Autor Tema: DEMOKRÂCIJA – PA I V VELIKE GORICE  (Posjeta: 1740 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
DEMOKRÂCIJA – PA I V VELIKE GORICE
« : Rujan 18, 2010, 08:47:07 poslijepodne »

DOMEK TUROPOLSKI
POVODIČ ZA ONE S PITAJNI A NA TROAGU ZAVIČAJNOSTI I OSOBNOSTI
Miesečni dobopis                 
Broj 1. / Velika Gorica 27. srpnja 2010. leta / Doarek za strošek!
         

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

str. 14
DEMOKRACIJA – PA I U VELIKOJ GORICI

      R
iječ demokracija je doživjela inflacijsku sudbinu - puno se upotrebljava a malo znači! Pozivanje na nju je opće a što se pri tom misli - ne zna se. Ako pažljivije slušate i usporedite što govornici pod njom podrazumijevaju prouzročit ćete si pojmovni rašomon
- sve to skupa jedno s drugim ne ide ni s najboljom voljom za tolerancijom, popust-ljivošću pa čak i snishodljivošću. A kako se samo dičimo time da smo u demokraciji. I još hrvatskoj, patnjama i krvlju zasluženoj. Hajde, prigovori! A u isti mah smo nezadovoljni do bola skoro sa svime u toj demokraciji. Ispada da smo pod Partijom imali više demokracije nego pod strankama. Jeli to moguće?! Gdje smo, gdje je greška? Svejedno čija. Da znamo, možda popravimo! U čemu je problem? A što je uopće demokracija, pa hrvatska i u Hrvatskoj? I na kraju - velikogorička?
      Riječ i pojam demokracija pripadaju političkom životu. S etičnošću i gospodar-stvenošću čine praktički način ljudskog življenja. To je ono što je kao cjelina, sklop samo ljudima svojstveno i nužno, životno neizbježno. Nužno je gospodarstvenom razboritošću (oikonomia - kućanstvo) omogućiti zadovoljavanje ljudskih bioloških obiteljskih potreba i to u već nekako uređenoj ljudskoj zajednici (politika) u kojoj se mora sebi i zajednici odgovarati za svoje postupke. Naravno nije to cijeli raspon ljudskog življenja. U usmjerenosti prema višem - istini, idejnome i božanskom
- proteže se teorijski život. U usmjerenosti prema dolje, požudi i užicima, širi se i gos-poduje tehničko-proizvodni život. Svojstvena, konkretna i neponovljiva životna cjelina spomenutog sačinja povijesno doba nekog naroda a unazad 3 stoljeća i čovječanstva. Naziva se to i kulturom doba sa svojstvenim mu, povezujućim i osmišlja-vajućim duhom.
      Politički život čini nekako sredinu ukupnog ljudskog življenja. Tiče se svih, dohvaća svakog te je načelno brigovanje i odlučivanje o svemu zajedničkom. Malo starinski bi se reklo, politika je živo promišljeno i dogovorno ustanovljeno općinstvo ljudske zajednice. Aristotel, veliki učitelj čovječanstva, je ustvrdio, da izvan polisa (svjesno uređene ljudske zajednice) za živjeti je samo zvijeri ili Bogu. Ljudski prispodobivo bi se reklo, samo bezumniku ili svecu. Bezumnik (idiotes) je slijep (rođenjem te krivim ili zanemarenim odgojem) za ono opće (idejno) i zajedničko dobro zajednice. Svetac pak za čisto ljudske stvari ne mari, on teži i nastoji isključivo suživotu s Bogom.
      Za čovjeka u ljudskoj zajednici je bitan sklop trojega, logos (umnost, razumnost, govornost), polis (smisao i odgovornost za svoju zajednicu) i volja kojom se savješću opredjeljujemo za ciljeve i ideje a odlučujemo za programe i osobe koje će ih provoditi. Dobro ostvareni sklop omogućuje i ozbi-ljuje dobar život zajednice. Loš pak loš.
Može se i ovako reći, politiku čine načela, vrednote, kriteriji i postupci promišljanja, dogovaranja i odlučivanja o zajedničkim stvarima (lat. res publica) ljudske zajednice u kojoj odgovorno sudjeluju svi slobodni i punoljetni žitelji. Gdje ne bi bilo slobodnih, umnih i odgovornih ne bi bilo ni politike. Neslobodni, bezumni i bezvoljni ne spadaju u politiku kao djelatnost. Oni ne sudjeluju u odgovornom odlučivanju o zajednici. No političke su odluke i vanjskom prisilom obvezatne za sve živuće u zajednici pa i za one koji iz bilo kojeg razloga nisu sudjelovali u njihovu donašanju.
