivali kod stanki da naizmjence svaki od nas bude jednom u vanjskom, a drugi put u unutrašnjem redu kolone. Poučen mnogim iskustvom zlostavljanja, kao posljedice više "tjesnaca", nastojao sam trčati zajedno sa svojim kolegom u paru kroz smrtonosne špalire. Na taj smo način uspijevali s nešto sreće protrčati opasnu stazu brže i sigurnije. Potom je bilo lakše stići do začelja kolone i tamo zauzeti ponovno "slobodno" mjesto u katkada novom četveroredu, ali bar s već oprobanim prijateljem u nevolji.
151
Jutros ispred Celja dočekala je naše nove sprovodnike smjena i to već nakon kraćeg zajedničkog puta. Skoro da smo požalili za tim mladićima, jer oni nisu bili toliko bezobzirni kao oni prvi od jučer. Novi su stražari bili vojnici N. O. V.-a, pa su očito bili uvojačeni negdje u istočnim dijelovima Jugoslavije, kada su im sela bila oslobođena u 1944. Oni nisu bili nikada partizani, no ipak su sebi uzimali pravo da se s nama obračunaju zbog svih onih stradanja koja su prošli partizani od 1941. Ti su neuki vojnici prošli daleki put dovde, do dalekog zapada Jugoslavije. Vjerojatno uopće nisu sudjelovali u nekoj borbi protiv opće omraženog neprijatelja, pa su ga mrzili što je bio fašist - gdje god i tko god bio taj fašist. Oni nisu znali što razlikuje domobrane od ustaša ili to uopće nisu htjeli znati. Za njih su zarobljeni Hrvati bili svi isti tj. neprijatelj i uzrok za sva njihova trpljenja i nevolje u posljednjih nekoliko mjeseci daleko od njihovih domova, pa i sada kada je rat već završio. Za sve to smo mi sada bili krivi, mi zarobljenici, a o tome nije moglo biti nikakve rasprave! To je revolucija!
U kasno prije podne toga petka opet smo stali već na domak Celja. Ja sam bio na lijevoj vanjskoj strani kolone kada smo došli do mosta preko rijeke Savinje. Pored nas je prolazila vojska u suprotnom smjeru, a ja sam na čas zaboravio skriti čizme jer sam bio na eksponiranoj tj. opasnoj strani kolone. Nije potrajalo dugo i već je iz prolazeće kolone istupio zdepasti vojnik u otrcanoj uniformi i stao preda me, te skinuvši pušku njome pokaže moje čizme: "Druže, ti imaš vrlo dobre čizme! Da se "džoramo"!
Pokušao sam ga odvratiti od njegovog nauma upozorivši ga da moje čizme nisu više dobre za njega: "Vidiš. Druže, svi su se šavovi rasparali." - Mora da gaje moja primjedba razbjesnila, pa uperivši pušku na mene reče Ijutito: "Sam si je presekao. Jebem ti mater ustašku! Da ću da te ubijem, fašist! Skidaj čizme, fašist! Nemam vremena da čekam. Moram dalje za svojom jedinicom." Pušku je sada uperio u mene, pa kada je otkočio otponac meni nije ništa drugo preostalo nego skinuti čizme. Bio sam preslab to sam učiniti, jer su mi noge nabrekle, pa sam htio ustati s naprtnjače na kojoj sam sjedio. Vojnik nije dugo oklijevao, objesi pušku preko ramena, te sagnuvši se spretno mi skine čizme s nogu. S podmuklim smiješkom tada reče: "Vidi, vidi, mladi fašista, tvoje su čizme jako dobre za mene. Evo, ja ću uzeti tvoje čizme, a tebi dajem svoje opanke." Ponosno obuče moje čizme, a opanke mi posprdno dobaci.
