Venec Matice hrvatske
Broj 505-507, 11. srpna 2013.
Uloga nacionalnih simbola u funkcioniranju suvremene države
Hrvatske muke s domoljubljem
Pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma te odnosa prema nacionalnim simbolima nacionalno je pitanje od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi, osim, nažalost, u Hrvatskoj
Piše: Božo Skoko
U utorak 25. lipnja 2013. Hrvatska je slavila Dan državnosti. I to posljednji Dan državnosti uoči povijesnoga pristupanja Europskoj Uniji! Zagrebačke ulice bile su sablasno puste. Tek grupice turista, koje su se iščuđavale što se to dogodilo sa stanovnicima hrvatske metropole. Na zgradama su bile tek ponegdje izvješene hrvatske zastave. Na zagrebačkim trgovima, u parkovima i izletištima baš ništa nije ukazivalo na bilo kakav svečani ugođaj. Nikakvih mimohoda, koncerata, odora, piknika, a ni nacionalnih simbola! Tek u crkvi Svetoga Marka služena je sveta misa za domovinu, a predstavnici vlasti pohodili su zagrebačko groblje Mirogoj te položili vijence na pet-šest grobova i spomen-obilježja. Valjda kako se ne bi komu zamjerili ili nekomu dali preveliku važnost. Hrvatska televizija iste nas je večeri, umjesto kakvim domoljubnim filmom, počastila Bliskim susretima treće vrste na Drugom. Na Prvom je donekle situaciju spasio predsjednik Josipović, koji je organizirao prigodničarski koncert u HNK-u. Komercijalne televizije ionako svaki dan vrte sapunice, bio praznik ili radni dan, pa bi bilo suvišno očekivati da će posebno obilježiti Dan državnosti, kad to baš ne čini ni javna televizija. Tek poneke radijske postaje iznenadile su nas kakvom domoljubnom pjesmom i prisjećanjem na teške, ali slavne dane 1991. Sve u svemu, neki siv, bezličan i depresivan dan u hrvatskoj metropoli. Mnogi koji su ga proveli na moru ili negdje na selu vjerojatno su uživali, ali budimo realni i priznajmo da većina njih ionako nije znala što zapravo slavimo. Važno je da je dan neradni i da se može spojiti s vikendom. Uglavnom cijeli je taj državni praznik prošao bez emocija, bez patriotizma, euforije i nužne simbolike. Baš onako kako je to bilo i prethodnih godina. Čemu onda taj i takav Dan državnosti!?
Slika 1:
Korektan koncert od sat i pol u povodu ulaska u EU ne može popraviti dojam da se globalna pozornost posvećena Hrvatskoj zadnjih mjeseci mogla bolje iskoristiti za predstavljanje zemlje svijetu
Strah od domoljublja
Kao da ne živimo u onoj Hrvatskoj koja je stoljećima žudjela za samostalnošću i suverenošću, koja je krvavo platila svoju nezavisnost i državnost i koja je gordo i ponosno pobijedila u Domovinskom ratu!? Kao da smo se tako brzo umorili od imanja vlastite države. Ili smo u narodu ponovno uspjeli potisnuti domoljublje? Ili nas je kriza toliko zaokupila da nemamo ni želje ni volje slaviti? Ili jednostavno – ljudi taj blagdan ne osjećaju svojim?