      Vrhovno načelo ili ideja politike je pravednost. Platon je za svagda ustvrdio, pravedno je da u ljudskoj zajednici i za njezinu dobrobit svatko obavlja one poslove koji su mu naravlju prirođeni i za koje je radno osposobljen. Prava politika i političari se ponajprije trude oko toga da shvate što valja činiti za dobrobit zajednice. Već i zbog prirodnih mijena je život zajednice promjenjiv. Nije dostatno imati dobre ideje i dobrohotne namjere. Valja razumnom prosudbom iznaći konkretne omjere, pravila te primjereni red postupaka. Političko je djelovanje uvijek konkretno, tiče se realno postojećih okolnosti i ljudi. Nema tako dobrih ideja koje loša praksa ne može obeščastiti. A najgore je kad se ideja nema i nikome se ne vjeruje. Tad nastupa mračno doba anarhije, beznačelnog nasilja, samovolje nagona i nagnuća.
      Središnji je posao u politici odlučivanje na neizbježnu korist ili štetu drugih. Zbog toga i jest toliko važno tko odlučuje i kako se postaje odlučiteljem. Načelna je razdioba jednostavna, odlučuje jedan, neki ili svi. Radi dobra zajednice dobro bi bilo da dobri odlučuju. Dobri ili pravi su oni koji najbolje znaju što treba odlučiti, kakve zakone i odluke donijeti te kojim ljudima povjeriti
posao. Svjedoci smo da se često jedan ili istaknuto prvi pokaže više nego lošim, čak zločincem. Vladajuća grupa makar početno i uspješna hoće se rado izvitoperiti, iskvariti i zajedničko dobro u pojedinačno i grupno pretakati. Svi pak načelno ne mogu biti dobri. Najgori su samovlasni tirani, bilo jedan ili više njih u svezi. No nije najgore što čine štetu i zločine već što slobodne ljude pretvaraju u političke robove. Narodu pomirenom s vlastitim političkim ropstvom nema spasa od njegovog beznađa i bezvoljnosti. Spas mu tada može doći samo od vanjskog nasilnika ili vrhovnika političke zajednice u kojoj životari. Po nekoj čudnoj logici takav je narod lako nahuškati na izmišljenog neprijatelja. Nemoćan za sebe rado se hru-sti na bilo kakvog neprijatelja.
      Tiranski i diktatorski nastrojenoj vlasti je uvjet opstanka proizvodnja beznadnog i bezvoljnog naroda. To ide uz tvrdnje da smo/su svi isti, da se ništa ne može, da su ovi ko i oni, da treba proći puno vremena da bi se išta promijenilo, da će vrijeme već učiniti svoje, da smo mi eto takav nikakav narod, da je to sudbina. Pri tom se izmišljaju kojekakvi primjeri radi prividne i kao očigledne potkrepe. To je doba političkog praznovjerja, upečatljivog pra-znorječja, tuposti, iznurivanja namjerno nepripremljenim sastancima, ljigavosti, javno spektakularnih i masovnih, zaslje-pljujućih i zaglupljujućih manifestacija što su kao hrabre, kukavičluka, uljuđene kapelanštine, plačljivih žalopojki, intimi-stičko koristoljubivih političkih kuhinja, nelegitimnih a odlučujućih politički koordinacija, manipulacija i marifetluka svih, pa i nevjerojatnih, vrsta a zapravo krajnje političke beskarakternosti i nemuževnosti. Tada i krajnja ljudska ništarija može sjediti na visokom tronu vlasti, uvažavanja te javne priznatosti i ugleda.
      Kad nisko ništo od čovjeka može legitimno i legalno postati javno priznato visoko nešto politika je nužno odurna. Valjaniji, uljuđeniji, obzirniji, manje osobno ambiciozni, skrupolozniji bježe iz politike, odmiču se, klone se politike. Nju i zvanične političare se prezire bez truda oko uočavanja razlike. Iako, naravno, kako nisu svi ljudi isti tako ni kao političari ne mogu biti isti. Za lijeno, neobrazovano i neodgojeno mišljenje je sve isto. A samo je u mraku, u ne-vidu sve isto. Svoj nevid, sumračje pameti proglašavaju pravim vidom i za glasnost predodređenom pameću.
      Najgore je tada što narod ne uviđajući i ne priznavajući razliku između više i manje valjanih političara odvraća valjane ljude od politike. Mladima umjesto da se pomogne namjerno se onemogućuje da uvide, spoznaju razliku između valjane politike i valjanih političara od nevaljane i nevaljalaca. Narodski osviještenim osobama pripada čast, odgovorna dužnost te strpni i trpni, a tako odlučni i odlučujući, javni rad na tomu se oduprjeti.
      Prema gornjoj podjeli valjani su polički poreci kraljevstvo, aristokracija i ustavno uređena demokracija. Nevaljali su samovoljno tiranstvo, oligarhija i plutokracija te beskonačno raznovrsna beznačelna demokracija. Prvi i zadnji od nevaljanih su si po valjanosti ne samo susjedi nego i braća, ne samo da si sliče nego se rado i lako zamjenjuju. Nezgodno je to što nepromišljenim nevidnicima oni izgledaju kao stvarne suprotnost pa ih javno promiču kao alternative. Evo narode, hoćeš li jedno ili drugo, trećega nema. To je zamka u kojoj se godinama i desetljećima pa i stoljećima koprcamo. Sve se naizgled mijenja a model ostaje isti.