U tom sam času zamrzio tog čovjeka iz najveće dubine svoga bića. Skoro da bih ga pokušao udaviti vlastitim rukama da nije ponovno uperio pušku u mene. No sada je njome pokazivao prema naprtnjači na kojoj sam sjedio. "Da vidim šta držiš u tom džepu!" i zgrabi rukom za remen kojim je bio zatvoren vanjski džep na naprtnjači. Remen popusti i njegova se ruka zari u džep između mojih nogu. Od tamo je izvukao prljavu krpu u koju sam bio umotao djedov džepni sat, jer je bio prevelik da ga nosim na tijelu. Iz prljave krpe ispade sat na tlo, a od udara se otvori poklopac na brojčaniku. Vojnik je bio toliko iznenađen vrijednim plijenom, da je skoro ispustio pušku iz ruke da bi dohvatio sat. Slučajno je pri tome pritisnuo navijač sata, pa se iz njega oglasi
152
tiha melodija, koja kao da je začarala tog razbojnika. Očito zadovoljan tim vrijednim plijenom oglasi se zdepasti vojnik: "Uzet ću taj sat, druže! Ti ga više ne trebaš! Nećemo više "džorati" - ti već imaš moje opanke."
Tiha melodija iz djedova sata me je na tren podsjetila na sretno djetinjstvo, sada tako, tako daleko od kobne stvarnosti i zlobnog podsmijeha na licu vojnika preda mnom. Sjetio sam se svoga djeda pomislivši, da bi on sigurno bio sretan kada bi znao da je njegov sat spasio život unuku. Taj trenutak istine - djed nije više među živima, ali zato njegov unuk jest - vratio mi je svijest i spoznaju da je moj mučitelj nestao trčeći za svojom jedinicom. I za mene je došao trenutak da se dignem i objesim na leđa naprtnjaču s gunjem. Pokupio sam par opanaka koje mi je doturio vojnik vrhom čizme koje mi je svukao s nogu.
Kolona je krenula, a ja sam stupio u sredinu reda i primijetio zabrinuti pogled moga druga u paru. Nismo izmijenili niti jednu riječ, ali nam je obojici bilo jasno da ću ja odsada morati hodati bosonog. Hodajući u čarapama, koje mi je srećom ostavio, pogledao sam kakve mi je opanke dao moj "dobročinitelj" u zamjenu. Od jednog opanka ostao je samo prednji dio bez dijela pete, a drugi nešto cjelovitiji opanak, bio je premalen za moju nogu, jer bi u njega možda stali samo prsti. Izvukao sam kožnate uzice koje bih mogao koristiti, te bacio ostatak opanaka. Odlučio sam, a što drugo mi je i preostalo, nastaviti hodati bosonog, dok ne nađem neku obuću za svoja stopala. Osjećao sam se vrlo, vrlo umornim i još k tomu tako daleko od doma...
Polako smo hodali od mosta do centra Celja, pored stanice i hotela u kojemu sam s ocem prenoćio u više navrata neposredno prije rata. Kako smo nekoliko puta zastajkivali, pri svakom je tom zastoju bilo mnogih jednostranih izmjena dobara pri kojima su zarobljenici uvijek bili žrtve. Kod mene u naprtnjači više nije bilo ništa vrijedno ili zamamno što bi nekome od tih oboružanih bandita odgovaralo. Ipak, ja sam na sebi još nosio onu platnenu vrećicu sa zlatnicima koja je visjela ispod spolovila, a moj ručni sat još nisu otkrili. Moja je najveća briga sada bila naći nešto, čime bih mogao omotati stopala kako bih ih zaštitio od ozljeda kada budemo hodali cestama s kolnikom od kamenog makadama. Hodanje u debelim čarapama nije predstavljalo nikakav problem po popločenim gradskim ulicama u Celju. Dapače, osjećao sam izvjesno olakšanje uspoređujući hodanje ili trčanje u čvrstim i teškim čizmama. Mučila me je pomisao kako ću hodati kada kolona krene cestama van grada koje neće biti popločene ili asfaltirane?