Imaju Hrvati ponosa i emocija, kaže moj prijatelj, podsjećajući me na veličanstvene proslave hrvatskih pobjeda i uspjeha devedesetih, ali i na nedavne dočeke nevinih hrvatskih generala. Ali ovoj državi očito ne treba takvo iskreno domoljublje, jer ga se vladajuće garniture boje, pa ga se namjerno srozava i omalovažava!, zaključuje. Složili se s njime ili ne, činjenica je da još od 2000. do danas, bez obzira na predznak vladajućih, nacionalni simboli, patriotizam i hrvatske vrijednosti postaju out. Njih se banalizira i smatra ih se nevažnima u funkcioniranju države. Takvo postupanje prikazuje se kao proces napretka i demokratizacije, a ustrajavanje na njima natražnjačko, ognjištarsko i nacionalističko. Pritom ne izuzimam od odgovornosti ni desnicu, koja je bila na vlasti od 2003. do 2011. i nije poduzela gotovo ništa po tom pitanju, a ni ljevicu, koja je bila prije njih i vlada danas, a koja je uvjerena (za razliku od europske ljevice) da će s nekim nacionalnim simbolima i temama valjda biti manje socijaldemokratska. Kao da nitko od nas nije boravio u inozemstvu i vidio kako razvijene, napredne i demokratske države slave svoje nacionalne blagdane. Mahanje barjacima, vojno paradiranje i feštanje u čast države kod njih nije stvar prošlosti ni nacionalističkog iživljavanja. Dapače, to je dio odgovornoga građanskog ponašanja i poštovanja prema zemlji u kojoj živiš. Uostalom naša dijaspora najbolje zna s koliko ponosa, ljubavi i kreativnosti svoje dane državnosti slave Francuzi, Amerikanci, Nijemci, Kanađani, pa i stanovnici skandinavskih država, inače nesklonih nacionalnom šepirenju. Možete li zamisliti američki Dan neovisnosti 4. srpnja bez izvješenih barjaka na svakom domu, vatrenih govora, slavljenja nacionalnih junaka, piknika i vatrometa!? U masovnim proslavama sudjeluju i oni koji se osjećaju strancima u toj državi, koliko zbog osjećaja poštovanja prema novoj domovini, toliko kako ih se ne bi etiketiralo neodgovornima, budući da ćete u mnogim državama izgledati sumnjivo, ako ne i smiješno, ako se udaljite od nacionalnog ushita. Sigurno ima u tome i pretjerivanja, i glume. Ali tog dana države svečanostima, memorijalima, političkim skupovima, koncertima i piknicima slave svoju povijest, političku tradiciju, nacionalne uspjehe i šire patriotizam nužan za izgradnju samosvjesne i uspješne zajednice u globaliziranom svijetu. Mudri političari s iznimnom odgovornošću pristupaju vlastitim vrednotama, tradiciji, državnosti i simbolima. Ne dovode ih u pitanje, a ponajmanje se usuđuju sprdati s njima ili se njima koristiti u dnevnopolitičkim obračunima. A nažalost baš se to kod nas redovito događa! Kod većine naših političara vlada odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i simbolima. Počesto im nedostaje i nacionalne svijesti i ponosa, a kod mnogih naših dužnosnika i iskrena domoljublja. A koliko „ubijanje“ domoljublja može biti pogubno za državu i njezine nacionalne interese, jako dobro svjedoči nova i dugo iščekivana knjiga Crveni vrabac Jasona Matthewsa, bivšega djelatnika CIA-e, koja se proteklih tjedana pojavila u američkim knjižarama, a u kojoj otkriva zanimljive detalje iz njegove špijunske karijere. Svakako je najdojmljiviji dio o regrutiranju suradnika u pojedinim državama, koji su bili spremni učiniti sve za američke interese pa i izdati vlastiti narod i državu. U tom procesu ključno je ubiti u potencijalnom suradniku njegovo domoljublje, tvrdi autor, i dodaje: „Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla jer je osobu potrebno uvjeriti da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajica!“ Nakon što potencijalni suradnik postane potpuno ravnodušan prema svojoj državi i njezinim nacionalnim interesima, dovoljno je zaigrati na jedan od pet motivirajućih faktora – novac, ideologiju, savjest, ego ili seks i dobili ste suradnika, dodaje Matthews. Jasno, ova nam priča govori o snazi domoljublja, koje je neka tanka granica da barem ne činimo zlo svojoj državi i narodu. Ali da ne bi bilo zabune, nisu svi oni kojima je domoljublje na usnama domoljubi i u srcu. Domoljublje se pokazuje djelom! Ali i simbolika ima snažnu poruku.
Slika 2:
Oltar domovine na Medvedgradu možda je najvažniji zapušteni nacionalni simbol / Snimio Mirko Cvjetko
Gdje je Oltar domovine?