      No, ipak, što je demokracija? Riječ je, kao i mnoge važne riječi i pojmovi, starogrčka. Prijevod je jednostavan - demos-kratein - narodovlađe, vladavina naroda, politički sustav u kome sva vlast, dakle državni zakoni, vladini programi i izbor osoba koje obnašaju vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu) izvire i počiva na izbornoj volji naroda, biračkog tijela. Netko je otprilike rekao: demokracija je vladavina naroda nad narodom za narod. Za reći je, biračko tijelo između sebe izabire vladaoce da bi njime radi njihova dobra vladao. Međutim, princip, načelo demokracije jest postavka svi su ljudi u osnovi isti i stoga u političkom odlučivanju jednakopravni - svakog u odlučivanju glas vrijedi jednako, jedan. Nenaravnost i lažnost ovog stava je očita. Bez njezine očitosti odabir osoba za obavljanje važnih poslova zajednice morao bi biti po slučajnosti, kockom. To nigdje više nije slučaj.
      Predstavnička, suvremena demokracija počiva na javnoj zadaći izbora nekih od svih. Bilo bi dobro da se izaberu najbolji, dobili bi mandatnu aristokratsku vlast, vlast najboljih. Međutim, izuzetni posao oko okupljanja i pridobivanja glasova za programe i osobe izbornim zakonom je dodijeljen političkim strankama. One su kod nas okupirale područje političkog djelovanja. Zapravo njihova vodstva, oligarhija koja si umišlja da je elita. Državljan iako ustavno izvor i nosilac suvereniteta potisnut je u sjenu propisanog pasiviteta i samo je protokolarno, manifestno, puko retorički potreban i priznat. On postaje dio bezličnog biračkog tijela te kao osoba nevažan broj. Stoga je na djelu umjesto demokratski izabrane aristokracije sustav na stranačka oligarhija i o njoj ovisni poslušnosti. Iznimke su kratkotrajne, a služe javnom uveseljavanju, komediji. Takav se sustav zove partitokracija ili partiokracija. Nedvoumno, on je loš za narod. Na narodu je, ukoliko uopće sebe doživljava sebesvjesnim narodom, da nešto poduzme.
      Neovisno sad o izbornom zakonu, ukoliko biračko tijelo ne zna, ne će, ne može ili ne uspijeva izabrati prave, dobre za svoje vladaoce ne može mu dobro biti. Zbog toga bez narodne ispovijedi o odgovornosti i krivnji za izbor loših ni u kom slučaju ne može doista, uistinu, zbiljski dobro narodu biti. Biračka je volja nadustavno naredbodavna. Njom je i sam ustav omogućen. Vox populi vox Dei. To su politološki demokratski aksiomi. Tko toga ne može ili ne želi shvatiti ništa mu se u demokratskom političkom okružju ne može objasniti. Politički je razgovor tada uzaludan, zapravo nemoguć, nema ga. Stoga je jasno da se za svaki politički razgovor pretpostavlja prethodna bar minimalna politološka, zapravo državljanska, obrazovanost a onda i politička informiranost. Pretpostavlja se dakle prethodni koliko toliko uspješan misaoni trud. Bez truda nema poroda, izrada se samo mrtvorođenčad.
      Narodu kojemu je uistinu stalo do njegova dobra odgaja u njedrima vlastite brižnosti i pedagogijske duhovnosti osobe kadre shvatiti, misaono razvidjeti i javno obznanjivati okosnice, načela, smjerove i putove koji vode ili navode u blizinu narodu dobrog življenja. Ponajvažniji je posao dobru usmjerene države brigovanje o odgoju državljana. Naša to nažalost ne čini niti ju to brine. To je valjda očito i kao otužna činjenica neosporno.
Ima li ovo napisano kakove veze s aktualnom političkom situacijom u Gradu Velikoj Gorici? Naravno, ima! Potrebuje se samo skoncentrirani i na ono važno usmjereni misaoni napor.
      Recimo i malo drugačije. U punom smislu narod nisu samo oni sada živući ili pak odrasli, birači. Narod su i oni umrli i u zaduđbinama nam nazočni kao i oni nerođeni kojima zaduđbine namiremo. Svima njima odgovaraju ili ne odgovaraju, primjereno ili neprimjereno, odlučno ili klimavo, voljno ili nevoljno, ponosito ili podložnički... samo aktivni birači, biračko tijelo. O njihovoj aktivnoj odgovornosti ovisi biti ili ne biti umrlima, živućim i još nerođenima.
      Mudre su one latinske, Historia est magistra vite i Repetitio est mater studiorum. U prošlom ste broju mogli pročitati domoaču pri-poviest (historia) u kojoj su bile i pouke. Eto, iz tog teksta su ponovljene slijedeće pouke.