Srećom, uskoro su nas doveli do neke uske ulice bez izlaza na drugoj strani dok su se niske zgrade nanizale s obje strane. Svi prozori i sva ulazna vrata bila su zatvorena. Nitko nas nije promatrao kako smo se spustili na pločnik gdje god se tko od nas već našao. Sunce je bilo još visoko i u uličici skoro da i nije bilo sjene. Ja sam bio negdje u prednjem dijelu kolone osječkog V.O.-a, pa sam odlučio ući dublje u taj kratki ćorsokak. Tražio sam hladovinu u kojem od dovratnika ili podrumskih prozora. Svi su ti otvori kuća bili zatvoreni i
153
zakračunati. Nijedno lice se nije pojavilo da vidi, čuje ili provjeri što se to događa u ulici unatoč svoj neuobičajenoj buci, povicima i poneku suzdržanu kucanju na vrata.
Nekoliko hitaca u zrak ili u nekog od zarobljenika smirilo bi odmah sav žagor u izmoždenoj grupi. Svaki bi se spustio gdje god bio, pa je za čas nastala nestvarna i neobična tišina. Malo kasnije je do nas dublje u uličici doprla vijest da se tamo negdje vani dijeli hrana. Neki su pohrlili provjeriti vijest nadajući se da će dobiti nešto za jelo. Brzo su se vratili s viješću da se hrana sastoji od jedne konzerve graha i nekoliko paketa dvopeka, a da će se to podijeliti na 100 zarobljenika. Jasno, taje vijest izazvala viku, a došlo bi do nereda oko podjele, da nije netko od starijih časnika svojim autoritetom uspio uspostaviti mir i red među Osječanima.
Ono malo hrane što bi netko dobio ne bi ga učinilo ni za trun sitijim, pa je odlučeno da se hrana podijeli najslabijima u našoj grupi. Ostali će ostati bez nje, pa će gladnima i dalje kruliti želuci. Nisam mogao prosuditi zašto su ljudi umirali već i prije za vrijeme stanki -je li od pomanjkanja hrane i tekućine ili od opće tjelesne slabosti? Tko bi to znao? Sjećam se kako sam s tjeskobnim osjećajem promatrao kako čovjek umire vrlo tiho i bez posebnog predznaka. Čovjek bi sjeo odmoriti se, kao i ostali, te se polako spustio na stranu kao da spava. Kada je došao trenutak da se dignemo i krenemo dalje neki se od tih zaspalih ljudi nisu više micali - umrli su spavajući. Ja sam malo zadrijemao sjedeći u sjeni na pragu ulaznih vrata, kad me odjednom proze nekakav čudan osjećaj od koga sam se odmah probudio. Preko puta mene je sjedio satnik Šmit naslonjen leđima na zid kuće, pa se odjednom polako spuštao na stranu i čudno se zgrčio na tlu. Uplašio sam se!
Poznavao sam tog gospodina iz dana djetinjstva, kada se njegov pas Doberman Hektor pario s našom kujicom Pegi. Gospodin Šmit je živio u osječkom Novom Gradu, stoje dosta daleko od nas u Tvrđi. Ipak, Hektor je pronašao način da se izvuče kroz podrumski prozor, gdje ga je vlasnik zatvorio da ne odluta. Pronašao je daleki put kroz grad do svoje "mladenke", koju je samo jednom posjetio na "dan vjenčanja". Nakon trke od oko deset kilometara Hektor se stvorio pred našim vrtnim vratima, pa je probudio cijelo susjedstvo svojim lavežom i zavijanjem. Kako mu nitko nije otvorio vrtna vrata, Hektor je preskočio visoku ogradu i odjurio u vrt pred kuhinjska vrata iza kojih ga je Pegica oduševljeno dočekala tuleći i zavijajući da bi digla i mrtva iz groba. Ta pseća ljubavna romanca bila je tema susjedskih i prigradskih razgovora neko vrijeme.