O tome, pored proslava nacionalnih blagdana i odnosa prema nacionalnim interesima i velikanima, svjedoči i zapušteni Oltar domovine na Medvedgradu. Možda ta obnovljena utvrda na obroncima Medvednice i nije bila najprikladnije mjesto za postavljanje spomenika domovini, odnosno svima koji su svoje živote ugradili u temelje naše države. Ali ako je spomenik zaživio i godinama služio u protokolarne svrhe, gdje su mnogi inozemni državnici i diplomati položili vijence u čast Hrvatske, kako ga se moglo tek tako samovoljno ignorirati, napustiti i odbaciti, bez stvorene alternative. Znamo da je drugi hrvatski predsjednik Mesić zdušno ismijavao Medvedgrad kao izmišljotinu svog prethodnika Tuđmana, nastojeći se njegovim odbacivanjem simbolično obračunati i sa svojim dojučerašnjim drugom. Ali ako mu je bilo stalo do zemlje koju predstavlja u svijetu, onda se mogao potruditi naći zamjenski prostor ili spomen-obilježje. Zbog te ignorancije i nemara bivšega predsjednika, ali i tri hrvatske vlade (Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve), hrvatski protokol punih trinaest godina crveni se pred inozemnim kolegama kad njihovi predsjednici i premijeri požele položiti vijenac u sklopu službenoga posjeta u čast zemlje domaćina. Jednostavno nemaju gdje, iako je to uobičajena i poželjna gesta u takvim prigodama. Tu nelagodu osjetio je, tijekom prvoga posjeta SAD-u 2011, i aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Nakon povratka iz državničkoga posjeta Washingtonu Josipović je u svome dnevniku, objavljenu u Vjesniku 9. svibnja 2011. napisao: „Washington impresionira reprezentativnom grandioznošću državnih institucija, ozbiljnim samopoštovanjem države koja se ogleda i u arhitekturi, ali i u odnosu prema vlastitoj povijesti, posebno prema onima koji su za dobro društva i zajednice položili svoje živote. Svečana, krajnje formalna i ozbiljna ceremonija polaganja vijenca na Spomen-groblju Arlingtonu intenzivno me podsjeća na nepostojanje slične ceremonije i sličnoga mjesta u Zagrebu. Volio bih kad bismo se i mi u Hrvatskoj prema onima koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit zajednice odnosili s takvim poštovanjem. Žalosno je, i za to ne može biti opravdanja, da u glavnom gradu zemlje koja je svoju opstojnost tek prije petnaest-dvadeset godina potvrdila obrambenim ratom, ne postoji dostojno spomen-obilježje palima za našu slobodu, pred kojim bismo mi i strani državnici polagali vijenac odajući tako poštovanje nama, našoj uspomeni, našoj legitimnoj i legalnoj borbi za opstanak.“ Uistinu državničko zapažanje. Proteklih godina mnogo se raspravljalo o tome, ali nažalost ni predsjednik osobno ništa nije poduzeo.
Slika 3:
Dan domovinske zahvalnosti jedini je državni praznik koji još živi u narodu
Nakon ukidanja Medvedgrada, Račanova vlada je 2001. Donijela je Odluku o izgradnji spomenika Domovini i osnovala povjerenstvo na čelu s tadašnjim premijerom. Budući da Odluka uopće nije provedena, 2006. nova je vlada Ive Sanadera obnovila Odluku gotovo istog sadržaja, uz konkretan dodatak da će se Spomenik domovini izgraditi na Trgu Stjepana Radića, odnosno na zelenoj površini između poglavarstva Grada Zagreba i Koncertne dvorane Lisinski, u produžetku Lenucijeve potkove. Nažalost ni ta odluka nije provedena, a livada zjapi prazna. U međuvremenu je skupina uglednika iz javnog života predložila da se ta ideja poveže s postojećim Oltarom domovine, odnosno da se na tu lokaciju prenese spomenik Kuzme Kovačića s Medvedgrada. Drugi prijedlog, koji je jednom spomenuo i sam Mesić, odnosio se na polaganje vijenaca ispred Mogile u zagrebačkom parku Maksimir. Riječ je o spomen-humku sa skulpturom hrvatskog sokola, koji je nastao 1925, u povodu obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva od grumenova zemlje donesene iz 144 hrvatska predjela u kojima se zbio neki važan povijesni ili kulturni događaj. Treći prijedlog odnosio se na polaganje vijenaca ispred Zida boli na zagrebačkom groblju Mirogoj (što se često koristi u nedostatku nečeg prikladnijeg), a neki su povjesničari sugerirali kako bi strani državnici prigodom posjeta Zagrebu trebali posjetiti palaču HAZU-a i vidjeti Baščansku ploču, kao iznimno blago hrvatske kulture, koje ima i važno povijesno značenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku. Svakako najozbiljniji prijedlog bio je svojedobno onaj, koji je navodno podupro i predsjednik Tuđman prije smrti, da se preko puta zagrebačkog groblja Mirogoj, odnosno Krematorija, na padini smještenoj na Šestinskom kamenjaku, koja se obrušava prema Ksaveru, gdje su smješteni zgrada Hrvatske biskupske konferencije i papinske nuncijature, izgradi potpuno nov memorijalni kompleks sa spomenikom i vječnom vatrom za sve znane i neznane koji su stradali za Hrvatsku. U svakom slučaju mnogo planova i želja, a godine prolaze i svjedoče da baš nikomu nije odveć stalo. Najčešći mogući odgovor je kako je to nevažno, kako država ima većih prioriteta te kako sve to košta!
Nastavek na sledečomu listu