ANTE TOMIĆ PIŠE JADRANKI KOSOR
Premijerko, ne damo da vas Štimac smijeni...
Dvjesto dvadeset tisuća pisama namjeravaju sakupiti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Svi članovi i simpatizeri stranke dobili su uputu da u ovim teškim vremenima, koja mnogi pokvarenjaci koriste da obezvrijede pamet, trud i poštenje Jadranke Kosor, spontano sroče nešto dražesno i vedro o prilikama u domovini i zakunu se na vječnu ljubav gospođi premijerki.
Brojka je velika, dvjesto dvadeset tisuća pisama ni Elvis nije baš svaki dan dobivao, ali ulizivačke navike hadezeovaca nikako ne treba potcijeniti. Osim toga, najljepši sastavak bit će, priča se, pročitan pred čitavim saborom stranke, a autor nagrađen medaljom, plaketom, fotomonografijom Nacionalnog parka Plitvice i mjestom državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva.
‘Premila Jaco’
Pred takvim izazovom, mnogi su ovih dana diljem domovine potjerali djecu iz kuhinje, uzeli arak trgovačkog papira i grickajući vršak kemijske zamišljeno se zagledali kroz prozor, strpljivo čekajući trenutak literarnog nadahnuća. “Poštovana gospođo Kosor”, naslovljavali su oni ozbiljniji, “draga Jadranka”, pisali su lijepim nakošenim slovima građanke i građani skloni osobnijem obraćanju, “premila Jaco”, počinjali su odvažniji, obično muškarci, neoženjeni, nepušači, vesele prirode, srednje stručne spreme i skromnijeg imovinskog statusa, koji vole šetnje, prirodu i domaću zabavnu muziku. Naposljetku, sjeo sam i ja.
Kako i inače pišem gluposti, pismo Jadranki Kosor savršeno se uklapalo u moje svakodnevne obaveze. Kraće se kolebajući oko sadržaja i tona pisma, zgužvao sam nekoliko listova, prekrižio nekoliko rečenica, a onda odlučno krenuo...
Uvažena premijerko,
Ne zamjerite na ovim drhtavim recima, ruka mi se trese od uzbuđenja da vam se obraćam. Ja sam jedan po svemu prosječan, nezaposleni Hrvat katoličke vjere, otac šestero djece. Najstarija je jesenas krenula u drugi trgovačke, a da je malo ugrijala stolicu, sad bi bila u četvrtom.
Najmlađemu, mom ljubimcu, tek je tri i još nosi pelene. Prošli tjedan motao se oko mene u garaži i, vrag mali, progutao čeličnu maticu broj četrnaest. Ždroknuo je dok ga nitko nije gledao i sve nas ljuto nasekirao.
Šura ga vozio na hitnu, meni istekla registriracija pa ne smijem. Ipak, ništa ozbiljnije nije bilo. Doktor nas umirio, objasnio nam da smo imali sreće. Upravo smo na granici bili. Četrnaestica nije problem, pa ni petnaestica ako je muško dijete. Ali, da je šesnaest ili sedamnaest, to bi bilo ozbiljno, morao bi na operaciju. Ovako da samo trebamo čekati četiri do pet dana. Ako je matica bila nauljena, onda i manje. Pet dana smo kao na iglama bili. Kako se malome zgrči lice i učini se da će, da oprostite, kakati, mi se svi ušutimo i napeto ga gledamo, a onda, kao bez duše, nosimo pelenu u zahod na inspekciju. I baš kad smo izgubili svaku nadu, peti dan, hvala ti Bože, evo matice. Ženi ispala iz pelene i razbila školjku.
Spas od nogometaša
Mimo toga, svi smo dobro i zdravo, što i vama želimo. Nismo ni goli niti gladujemo. Mlađa djeca nose od starije, nešto se prekroji, a nešto dobijemo. Žena na crno, ali to vam nisam rekao, triput tjedno čisti u jednom restoranu pa joj zamotaju ako je ostalo od kojeg vjenčanja ili krstitki. Jedino ako je korizma i nitko se ne ženi i ne krsti, bude nam malo zajebano. Ali, ne žalimo se. Drugo nam dijete, sin, sad je u osmom, igra nogomet, kaže trener da je perspektivan da je to jedno čudo. On nam je sva nada i ufanje. Kad on potpiše za neki veliki klub, bit će valjda i za registraciju i za novu školjku, a i ja ću uhvatit vremena da napravim zube. Sin kaže da bi on najradije u Real Madrid, ali meni je ta Engleska, brate, daleko. I mater mu, moja žena, je protiv toga.
Nema nama do Lijepe naše. Bolje da je on negdje bliže kući, pa da je i manje para. Vas, poštovana premijerko, često vidimo na televiziji i doživljavamo vas gotovo kao člana obitelji. Kao rod rođeni. Supruga obično primjeti ako ste imali lijep kostim ili frizuru, ali se ljuti ako ja nešto slično kažem, jer je užasno ljubomorna i mrzi kad ja kažem da mi je neka žena zgodna. Zbog toga bih volio da ovo pismo ostane među nama. Nisam nešto pratio vijesti u posljednje vrijeme i ne znam zašto tražite potporu građana, ali nagađam da je to nešto oko ovoga Igora Štimca. Kao da sam nešto čuo o tome. Meni taj Štimac, iskreno, nije bogzna šta i ne razumijem šta se on gura da vas smijeni. Ako mene pitate, ja ne vidim da bi Hrvatski ferijalni savez vodio itko bolje od vas.
Eto, samo toliko.
ANTE TOMIĆ