Slučajno sam sreo Hektora jednom drugom prilikom i to kada je amaterska kazališna grupa Marijine Kongregacije iz Osijeka došla na gostovanje u Petrovaradin. Trebali smo noćiti i održati predstavu u vojarni koja je bila na hrptu brežuljka iznad samog Dunava. Tek kod ulaza nas je netko upozorio da pričekamo zapovjednika satnika Šmita pred ulazom, jer on drži uz sebe svog oštrog psa Hektora. Čim sam čuo ime psa krenuo sam u dvorište odakle je
154
dojurio Hektor, pa me je zaskočio i oduševljeno oblizao. Satnik Šmit je dotrčao spasiti me od oštrog naleta psa, pa kada je vidio kako me Hektor oblizuje, od čuđenja nije znao što bi rekao. Nevjerojatno, ali Hektor me je prepoznao nekoliko godina nakon svoje "ženidbe" u Osijeku.
Oprezno sam se približio zgrčenom tijelu satnika Šmita, ali on se više nije micao. Umro je bez riječi i vrlo tiho. Suze su mi vrcnule na oči, ali su se brzo osušile u prljavštini na obrazima. Ah, kakove li nepravde nad životom nedužnih. Taj me je događaj duboko potresao, te dugo progonio tijekom narednih tjedana i mjeseci. Kasnije sam saznao da je satnik Šmit ustrijelio Hektora prije nego li se predao partizanima. Hektor ga je vjerno pratio do pred tihu smrt. Je li svoju smrt gospodin Šmit predosjećao kada je ubio svoga Hektora?
Vratio sam se do praga u sjeni i zadrijemao bih nesretan, kad mi se učini da sam čuo neki šum iza vrata na koja sam se naslonio. Pokucao sam tiho, a potom počeo oprezno grepsti po drvetu. Nije potrajalo dugo, vrata su se malo odškrinula, a kroz uski otvor gledale su dolje na mene zabrinute oči starije žene. Osjetio sam da je to moja prilika, pa skupivši sve svoje znanje slovenskih riječi prošaptah: "Draga majko, prosim! Prosim lepo pomoć! Samo malo vode, prosim, čem da utažim žeđ! Prosim!"
Vrata su se zatvorila prije nego li sam dovršio svoju molbu, pa sam u svom očaju potražio komad dvopeka. Svjesno sam vrlo polako žvakao komadić osjećajući tek zalogaja samo ako ga duže držim u ustima. Pogledao sam si stopala, pa pomislih da moram naći bilo što da omotam oko čarapa, jer ako to ne učinim brzo će se čarape proderati, a ja ću onda hodati golih tabana po gruboj površini kamenog kolovoza. Već sam htio početi prekapati naprtnjaču, ne bih li što našao čime bih zamotao stopala, kad se vrata malo odškrinu, a iznutra se javi tihi ženski glas, pa reče da odem do zadnjeg podrumskog prozora.
Vrlo polako, da ne bih privukao ničiju pažnju, počnem puzati na rukama i koljenima dok nisam došao do prozora koji je bio u tami duboke hladovine. Prozor se otvorio, a ispružena ruka je držala bocu za mlijeko i ženski glas reče: "Isprazni brzo u svoju porciju. Imaš porciju, zar ne? Donijet ću još!" -Brzo sam ispraznio sadržaj boce u porciju pa vraćajući bocu i ne okrećući glavu rekoh: "Bog vas blagoslovio, majko! Hvala, hvala vam mnogo. Oprostite ako vas prosim za još nekaj. Nemam cipela. Mate nekaj da zamotam stopala? Hvala vam, hvala za se!"
Ruka se uvukla, a prozor zatvorio. U ruci sam držao porciju s toplom juhom od prežganog brašna. Prežganu juhu sam često jeo u Sloveniji prateći oca na njegovim planinarenjima. Pio sam juhu polako i uživao u svakom gutljaju tople tekućine što je bio moj prvi obrok nakon više dana žeđanja i gladovanja. Osjećao sam kako se polako vraća snaga u tijelo sa svakim daljnjim gutljajem
155
juhe koji sam progutao. Sunce se spustilo, pa je u tom udaljenom dijelu uličice već zavladala polutama. U dubokoj sjeni mi nevidljiva ruka kroz odškrinuti prozor doturi smotanu vreću od brašna, a potom je ista ruka držala onu čudesnu bocu. Ponovno sam ispraznio njen sadržaj u porciju i vratio je ruci u prozoru koja ga je odmah potom zatvorila. Nisam se stigao niti zahvaliti svom dobročinitelju za milosrđe iskazano ljudskom biću u teškoj nevolji.