* * * * *
(zl)opaska(j) Ljudevita Kaja:
sledeči (plavo-kurzivno oznâčeni) zâjni dél članka jě, pomene, jedini v ovomu broju Domeka turopôlskoga, teri, vûsko-politički gledeč, né na linije proklaméraně něpolitičnosti i nadpolitičnosti izdâvača – istoimeně vudrugě Domek turôpolski.
Škoda da, z bilo tere râzlogov,  jenâki prostor né skoriščen i od drugě političkě opcijě. To sě morě popraviti věč v sledečomu broju. 
* * * * *

      Najnoviji slučaj gospođe Vesne Škare Ožbolt smije nam biti samo povod, kap koja prelijeva čašu, za osobno i javno obračunavajne s politikantskim naviknutostima i partijaškim običajima koji su ga omogučili i uvjetovali. Nažalost, javna nam je, građanska i državljanska, svijest raznim primitivizmima premrežena i balkanizmima pritisnuta. Umno slobodarstvo, ustavna demokratičnost, nacionalna dostojanstvenost i zavičajna ukorijenjenost nisu nam životni i državni orijentiri i kriteriji! Vesna ŠO ima sjajno, veli „čisto", lice, taman za naše ogledalo. Nije gospođa Vesna ŠO proizvođač svog slučaja, ona je naš proizvod
- pa svi su izabrani političari izraz i djelo stanja duha naroda, birača! - naše zaigrano političko dijete. Stoga sam za to da, kao i u slučaju Radija 101, Vesna ŠO nas sve skupa izazove na javni prosvjed protiv stanja i nelegitimnih običaja koje smo poprimili i s kojima smo se do sad javno mirili. Ne da bude kriva nego zaslužna! Baš kao što je i njezino slijetanje u Veliku Goricu omogućio naš slučaj Brdek. On je izazvao «njezine» izbore. Njegova neprilika njezina prilika. Kako nam se takovi uvezuju! On je srozao HSP ona DC.
      Birači su neprekidivi i trajni izvor i nositel narodnuga suvereniteta i legitimiteta. Ne samo na dan izborov! Ono keaj je protivno izborne vole i odluke biračov je nelegitimno. I ak legalno je smisleno protuustavno. Izabrani viečniki i zastupniki istom kak načelniki, gradonačelniki i župani su pretstavnički, zakonodavni (legislativni) i izvršni (egzekutivni) ovlašteniki. Za njihov posel im, po prepisanom postupku mandat za obnašajne funkciji, davamo ili oduzimamo Je, istina je, država nam je na partijaški, tajkunski i korumpcionaški složena - am su ju stari partijaši po svoje pameti i nastrojejnu slagali! - pak su nam i zakoni više tajkunem i partijskem močnikom prilagođeni neg suverinitetu biračov i javnom dobru naroda.
      Ipak, biračka je volja sad, tu, pri nami i naša, ovim prevarnim postupkom zbiljski, stvarno i formalno, poništena. Tomu slično je i naš gradonačelnik Barišić prevarom donašal odluke o gradskemi trgovačkemi poduzeči. Za takve prevare su se suci Trguvačkoga suda dogovorili i svoj zdušni prilog dali! Tu je prevaru moral obustaviti, čak i tek, Ustavni sud Hrvatske. Onda se s tem i minister usaglasil. Njezinu prevaru vas, za prav, morete obustaviti samo vi birači. Dakle, želite li to? Jel vam stalo? Hočete li? Ste pripravni? - Budite glasneši, ne čuje se dobro! Mi viečniki bi vas morali čuti i poslunuti? Rečete nam! Na mene se more računati. Za takove stvari, naviek!

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549