Nije potrajalo dugo nakon što sam popio ostatak juhe i pospremio porciju i vreću u naprtnjaču kada je došla zapovijed da se kreće dalje. Ljudi su se polako ustajali dok se neki nisu više maknuli s mjesta gdje su zaspali zauvijek. Posljednji put sam se osvrnuo prema satniku Šmitu, pa sam u mislima požalio što neće imati pogreb dostojan čovjeka. Prišao sam grupi Osječana koji su počeli formirati četverorede, pa sam primijetio jednog u grupi koji je isto tražio svoj par. Bez mnogo riječi odlučili smo zajedno nastaviti hodati kao par spojen nevidljivim lisičinama. Znao sam da ću od sada morati hodati vrlo oprezno kako ne bih ozlijedio stopala. Moram naročito paziti da ne nagazim na kakav šiljast ili oštar predmet ili udarim o kakvu kamenu ivicu.
Do sada smo hodali u smjeru prema našim domovima, pa je najvažnije preživjeti na tom putu. Većini nas bili su domovi oko 400 kilometara daleko, ali ja ću hodati do kuće pa makar bosonog. Nastavak našeg marša odvijao se već po ustaljenom pravilu: hodali smo oko jedan sat, zatim stali 10 do 15 minuta i potom krenuli dalje. U početku sam gledao kamo sam stupao, ali je skori mrak učinio da sam morao prestati s time, čime se zapravo nije mnogo promijenilo. U početku sam osjetio površinu ceste kroz čarape u kojima je uskoro bilo sve više i više rupa. Hodali smo cestom od kamena makadama, koja slijedi dolinu rijeke Savinje kao i željeznička pruga od Celja za Zidani Most. Ubrzo sam osjećao kako mi se prašina zavlači među nožne prste. Pomiješana vlagom na cesti stvorila neku vrsta kaše, koju sam osjećao kao da hodam u nekoj kaljuži. Nije dugo potrajalo i ja nisam osjećao da hodam bosonog već više sati.
Nažalost nisam imao dovoljno vremena izrezati trake iz vreće kojima bih mogao omotati stopala. Stanke su postajale sve kraće ili sam si to samo umišljao kako sam postajao sve više umornim. U koloni smo se pridržavali uvježbane rutine i u novim formiranim četveroredima smo samo izmjenjivali mjesto u redu -jednom na vanjskoj strani, a nakon stanke u unutarnje redove. Već rano noću prošli smo kroz Laško i nastavili neumoljivo marširati kroz Šmarjetu i malo kasnije kroz Rimske Toplice. Kad bih se samo mogao ovdje malo okupati i odmoriti - pomislih u svom jadu, no nastavih stupati oprezno s noge na nogu. Bilo je negdje oko ponoći kada je klanac postao sve uži, pa sam znao da smo sada već blizu Zidanog Mosta. Sjetio sam se te željezničke stanice, jer sam ovdje s ocem nekoliko puta presjedao u vlak za Celje ili smo pak odavde nastavljali putovanje dalje za Ljubljanu.
Stali smo nešto prije stanice na mjestu gdje je klanac dosta uzak. Odjednom su stražari nestali, što smo zbog mraka primijetili tek onda kada ih nije bilo
156
više pored nas da nas tjeraju. Kolona je stala, a svaki je legao gdjegod je našao mjesta. Ja sam stigao ovamo u vanjskom redu na desnoj strani, pa sam tako spazio stog željezničkih pragova pored same ceste. Umotao sam se u gunj na pragu, stavio si naprtnjaču pod glavu te istoga trena preumoran zaspao.
Slika:
Ostavština zarobljenih Hrvata kod gostionice «Taubenwirt» u zaselku Pameče. 157
Izvor:
Zvonko Springer:
BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUThttp://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060403_Pocetak_Kriz_Pic.pdf